Žalosno je bilo slušati Bidenova izmotavanja (foto Youtube )
Vijesti / Dnevnik u 22, HRT / N1, 16. kolovoza, 22:00
Očekivali smo izravan prijenos obraćanja Joea Bidena čovječanstvu nakon strahote u Kabulu, ali ni N1 ni HRT 4 nisu ga imali live (najčitaniji portali su se uključili). Greška! Trebalo ga je imati jer je taj "urbi et orbi" značio datum u povijesti čovječanstva, prijelomnicu, dan nakon kojega više ništa neće biti isto. Nakon Saigona, kad su za američkog povlačenja grozdovi ljudi visjeli s helikoptera u kojima su pokušavali naći spas, sad smo te iste scene, samo još strašnije, vidjeli na aerodromu u Kabulu. Prizori ljudi koji padaju s aviona za koje su se zakačili, s nekoliko stotina metara visine, pri čemu su se vjerojatno rasprsnuli kao lubenice, među najstrahotnijima su koje smo uživo gledali nakon Drugoga svjetskog rata. A samo tjedan dana ranije Uncle Joe je rekao: "Neće se, ni u kakvim okolnostima, dogoditi da vidite ljude koje podižu s krova veleposlanstva Sjedinjenih Država iz Afganistana... Vjerojatnost da će talibani pregaziti sve i posjedovati cijelu državu vrlo je mala." Ako je i bila vidovita, CIA to više nije.
Američki sunovrat počeo je intervencijom u Iraku, nastavio se akcijama u Libiji i Siriji, a kulminirao sad, u Afganistanu, "groblju carstava". Na toj su zemlji slomili zube svi koji su je, iz geopolitičkih razloga, pokušali kolonizirati, uključujući i dvije velesile. Prva, SSSR, nakon Afganistana se raspala, druga se neće raspasti, ali se više nikad neće uzdići na poziciju na kojoj je bila. Žalosno je bilo slušati Bidenova izmotavanja. Govorio on što god, ovo je zadnji čavao u lijes američke vanjske politike u 21. stoljeću, koja se sastoji od teških promašaja – Irak, Libija, Sirija. A to nije dobra vijest za nas koji smo vjerovali u SAD, a vjerojatno ni za ostatak čovječanstva. Jer tko pobjeđuje liberalnu Ameriku? Talibani. Najgori vjerski fanatici pobijedili su najmoćniju zemlju svijeta i cijeli zapad, koji sad može pisati tweetove, apele, molbe, sve badava.
N1 Studio uživo, 17. kolovoza, 10:00
Domagoj Novokmet se potrudio i doveo u emisiju ne jednog, već cijeli niz zanimljivih gostiju – sjajna emisija! Najprije je Marko Vučetić opisivao što čeka Zadar nakon što je u taj grad stigla demokracija, u vidu njegova Gradskog vijeća. Vučetić je pobrojao silne milijune koji se troše na košarkaški klub, na mercedese, na bog te pita kakve hadezeovske specijalitete, a oni će – obećao je – to ukinuti. Od iduće godine Zadar neće imati prirez. Zadarski Bandić zvao se Kalmeta, a sad ćemo vidjeti hoće li uspjeti demontaža njegova sustava. Nakon Vučetića u emisiji je gostovao Zvane Brumnić, koji je govorio o rasulu SDP-a i to je, kao i sve što u zadnje vrijeme slušamo iz SDP-a, zvučalo žalosno, elegično, komemorativno. Malo je nade za stranku s Iblerova trga. Nakon Brumnića u emisiji smo čuli i jednog zagrebačkog Afganistanca, koji je na pitanje koliko su se talibani promijenili od 1996., kad su prvi put ušli u Kabul, do danas, kratko odgovorio: "Nimalo." To nije dobra vijest za talibane: da bi vječno bili na vlasti i da bi bili isti, moraju se stalno mijenjati. Kako to znamo? Pa vidimo po našima!
Novi dan, N1, 18. kolovoza, 08:00
Par dana nakon otkrića da ministar financija ljetuje na jahti nekog tajkuna kojemu je odbijao reći ime, saznajemo da je riječ o stanovitom Blažu Pavičiću, yuppieju rumena lica i okruglih obraščića. Priča nam se dotad nije činila osobitom, ima i ministar pravo na prijatelje, ali Pavičićev iskaz je navodio na sumnju jer je zvučao ovako: "Mi smo, ovaj... dugogodišnji prijatelji koji se, ovaj... druže ne samo ljeti, nego i tijekom godine, ovaj, u više navrata i, ovaj... dugi niz godina. Tako sam i ovo ljeto pozvao ministra i njegovu, ovaj, obitelj da nam se priključe u odmoru na nekoliko dana, kao što i ostale prijatelje pozivam." (Prijateljstvo je počelo kad je Zdravko Marić postao ministar.) Ili je čovjek imao tremu od medijskog nastupa, što je moguće jer ga u medijima dosad nismo viđali ili, ovaj, nešto mulja. I Sanaderova jahta "Malo vitra" na početku je izgledala obično, nevino, marinerski, a ono...
Novi dan, N1, 22. kolovoza, 08:00
Kako nacionalne TV kuće repriziraju stare programe, mi smo ovoga tjedna svu pažnju posvetili reprizi povijesti. A ona se u Kabulu ponovila, i to ne kao farsa već kao tragedija: prizor oca, Afganistanca, koji iz očajne mase ljudi baca svoju bolesnu bebu američkom vojniku na vrhu zida, nevjerojatno je nalik na scenu iz "Oklopnjače Potemkin" Sergeja Ejzenštajna u jednom od najpoznatijih prizora svjetske kinematografije, ali i umjetnosti uopće. To je ona glasovita scena kolica s bebom, koja se za vrijeme revolucije 1917. kotrljaju niz stube u Odesi. Dijete je prepušteno samo sebi u vrtlogu ružne povijesti – ne možete zamisliti gore djetinjstvo. (Prizor slične snage snimio je i Žika Pavlović u "Hajci": na kraju filma trudna žena koja se vozi na konjskim kolima s mukom odbija četnika koji je pokušava silovati, pa se porađa uz pomoć Roma s mečkom, koji bebi presijeca pupak, dok mečka naslonjena na kola gleda prizor rađanja.) Ovaj dječak kojega je otac dobacio američkom vojniku dobro je prošao, javlja N1 – liječnici su mu pružili potrebnu pomoć i vratili ga ocu. Ali koliko je drugih stradalo? U moru paklenih slika iz Afganistana dominira ipak ona prekrcanog aviona u kojemu se stisnulo preko 600 očajnika koji bježe pred talibanima. To je Noina arka naših dana. Dvadeseto stoljeće počelo je 1917. Oktobarskom revolucijom, a završilo 2021. trijumfom talibana. Ne zvuči obećavajuće. Ako tome dodamo klimatske promjene, dolazimo do zaključka da je onaj predsokratovac koji je tvrdio da je bolje ne roditi se nego roditi možda bio u pravu.
portalnovosti
