Sudeći po Borasovu javnom ustuknuću samo dan nakon što je potvrdio tužbu – i on je, kaže, »tužan« – moglo bi se pomisliti kako nije bio ni svjestan da ozbiljni rektor ozbiljnoga sveučilišta ne bi smio ni pomisliti da potakne takvo što. Ali ne! Mreža antifašistkinja Zagreba (MAZ) izvijestila je jučer kako je »rektor Damir Boras, odnosno Sveučilište u Zagrebu«, preko jednoga privatnog odvjetničkog ureda, tužio MAZ »zbog načina na koji je objavljen demantij«.
Mogu reći da nije svrha sveučilišta da naplaćuje kazne, nego da pokaže da postoje neke granice – To je jučer izjavio rektor Sveučilišta u Zagrebu Damir Boras. Pročitajte, molim, još jednom: »Nije svrha sveučilišta da naplaćuje kazne, nego da pokaže da postoje neke granice«. Čekajte, je li ovo neka šala? Nipošto: rektor Boras otvara novu stranicu u tisućljetnoj globalnoj povijesti akademije, objavljujući svijetu i gradu da je za najvažnije hrvatsko sveučilište pronašao novo poslanje, u carstvu akademske slobode dosad nepoznato: svrha Sveučilišta u Zagrebu odsad ima biti »ne da naplaćuje kazne«, nego »da pokaže da postoje neke granice«. A kakve bi to granice, molim lijepo, bile? To bar nije teško pogoditi: granice slobodi govora koje će postavljati – pogađate – rektor Damir Boras.
Odavna u univerzitetskoj povijesti nismo čuli takvoga samosramoćenja institucije rektora i cijeloga sveučilišta. Potpisani novinar na ovome mjestu ne može ne izraziti i posve osobnu indignaciju, jer se s ponosom sjeća vremena kada su ga na istome tom sveučilištu, s mnogo dostojanstva i uvažavanja, učili upravo obrnuto od onoga što tvrdi današnji rektor. A otkud sva ta Borasova intelektualna skalamerija? Zbog ništa manjeg sramoćenja: Sveučilište u Zagrebu, na poticaj rektora Borasa, tužilo je studenta Luku Kovača, potpredsjednika Studentskog zbora – i od njega traži dvadeset tisuća kuna odštete! – jer je, u jeku prijepora o Hrvatskim studijima, izvolio javno posumnjati kako »postoji mogućnost« da se iza provale u studentske prostorije Hrvatskih studija »skriva pritisak uprave studija na studentske udruge«.
Sudeći po Borasovu javnom ustuknuću samo dan nakon što je potvrdio tužbu – i on je, kaže, »tužan« – moglo bi se pomisliti kako nije bio ni svjestan da ozbiljni rektor ozbiljnoga sveučilišta ne bi smio ni pomisliti da potakne takvo što. Ali ne! Mreža antifašistkinja Zagreba (MAZ) izvijestila je jučer kako je »rektor Damir Boras, odnosno Sveučilište u Zagrebu«, preko jednoga privatnog odvjetničkog ureda, tužio MAZ »zbog načina na koji je objavljen demantij« kojim je sveučilište reagiralo na tekst »Propadanje rektorova protektorata«, objavljen na MAZ-u 12. listopada. Zasad, vrhunac je to zapanjujuće akcije u kojoj rektor Sveučilišta u Zagrebu inicira niz tužbi protiv medija, najčešće iz posve bizarnih razloga, kakav svakako jest sumnja mladoga studenta.
Pritom, a to nije najmanje važno, Sveučilište u Zagrebu portalu Telegram odbija odgovoriti koliko su novca potrošili na usluge spomenutoga odvjetničkog ureda, tvrdeći kako, piše Telegram, »u konkretnom slučaju potreba zaštite prava prevladava nad javnim interesom«. Zaštite prava?! Čijih prava? Privatnog odvjetničkog ureda?
Sav taj cirkus oko sveučilišnih tužbi nije, dakako, ništa drugo doli persiflaža svakog akademskog ideala, i ruganje samoj ideji dostojanstvenoga istraživanja i učenja u slobodi. Svjedočimo, međutim, i nečem mnogo »mesnatijem«, a to su precizno formulirale kolegice iz MAZ-a: »Kada, naime, moćna institucija poput Sveučilišta u Zagrebu, sa svom svojom infrastrukturom i sredstvima, odluči tužiti jedan nezavisni medij, koji tako i onako opstaje na mršavim materijalnim sredstvima kao rezultat djelovanja desnice unutar državnih institucija, ovakva tužba i njezini troškovi takav medij mogu dovesti do – gašenja.« E, u tom grmu leži pravi zec: skečevi rektora Borasa – jer kako ih drukčije nazvati? – i mogući su samo kao posljedica »djelovanja desnice unutar državnih institucija«. »Djelovanje desnice unutar državnih institucija« u protekle je dvije, tri godine ovu zemlju učinilo podivljalom državom, u kakvoj jedino i postaje moguće da rektoru najvažnijega sveučilišta padne na pamet tužakati studente, pa da te tužbe još plaća privatnim odvjetnicima našim zajedničkim novcem.
Samo, zašto ne bi rektor tužakao, ako je komemoraciju osuđenome za teške ratne zločine moguće organizirati u najreprezentativnijoj koncertnoj dvorani glavnoga grada, uz gotovo cijeli generalski ešalon u svečanim odorama nacionalne vojske, i uz nazočnost potpredsjednika parlamenta i vladajuće stranke, kao i potpredsjednika vlade i ministra ratnih veterana? Zašto rektor ne bi tužakao, u zemlji u kojoj je moguće masovno prijetiti ljudima samo zato što podsjećaju da sudske presude valja poštovati, a žrtvama iskazati suosjećanje i podršku? Zašto Boras ne bi »određivao granice«, u zemlji u kojoj je moguće krivce za masovno iseljavanje tražiti posvuda, samo ne u opisanim demonstracijama društvene patologije? Uistinu, samo u podivljaloj državi ljudima može pasti na pamet vabiti mlade neka ostaju, i neka ne odlaze, a u isto vrijeme ne zahtijevati, u najmanju ruku, odlazak rektora koji je u stanju zbog benigne izjave tužiti vlastitog studenta.
novilist
