Do unazad nekoliko mjeseci domaća javnost nije gotovo ni čula za TTIP oko kojeg se u EU sve glasnije lome koplja, a rijetko tko je saznao da je Sabor RH o tome održao i svoju prvu tematsku sjednicu. Osim što sporazum, koliko se sada može nazrijeti, uvodi niz presedana koji demontiraju demokratske instrumente kod donošenja zakona i dodatno obespravljuju građane (pa i njihove parlamentarne zastupnike) da utječu na odluke te pored toga što omogućuje transnacionalnim korporacijama da lako napune svoje račune, čak i kada se uvjeti za posao promijene, on, upozorava se, donosi i niz konkretnih negativnih učinaka na mogućnosti trgovine u Europskoj uniji i njenim zemljama članicama, ali i na zdravlje ljudi, okoliša, na radne uvjete.
Radi se, opisuju neki, o tzv. Trojanskom konju američkog kapitalizma, jednog od posljednjih poklona posrnuloj europskoj ekonomiji, koja bi trebala osnažiti okosnicu Washington-Bruxelles naspram rastuće globalne ekonomije spram koje spomenuti dvojac gubi na kompetitivnosti. Vrijeme je tako, kažu oni koji reklamiraju TTIP (Transatlantski trgovinsko-investicijski sporazum između EU i SAD-a), da i Europska unija napusti svoje socijalne i ekološke standarde, otpusti kočnice i pusti korporacije da rade svoj posao, ono što najbolje znaju.
Naših četiri i po milijuna građana o tome puno ne zna, i zasad za to puno ne mari. Dijelom i zato jer još nismo svjesni da je i naš politički život dio ruinirane europske demokracije, ali i to da je naš protest dio širokih europskih protesta prema takvom načinu vođenja pregovora, ali i takvoj ekonomskoj i političkoj agendi koja bi korjenito promijenila uvjete naših života. Kritični glasovi već sada upozoravaju na golemi pritisak i na rad i na resurse koji bi došao sa Sporazumom u sadašnjem obliku, bar u onoj mjeri u kojoj je to moguće provjeriti. Naime, uz sve sporne elemente, pregovori su obilježeni visokom i selektivnom tajnovitošću, netransparentnošću pa su i sami europarlamentarci imali problema pristupiti dokumentu, a kada su to i uspjeli učiniti, to su činili pod strogo kontroliranim uvjetima. Zbog velike tajnovitosti oko Sporazuma je proizvedena i fascinantna količina spekulacija, fantazija i strahova koji uspješno služe relativizaciji njegove važnosti. Žele ga učiniti ili kontroverznim ili manje važnim, ali zasigurno ne odustati i od krajnje namjere kojoj je TTIP tek instrument.
Prosvjed protiv TTIP-a u Londonu (FOTO: Flickr.com/Garry Knight)
Protiv takvih pregovora oko TTIP-a pokrenuta je i građanska inicijativa (ECI). No, nju je zaustavila Europska komisija, da bi nekoliko mjeseci poslije, izvan procedure, 'samoprozvana' građanska inicijativa (inače, kakva je to građanska inicijativa koja treba dozvolu od Komisije, op. a.) nastavila borbu i skupila preko milijun potpisa podrške koje je prije nepunih deset dana ''poklonila'' Junckeru. On se dakako samo kiselo nasmiješio. Junckerova Komisija u potpisivanju TTIP-a zasigurno vidi svoj mogući uspjeh koji može označiti novu eru transatlantskih odnosa, koji potencijalno legaliziraju ono što Ugo Mattei, talijanski pravnik i jedan od ideologa talijanskog referenduma protiv privatizacije vode naziva "pljačkom" u kojoj se koriste legalni i legalistički instrumenti, gdje vladavina prava koju smo se trudili uspostaviti zadnjih deset godina sada legalizira ekonomski konstitucionalizam.
U takvom scenariju, Europska unija, a pogotovo njen istočni dio postaje teren za daljnje osiromašivanje budući da se korištenjem instrumenata poput ISTS-a, koji bi se osnažili ovim sporazumom, transnacionalnim korporacijama iz SAD-a omogućuje se da namire svoje potrebe ako se izmjenom legislative u dotičnoj državi, promjenom smjera politika ili nekim drugim uvjetima umanje prilike za ostvarenje njihovih planiranih profita. To ne znači samo posrednu političku kontrolu i uvjetovanja političkih odluka, nego i da bi velike količine javnog novca u tom smjeru kompenzirale štete transnacionalnih kompanija, a da bi svaka jača promjena političko smjera bila masno naplaćena.
Nepotrebno je naglašavati koliko bi štetno i pogrešno ovaj sporazum bilo gledati kao obračun SAD-a i EU, odnosno njihovih građana. Radi se dakako o interesima različitih skupina sa obje strane velike bare koje bi od takvog Sporazuma imale i trenutačne i dugoročne koristi. I zvali ga Trojanskim konjem ili ne, TTIP uistinu predstavlja jednu ideju neke nove tržišne institucionalne arhitekture koja se pomalja iz prethodne financijske krize. S druge strane, građani s obje strane velike bare jednako su zabrinuti oko vizije svijeta na koju se oslanja TTIP.
(FOTO: Flickr.com/Garry Knight)
Na našim ulicama ako netko i zna za taj TTIP, za taj glomazni, apstraktni i nekako udaljeni Sporazum oko kojeg se vode pregovori u Bruxellesu i Washingtonu, osjeća se sigurno bespomoćno. Što je uopće moguće očekivati u ovoj zemlji koja unazad dva desetljeća uz poneki izuzetak nije pokazala kičmu u međunarodnim odnosima? Još bitnije, na kakvo bi tlo pala obaveza da se pridržavamo TTIP-a u državi koja svim silama (ali na sreću i dalje neuspješno) podmazuje investicijske projekte koji direktno ignoriraju lokalne potrebe, ekološku održivost ili ekonomsku isplativost? Ako dio javne uprave pretvaraju u gotovo personalne agente pojedinih investitora, ako prostorne planove brišu i pišu prema željama drugih investitora...
Sam TTIP donosi nepristojnu i agresivnu asimetričnost oko mogućnosti utjecaja; u zemljama poput Hrvatske, njegova provedba bila bi posebno štetna, ne samo zato što bi stvorila dodatne pritiske na socijalne standarde, na radna prava, na okoliš i i zdravlje ljudi, bila bi štetna jer bi dokrajčila ono malo 'javnog' što je u našoj državi kao sustavu upravljanja kao takvo ostalo i opstalo. Zajahati tog konja, za Hrvatsku bi značilo pridružiti se stampedu, pridružit se utrci prema daljnjem propadanju.
Iz tog razloga, i građani Hrvatske trebaju se pridružiti europskom pokretu i građanima SAD-a koji već danas problematiziraju TTIP, ne samo potpisivanjem peticija koje se često čine kao nedovoljan angažman nego i solidarnim organiziranjem i podrškom svim akterima koji osporavaju potpisivanje takvog Sporazuma. TTIP je prilika da se iznova misli što nam je potrebno, kakav razvoj želimo, da li nam je potreban rast i kako mjerimo svoje zadovoljstvo, slobodu i prosperitet.
lupiga
