U Srbiji je dobro, i do daljnjega će dobro biti, jedino svevladaru kojemu zacijelo nitko od sugovornika zadnjih dana, ni u Parizu niti u Bruxellesu, nije u lice rekao da je iskompleksirani jadnik koji tiranskim vladanjem ruši sve improvizirane mostove na dvoličnom putu svoje zemlje prema članstvu u EU. On zna da i dalje, do sljedećeg slanja konjice i kerovođa na ulice, može činiti sve što mu padne na pamet ili na što već ima
Prije skoro puna tri desetljeća u jednoj sam novinskoj kolumni napisao kako će jednom doći dan kad će ljudi u Srbiji sukobiti sami među sobom, i to baš gadno nasrnuti jedni na druge, a mi ćemo – tada aktualne žrtve političke i vojne agresije zapovijedane iz Beograda – sve to mirno i ne osobito zainteresirano promatrati s tribine zapad. Nisam to napisao ni kao kletvu niti kao predviđanje nekoga osobito stručnog u geopolitici, bio je to tek ljutiti i očajni 'wishful thinking' zapis mladog nemoćnika suočenog s barbarstvima u vrijeme kad je rat u Hrvatskoj buktao punom žestinom, a u BiH tek počinjao.
Mladić koji je napisao tu, gore prepričanu rečenicu, možda bi se zadovoljno osmjehnuo na prošlotjedne prizore iz Beograda, ali s tridesetak godina više na plećima sad je samo tupo buljio u ekran, osjećajući tek neku nejasnu tugu…
Osim jednog pradavnog drugarstva s odsluženja JNA, nikakve osobne veze s Beogradom i Srbijom nisam imao sve do desetak godina poslije 'Oluje', kad su mi tamo objavili prvi roman, a ja otišao na promociju. Otada do danas stekao sam u Beogradu pedesetak srdačnih poznanstava, desetak površnih prijateljstava i dva doživotna. I to je uglavnom sve što privatno imam sa Srbijom, a i ona sa mnom. Ali nisu oni, ti 'moji' ljudi, jedini razlog za tu tugu ispred televizora. Stvarni je, pa i glavni, razlog iznenadna spoznaja da tamo blizu, odmah iza Tovarnika, milijuni ljudi danas žive u bezizlaznom beznađu prema kojem se i ova tu naša čamotinja doima kao počasna loža na tribini zapad.
Svi su ti milijuni ljudi zatočenici kolektivnog identitetskog kaosa, desetljećima uzgajanog a posljednjih godina oličenog u osobi izuzetno dvojbene ubrojivosti, opsjednutoj potrebom da svoju moćnost pokazuje, povećava i osjeća pri svakom koraku. Nakon što je, samo zato što može, proglasio pobjedu nad koronom da bi odmah potom proglasio i pobjedu na 'izborima', najavio je (naravno, samo zato što može) ponovno uvođenje višednevnog policijskog sata. I onda je mnogim ljudima prekipjelo, pa je samoživi vlastodržac posegnuo za već provjerenom metodom: poslao je svoje civilne pretorijance da insceniraju pokušaj provale u parlament (ma koliko bilo besmisleno provaljivati u praznu zgradurinu) i povedu masu za sobom. Kad se golema većina istinski ojađenih ljudi nije dala navući na tu jeftinu foru, poslao je na njih uniformirane pretorijance, pa one na konjima, pa one sa psima, pa one u bornim kolima, a sve začinjeno hektolitrima suzavca. Da, na prvi pogled reklo bi se da ih se prepao.
Možda se i jest malo, ali to je ništa u usporedbi s time koliko je prosvjednike iscrpio. Čim je objavljeno da se policijski sat ipak neće uvoditi, demonstracije su prestale. Nestali su s ulica i transparenti i povici i svetosavske ikone u sitotisku i antivakseri i antimaskeri i psi i konji i specijalci i tabadžije u civilu… Svi oni krupni ciljevi – radi kojih se navodno krenulo u prosvjede, a najava policijskog sata bila je, je li, tako kažu, samo okidač – preselili su se s trgova i bulevara u virtualu, na društvene mreže i u one malobrojne medije gdje je preostalo još ponešto kisika za razmišljajuće individue.
Reklo bi se na prvi pogled: policijskog sata ipak neće biti, znači cilj je postignut, uspjelo se, svima dobro. A nije, niti će biti. Dobro je, i do daljnjega će dobro biti, jedino svevladaru kojemu zacijelo nitko od sugovornika zadnjih dana, ni u Parizu niti u Bruxellesu nije u lice rekao da je iskompleksirani jadnik koji tiranskim vladanjem ruši sve improvizirane mostove na dvoličnom putu svoje zemlje prema članstvu u EU. On zna da i dalje, do sljedećeg slanja konjice i kerovođa na ulice, može činiti sve što mu padne na pamet ili na što već ima.
Razmrvio je društvo Srbije do te mjere da uistinu nitko zainteresiran ne može u Beogradu ni svijećom pronaći ikoga drugog na mjestu relevantnog sugovornika o, ne znam, Kosovu, pravosuđu, ljudskim pravima ili bilo čemu zbilja važnom u Srbiji i njezinu okruženju. Oporba je tome pridonijela, između ostalog, i bojkotom izbora i pozivanjem birača na neizlaženje, i kolebanjem oko predvođenja onih prosvjednih šetnji 'Jedan od pet miliona', i susprezanjem od nedvosmislenog uključivanja u ove zadnje demonstracije. To što je ekipa ignorirala sve to skupa, to apsolutno ama baš ništa ne znači ni u Bruxellesu, ni u Berlinu, ni u Moskvi, ni u Washingtonu, pa čak ni u Pekingu gdje stoluje 'brat Xi'. Najvjerojatnije za postojanje ozbiljne opozicije na tim adresama nisu ni čuli. A niti neće, dok se figure na globalnoj sceni ne preslože u malo drugačiju formaciju, a na lokalnoj, srbijanskoj, ne osvane netko dovoljno uvjerljiv.
A meni, opet obezvoljenome, kao najdojmljivija uspomena na ove – posvuda već, čini se, solidno zaboravljene – srpske proteste, ostaje priča koju mi je neki dan poslao prijatelj, priča o starcu, devedeset i koju je već navršio, koji se sjetio da su zadnji put, prije ovog, uniformirani ljudi sa psima prema njemu koračali početkom četrdesetih, dok su Beogradom još patrolirali esesovci.
tportal
