Svi glavni junaci u "Divu" lijepi su i naočiti bijelci
Dnevnik velikog Perice, HRT, 8. ožujka, 21:04
Odlična režija, vanserijska kamera, dobri glumci, pitak scenarij – sve se to sretno spojilo u Dnevniku Velikog Perice, novoj (hit) seriji Hrvatske televizije, koja je prema mišljenju vašega kritičara dosad možda i najuspjelije Brešanovo djelo. Vinko Brešan kao autor je sazrio, a serija nema politički okvir kojemu je njegova pitoma ćud otupljivala oštricu, (za razliku od oca, koji je išao glavom na kopačku) pa je napravio dobar posao. Najplodotvorniji hrvatski režiser zadnjih desetljeća (uravnoteženog profesionalnog opusa u kojemu nema lošeg filma) našao je svoj teren, simpatičnu, nostalgičnu, građansko-malograđansku sredinu (u boljem smislu te riječi) kojoj je pokojni Krešo Golik sagradio vječan spomenik. Štovani pokojnik nema se razloga vrtjeti u grobu, produžetak njegove priče je, ako smijemo suditi po prve dvije epizode, uspio – a nije to bio lak zadatak.
Dvije scene izdvajaju se iz otmjenog vizuala (Radislav Jovanov Gonzo), prizor u kojemu oduševljeni Nikola Kojo kćeri donosi "pečeno prasence" u zbornicu, kako bi kolektiv proslavio njeno zaposlenje (priča nalik na potresni Cankarev klasik "Zastidio se majke") i scena u kojoj odličan glavni glumac Živko Anočić (pohvala za casting) sanjareći pleše sa atraktivnom učiteljicom u koju je od početka zaljubljen (Iva Babić besprijekorno je skinula srpsku ekavicu; prelazak jezične rampe u oba smjera mnogima ne uspijeva). Goran Navojec u ulozi šefa milicijske stanice je dobar (lik je odlično napisan, logorejičan i ovisan o poštapalici "i tako dalje i tako dalje", ali dalmatinski akcent nije savladao besprijekorno: govori ga pomalo zuhrinski). Csilla Barath Bastajić je odlična, a Dejan Aćimović dokazuje da nema malih uloga. Bit će to, čini se, serija koja će se puno puta reprizirati.
Dobro jutro, Hrvatska, 11. ožujka, 08:11
Davor Meštrović, koji već desetljećima (kako mu nije dosadilo???) vodi Dobro jutro Hrvatska, ležerno je mrtvim proglasio živućeg Zeku Zajeca, legendu Dinama, premda je na onaj svijet otišla druga legenda, Cico Kranjčar. Meštrović je napravio lapsus, a suvoditeljica Doris Pinčič nije ni shvatila o čemu se radi. Uskoro mu je grešku dojavio netko iz režije, pa se Meštar ispričao, a u Jutarnjem je Zajec demantirao svoju smrt – kako bi rekao neki Englez, "vijest o mojoj smrti je načelno točna, samo malo preuranjena".
"Evo me, živ sam, još hodam. Mora da su se zabunili, iskombinirali Cicu i mene. Ali poručite kolegama da sam živ i da sam još uvijek dobar i u drugim sportovima" – rekao je Zajec.
Meštrović se ispričao. "Napravio sam jedan mali lapsus, ovo je vrijeme kada nas napuštaju velikani, napustio nas je Cico Kranjčar, ali i trener koji ih je zajedno gurnuo u nogometne vode i bez kojih oni ne bi bili ovakvi genijalci – rekao je kasnije. O svemu su se oglasili i s HRT-a. Ah, događa se i najboljima. "Bila je riječ o očitom lapsusu bez ikakve loše namjere. Podsjećamo i kako je kolega Meštrović odmah napomenuo da je bila riječ o lapsusu, uz dodatak kako je 'ovo vrijeme kada nas napuštaju velikani'" – poručili su. Sve je to u redu, svakom se događa, ali nama i dalje ne ide u glavu da Meštar u penziju želi iz slabo gledane DJH, čiji su zlatni dani prohujali s vihorom.
Vijesti iz kulture, HRT, 13. ožujka, 22:18
U Beogradu je u 86-oj godini umro Milutin Dedić, a Vijesti iz kulture su smrti tog boema, Šibenčanina, Beograđanina, slikara, "pitura", "večitog tumarala u potrazi za svojom vodenicom", erudita i šarmera, posvetile pristojan prostor i to zaslužuje pohvalu. Pozornosti publike prinosimo brojne njegove intervjue na Youtubeu (epski, dvodijelni u sjajnoj emisiji Agape, nastup u odličnoj seriji Šibenski Varoš Ivana Žike Živkovića, itd.) Evo jedne njegove rečenice koju ćemo ovdje, citirati: "Imao sam sretnu okolnost što sam rođen u obitelji Dedića. To je bila varoška obitelj, a u tu Varoš ljudi su došli od svakud: i iz Bosne, i iz Hercegovine, i iz Crne Gore, Dalmatinske zagore… Ćaća je bio Srbin, a mater Hrvatica iz Rupa. Njeni su isto nekad bili Srbi pa su došli na ove prostore poslije Kandijskog rata i preuzeli katoličanstvo. Onda se udala za mog ćaću i prešla na pravoslavlje. Slavili smo dva Božića i dva Uskrsa. Slavili smo i svetog Arhangela Mihaila, što je bila obiteljska slava. Slavili smo to u vrijeme kad to nije bilo ni popularno ni dozvoljeno. Te slave bi kod nas trajale tri dana. Zadnjeg dana bi dolazili i teškopartijci. Dolazili su iz poštovanja prema mojoj familiji. Dobro je kad se miješaju krvi jer onda se miješaju i kulture i pogledi. U tom duhu multikulturalnosti sam živio od djetinjstva, a kasnije sam tako i odgajao svoju djecu. Porodica i ambijent, odnosno zavičaj, najvažnije su ishodište, tu čovjek 'peška' prve impresije koje ga trajno formiraju..." Vječnaja pamjat!
Nedjeljom u 2, 14. ožujka, 14:00
E kad me sad nije šlagiralo, nikad neće! Odlično znam kolegu Ivana Pandžića, u ona davna, predkoronarna vremena sjedio je do mene, napisao je knjigu doktorskog zahvata (ali pravog doktorskog, a ne ovog resavskog, vic-mihanovićevskog) o Bandićevoj političkoj tehnologiji, no kad je u prilogu Maje Sever krenuo nabrajati posadu na dvoru kralja Milana, ostao sam zapanjen. "Jedan od najvećih problema je sigurno i mreža koju je pokojni gospodin Milan Bandić izgradio u proteklih 20 godina. Ona uključuje niz zaposlenika gradske uprave koji su spremni uraditi sve što je on želio: slušati, zaobići zakon i pokriti zakonom sve njegove želje. Tu je i druga vaninstitucionalna, interesna mreža ljudi i tvrtki koji su navikle dobivati milijunske poslove sa Zagrebom. Naime gradska uprava ima 27 ureda; 2500 zaposlenih (ne pričamo o tetama u vrtićima i osnovnim školama). Ured gradonačelnika ima oko 290 zaposlenih, njegove stručne službe još 170. Osobno znam niz ljudi koji uopće ne dolaze na posao, a uz to imamo još 25 ureda u kojima su pročelnici zamjenici, pomoćnici, službe, odsjeci i pododsjeci, pa postoji čak i pododsjek za fotokopiranje. Uz sav taj glomazni aparat gradonačelnik Bandić je imao i 27 posebnih savjetnika. Svi imaju plaće između 15 i 17 tisuća kuna; na njih je odlazilo sedam milijuna kuna godišnje..."
Div, HRT, 14. ožujka, 6:43
U vrijeme koje danas nazivamo starim normalnim zadnji film Jamesa Deana (režija: George Stevens, 1956.) gledamo kao slojevitu dramu o traumama bogatih, manje bogatih i novobogatih američkih južnjaka. U ovo, novo nenormalno vrijeme, nakon "Black lives matter") film gledamo drugim očima. Svi glavni junaci u filmu, sve dramatis persone, lijepi su, naočiti bijelci (Rock Hudson, Elisabeth Taylor, James Dean), za bogataškim stolovima posjednika ranča od 280.000 hektara jedu sitna, bijela, i ne samo bijela već upadljivo arijevski plava dječica koja plaču za stolom kad vide da je puran kojega jedu za Dan zahvalnosti njihov ljubimac koji ima ime. No, u svakoj sceni filma, oni koji poslužuju za stolom i mimo stola, pritom se samo ljubazno smješkajući, crni su robovi. (Radnja se događa u prvoj polovici prošlog stoljeća). Div, u novom čitanju, otkriva tužnu sliku Amerike, koju smo gledali kao Statuu slobode, domovinu slobodnih ljudi, oazu bogatstva, a par scena iz autentičnog filma pokazuju nam stvarnost surovog aparthejda. Hoće li i "Div" proći kao "Prohujalo s vihorom"? Takvih klasika Amerika ima desetke. "Staro normalno" sve se više čini kao "staro nenormalno". Što ćemo s naslijeđem? U vremenu prevrednovanja svih vrijednosti, nema odgovora na to pitanje. Porodit će ga novo normalno, ako ga ikad dočekamo.
portalnovosti
