U jednom od meni najdražih filmova ”Butch Cassidy i Sundance Kid” junaci se nađu u neprilici. Za ostanak u odmetničkom skloništu Butch se treba boriti noževima protiv najjačeg i najvećeg odmetnika, izvjesnog Logana. Borba izgleda unaprijed riješena.
Paul Newman, glumeći naivca, priđe protivniku govoreći: ”Prije početka treba dogovoriti pravila”. Ovaj iznenađen raširi ruke: ”U borbi noževima nema pravila”. Butch ga potom iznenađenog udari punim volejom u međunožje, a potom i dokrajči šakama. ”Točno”, kaže, ”nema pravila, počinjemo”.
Ta scena pojavljuje mi se pred očima ovih dana kad slušam vijesti. Niski udarci ispod pojasa. Uz prijateljski osmijeh i bez najave. Čuju se savjeti da neprijatelje treba držati što bliže sebi, a onda eliminirati (no to je replika iz jednog drugog filma – ”Kum 2”!). Na sve strane prijateljski osmijesi, iza scene urlanje i prijetnje ostavkom.
Razlog je samo dijelom naša specifična sklonost varanju, bitke između Matana i Kikaša. Kod nas šekspirijansko pravilo glasi: ”Ili ćeš ga ti meni ili ću ga ja tebi” (Brešan).
Nema tu lutanja ni oklijevanja. Pravila nema iako se pišu ustavi, zakoni uredbe i pravilnici. Crno slovo na papiru nije zakon. Zakon je ono kako se čita i tumači. Čitaju ga nepismeni ili oni koji se takvima prave, tumače ga prema interesu i okolnostima, o njemu sude kako im drago. Jest da piše, ali ja vam kažem riječi su naših vođa i proroka.
Kad nešto ne valja, kažu, izmijenit ćemo i usavršiti zakon, a trebalo bi samo malo napora da se on protumači i dosljedno provodi.
Nevjerojatnu vjeru u zakonodavni optimizam u stopu prati ocjena da su zakonodavci skupine ljigavaca, beskičmenjaka, dvorskih luda ili čak jednostavno budala.
Ceremonijalna vjera u zakone i jasno iskustvo da ih se ne provodi i da do njih moćnici drže tek ako im koriste.
Pred izbore se daju prazna obećanja, na izborima, ako treba, kradu glasovi, a nakon izbora kupuju se zastupnici. Ovo zadnje ispada najjeftinije iako je očita prevara i podmićivanje.
Ne radi se o tome da su gomile kratkog pamćenja, malog znanja i niske inteligencije. Štoviše, da sjećanje traje tek nekoliko dana, tek do novih dramatičnih vijesti.
Pri tome se gubi svaki poredak važnosti. Ako vijest o nečemu nestane, to nije zato što je nestao problem ili što je pronađeno rješenje.
Prva je vijest gripa ili magnolija, krštenje vina ili ljubavni život pjevačice. Malo se zna, škole propadaju, vrijedne diplome Greshamovim zakonom postaju nevažno smeće. Zemlja je ravna ploča (ima tu nešto!), svemir je područje astrologije, a nesreće i uroci skidaju se viskom u kasne sate.
Naizust se zna sastav tima iz treće lige, ali ne zna za Hegela, Tintoretta ili Hanibala. Katarina Velika je glazbeni sastav, Da Vinci zavjerenik protiv Vatikana. Nitko ne razumije međunarodno pravo, svi znaju koristiti mobitel, a gotovo nitko kako on radi (ja ne znam ni jedno ni drugo).
Dramatične vijesti su individualne drame, tragedije ako su povezane s pričom. Otapanje ledenjaka, plastika u moru, genocid na Bliskom istoku ili žrtve u Afganistanu doživljavaju se kao suhoparne statistike, a ne kao povod za empatiju i razmišljanje.
Na maštu puka djeluju slike mrtvog djeteta koje je izbacilo more, vijesti o nasilju imigranata. Ne treba tu puno izmišljati, treba samo u ono što se događa unijeti malo patetike i osobne priče.
Melanž osjećaja, snage ponavljanja i dramatizacije djeluje poput ritmičkog pjevanja djeci. Djeca zaspu, narodi se uspavaju i u tom drijemežu puste da ih se pljačka, vara i iskorištava.
Ne vlada se samo snagom pendreka i kundaka (i same riječi zvuče anakrono) – treba kontrolirati televiziju, novinske agencije, nagraditi neke novinare, druge zaplašiti.
Stvarna i brahijalna sila se štede za kritične situacije – prevrat, ugroze temelja sistema ili fizičkog otpora. Ne vlada vođa, već sistem koji je pažljivo, i rijetko bez šablone, ispleo iz niti svoje želje za neograničenom moći, prediva interesa klika koje ga okružuju, uzlova privida pravde i zakona, jednakosti i zajednice.
Vladari taj sistem nazivaju zajednicom, čak demokratskom zajednicom, zajednicom porijekla, kulture i sudbine, no zajednice i jednakosti tu nema. Stvarnost je podijeljeno društvo gubitnika i dobitnika, centra i margine, povlaštenih i poniženih.
Sve ovo pišem jer me šokira kratkovidnost onih koji se bave politikom. Ne mislim na one kojima je politika zanat i koji ne vide drugo osim svog interesa, već na nas – ovce je dobar biblijski izraz – koji vjerujemo da su izbori pravedni, da su zakoni o spašavanju Agrokora nužni, da ovrhe štite siromašne, na nas koji vide da je balon državnog zapošljavanja i beneficija prenapuhan, da slučajno propadaju velike kompanije i da javni natječaji za posao jamče kompetentnost.
Živimo u zabludama.
Kako možemo biti tako slijepi na očigledno? Zastupnici pretrčavaju i prelijeću u druge stranke, a mi bismo trebali vjerovati da to rade jer ih sputava stranačka stega, da ih nose ideali za koje su se predali politici, da to rade jer su ih zbog nečega birali.
HRT je naš povez preko očiju, patriotizam otupljuje vid, postajemo umorni od ružne stvarnosti. Hobiti bi rekli da dolazi mrak.
”Gospodar gradi svoje carstvo polako i nepogrešivo na stalnom i ritmičnom smjenjivanju stege i rasula. Jedni se sustavi ruše, nestajući u kaosu, da bi iz toga niknuli drugi, u kojima će čovjekov um i duša na jedan manje uočljiv, ali zato sigurniji način pripadati njemu. Ideali jednakosti i pravde su se potrošili. Varka je postala providna i nikoga više nije u stanju privući.
Zato komunizam mora nestati i ustupiti mjesto novom stanju koje će ponudi jače mamce: nacionalne ideje, bogatstvo, proizvode visoke tehnologije. Svjetina se uvijek raduje takvim promjenama, misleći da joj s njima dolaze bolji dani. Neka samo u to vjeruje.
Tako neće naslutiti da je sa svakom od njih, sve više u vlasti pakla. Štoviše, treba joj pružiti privid boljitka: neka napreduje civilizacija, tehnika, znanost, neka raste standard. To će samo pomoći da od onih gadosti što ih farizeji nazivaju čovječnošću i slobodom bude sve manje. Klanjam ti se oče i gospodaru, Astarothe! Ti si jedini Bog i nema drugoga Boga osim tebe.” (Ivo Brešan, ”Astaroth”)
autograf
Paul Newman, glumeći naivca, priđe protivniku govoreći: ”Prije početka treba dogovoriti pravila”. Ovaj iznenađen raširi ruke: ”U borbi noževima nema pravila”. Butch ga potom iznenađenog udari punim volejom u međunožje, a potom i dokrajči šakama. ”Točno”, kaže, ”nema pravila, počinjemo”.
Ta scena pojavljuje mi se pred očima ovih dana kad slušam vijesti. Niski udarci ispod pojasa. Uz prijateljski osmijeh i bez najave. Čuju se savjeti da neprijatelje treba držati što bliže sebi, a onda eliminirati (no to je replika iz jednog drugog filma – ”Kum 2”!). Na sve strane prijateljski osmijesi, iza scene urlanje i prijetnje ostavkom.
Nema tu lutanja ni oklijevanja. Pravila nema iako se pišu ustavi, zakoni uredbe i pravilnici. Crno slovo na papiru nije zakon. Zakon je ono kako se čita i tumači. Čitaju ga nepismeni ili oni koji se takvima prave, tumače ga prema interesu i okolnostima, o njemu sude kako im drago. Jest da piše, ali ja vam kažem riječi su naših vođa i proroka
Razlog je samo dijelom naša specifična sklonost varanju, bitke između Matana i Kikaša. Kod nas šekspirijansko pravilo glasi: ”Ili ćeš ga ti meni ili ću ga ja tebi” (Brešan).
Nema tu lutanja ni oklijevanja. Pravila nema iako se pišu ustavi, zakoni uredbe i pravilnici. Crno slovo na papiru nije zakon. Zakon je ono kako se čita i tumači. Čitaju ga nepismeni ili oni koji se takvima prave, tumače ga prema interesu i okolnostima, o njemu sude kako im drago. Jest da piše, ali ja vam kažem riječi su naših vođa i proroka.
Kad nešto ne valja, kažu, izmijenit ćemo i usavršiti zakon, a trebalo bi samo malo napora da se on protumači i dosljedno provodi.
Nevjerojatnu vjeru u zakonodavni optimizam u stopu prati ocjena da su zakonodavci skupine ljigavaca, beskičmenjaka, dvorskih luda ili čak jednostavno budala.
Ceremonijalna vjera u zakone i jasno iskustvo da ih se ne provodi i da do njih moćnici drže tek ako im koriste.
Pred izbore se daju prazna obećanja, na izborima, ako treba, kradu glasovi, a nakon izbora kupuju se zastupnici. Ovo zadnje ispada najjeftinije iako je očita prevara i podmićivanje.
Ne radi se o tome da su gomile kratkog pamćenja, malog znanja i niske inteligencije. Štoviše, da sjećanje traje tek nekoliko dana, tek do novih dramatičnih vijesti.
Pri tome se gubi svaki poredak važnosti. Ako vijest o nečemu nestane, to nije zato što je nestao problem ili što je pronađeno rješenje.
Prva je vijest gripa ili magnolija, krštenje vina ili ljubavni život pjevačice. Malo se zna, škole propadaju, vrijedne diplome Greshamovim zakonom postaju nevažno smeće. Zemlja je ravna ploča (ima tu nešto!), svemir je područje astrologije, a nesreće i uroci skidaju se viskom u kasne sate.
Pred izbore se daju prazna obećanja, na izborima, ako treba, kradu glasovi, a nakon izbora kupuju se zastupnici. Ovo zadnje ispada najjeftinije iako je očita prevara i podmićivanje
Naizust se zna sastav tima iz treće lige, ali ne zna za Hegela, Tintoretta ili Hanibala. Katarina Velika je glazbeni sastav, Da Vinci zavjerenik protiv Vatikana. Nitko ne razumije međunarodno pravo, svi znaju koristiti mobitel, a gotovo nitko kako on radi (ja ne znam ni jedno ni drugo).
Dramatične vijesti su individualne drame, tragedije ako su povezane s pričom. Otapanje ledenjaka, plastika u moru, genocid na Bliskom istoku ili žrtve u Afganistanu doživljavaju se kao suhoparne statistike, a ne kao povod za empatiju i razmišljanje.
Na maštu puka djeluju slike mrtvog djeteta koje je izbacilo more, vijesti o nasilju imigranata. Ne treba tu puno izmišljati, treba samo u ono što se događa unijeti malo patetike i osobne priče.
Melanž osjećaja, snage ponavljanja i dramatizacije djeluje poput ritmičkog pjevanja djeci. Djeca zaspu, narodi se uspavaju i u tom drijemežu puste da ih se pljačka, vara i iskorištava.
Ne vlada se samo snagom pendreka i kundaka (i same riječi zvuče anakrono) – treba kontrolirati televiziju, novinske agencije, nagraditi neke novinare, druge zaplašiti.
Stvarna i brahijalna sila se štede za kritične situacije – prevrat, ugroze temelja sistema ili fizičkog otpora. Ne vlada vođa, već sistem koji je pažljivo, i rijetko bez šablone, ispleo iz niti svoje želje za neograničenom moći, prediva interesa klika koje ga okružuju, uzlova privida pravde i zakona, jednakosti i zajednice.
Vladari taj sistem nazivaju zajednicom, čak demokratskom zajednicom, zajednicom porijekla, kulture i sudbine, no zajednice i jednakosti tu nema. Stvarnost je podijeljeno društvo gubitnika i dobitnika, centra i margine, povlaštenih i poniženih.
Sve ovo pišem jer me šokira kratkovidnost onih koji se bave politikom. Ne mislim na one kojima je politika zanat i koji ne vide drugo osim svog interesa, već na nas – ovce je dobar biblijski izraz – koji vjerujemo da su izbori pravedni, da su zakoni o spašavanju Agrokora nužni, da ovrhe štite siromašne, na nas koji vide da je balon državnog zapošljavanja i beneficija prenapuhan, da slučajno propadaju velike kompanije i da javni natječaji za posao jamče kompetentnost.
Živimo u zabludama.
Kako možemo biti tako slijepi na očigledno? Zastupnici pretrčavaju i prelijeću u druge stranke, a mi bismo trebali vjerovati da to rade jer ih sputava stranačka stega, da ih nose ideali za koje su se predali politici, da to rade jer su ih zbog nečega birali.
Naizust se zna sastav tima iz treće lige, ali ne zna za Hegela, Tintoretta ili Hanibala. Katarina Velika je glazbeni sastav, Da Vinci zavjerenik protiv Vatikana. Nitko ne razumije međunarodno pravo, svi znaju koristiti mobitel, a gotovo nitko kako on radi (ja ne znam ni jedno ni drugo)
HRT je naš povez preko očiju, patriotizam otupljuje vid, postajemo umorni od ružne stvarnosti. Hobiti bi rekli da dolazi mrak.
”Gospodar gradi svoje carstvo polako i nepogrešivo na stalnom i ritmičnom smjenjivanju stege i rasula. Jedni se sustavi ruše, nestajući u kaosu, da bi iz toga niknuli drugi, u kojima će čovjekov um i duša na jedan manje uočljiv, ali zato sigurniji način pripadati njemu. Ideali jednakosti i pravde su se potrošili. Varka je postala providna i nikoga više nije u stanju privući.
Zato komunizam mora nestati i ustupiti mjesto novom stanju koje će ponudi jače mamce: nacionalne ideje, bogatstvo, proizvode visoke tehnologije. Svjetina se uvijek raduje takvim promjenama, misleći da joj s njima dolaze bolji dani. Neka samo u to vjeruje.
Tako neće naslutiti da je sa svakom od njih, sve više u vlasti pakla. Štoviše, treba joj pružiti privid boljitka: neka napreduje civilizacija, tehnika, znanost, neka raste standard. To će samo pomoći da od onih gadosti što ih farizeji nazivaju čovječnošću i slobodom bude sve manje. Klanjam ti se oče i gospodaru, Astarothe! Ti si jedini Bog i nema drugoga Boga osim tebe.” (Ivo Brešan, ”Astaroth”)
autograf
