Mislite li i vi da je Maksim Gorki dosadni socrealistički pisac koji je slavu stekao spetljavši se sa sovjetskom vlašću, upitala se Karolina Lisak Vidović na početku naše omiljene emisije "Što je klasik?" Istina o Gorkom posve je suprotna...
Njegove "Nepravovremene misli", proskribirane u SSSR-u, objavljene su tek 1990. – Maksim Gorki
Novi dan, N1, 5. kolovoza, 08:00
Na pitanje Marka Perožića kako gleda na fertutme koje su se dogodile u Kninu oko obljetnice Oluje (neki generali nisu dobili pozivnice, Penavi se priviđaju balvani itd.), Žarko Puhovski je ponovio svoju staru, pametnu i uzaludnu misao (pametne misli kod nas su najčešće uzaludne): "U proljeće 1970. CK SKJ je odlučio da će se ubuduće velike proslave obljetnica NOB-a slaviti svakih pet godina. Ovo zaista počinje ljude opterećivati, ide im na živce. Imate ljudi kojima je to važno. Društvo je opterećeno time, svaki dan imate nekakvu godišnjicu..." Fakat: cijela je godina ispunjena ciklusom u kojem saturnalije smjenjuju bakanalije da bi ustupile mjesto dionizijama. Stalno neke proslave, komemoracije, orgijastički se živi prošlost. Dokle? Petogodišnje pauze bile bi dobro rješenje. Puhovski je progovorio nešto i o meritumu: "Kad se radi o etničkom čišćenju, treba reći jednu stvar veoma jednostavno. Sto pedeset tisuća ljudi je napustilo Hrvatsku u roku od 90 sati. To je bilo dvostrano etničko čišćenje. Ja ne tvrdim da su Tuđman i Milošević bili u telefonskom kontaktu. Ali obojici je bilo jasno da su im interesi sukladni, da je stvar funkcionirala bez greške. Nemojte zaboraviti: Milošević je svu ozbiljnu opremu povukao iz Krajine dva, tri, najviše četiri dana prije početka Oluje. Dakle, znalo se nešto, ili se naslućivalo. Tuđman je htio što više teritorija sa što manje srpskog stanovništva, to je sasvim jasno, Milošević je htio što više ljudi da ih prebaci naknadno na Kosovo, i drugo, da ošteti ugled Hrvatske u svijetu kao žrtve agresije..."
Tu ćemo stati s citatom i podsjetiti na ogroman egzodus – "dvostrano čišćenje"? – Hrvata i Bošnjaka iz Posavine, 1992. godine. Golem broj ljudi koji su tada ostali bez domova danas više nitko ne spominje. Prema podacima dr. Vladimira Geigera, od 136.118 Hrvata i 104.420 Muslimana, koliko ih je prema popisu iz 1991. ondje živjelo, "protjerano je, raseljeno ili ubijeno više od 220.000 osoba, od čega više od 120.000 Hrvata i oko 100.000 Muslimana". Zašto su ti ljudi zaboravljeni? Pa zato što su bili dio kalkulacije o "humanoj razmjeni stanovništva", koja je tih godina bila u velikoj modi – pregovaralo se s Karadžićem, Miloševićem, crtale su se mape, mjerili nacionalni katastri. U Srbiji to pitanje ne otvaraju, kao što u Hrvatskoj nitko ne govori o tome da su bosanski Hrvati svjesno žrtvovani u trampi za odlazak Srba iz Hrvatske. Sve su naše službene istine kolaži laži. Kad će netko napisati poštenu povijest ovih ratova? Možda bismo trebali uvesti autora, to bi bilo najveće – nažalost, i jedino – jamstvo neutralnosti.
Umorstva u Midsomeru, HRT, 6. kolovoza, 15:00
Što gledati preko ljeta, u mrtvo vrijeme, u sezoni repriza, kiselih krastavaca? Solidan, maštovit zločin ubija čamotinju, dosadu. Chief inspector Barnaby, krimi-klasik, zaslužuje preporuku. Muzika u Midsomeru, najavna i odjavna, odlična je – u takvom glazbenom sendviču ne može biti loš sadržaj. Scenaristi se trude, tu je puno koreografije – u fiktivnom Midsomeru zločini su najčešće umjetnička djela. U par epizoda vidjeli smo bezglave jahače konja, ubojice koji prate logiku baleta Čajkovskog, časne sestre koje ratni zločinci dave kao kokoši – i da se ubiješ, do kraja epizode ne možeš otkriti tko je zlikovac... E sad, klišeji. Zašto genijalni inspektori (Clouseau, Holmes, Barnaby) uvijek uz sebe imaju neke šeprtlje? Zato da bi, na tamnoj podlozi, njihova genijalnost blistala upečatljivije? Zato da bismo se više divili forenzičkom geniju? Zašto što epizodist ne može preuzeti glavnu ulogu? Vrag će ga znati. Uglavnom, ti engleski krimići sjajna su zabava dugo u noć, u toplu ljetnu noć.
Kolaži o laži, HRT, 8. kolovoza, 14:00
Treća epizoda serije "Kolaži o laži" pala je ispod razine prve i, naročito, druge. Središnje pitanje – je li svaki dokumentarni film nužno istinit – preširoko je postavljeno, a odgovor elaboriran u suviše varijacija. Temeljna se ideja zato rasplinula. Čuli smo dobrih teza – dokumentarac može biti fikcija; igrani film može biti istina (Goran Dević) – ali bilo bi bolje da su autori postavili prizemnije ciljeve. Tri dokumentarca, troje autora o jednom liku – dramaturgu Espiju Tomičiću, koji treba odlučiti koji je od tri uratka najistinitiji – to je previše u sat vremena, uz mnoštvo sitnijih rukavaca (Houstone, imamo problem itd.). Osim toga, što je istina? Lakše je dokazati laž ili izostanak istine nego istinitost nečega takovog kao što je portret.
Što je klasik? Maksim Gorki, HRT, 8. kolovoza, 15:32
Mislite li i vi da je Maksim Gorki dosadni socrealistički pisac koji je slavu stekao spetljavši se sa sovjetskom vlašću, upitala se Karolina Lisak Vidović na početku naše omiljene emisije, a isto pitanje postavila je na Facebook stranici Moj HRT. Emisija nije dobila nijedan lajk, a jedini odgovor ispod posta glasi: "On je zločinac..." Istina o Gorkom posve je suprotna. O tom grandioznom piscu govorila je rusistica Ivana Peruško Vindakijević. Čehov je, doznajemo, mislio da je Gorki genij, Nabokov da je precijenjen, da loše piše i nema nikakvu umjetničku vrijednost. "Kad je Bunjin dobio Nobelovu nagradu – za koju je Gorki nominiran četiri puta – Marina Cvetajeva oštro je protestirala rekavši da je nagradu trebao dobiti Gorki. Mislim da je Cvetajeva bila u pravu rekavši da je Gorki epoha, a Bunjin samo kraj te epohe", rekla je Peruško Vindakijević. "Crveni" Gorki uopće nije, otkrila je rusistica, sovjetski pisac – on je skoro sve važno i dobro napisao u egzilu, u Italiji, i nema nijednu sovjetsku priču, dok je "bijeli" Bulgakov sve napisao u sovjetskoj Rusiji i o sovjetskoj Rusiji. U četrdeset godina pisanja Gorki je dvadeset proveo u inozemstvu; najbolje stvari napisao je na Capriju – u SSSR-u je bio više institucija nego pisac. No bio je – i to je otkriće – i žestoki kritičar revolucije i Lenjina. U knjizi "Nepravovremene misli" pisao je kako je nova vlast "podjednako gruba kao i stara, samo što je k tome još i neodgojena. Viču i topoću nogama u svojim administracijama kao što su i prije to radili". Ili: "Na demonstracijama su bili samo boljševici koje postupno počinjem prezirati i mrziti. Kako su to samo tipično ruski idioti." Treća nepravovremena misao koju Peruško Vindakijević čita glasi: "Mi Rusi po prirodi smo anarhisti, žestoke zvijeri. U našim venama još teče tamna i pokvarena ropska krv. Mi smo najgrešniji narod na zemlji koji ne razumije ni dobro ni zlo, opijen votkom, upropašten cinizmom nasilja, bezobrazno okrutan, no istovremeno neshvatljivo dobrodušan i na kraju krajeva, nadaren narod..." "Nepravovremene misli" su pravodobno, dakle odmah, u sovjetskoj Rusiji spaljene, Gorki ih se javno odrekao, rekao da je pogriješio što je pisao o Lenjinu kao zločincu. Knjiga je objavljena tek 1990.
Reprizna, ali izvrsna emisija "Što je klasik?", za nas koji je nismo vidjeli u originalnom terminu, emitirana je u ožujku o stopedesetoj obljetnici rođenja ruskog genija, autora "Makar Čudre", "Pjesme o sokolu", "Starice Izergil" i mnogih drugih čarobnih tekstova čiju je ljepotu, snagu i maštovitost teško dosegnuti.
