TV Rašetanje: Kadrovi rado lete

Oblak u službi zakona, HRT, 20. i 21. veljače, 21:16

Nitko da ne dođe, do prijatelj drag... Bila je to topla, simpatična obiteljska serija, koja u minijaturama – posve nehotično – zapravo prikazuje društvenu trulež. Crni talas u formi goblena! Iz "Oblaka" se (premda to nije bila namjera kreatora serije) razabire zašto ovom zemljom već 30 godina gazduje HDZ, uz rijetke pauze koje nastaju nakon što hadezeovci ogreznu u samovlasti i kriminalu pa ih, dok su na klupi za rezerve, solidarno mijenja jednojajčani blizanac zvan SDP. U "Oblaku" se, naime, posve jasno vidi da je "klijentelizam" (muljanje, filozofija "snađi se druže", varanje države, neplaćanje poreza, neprijavljivanje radnika) temeljna vrijednosna orijentacija društva, koju SDP, kad "preuzme odgovornost za Hrvatsku" (fraza bljutava do gađenja), samo ublažava, ali ne uništava. U "Oblaku" mulja mama, mulja pametni sin, mulja priglupi sin, mesarica mulja, mulja cijela policijska postaja, svi se snalaze osim tate, poštenjačine i sirotana. Temeljne jedinice društva, obitelj i mjesna zajednica, tako su koncipirane, pa kako onda možemo očekivati da ljudi biraju poštenu vlast? Ako Oblakova žena zakida državu gdje god može, a muž joj je Država, pa s Državom liježe, ustaje i živi, zašto bi onda Josipa R. i A. P. bili bolji? Narod vara i zakida državu, država zakida i vara narod. Oni nama serdaru, mi njima vojvodo... a i jedni i drugi znamo koja smo... Svaki narod – lijepo je rekao njemački filozof – ima vladu kakvu zaslužuje. Nikola Oblak predstavnik je države u kakvoj biste volji živjeti: pošten, neiskvaren, sklon moralnom propitivanju svojih i obiteljskih akcija, ali on je usamljen, jedinstven egzemplar. Za razliku od njega, obitelj odlično zna gdje živi, pa svi pomalo petljaju, krijumčare, varaju državu jednako fino kao što država vara njih, snalaze se, onako nasitno. I sve nam je to simpatično i razumljivo. Nijemci i Švicarci "snalaženja" obitelji Oblak (izuzev tate Nikole) prijavili bi, mi pokušavamo – i uspijevamo – naći razumijevanje. Benigna, humoristička nanizanka postaje tako analiza društva, odraz mentaliteta koji neminovno porađa kleptokraciju. Osim tate, ovdje svi varaju; u državi je varanje s Tatom još 1991. dobilo trajni blagoslov. Od privatizacije, preko menadžerskih kredita, formule o 200 bogatih obitelji do privatiziranog Ksanadua na Tuškancu, sve je počelo s Tatom, a to što se nastavlja do danas, znači da nije kriv Tata, nego Mi. Prošlog tjedna oprostili smo se, kratko rečeno, od simpatične i šarmantne 14-dijelne serije. Jesmo li za nastavak i nove sezone? Jesmo.

RTL Danas, 23. veljače, 19:00

Gradonačelnik Pule mogao bi dobiti nagradu za najvećeg promotora turbofolka u regiji! Filip Zoričić – tako se zove taj lik – zabranio je, naime, turborasprodani koncert turbofolka u organizaciji Hiljadarke, s obrazloženjem da takvi koncerti nisu dio identiteta grada, iako je ulaznice kupilo tri i pol tisuće ljudi! Pa tko ih je kupio, migranti? Zidari iz Prnjavora, na privremenom radu u Puli? Zoričić je tako učinio poznatima domaćina koncerta Duška Kuliša i njegove goste Anu Bekutu, Dragana Kojića Kebu i Zoranu Mićanović. Nema voća kao što je zabranjeno, to zna svatko sa zrnom soli u glavi, a ta se mudrost dokazala i u ovom slučaju, jer je cijela regija danima brujala samo o Hiljadarki, o tome je li Kuliš Srbin ili Hrvat, je li gradonačelnik vrijeđao organizatore po tzv. nacionalnoj osnovi i slično. Sociolozi Krešimir Krolo i Sven Marcelić, koji su proveli znanstveno istraživanje kulturnih potreba i glazbenog ukusa mladih u Hrvatskoj, egzaktno su dokazali da je konstatacija o glazbi koja ne pripada podneblju Pule činjenično netočna. "Prema podacima prikupljenim u periodu 2015. i 2016. godine, koncerte i slušaonice regionalne narodno-zabavne glazbe, ili popularnih 'cajki', posjećivalo je redovno oko 44 posto srednjoškolaca iz Pule i okolice", otkrila su njih dvojica, pa usput zapitali gradonačelnika – zašto svoju (hipo)tezu o odbojnosti turbofolka, nije testirao u životu. "Ako je Pula", lucidno kažu njih dvojica, "mediteranski grad kojem su cajke strane, onda će i sam koncert jamačno propasti jer nitko neće kupiti kartu. S obzirom na to da je gradonačelnik uvjeren da je tako, čudno je zašto nije dopustio debakl. Ako pak ljudi dođu, a koncert bude uspješan, onda Pula ima krizu identiteta (barem onakvog kakvim ga Zoričić vidi) i to je u korijenu problema. Mladi danas slušaju to što slušaju, a činjenice su, kako je jednom navodno neki student rekao Hegelu, tvrdoglave", kaže ovaj dvojac, a RTL je u anketi pitao građane Pule što misle o zabrani, a oni misle da zabrane nisu u duhu i tradiciji Pule.

Dnevnik, HRT, 24. veljače, 19:00

Na godišnjicu najgoreg datuma u 21. stoljeću, početka ruskog napada na Ukrajinu, Dnevnik podsjeća, prigodno i klišeizirano, na početak sukoba. Fraze, šabloni, oportunizam – to je univerzalni jezik Prisavlja. U godinu dana rata na HRT-u – a takvo je stanje u svim mainstream medijima – nismo čuli pluralističku raspravu o uzrocima i prirodi rata u Ukrajini, a i nećemo. Ovaj ćemo prostor stoga ostaviti za oproštaj s dvojicom vrhunskih vanjskopolitičkih novinara, Draganom Nikolićem i Markom Stričevićem. Obadva, obadva su pala, rečeno jezikom hrvatske domoljubne retorike. Nikolić – čovjek koji govori pet-šest stranih jezika, malen kao lakat, veseo kao ptica, hrabar kao Kraljević Marko, mudar kao knjiga, a dobar kao sunce, morao je otići, zbog cenzure i maltretiranja. Kad je, svojevremeno, napravio dokumentarac o Putinovoj Rusiji – Grlić Radman tad je zanosno hvalio poetsku dušu Sergeja Lavrova – zamjerili su mu da nema dovoljno Kremlja. Isti ti ljudi, kad je počeo rat u Ukrajini, odnosno njegovo drugo poluvrijeme, stavili su na ekrane ukrajinsku zastavu – ali je, avaj, bila naopako okrenuta i tako stajala sve dok im učeni i knjiški ljudi nisu sugerirali da to poprave. Prle je nakon niza poniženja zatražio mjesto dopisnika iz Beograda, i ponuđeno mu je – ali tako da plaću dobiva po satnici, prema učinku, koliko "cvika karticu" (metafora), a ne kao Branka Slavica i drugi izvjestitelji uhljebi sa zapada, "jaka" imena i još jači radnici, fiksno. Dragan Nikolić Prle nije pristao i otišao je – tržište dobiva još jedan nepoderivi radni stroj, a HTV gubi još jednog čovjeka sa znanjem i integritetom, najboljeg vanjskopolitičkog reportera, autora desetaka dokumentaraca, Milića bez mrlja. Zapravo, ne jednog nego dvojicu, njega i Stričevića, čovjeka koji o Rusiji i cijelom tom prostoru zna više nego cijeli ostatak vanjske politike zajedno. Šteta, beskonačno šteta, rekao bi pjesnik, ali to je Hrvatska radiotelevizija, lobotomizirani mastodont kojemu kuca smrtićevska vura.

portalnovosti