Anton Samovojska, Robert Prosinečki i Robert Ferlin u HRT-ovoj emisiji "Europeo" (foto HRT)
Novi dan, N1, 22. lipnja, 10:40
Ne treba nam nikakva metafizika oko pozdrava "Za dom spremni", tvrdi Anto Nobilo. Njegov prijedlog zvuči jednostavno, izvedivo i neoborivo. Osvrćući se na različite presude o ZDS-u, rekao je: "Oni koji su željeli minirati sudsku osudu pozdrava to su izminirali i donijeli nekoliko dijametralno suprotnih presuda. Ako su naši suci samostalni i mogu donositi presude, trebamo napraviti zakon. Austrijanci su napravili prekršajnu kaznu od 10.000 eura i ustaše su nestali. U prvom naletu je bilo prekršaja, ali nakon toga više ne. Što se tiče Austrijanaca, Bleiburg je riješena stvar." Lupi ga po džepu i nestaše ustaše! Nobilo kaže da su ljudi umorni od ovakvih rasprava – i jesu, bar oni pametniji – pa bi država trebala podvući crtu. Ali što ako nekima u državi taj tip rasprava predstavlja kruh nasušni?
Nakon Nobila u studiju N1 gostovao je povjesničar Goran Hutinec. Voditeljica ga pita o ustanku u Srbu. "Tamo je ustanak bio masovniji", kaže Hutinec, uspoređujući ga s Brezovicom. "U okolici Srba Maks Luburić prvi je put počeo ubijati žene i djecu, do tada toga nije bilo. To pokazuje da je riječ o genocidu. Srbi na prostoru Like mogli su čekati da ih istrijebe ili nešto poduzeti. Oni su nešto poduzeli." Tako koncizan i točan opis u malo riječi rijetko se čuje – bilo bi dobro da ga čujemo i u "TV kalendaru", a riječi "genocid u Srebrenici" ljekovito bi zvučale na RTS-u. Nakon ustanka, objasnio je Hutinec, dogodila se odmazda nad hrvatskim i, u većoj mjeri, muslimanskim stanovništvom u okolici, što je kulminiralo masovnim ubijanjima u rujnu. NDH je nastavila odvoditi ljude u Jadovno, Jasenovac i druge logore. Hutinec je bio odličan gost na zadanu temu, pohvaljujemo.
Kulturna baština: Đakovačka katedrala, HRT, 22. lipnja, 14:16
U ove tropske dane osvježenje je uvijek moguće naći na Trećem. Dokumentarac o Đakovačkoj katedrali svetog Petra (režija Luka Marotti, scenarij Edda Dubravec, uhodani tandem) dao nam je lijepu sliku, kultivirana naratora i vrijedan film o dragocjenoj sakralnoj baštini. Kardinal Angelo Giuseppe Roncalli, budući papa Ivan XXIII., rekao je da je đakovačka katedrala "najljepša crkva između Venecije i Carigrada". Gradili su je, uglavnom, čudni ljudi čudnih imena – inicijator gradnje bio je Strossmayer, a bečki arhitekt Karl Rösner za katedralu je napravio čak tri projekta (rađena je po trećem jer su prva dva bila preskupa). Nakon njegove smrti 1869. kao glavni arhitekt pojavljuje se Friedrich von Schmidt koji je posao i dovršio. U izradi projekata za opremu đakovačke katedrale Schmidtu je asistirao i Hermann Bollé. Oslikavanje katedrale Strossmayer je dao slikaru Johannu Friedrichu Overbecku, koji je prije dovršetka posla umro pa su posao nastavili otac i sin Alexander Maximilian i Lodovico Seitz. Hrvatski kipari Vatroslav Donegani i Ivan Rendić izradili su većinu skulptura. E, tako je to bilo nekad, Đakovo je bilo Europa; u taj su bogati, dinamični gradić dolazili umjetnici iz Beča, Rima i Kölna, a danas iz Đakovštine svi bježe u obrnutom smjeru, pa je ovaj film samo podsjetnik na dane ponosa i slave.
Kad čuješ zvona, HRT, 22. lipnja, 21:05
Genijalan izbor termina! Staviti partizanski film na Prvi program u isto vrijeme kad na Drugom igra hrvatska nogometna reprezentacija znači osigurati filmu najveću moguću negledanost. Šteta. Antun Vrdoljak nije naime samo lik iz Raosova scenarija, on je nekoć bio i dobar režiser, ali, poput mnogih, nije odolio prodavanju duše vragu. "Kad čuješ zvona" drugi je njegov film, snimljen 1969. godine prema tekstu Ivana Šibla, beskrajno poštenog, nadarenog, pametnog i hrabrog hrvatskog partizana čiji ratni dnevnici spadaju u sam vrh hrvatske ratne memoaristike. Šibl je imao veliki dar za plastično prikazivanje karaktera: njegov opis narodnog heroja Vasilja Gaćeše, kojim je bio duboko impresioniran, iznimno je dojmljiv, a u sjećanjima ćete naći opise brojnih heroja koji su danas zaboravljeni – Adama Petrovića zvanog Gigac, Nikole Demonje i mnogih drugih... Ivan Šibl, porijeklom Nijemac (Schiebel), zaputio se u jesen 1941. na Baniju, dizati ustanak. Bio je mlad, idealist, skojevac, pa član Partije. Sinovima je, rekao je jednom, dao imena Duško i Milovan, vjerujući u ideje mlade socijalističke države. Otkačen, duhovit, samosvojan, 1971. došao je u sukob s režimom, pa ostatak života proveo kao disident. Njegova trotomna "Sjećanja" prinosimo vašoj čitateljskoj pozornosti, bolja su od Vrdoljakova filma – a on nije loš, naprotiv.
Hrvatska – Španjolska, HRT, 28. lipnja, 17:51
Što se to događa? Nogometne utakmice više ne prenose ljudi uvjereni da trebaju zvučati kao posljednji krici iz savane (ili kavane)! Ovaj kritičar nije osobiti ljubitelj nogometa, ali europska i svjetska prvenstva nisu samo nogomet, to je karneval, sajam taštine, gejzir adrenalina ili, kako bi pokojni Vrhovnik rekao, ono preko čega se narodi prepoznaju kad nema rata, tako nekako, da sad ne posežemo za Greatest Shitsom. Stresnu, tešku, dramatičnu, kvalitetnu utakmicu Hrvatske i Španjolske – na kojoj bi neki bivši komentatori urlali kao Tarzan – gledali smo uz temperamentna, ostrašćena, ali kulturna komentatora, napokon. Studijske rasprave također nalikuju na našu omiljenu filmsku emisiju "Posebni dodaci" – na Prisavlju sjede tri-četiri gospodina koji znaju znanje, nemaju praznog hoda, lijepo ih je slušati. Pohvala uredništvu.
portalnovosti
