Imaju pravo oni koji tvrde da je za hrvatsko gospodarsko zaostajanje krivo kobno nasljedstvo iz komunističke prošlosti. Jedino što ga vide na krivom mjestu – pravi nasljednici bili su Franjo Tuđman i njegovi suradnici, koji su preuzeli model birokratske vlasti
Imaju pravo oni koji tvrde da je za hrvatsko zaostajanje krivo kobno nasljedstvo iz komunističke prošlosti. Jedino što ga vide na krivom mjestu. Pravi nasljednik bio je Franjo Tuđman, a ne tzv. ljevičari s kulturne ili medijske scene i svi oni koji su navodno opterećeni preživjelim, komunističkim mentalitetom. On i njegovi suradnici preuzeli su propali projekt komunističke birokracije, kojim je ona u posljednjih desetak godina svoje vlasti skoro potpuno zamijenila neostvareno samoupravljanje. Bila je to ustajala brežnjevljevska močvara, koja je u isto vrijeme propadala i u samom SSSR-u. Nasuprot tome, Tuđman se sa svojim suradnicima zaklinjao da uvodi kapitalizam, koji će pretvoriti zemlju u mediteransku Švicarsku. Više od četvrt stoljeća poslije, nekad srednje razvijena Hrvatska spala je među najsiromašnije zemlje Europe. Po BDP-a i životnom standardu stanovništva vraćena je četrdesetak godina u prošlost.
Je li za to kriv kapitalizam? To vjeruju mnogi ljevičari, ohrabreni krizom kapitalizma na Zapadu. Ali da bi to i kod nas vrijedilo, isto bi se moralo događati i u drugim sličnim zemljama. A to nije slučaj. Ostale tranzicijske zemlje za koje je Jugoslavija, uključujući i Hrvatsku, nekad bila raj na zemlji, odmakle su daleko ispred nje. Ako je kriv kapitalizam, onda se to odnosi samo na njegov specifični hrvatski oblik. A taj je, kao model birokratske vlasti, naslijeđen iz prošlosti. Razlika je u tome što se nekad razvijao pod krinkom socijalističkog samoupravljanja, a sada liberalnog kapitalizma.
To što je Tuđman naslijedio bilo je daleko od završenog sustava, ali sve su tendencije već postojale. Zapravo, tek su se s njegovim dolaskom na vlast razvile do svojih sadašnjih, stravičnih razmjera. U korijenu svega leži uvjerenje svake birokracije da ne može rješavati probleme samo zato jer nema dovoljno vlasti. Zato je komunističke birokrate smetalo sve što ih je ograničavalo ili kontroliralo njihovu vlast. To su u prvom redu bili samostalnost poduzeća, samoupravljanje i decentralizacija. Tuđman je ostvario njihove snove. Sve je to obrisao jednim potezom spužve, koncentriravši vlast u rukama države i stranke. Preuzeo je cijelu ekonomiju famoznom pretvorbom, točnije nacionalizacijom društvenog vlasništva koje je jednim dijelom pripadalo svakom građaninu, a onda je prepustio svojim stranačkim aparatčicima. Tako su individue poput Borislava Škegre postale generalni direktori cijele hrvatske privrede. Još se sjećamo Škegrine izjave iz tog vremena kako je to jednostavan posao jer je riječ o maloj ekonomiji. Posljedice tog jednostavnog posla vide se danas.
Tuđman je zatim promijenio organizaciju države i društva i to na način koji je na prvi pogled bio proturječan, pa i apsurdan. Istovremeno je sav novac i sve bitne odluke centralizirao u Banskim i, naravno, Predsjedničkim dvorima (uspostavio je polupredsjednički sustav), ali je za preko pet puta povećao broj općina i još osnovao županije. Time je postigao dva cilja. Povećao je vlast centra, ali i broj birokrata koji ovise o tom centru. Sada je i novac tekao s vrha prema dnu, a ne obratno. Svi su ovisili o tom vrhu s kojeg su brojnim kapilarama do najniže razine curila sredstva. Na kraju je mlaz bio uzak, ali stizao je sigurno i na vrijeme. Tako je stvorio svoju bazu i osigurao, kako je rekao, da ga nitko ne izbaci iz sedla. Nije čudo da je najveći dio članova nekadašnjeg Saveza komunista pretrčao u njegove redove. Nije to bio samo onaj poznati prelazak pod šator pobjednika. Oni su se vratili u svoju prirodnu sredinu. Savez komunista odavno je postao u prvom redu partija poretka. Oni su pripadali poretku, kakav god on bio.
U svoje, odnosno ruke svog HDZ-a preuzeo je i cijelu kadrovsku politiku. Komunisti su se nekad držali formulacije kojom se za bitne dužnosti tražila moralno-politička podobnost. (U procesu demokratizacije 1960-ih od nje se odustalo, ali je obnovljena nakon birokratske rekonkviste izazvane ‘71.) To je zamijenjeno domoljubljem i odanošću velikom vođi i njegovoj stranci, da bi se uskoro razvilo do neviđenih razmjera klijentelizma. Brojanje krvnih zrnaca, u prvom redu srpskih, nije bilo samo kadrovsko pitanje. O tome je nerijetko ovisilo hoće li se zadržati i najniži posao ili ostati u svom stanu. Riječ je dakle bila o golom opstanku. Ali čak i nacionalizam, kao bitna legitimacija tuđmanizma, nije došao samo iz neoustaške emigracije. Njegov je temelj udaren u komunističkim partijama bivših jugoslavenskih republika, koje su u labavom, konfederalnom sustavu držale svu vlast. Pritom su se u svim republikama, od najrazvijenije Slovenije do Makedonije, služile istom političkom mantrom. Za sve su im bili krivi drugi. Oni su bili progresivni, ali drugi su ih kočili i ometali u razvoju. I naravno, svi su ih drugi pljačkali. Zato je i Jugoslavija u cjelini ugrožavala njihovu naciju. Nasilje Slobodana Miloševića, kojim je rušio principe nacionalne ravnopravnosti na kojima se temeljila Jugoslavija, dalo im je za pravo.
Ali staru komunističku birokraciju u njenoj borbi za vlast ograničavao je sustav kakav je uspostavljan godinama. Nije to bila samo socijalistička ideja. Osnovno je bilo da je društvo građeno od baze prema vrhu. Tim pravcem tekli su i vlast i novac, a i politička moć. Baza je uvijek kontrolirala i ograničavala vrh, koji se nije mogao osamostaliti i nametnuti. Tuđman je preokrenuo tu piramidu i to navodno zbog demokracije. To bi objašnjenje bilo smiješno da posljedice nisu tako tragične i skupe. Tuđmana više nema, ali sada i jedan Milan Bandić po njegovom receptu vlada Zagrebom bez prave kontrole. Najteža je posljedica neograničene birokratske vlasti, međutim, gubitak stvaralačke motivacije. Birokracija je napravila jedino što zna i za što je sposobna. Stvorila je močvaru u kojoj je sve više žaba, čiji kreket vrijeđa svako normalno uho.
Kakav je kapitalizam proizišao iz takvog komunističkog nasljeđa, a još mnogo više iz nadogradnje i promjena koje je proveo nasljednik? Takav u kojem je jedini hrvatski krupni kapitalist država. To se jasno vidi kad god neka od aktualnih hrvatskih vlada zaključi da oživljavanjem investicija treba ubrzati gospodarski rast. Ali kojih investicija? Uvijek se naveliko baja o energetskim i infrastrukturnim projektima koje treba pokrenuti država izravno ili preko svojih (državnih ili javnih) poduzeća. Postoji, doduše, i drugi kapital u Hrvatskoj, ali on je u stranim rukama pa je njegov zadatak da izvlači novac iz zemlje, a ne da pokreće razvoj. Banke, te hrvatske lisnice, u stranom su vlasništvu, kao što je i hrvatska puška na američkom ramenu. Njihov ogroman utjecaj na uvjete poslovanja podređen je njihovim interesima. A gdje su domaći kapitalisti i domaći građani koji bi svoju štednju, preko dionica i obveznica, ulagali u razvoj? U specifičnom hrvatskom kapitalizmu za njih je malo mjesta pa su njihovu ulogu preuzeli nekad miljenici vlasti, a zapravo mahom kokošari poput Kutle i Gucića. Kako se sada pokazalo, ni razvikani Ivica Todorić nije bio daleko od tog društva. Stravična korupcija se podrazumijeva jer svaka vlast kvari ljude, a neograničena vlast kvari neograničeno. I ta je rečenica dio nasljedstva komunizma.
portalnovosti
Imaju pravo oni koji tvrde da je za hrvatsko zaostajanje krivo kobno nasljedstvo iz komunističke prošlosti. Jedino što ga vide na krivom mjestu. Pravi nasljednik bio je Franjo Tuđman, a ne tzv. ljevičari s kulturne ili medijske scene i svi oni koji su navodno opterećeni preživjelim, komunističkim mentalitetom. On i njegovi suradnici preuzeli su propali projekt komunističke birokracije, kojim je ona u posljednjih desetak godina svoje vlasti skoro potpuno zamijenila neostvareno samoupravljanje. Bila je to ustajala brežnjevljevska močvara, koja je u isto vrijeme propadala i u samom SSSR-u. Nasuprot tome, Tuđman se sa svojim suradnicima zaklinjao da uvodi kapitalizam, koji će pretvoriti zemlju u mediteransku Švicarsku. Više od četvrt stoljeća poslije, nekad srednje razvijena Hrvatska spala je među najsiromašnije zemlje Europe. Po BDP-a i životnom standardu stanovništva vraćena je četrdesetak godina u prošlost.
Je li za to kriv kapitalizam? To vjeruju mnogi ljevičari, ohrabreni krizom kapitalizma na Zapadu. Ali da bi to i kod nas vrijedilo, isto bi se moralo događati i u drugim sličnim zemljama. A to nije slučaj. Ostale tranzicijske zemlje za koje je Jugoslavija, uključujući i Hrvatsku, nekad bila raj na zemlji, odmakle su daleko ispred nje. Ako je kriv kapitalizam, onda se to odnosi samo na njegov specifični hrvatski oblik. A taj je, kao model birokratske vlasti, naslijeđen iz prošlosti. Razlika je u tome što se nekad razvijao pod krinkom socijalističkog samoupravljanja, a sada liberalnog kapitalizma.
To što je Tuđman naslijedio bilo je daleko od završenog sustava, ali sve su tendencije već postojale. Zapravo, tek su se s njegovim dolaskom na vlast razvile do svojih sadašnjih, stravičnih razmjera. U korijenu svega leži uvjerenje svake birokracije da ne može rješavati probleme samo zato jer nema dovoljno vlasti. Zato je komunističke birokrate smetalo sve što ih je ograničavalo ili kontroliralo njihovu vlast. To su u prvom redu bili samostalnost poduzeća, samoupravljanje i decentralizacija. Tuđman je ostvario njihove snove. Sve je to obrisao jednim potezom spužve, koncentriravši vlast u rukama države i stranke. Preuzeo je cijelu ekonomiju famoznom pretvorbom, točnije nacionalizacijom društvenog vlasništva koje je jednim dijelom pripadalo svakom građaninu, a onda je prepustio svojim stranačkim aparatčicima. Tako su individue poput Borislava Škegre postale generalni direktori cijele hrvatske privrede. Još se sjećamo Škegrine izjave iz tog vremena kako je to jednostavan posao jer je riječ o maloj ekonomiji. Posljedice tog jednostavnog posla vide se danas.
Tuđman je zatim promijenio organizaciju države i društva i to na način koji je na prvi pogled bio proturječan, pa i apsurdan. Istovremeno je sav novac i sve bitne odluke centralizirao u Banskim i, naravno, Predsjedničkim dvorima (uspostavio je polupredsjednički sustav), ali je za preko pet puta povećao broj općina i još osnovao županije. Time je postigao dva cilja. Povećao je vlast centra, ali i broj birokrata koji ovise o tom centru. Sada je i novac tekao s vrha prema dnu, a ne obratno. Svi su ovisili o tom vrhu s kojeg su brojnim kapilarama do najniže razine curila sredstva. Na kraju je mlaz bio uzak, ali stizao je sigurno i na vrijeme. Tako je stvorio svoju bazu i osigurao, kako je rekao, da ga nitko ne izbaci iz sedla. Nije čudo da je najveći dio članova nekadašnjeg Saveza komunista pretrčao u njegove redove. Nije to bio samo onaj poznati prelazak pod šator pobjednika. Oni su se vratili u svoju prirodnu sredinu. Savez komunista odavno je postao u prvom redu partija poretka. Oni su pripadali poretku, kakav god on bio.
U svoje, odnosno ruke svog HDZ-a preuzeo je i cijelu kadrovsku politiku. Komunisti su se nekad držali formulacije kojom se za bitne dužnosti tražila moralno-politička podobnost. (U procesu demokratizacije 1960-ih od nje se odustalo, ali je obnovljena nakon birokratske rekonkviste izazvane ‘71.) To je zamijenjeno domoljubljem i odanošću velikom vođi i njegovoj stranci, da bi se uskoro razvilo do neviđenih razmjera klijentelizma. Brojanje krvnih zrnaca, u prvom redu srpskih, nije bilo samo kadrovsko pitanje. O tome je nerijetko ovisilo hoće li se zadržati i najniži posao ili ostati u svom stanu. Riječ je dakle bila o golom opstanku. Ali čak i nacionalizam, kao bitna legitimacija tuđmanizma, nije došao samo iz neoustaške emigracije. Njegov je temelj udaren u komunističkim partijama bivših jugoslavenskih republika, koje su u labavom, konfederalnom sustavu držale svu vlast. Pritom su se u svim republikama, od najrazvijenije Slovenije do Makedonije, služile istom političkom mantrom. Za sve su im bili krivi drugi. Oni su bili progresivni, ali drugi su ih kočili i ometali u razvoju. I naravno, svi su ih drugi pljačkali. Zato je i Jugoslavija u cjelini ugrožavala njihovu naciju. Nasilje Slobodana Miloševića, kojim je rušio principe nacionalne ravnopravnosti na kojima se temeljila Jugoslavija, dalo im je za pravo.
Ali staru komunističku birokraciju u njenoj borbi za vlast ograničavao je sustav kakav je uspostavljan godinama. Nije to bila samo socijalistička ideja. Osnovno je bilo da je društvo građeno od baze prema vrhu. Tim pravcem tekli su i vlast i novac, a i politička moć. Baza je uvijek kontrolirala i ograničavala vrh, koji se nije mogao osamostaliti i nametnuti. Tuđman je preokrenuo tu piramidu i to navodno zbog demokracije. To bi objašnjenje bilo smiješno da posljedice nisu tako tragične i skupe. Tuđmana više nema, ali sada i jedan Milan Bandić po njegovom receptu vlada Zagrebom bez prave kontrole. Najteža je posljedica neograničene birokratske vlasti, međutim, gubitak stvaralačke motivacije. Birokracija je napravila jedino što zna i za što je sposobna. Stvorila je močvaru u kojoj je sve više žaba, čiji kreket vrijeđa svako normalno uho.
Kakav je kapitalizam proizišao iz takvog komunističkog nasljeđa, a još mnogo više iz nadogradnje i promjena koje je proveo nasljednik? Takav u kojem je jedini hrvatski krupni kapitalist država. To se jasno vidi kad god neka od aktualnih hrvatskih vlada zaključi da oživljavanjem investicija treba ubrzati gospodarski rast. Ali kojih investicija? Uvijek se naveliko baja o energetskim i infrastrukturnim projektima koje treba pokrenuti država izravno ili preko svojih (državnih ili javnih) poduzeća. Postoji, doduše, i drugi kapital u Hrvatskoj, ali on je u stranim rukama pa je njegov zadatak da izvlači novac iz zemlje, a ne da pokreće razvoj. Banke, te hrvatske lisnice, u stranom su vlasništvu, kao što je i hrvatska puška na američkom ramenu. Njihov ogroman utjecaj na uvjete poslovanja podređen je njihovim interesima. A gdje su domaći kapitalisti i domaći građani koji bi svoju štednju, preko dionica i obveznica, ulagali u razvoj? U specifičnom hrvatskom kapitalizmu za njih je malo mjesta pa su njihovu ulogu preuzeli nekad miljenici vlasti, a zapravo mahom kokošari poput Kutle i Gucića. Kako se sada pokazalo, ni razvikani Ivica Todorić nije bio daleko od tog društva. Stravična korupcija se podrazumijeva jer svaka vlast kvari ljude, a neograničena vlast kvari neograničeno. I ta je rečenica dio nasljedstva komunizma.
portalnovosti
