Tržišni kapitalizam je došao pred sud povijesti. U Velikoj Britaniji vođa Laburističke stranke Jeremy Corbin okrivljuje neoliberalizam da je ljude ostavio bez domova i izbacio ih na ulicu, djeca su osuđena da žive u siromaštvu, a plaće su toliko niske da ne mogu zadovoljiti osnovne potrebe.
Konzervativna premijerka Theresa May u odgovoru ukazuje na ogroman potencijal otvorenog, inovativnog, tržišno orijentiranog gospodarstva. Slični “procesi” se javljaju diljem svijeta.
Prije četvrt stoljeća se činilo da su sporovi o prednostima ekonomskih sustava, socijalizma pod vodstvom države ili kapitalizma s liberalnom demokracijom, konačno gotovi. Nakon raspada Sovjetskog Saveza je pitanje bilo zatvoreno, ili se barem tako činilo. Tržišni kapitalizam, bez uloge države kao regulatora ili nalogodavca, bio je ”povijesno postignuće”.
No, kasnije je uspon Kine pobio prevladavajuće mišljenje da je strategija ekonomskog planiranja od strane države uvijek i neupitno osuđena na neuspjeh, a globalna financijska kriza je jasno ukazala na opasnost nedovoljno uređenih tržišta.
Danas, 2017. godine, među zemljama s najbržim gospodarskim rastom samo nekolicina zemalja ima svetinju neoliberalnog kapitalizma – slobodno tržište. To su Etiopija, Uzbekistan, Nepal, Indija, Tanzanija, Džibuti, Laos, Kambodža, Mianmar i Filipini. Istovremeno, mnoge zemlje s tržišnim gospodarstvima imaju sporiji rast i povećano raslojavanje stanovništva.
Zbog toga su neki političari prestali slijepo braniti tržišni kapitalizam kao temelj ekonomskog rasta ili braniti prednosti globalizacije. Umjesto suhoparnih brojki se počinje govoriti o poboljšanju životnih uvjeta. Na primjer, obraća se pozornost na sustav za smanjenje smrtnosti djece, povećanje dugovječnosti, smanjenje ekstremnog siromaštva, povećanje raspoloživog dohotka, pristupa obrazovanju i razini nepismenosti.
Ngaire Woods, direktorica globalnog programa gospodarskog upravljanja na Sveučilištu Oxford i stručnjakinja za političku ekonomiju i globalizaciju, ukazuje na nekoliko primjera.
Započela sa smrtnošću majki pri porođaju. U većini zemalja svijeta je postignut veliki napredak u poboljšanju sigurnosti porođaja. Između 1990. i 2015. je Albanija smanjila smrtnost majki s 29,3 na 9,6 na 100 000 živo rođene djece. U Kini, zemlji s državnom ekonomijom, taj je pokazatelj pao s čak 114,2 na 17,7.
U međuvremenu, u Sjedinjenim Američkim Državama, modelu demokracije i tržišnog kapitalizma, bilježi se suprotan trend i smrtnosti majki na 100 000 živorođene djece od 16,9 u 1990. raste na 26,4 u 2015. Jednako šokantna činjenica je da mortalitet u Sjedinjenim Državama među muškarcima i ženama srednjih godina, raste od 1999. do 2013. godine, i to puno više među bijelcima, nego među Hispanoamerikancima.
U Engleskoj oko 15% odraslih osoba, što je oko 5,1 milijuna ljudi, još uvijek je ”nepismeno”, odnosno njihova stopa pismenosti je manja od razine pismenosti koje se očekuje od djeteta od 11 godina. Nedavna anketa u Škotskoj je pokazala nisku razinu pismenosti i manje od polovice djece od 13 i 14 godina u škotskoj zna dobro pisati.
Ako na Googleu potražite podatke o uspješnoj kampanji pismenosti, zaslon računala će vam preplaviti izvješća o Kubi, zemlji koja je dosegla nevjerojatan rast pismenosti, a sustav ove zemlje se teško može nazvati tržišnom ekonomijom.
Rječita britanska premijerka Theresa May tvrdi ”kako tržišna ekonomija funkcionira prema odgovarajućim pravilima i propisima i da je taj sustav najveći kolektivni motor ljudskog napretka koji je ikada postojao”.
Ali ako je to istina, koje mjere treba poduzeti da se popravi situacija? U cjelokupnom političkom spektru predložena praktična rješenja izgledaju prilično ujednačena. Štoviše, unatoč glasnim izjavama o različitim stavovima, čini se da je razlika između ljevice i desnice u ovom slučaju nestala.
Prva stvar u Velikoj Britaniji je da treba jamčiti ulaganja i rast cijelog gospodarstva, a to zahtijeva državnu intervenciju.
Corbin iznosi ideju stvaranja “Nacionalne investicijske banke” i “Fonda za transformaciju” kako bi se oživila javna ulaganja i stvorili dobri poslovi i prosperitet. S druge strane, Theresa May nudi industrijsku strategiju za promicanje “gospodarskog rasta diljem zemlje”.
Drugo, vodstvo privatnog sektora bi se trebalo promijeniti i odreći navika kratkoročnog razmišljanja, utaje poreza i drugih oblika oportunizma u svrhu osobnog obogaćivanja. No, to su temelje karakteristike privatnog sektora i nemoguće je to od njih tražiti. Dakle, opet dolazimo do uloge države koja će ih prisiliti da djeluju po zakonima i onemogućiti privatnom sektoru da kapital iznosi iz zemlje.
No, Jeremy Corbin se usredotočio na odgovornost korporativnog vodstva, a Theresa May poziva da više radnika i dioničara donosi korporativne odluka i potiču velike tvrtke na dugoročno razmišljanje.
Treća promjena je povećati dobit zaposlenika i poboljšati radne uvjete. U Velikoj Britaniji, usprkos rastu gospodarstva, plaće padaju i zabilježeni pad dohotka u razdoblju od 2007. do 2014. iznosi 10%. Corbin obećava da će poduzeti mjere koje neće dopustiti poslodavcima daljnje smanjenje plaća i pogoršanje uvjeta rada.
Premijerka May kaže “kako svaki rad treba biti pristojan, ostavljajući prostor za razvoj i samoostvarenje”, što su prilično magloviti pojmovi. Corbin i May jednako govore o govore o važnosti poboljšanja kvalitete strukovnog i tehničkog obrazovanja.
Četvrto, vlada Velike Britanije bi se trebala baviti krizom s javnim stanovima. Tijekom ’50-ih i ’60-ih je u prosjeku godišnje izgrađeno oko 300 tisuća kuća, a sada se ta brojka smanjila za više od dva puta.
Corbin predlaže reviziju pitanja socijalnih stanova, kontrolu najamnine i program obnove stanovništva. Theresa May je najavila stvaranje fonda vrijednog 2 milijarde funti za izgradnju novih općinskih stanova.
Konačno, Velika Britanija treba učinkovitija pravila i propise kako bi privatizirane komunalne usluge omogućile jeftiniju i stabilniju uslugu. Corbin optužuje tvrtke da veliki dioničari dobivaju ogromne dividende, a infrastruktura se urušava, usluge se pogoršavaju, a tvrtke plaćaju premale poreze. Theresa May je obećala da će ukinuti “predatorske cijene za električnu energiju i gorivo”. No, sve ostaje na razinama obećanja.
Ortodoksna politika tržišnog kapitalizma, koju su ’80-ih proglasili Margaret Thatcher i Ronald Reagan, pokazala je sve svoje mane i monstruoznost. Smanjenje uloge države je nakon desetljeća rasipničkih politika raznih vlada desetine milijuna ljudi odvela u propast.
Sada se nazire novi konsenzus oko potrebe aktivnije i učinkovitije države. Međutim, još nije poznato hoće li vlasti uspjeti stvoriti alate i dobiti potporu koja im je potrebna za rehabilitaciju tržišnog kapitalizma, okrivljenika koji je u svojoj drugoj kolijevci, Velikoj Britaniji, doveden pred sud povijesti? Ovo će biti, gotovo nemoguća zadaća, ako se uzme u obzir sprega politike i poduzetničke i financijske oligarhije, koji su i osmislili ovaj model, kojeg navodno žele ”preustrojiti” i prilagoditi potrebama širih slojeva stanovništva.
logično
Konzervativna premijerka Theresa May u odgovoru ukazuje na ogroman potencijal otvorenog, inovativnog, tržišno orijentiranog gospodarstva. Slični “procesi” se javljaju diljem svijeta.
Prije četvrt stoljeća se činilo da su sporovi o prednostima ekonomskih sustava, socijalizma pod vodstvom države ili kapitalizma s liberalnom demokracijom, konačno gotovi. Nakon raspada Sovjetskog Saveza je pitanje bilo zatvoreno, ili se barem tako činilo. Tržišni kapitalizam, bez uloge države kao regulatora ili nalogodavca, bio je ”povijesno postignuće”.
No, kasnije je uspon Kine pobio prevladavajuće mišljenje da je strategija ekonomskog planiranja od strane države uvijek i neupitno osuđena na neuspjeh, a globalna financijska kriza je jasno ukazala na opasnost nedovoljno uređenih tržišta.
Danas, 2017. godine, među zemljama s najbržim gospodarskim rastom samo nekolicina zemalja ima svetinju neoliberalnog kapitalizma – slobodno tržište. To su Etiopija, Uzbekistan, Nepal, Indija, Tanzanija, Džibuti, Laos, Kambodža, Mianmar i Filipini. Istovremeno, mnoge zemlje s tržišnim gospodarstvima imaju sporiji rast i povećano raslojavanje stanovništva.
Zbog toga su neki političari prestali slijepo braniti tržišni kapitalizam kao temelj ekonomskog rasta ili braniti prednosti globalizacije. Umjesto suhoparnih brojki se počinje govoriti o poboljšanju životnih uvjeta. Na primjer, obraća se pozornost na sustav za smanjenje smrtnosti djece, povećanje dugovječnosti, smanjenje ekstremnog siromaštva, povećanje raspoloživog dohotka, pristupa obrazovanju i razini nepismenosti.
Ngaire Woods, direktorica globalnog programa gospodarskog upravljanja na Sveučilištu Oxford i stručnjakinja za političku ekonomiju i globalizaciju, ukazuje na nekoliko primjera.
Započela sa smrtnošću majki pri porođaju. U većini zemalja svijeta je postignut veliki napredak u poboljšanju sigurnosti porođaja. Između 1990. i 2015. je Albanija smanjila smrtnost majki s 29,3 na 9,6 na 100 000 živo rođene djece. U Kini, zemlji s državnom ekonomijom, taj je pokazatelj pao s čak 114,2 na 17,7.
U međuvremenu, u Sjedinjenim Američkim Državama, modelu demokracije i tržišnog kapitalizma, bilježi se suprotan trend i smrtnosti majki na 100 000 živorođene djece od 16,9 u 1990. raste na 26,4 u 2015. Jednako šokantna činjenica je da mortalitet u Sjedinjenim Državama među muškarcima i ženama srednjih godina, raste od 1999. do 2013. godine, i to puno više među bijelcima, nego među Hispanoamerikancima.
Tvrdnja da tržišna ekonomija pomaže da se suzbije nepismenost također je varljiva.
U Engleskoj oko 15% odraslih osoba, što je oko 5,1 milijuna ljudi, još uvijek je ”nepismeno”, odnosno njihova stopa pismenosti je manja od razine pismenosti koje se očekuje od djeteta od 11 godina. Nedavna anketa u Škotskoj je pokazala nisku razinu pismenosti i manje od polovice djece od 13 i 14 godina u škotskoj zna dobro pisati.
Ako na Googleu potražite podatke o uspješnoj kampanji pismenosti, zaslon računala će vam preplaviti izvješća o Kubi, zemlji koja je dosegla nevjerojatan rast pismenosti, a sustav ove zemlje se teško može nazvati tržišnom ekonomijom.
Rječita britanska premijerka Theresa May tvrdi ”kako tržišna ekonomija funkcionira prema odgovarajućim pravilima i propisima i da je taj sustav najveći kolektivni motor ljudskog napretka koji je ikada postojao”.
Ali ako je to istina, koje mjere treba poduzeti da se popravi situacija? U cjelokupnom političkom spektru predložena praktična rješenja izgledaju prilično ujednačena. Štoviše, unatoč glasnim izjavama o različitim stavovima, čini se da je razlika između ljevice i desnice u ovom slučaju nestala.
Prva stvar u Velikoj Britaniji je da treba jamčiti ulaganja i rast cijelog gospodarstva, a to zahtijeva državnu intervenciju.
Corbin iznosi ideju stvaranja “Nacionalne investicijske banke” i “Fonda za transformaciju” kako bi se oživila javna ulaganja i stvorili dobri poslovi i prosperitet. S druge strane, Theresa May nudi industrijsku strategiju za promicanje “gospodarskog rasta diljem zemlje”.
Drugo, vodstvo privatnog sektora bi se trebalo promijeniti i odreći navika kratkoročnog razmišljanja, utaje poreza i drugih oblika oportunizma u svrhu osobnog obogaćivanja. No, to su temelje karakteristike privatnog sektora i nemoguće je to od njih tražiti. Dakle, opet dolazimo do uloge države koja će ih prisiliti da djeluju po zakonima i onemogućiti privatnom sektoru da kapital iznosi iz zemlje.
No, Jeremy Corbin se usredotočio na odgovornost korporativnog vodstva, a Theresa May poziva da više radnika i dioničara donosi korporativne odluka i potiču velike tvrtke na dugoročno razmišljanje.
Treća promjena je povećati dobit zaposlenika i poboljšati radne uvjete. U Velikoj Britaniji, usprkos rastu gospodarstva, plaće padaju i zabilježeni pad dohotka u razdoblju od 2007. do 2014. iznosi 10%. Corbin obećava da će poduzeti mjere koje neće dopustiti poslodavcima daljnje smanjenje plaća i pogoršanje uvjeta rada.
Premijerka May kaže “kako svaki rad treba biti pristojan, ostavljajući prostor za razvoj i samoostvarenje”, što su prilično magloviti pojmovi. Corbin i May jednako govore o govore o važnosti poboljšanja kvalitete strukovnog i tehničkog obrazovanja.
Četvrto, vlada Velike Britanije bi se trebala baviti krizom s javnim stanovima. Tijekom ’50-ih i ’60-ih je u prosjeku godišnje izgrađeno oko 300 tisuća kuća, a sada se ta brojka smanjila za više od dva puta.
Corbin predlaže reviziju pitanja socijalnih stanova, kontrolu najamnine i program obnove stanovništva. Theresa May je najavila stvaranje fonda vrijednog 2 milijarde funti za izgradnju novih općinskih stanova.
Konačno, Velika Britanija treba učinkovitija pravila i propise kako bi privatizirane komunalne usluge omogućile jeftiniju i stabilniju uslugu. Corbin optužuje tvrtke da veliki dioničari dobivaju ogromne dividende, a infrastruktura se urušava, usluge se pogoršavaju, a tvrtke plaćaju premale poreze. Theresa May je obećala da će ukinuti “predatorske cijene za električnu energiju i gorivo”. No, sve ostaje na razinama obećanja.
Ortodoksna politika tržišnog kapitalizma, koju su ’80-ih proglasili Margaret Thatcher i Ronald Reagan, pokazala je sve svoje mane i monstruoznost. Smanjenje uloge države je nakon desetljeća rasipničkih politika raznih vlada desetine milijuna ljudi odvela u propast.
Sada se nazire novi konsenzus oko potrebe aktivnije i učinkovitije države. Međutim, još nije poznato hoće li vlasti uspjeti stvoriti alate i dobiti potporu koja im je potrebna za rehabilitaciju tržišnog kapitalizma, okrivljenika koji je u svojoj drugoj kolijevci, Velikoj Britaniji, doveden pred sud povijesti? Ovo će biti, gotovo nemoguća zadaća, ako se uzme u obzir sprega politike i poduzetničke i financijske oligarhije, koji su i osmislili ovaj model, kojeg navodno žele ”preustrojiti” i prilagoditi potrebama širih slojeva stanovništva.
logično
