Do raspada feudalizma i stvaranja modernih, teritorijalnih nacionalnih država u Europi tijekom 18. i 19. stoljeća putovati uzduž i poprijeko Starog kontinenta značilo je da je putnik morao proći razne straže, mitnice i carine. Jedna od temeljnih karakteristika moderne države upravo jest razvijena sposobnost jedinstvenog nadziranja cjelokupnog teritorija.
Doba prije graničnih kontrola
Prvo, 'zlatno doba' globalizacije, ali i slobodne trgovine i putovanja, bila je zadnja četvrt 19. stoljeća i početak 20. stoljeća, prije izbijanja rata koji je trebao okončati sve ratove, a ustvari je stubokom promijenio cijelu Europu, ali i svijet. U to vrijeme Europljani su slobodno putovali bez nekih posebnih graničnih kontrola od Londona do Istanbula. Prvi svjetski rat te poslijeratni valovi izbjeglica, migranata, azilanata i kontrarevolucionara dovode do pojave strogih graničnih kontrola i putnih isprava s fotografijama koje od tada pregledavaju i provjeravaju budne oči carinika i oružnika u kupeima vlakova, na riječnim i morskim pristaništima, a kasnije ponajviše na cestovnim prijelazima i u zračnim lukama. Vrijeme otvorene Europe, Europe bez granica, izgubljeno je.
Nedugo nakon Drugog svjetskog rata Europu će podijeliti Željezna zavjesa, a koja je u velikoj mjeri bila i stvarna, fizička barijera između istoka i zapada kontinenta, vrlo opipljiva granica koju je bilo nadasve opasno neovlašteno prelaziti. Istovremeno, razvojem i produbljivanjem procesa europskih integracija stasa i ideja da treba ići dalje od pukog zajedničkog tržišta, već izgrađivati područje četiriju sloboda – slobode kretanja roba, usluga, radnika i kapitala. To podrazumijeva i dokidanje ne samo carinskih, već i graničnih kontrola između zemalja članica. Sloboda kretanja ljudi bila je ustvari predviđena od samih početaka integriranja europskih gospodarstava i država te je spomenuta već u Rimskim ugovorima iz 1957. godine, kojima je stvorena Europska ekonomska zajednica kao jezgra današnje Europske unije.
Rušenje ograda
Sporazum potpisan 1985. godine u Schengenu, luksemburškom selu na tromeđi Francuske, Njemačke i Luksemburga, isprva je osmišljen neovisno o osnivačkim ugovorima tadašnje Europske zajednice jer nije bilo jasnog suglasja oko njegova uvođenja. Isprva je šengensko područje uvelike bilo 'karolinško područje', tj. prve članice bile su samo Francuska, Njemačka i zemlje Beneluksa. Stvarno dokidanje graničnih kontrola i zajednička vizna politika otpočeli su pak 1990. godine, nakon što je usvojena i Šengenska konvencija, drugi ključni pravni dokument nakon samoga sporazuma, kojim je stvoren šengenski režim upravljanja granicama i omogućavanja slobodnog kolanja ljudi unutar Europske unije.
Tek potpisivanjem Ugovora iz Amsterdama 1999. godine šengenski režim postat će dio pravne stečevine Europske unije, a Ujedinjenom Kraljevstvu i Irskoj bit će potvrđena mogućnost izuzeća, tj. neulaska u područje slobodnog prometovanja bez graničnih kontrola. Island, Norveška i Švicarska sudjeluju pak u šengenskom režimu, premda nisu članice Europske unije, a isto vrijedi za neke europske mikrodržave (Andora, Monako, Vatikan), koje formalno niti ne participiraju, ali de facto ne postoje dodatne granične kontrole za ulaz iz zemalja članica Unije koje ih okružuju.
Strahovi od paketa
U razdoblju od kraja Domovinskog rata do otvaranja perspektive članstva u Europskoj uniji za Hrvatsku i susjedne države na zagrebačkom sastanku na vrhu u studenom 2000., prvom sastanku šefova vlada država članica Unije održanom izvan same Unije, službeni je Zagreb strahovao od 'članstva B', 'Europe više brzina' te 'zamjenskog članstva'. Naime pred kraj socijalizma, kada je već uznapredovala sistemska kriza u Jugoslaviji, kao jedno od rješenja navodilo se brzo primanje SFRJ u Europsku zajednicu. Službeni Bruxelles, kao i Washington, uostalom, vidio je opstanak, a ne raspad jugoslavenske federacije kao primarno poželjan ishod. Nakon rata će pak vizija integriranja postkomunističke Europe, pa tako i jugoistoka Europe, biti povezana s idejom da te države prvo trebaju vježbati trgovinsko i ino integriranje putem različitih foruma i asocijacija ne bi li potom bile spremnije za zajedničko tržište i mehanizme Europske unije.
U tom kontekstu nastaje i CEFTA, tj. srednjoeuropsko zajedničko tržište, ali i niz sličnih inicijativa osmišljenih za postjugoslavenski i jugoistočnoeuropski prostor. Međutim tadašnja hrvatska Vlada stalno se pribojavala da se na mala vrata gura nekakav novi oblik jugoslavenskog asociranja i da joj punopravno članstvo neće biti omogućeno. Također, smetale su joj ideje o 'pristupanju u paketu', tj. pristupanju većeg broja zemalja zajedno, pri čemu onda 'jedna drugu moraju čekati'. Dok su Slovenija i zemlje današnje Višegradske skupine koračale naprijed prema europskim integracijama, hrvatski put isprva je bio pod upitnikom, a onda je od 2000. godine krenuo, no sporo i krivudavo.
Povijesna ironija
Povijesna je ironija u tome da je naposljetku Hrvatska u svaki od segmenata europskih integracija ušla sama – kako u članstvo 2013. godine, tako i sada, od 1. siječnja, u europodručje i šengensko područje. Dodatna je ironija u tome da se konačna potvrda o ulasku u Schengen poklopila s godišnjicom smrti Franje Tuđmana, a koji je toliko strahovao od 'kolektivnog pristupa', 'zamjenskog članstva' i 'balkanskih, umjesto europskih integracija', te za njegova života napretka u integriranju nije bilo. Danas upravo stranka koju je on osnovao i koja se i dalje često voli pozivati na njega i njegovu političku misao kao svoj forte vidi upravo europske integracije. I lijeva i desna oporba pomalo su skeptično dočekale pristupanje eurozoni, a Vlada je uvođenje eura postavila na sam vrh svojih prioriteta, premda, prema dostupnim ispitivanjima javnog mnijenja provedenima u sklopu projekata na Fakultetu političkih znanosti i u Institutu za društvena istraživanja, čak i među HDZ-ovim biračima ne postoji premoćna podrška euru.
Bilo kako bilo, ovu tešku godinu, koju je obilježila ruska agresija na Ukrajinu, Hrvatska će završiti kao potpuno integrirana članica Unije, što će osnažiti njen vanjskopolitički položaj te joj omogućiti da se bolje i snažnije nosi sa sigurnosnim, ekonomskim i ekološkim izazovima, a njih neće manjkati u godinama pred nama.
