TV rašetanje: Francuska cijeni velikane

Veličanstvene Alpe iz zraka, HRT, 6. rujna, 17:16

Odabrala, recimo odmah, Mira Vočinkić, pa se sve zna. Sjajna serija, snimljena u impresivnom high definitionu, pokazuje kako je tvrdnja Švicaraca da je ta planinska državica "raj na zemlji" savršeno opravdana. Božanstveno mjesto! U seriji smo vidjeli prizore fantastične ljepote: savršeno pokošene livade, hrpe balona koji se dižu u zrak, ljude koji lete kao ptice uz pomoć neke naprave koju drže na leđima (što bi Leonardo dao da to vidi!) i slične atrakcije. Švicarci su od prostora surove, ledene klime napravili sjajno mjesto za život; mi od ovog sjajnog mjesta za život pravimo surove predjele iz kojih svi bježe, pa nešto dobro uređeno možeš vidjeti samo na televiziji. Hajde, nije ni to loše.

N1 Pressing, 8. rujna, 20:00

Žarko Puhovski cijeloga života primjenjuje koncept "javne upotrebe uma" – uloga intelektualca sastoji se u tome da u javnosti iznosi svoje stavove, bez obzira na konzekvence, i on to čini sa zadivljujućom ustrajnošću, hrabrošću i spremnošću na preuzimanje rizika. On govori ono što masa najčešće ne voli čuti, dakle ono što je istinito, utemeljeno na činjenicama, razumu, zakonima, korektnom čitanju, propisima. U dosta intimističkom tonu, u kojemu je protekao prvi dio emisije, Puhovski je govorio kako je 1991. i par narednih godina pljuvan na ulici i kako je imao cijele ladice pisama prožetih prijetnjama i uvredama; zadnje je dobio nakon Milanovićevih tvrdnji da je bio "druker". Tad mu je netko navečer urlikao na portafon; ujutro mu je došao neki skrušeni mladić koji se ispričao zbog toga... Jedno od moćnih oružja Puhovskog, osim erudicije, jest logika: on kaže kako nije mogao biti druker jer je "druker" čovjek koji pripada nekoj skupini koju onda cinkari, a on respektivnoj skupini – proljećarskoj mladeži – nije pripadao, bio im je protivnik. Nije, rekao je, bio ni "krunski svjedok", jer je to svjedok "krune" koji dobiva milost zbog izdaje skupine kojoj pripada, a on niti je skupini pripadao, niti ju je izdavao, niti je bio pod optužbom. Logika i judikatura, nadalje, pokazuju da je Slobodan Milošević nedavno – na veselje odvjetnika Mišetića – uvršten u udruženi zločinački poduhvat, ali avaj, za istu je stvar u presudi šestorki već debitirao Franjo Tuđman, upozorio je Puhovski. Je li koncept zločinačkog poduhvata onda pravni zločinački poduhvat ili temelj zakonite presude? Ne može isto kažnjivo djelo za jedne važiti, a za druge ne, to je jasno. Niti je jedan sud legitiman za jedan etnicitet, a nelegitiman za drugi. Činjenica klasno/nacionalne naravi našeg sudstva jedan je od uzroka naše stagnacije. Svakih pet godina, rekao je Puhovski, nalazi se na streljani, na kojoj ga gađaju uvijek istom municijom i evo ga, preživio je, pa se ni sada ne boji. Dobro je dok Hrvatska ima Puhovskog, šteta je što ih nema više. Jandriću kritika što je zbog nedostatka vremena propustio postaviti pitanja o izboru čelnika Vrhovnog suda, ali, tako nam Bog pomogao, kladimo se da će Puhovskog netko već zvati u "Novi dan" pa ćemo i to čuti.

Novi dan, N1, 9. rujna, 08:30

Čuli smo kratke sažetke programa suca Dobronića i suca Mrčele. Jedan želi energične promjene (Dobronić), drugi (Mrčela) želi da sve, uglavnom, ostane isto. Zašto se Mrčela kandidirao? Da pokaže Dobroniću (nakon predvidivog ishoda opće sjednice Vrhovnog suda) da je nepoželjan? Da pokaže Milanoviću srednji prst i revanšira mu se za "klozetfrau"? Da se ponudi nekoj novoj HDZ-ovoj konstelaciji u Saboru? Sve pomalo? Moguće. Sudačka koterija plasirala je suca Mrčelu iako je bilo unaprijed jasno da ga predsjednik Republike neće predložiti, što se pokazalo jako dobrim potezom. Mrčela je naime iznio čvrstu apologiju statusa quo. On želi pravosuđe takvo kakvo je zadnjih 30 godina, s nekim sitnijim izmjenama. Sessu, s kojim sjedi u Vrhovnom sudu, valjda su izmislili mediji, kao što su izmislili sinkope, višedesetljetne procese, klasno i nacionalno obojene presude, činjenicu da je Zdravko Mamić plaćao velik broj sudaca kao "arbitre" i tako dalje i tomu slično. Ako Ustavni sud i nije sud u klasičnom smislu, sve njegove odluke su provladine odnosno prohadezeovske, kao što je činjenica i to da ga vodi Šeksov kum. Bez obzira na to je li sudstvo u funkciji HDZ-a ili je riječ o dva paralelna centra moći, ovakvo kakvo je ono je nefunkcionalno odnosno disfunkcionalno i status quo je zadnje što mu treba – mada su zamisliva i pogoršanja. Mrčelina kandidatura prokazala je sustav koji želi održavanje postojećeg stanja, pohvala.

France 24, Direct, YouTube, 9. rujna, 22:00

Pogreb Jean-Paula Belmonda u Francuskoj je bio državni događaj prvog reda. Bébel je pokopan uz vojne počasti – nad odrom mu je, dugo, govorio Macron – a pokop je bio u Les Invalidesu, mjestu rezerviranom za heroje. Ondje je golemi sarkofag s Napoleonom oko kojega se nalaze, u zvjezdastom rasporedu, pokopani njegovi generali. U Hrvatskoj jedan kulturnjak nije pokopan uz vojne počasti od smrti Miroslava Krleže. "Svečanost na mjestu Napoleonovog posljednjeg počivališta kombinirala je vojnu pompu i emocije divljenja obožavatelja. Otprilike 1000 ljudi smjelo je ući u ogromno dvorište Les Invalidesa sa zlatnom kupolom, dok su drugi gledali na velikom ekranu s travnjaka izvana", napisao je jedan američki portal. "Jean-Paul Belmondo bio je dio obitelji, brat, rođak, ujak, zavodljiv prijatelj, izvanredan otac... u kojem svi nalazimo pomalo svojih obitelji", rekao je predsjednik Macron. Francuska zna cijeniti svoje velikane. Kod nas je Tuđman postavio drugačiji aksiom: po njemu je sport "područje na kojem se narodi prepoznaju kad nema rata", a njegov je stav očito usvojila i većina. Jean-Paul Belmondo postao je legenda prvom ulogom u "Do posljednjeg daha", nakon toga je nastupao uglavnom u komercijalnim, akcijskim filmovima, lišenima veće vrijednosti. Bio je kao spaček: karoserija mu je bila ćoškasta, neugledna, nelijepa, neki bi čak rekli ružna, ali je imao veliku dušu i neopisiv šarm. Uloga mladog nihilista koji počini zločin, u Godardovom filmu, upisala ga je u besmrtnike. Otišao je uz legendarne zvuke Morriconea iz "Profesionalca".