Plenković nije Tuđmanov nasljednik nego njegova sjena. Nije bio akter Domovinskog rata, ali traži simbolički orden od desnice
„Ma vidi vraga, baš kako su javili sinoć na vijestima
Sunce je jutros izgubilo sjaj
Stvarno bliži nam se kraj, moram priznat čudan osjećaj“
Aleksandar Antić
Pisao sam prošloga tjedna o Plenkoviću i koncertu kao o bolesnom pragmatičnom prilagođavanju masi. Populizmu političara. Odustanak od sebe, sve zarad vlasti. No što ako griješim? Ako je srpanj 2025. vrijeme stvarnih promjena? A Thompson, ZDS u Saboru i Anušićevo objašnjavanje koncertnih demokršćanskih vrijednosti na kojima bi trebala počivati Europa, stvarni gamechanger. Jer ako jest, da Hrvatska ima Vladimira Dedijera, on bi krenuo pisati Nove priloge za biografiju Andreja Plenkovića. No nema ga. Pokušat ću stoga ja. O izdaji proklamiranih vrijednosti i konačnoj tranziciji HDZ-a iz stranke na vlasti u stroj za normalizaciju ekstremnog.
Bahatost nije nova, nipošto uzorna, osobina Andreja Plenkovića. Novo jest da se njome iskazuju križarski žar i svjetonazor koji više ni ne skriva iliberalne ni autoritarne reflekse. Andrej trećeg mandata shvatio je što „nova Europa“ traži – militarizam, sigurnosnu retoriku. Onaj tko pristane biti maneken toga – sve mu je oprošteno. Tko se servilno uklopi u novi narativ, može zadržati stari imidž. Europe kakvu smo znali više nema pa su i Europejci d(r)ugog kalibra.
U Saboru ništa nije slučajno. Pa ni ustaški pozdrav. Kada je Biloglav zazvao „za dom spremni“, nije to učinio jer je neuk. Shvatio je. Nakon „trijumfa na Hipodromu“ Hrvatska se promijenila. Predsjednik Sabora Gordan Jandroković, dugogodišnji koreograf pristojnog HDZ-a, ovoga puta nije ni trepnuo. Novo normalno. Ustaški pozdrav više nije povijesna trauma ni politička provokacija. Simbol je novog političkog vremena. Plenkovićev Rubikon.
O koncertu i Thompsonu neću. Sve je kazano. No govoriti treba o zaokretu, promjeni paradigme koja se dogodila. Država koja je antifašizmom stvorena, pristupila je njegovoj konačnoj demontaži. I ne provode to Thompson ni Hasanbegović, Bujanec ni Penava. Ne. Tu ulogu svjesno preuzima Andrej Plenković. Ustaške memorabilije samo su reklamni artikli novog HDZ-a. I sam Thompson tek je rekvizit, odbačen nakon upotrebe. Poslužili su svrsi. Jasno pokazali odmak od vremena u kojima ih je svaki dosadašnji HDZ javno prezirao. Plenković, Jandroković, Anušić… nisu promatrači. Griješe oni koji misle da su u ovom narativnom krajoliku samo naratori. Ili da se HDZ koncertu samo „prilagodio“. Ne. Oni upravljaju. Smišljeno i strateški. Protagonisti su! Okončali su doba dvostrukih konotacija, izašli iz ambalaže političkog alibija. Sintaktički mir i semantičku prazninu zamijenio je izostanak osude. To je sasvim nov sadržaj iako to mnogi ne vide.
Živimo plebiscitarnu demokraciju. Karizmatični lider koristi simboliku, rituale i retoriku za simulaciju političkog sadržaja. Ideologija se fingira, legalitet instrumentalizira. HDZ ne definira politiku, već podilazi publici. To je, možda, najpreciznija dijagnoza. Plenković nije Tuđmanov nasljednik, nego njegova sjena. „Tuđman“ nakon Tuđmana. Još bolje, „Tuđman“ PROTIV Tuđmana. Jer baštini samo estetiku vodstva. A Tuđman, poput Velikog inkvizitora iz „Braće Karamazovi“, iskorjenjuje. Tuđmanov antifašizam mu smeta. Spalio bi ga na lomači kao heretika da može. No ne može. Pa iskrivljuje. I skriva se iza laži. Jer se licemjernom karijeristu obnaženi europski apetiti nisu ispunili. Pa hita po „utješnu nagradu“ – poziciju obljubljenog megalomana revizionističke Hrvatske. Za to mu služi desnica.
Za razliku od Tuđmana, Plenkoviću ne treba rat. On je vođa koji nije u povijesti već izvan nje. Nije bio akter Domovinskog rata, ali traži simbolički orden od desnice. S nadom da će mu priznati skoro-braniteljski status. Nije frontmen nacionalnog pokreta, ali želi status simboličkog oca nacije. Želi biti ikona hrvatske desnice kad mu već u političkom „ratu“ nije uspjelo „pobjeći“ u Bruxelles. Upravo tu, u prijelazu s ideološke distance na simboličku kooptaciju, leži nova strategija HDZ-a. Imitirati protivnika, ali zadržati moć. Desnicu ne treba poraziti, već preuzeti! Thompson tako postaje zvučna pozadina državnih proslava. HOS-ove insignije izložbene relikvije. Simboli fašizma više nisu prijetnja, već ukras režima. Estetika zamjenjuje etiku.
U koreografiji HDZ-ova ruganja, institucije više nisu akteri političkog poretka. Nego objekti. Procedure postoje, ali samo su mimikrija. Ustav postoji, ali kog’ briga. Tijela vlasti formalno djeluju, no u biti su pasivizirana. Plenković je, uostalom, i pučku pravobraniteljicu „podsjetio“ da je ondje zahvaljujući njemu. Retorički, čin političke privatizacije institucija. Simbolički, demonstracija moći koja ni ne pokušava glumiti pristojnost. Nepravda više nije skandal, nego birokratska rutina. Vladajućoj većini ne treba otvorena represija, ona to nadomjesti ignoriranjem. Simbole ne uništavaju kao Tuđman. Danas se oni steriliziraju. Sve postaje „naše“. I pravno i nepravno. Samo, prestaje biti jasno što je ekstremno, a što nije, što je normalno, što ne. Ili možda baš postaje jasno. Neustavno živi u stvarnosti, normalno u Ustavu. Radikalno se provodi, pravno piše na papiru. Erozija vladavine prava odvija se šutnjom institucija. Pravo se ne ukida – ignorira se. ZDS se ne legalizira. Ali se ne sankcionira. Planski, sustavno. Pravni poredak kao žvakaća guma: rastezljiv i savitljiv. Koristi se kad treba učvrstiti moć, ignorira kad bi je mogao ograničiti.
Društvo nije dionik, već dekor. Provokacija ne izaziva protest, već ironiju. Ekstrem ne stvara sablazan, nego zabavu. Lijevi intelektualci sve rjeđe reagiraju. Kad to i čine, ismijani su. Vrijednosna anestezija društva. Sve relativizirano. Nema reakcije jer nema ni uvjerenja. Tako sistem postaje savršen i bez represije i odgovornosti. ZDS sa svom bulumentom nekadašnje izdajničke i današnje kukavičke političke ustašije koja se skriva iza velikih brojeva, stotina tisuća posjetitelja koncerta, sa sve Pavelićem i crnim i drugim legijama, Jurom i Bobanom, konfeti su političke apoteoze Andreja Plenkovića.
Kanonizacija se odvija dok se centristički HDZ miješa s crnom desnicom. Pokazatelj je to problema centrizma koji se prestao razlikovati od ruba. Prihvaća crnilo radi vlastitog probitka. U cjelokupnom europskom političkom kontekstu centar se okreće naoružavanju, nacionalističkoj i militarističkoj retorici, predstavljajući to „obranom demokracije“. U Plenkovićevu slučaju posve razvidno. Pod izlikom europske racionalnosti provodi se populizam, institucionalno steriliziran, ali politički potentan. Taj se centar više ne definira vrijednostima, nego utječe tehničkom održanju vlasti. Plenković nije iznimka, nego ogledni primjer. Pod pritiskom sigurnosne retorike i političkog oportunizma, centar se transformira u pozornicu za patriotski PR. Militarizam, strah, granice zamjenjuju nekadašnje parole o solidarnosti, pluralizmu i vladavini prava. HDZ se ne suprotstavlja tom trendu, on ga predvodi. Bez buke i skandala, uz šampanjac i strukturne fondove.
U toj kombinaciji Plenković postaje balkanska sinteza Orbána i Vučića, Tuđmana i Miloševića. Sve u jednom. Velimir Bujanec u prime-timeu na HRT-u. Samo bez sadržaja. Zato i opasniji. Jer nije ni desničar ni autokrat. Nego usavršeni oportunist. Kad oportunist zavoli rub, kad centar prestane biti brana ekstremizmu i postane njegov agent, tad politika prestaje biti borba za ideju, a postaje upravljanje spektaklom. A u tom spektaklu, sve je dopušteno.
U demokraciji problem nije desnica. Problem je kad se centar nađe i snađe u njenom jeziku. Kad ga preuzme, estetizira i upakira u „umjerenost“. Kad imitira provokaciju i zaziva reakciju samo da bi testirao koliko može bez posljedica. Kad na kraju, kao Plenković, više ne želi svladati Skeju, već postati Skejo. U modro-sivom zenginom odijelu i uz zvuke simfonijskog Thompsona. Da parafraziram Jeana Rostanda – onaj koji nije ništa, spreman je na sve.
Dok su Tuđman i Sanader desnicu aktivno razvaljivali namećući sebe i HDZ – umjerenije, povijesno kritičnije – Plenković prvi put otvoreno preuzima jezik i narativ krajnje desnice. Postaje desnica umjesto da je ušutka. Ne zbog uvjerenja, već iz puke koristi. Sve radi ostvarenja vlastitih ciljeva. Ide se s njom „natjecati“. Samo što ne razumije da kad se natječeš s Penavom i Skejom – već si izgubio. Sve i ako ih i razvališ kao Panta Pitu.
Zato je Sanader plaćao Thompsonu da ne pjeva. A Plenković se s njim slika. To se zove iliberalna demokracija.
