TV rašetanje: Naše, a tuđe

What's up Paris, London, Berlin, HRT, 7. veljače, 20:10

"Živahni starčić" hrvatskog TV novinarstva dela kao da mu je 16! Goran Milić napravio je dobar posao s dokumentarnim serijalom What's up Paris, London, Berlin. U prvoj epizodi vidjeli smo kako se živi u pograničnom pojasu između Francuske i Njemačke (Köln, Strasbourg), a Milić je snimio i susret s prijateljem s kojim je prije 65 godina išao u osnovnu školu. Ponešto su se izmijenili otad, čini se. Potom je pokazao Verdun, poprište na kojemu su izginule stotine tisuća Nijemaca i Francuza – s obje strane znaju da je sve bilo uzalud – i gdje su Kohl i Mitterrand stisnuli ruku pomirenja. Stara poznanica Doris Pack pojasnila je Miliću da Europska unija nije stvorena zbog gospodarstva, nego zbog mira kojemu je razvijeno gospodarstvo čvrst jamac. Francuzi su mu pak objasnili da su pitanja koliko hektara ima njihov vinograd i kakva im je plaća, nepristojna, pa ćemo tu tematsku kompulziju našeg junaka (iz svih dosadašnjih putopisa) ovoga puta propustiti. Valja priznati da je emisija izvanredno zanimljiva, dinamična, informativna i edukativna, pače, prosvjetiteljska (džaba je to na ovim meridijanima). U narednom ciklusu Milić može samo sa Elonom Muskom na Mars, jer je sve živo na Zemlji već obišao, snimio, degustirao.

Dnevnik, HRT, 8. veljače, 19:00

Dnevnik Hrvatske televizije primjereno je obilježio smrt velikana crtanog filma i karikature, Borivoja Dovnikovića Borde, inače dugogodišnjeg suradnika Novosti. "Nijedan hrvatski umjetnik nije u svojoj umjetnosti dao ono što je Bordo dao u crtanom filmu", rekao je Vinko Brešan s puno iskrenog poštovanja premda djelu čovjeka koji je i nakon 90. rođendana stalno radio karikature. Osječanin, rođen 1930., spada prema mišljenju meritornih kritičara u četrdeset najboljih majstora animacije svih vremena. Njegov film "Znatiželja" uvršten je u izboru povodom 100-godišnjice animacije na ljestvicu osamdesetak najznačajnijih, ikad napravljenih. Od 1994. bio je šest godina generalni sekretar Internacionalne asocijacije animiranog filma (ASIFA) – stajao je dakle na cehovskom vrhu svijeta, ali je u Hrvatskoj i u tom pogledu bio prešućivan. Ipak, ispraćen je kako i dolikuje tom skromnom, finom, velikom čovjeku, gospodinu i humanistu bez premca.

Pressing, N1, 8. veljače, 20:00

U sredini u kojoj je sve teže naći originalnog, zanimljivog i nepotrošenog gosta, Iliji Jandriću to polazi za rukom u doista natprosječnoj mjeri. Ovoga puta je u emisiji ugostio Berislava Jelinića, glavnog urednika Nacionala koji se već godinama opire gravitaciji i drži taj tjednik visoko iznad zemlje. Jelinić je u Pressingu komentirao aktualne afere, poput zadnje u Državnim nekretninama, i odnose na hrvatskoj političkoj sceni. Na pitanje kako to da kod nas sve afere prođu lišo (psi laju, karavane prolaze), Jelinić je rekao da to baš i nije tako. "Nisam siguran da nema posljedica, možda se na prvu loptu ne vide, ali izazivaju golemu nervozu kod onih kojih se tiču. Jako su se uznemirili, i ta nervoza raste. Ravnodušnost koja postoji uvjetovana je činjenicom da u Hrvatskoj dominira dio populacije koji je glasačka mašinerija stranke na vlasti i ljudi koji žive od tog sustava, koji parazitiraju na njemu." Na pitanje kako to da je HDZ i dalje uvjerljivo najpopularnija stranka rekao je kako odgovor leži u činjenici da postoji čvrsta jezgra kojoj takvo stanje jako odgovara. To su tzv. klijenti. Hannah Arendt jednom je ustanovila kako stalno laganje (vladajućih) nema za cilj da narod povjeruje u laž, nego da "ne vjeruje ni u što". Tom narodu nije oduzet samo kapacitet za akciju, nego i sposobnost mišljenja i prosudbe. "S takvim narodom možete raditi što hoćete", mislila je njemačka filozofkinja. Kod nas vladajućima u tom poslu mute vodu samo mediji – sve drugo je pokoreno, a opozicije nema. Jelinić je točno rekao da mediji u Hrvatskoj "temeljito rade svoj posao". Novinari i redakcije, ne svi, možda su jedina institucija u Hrvatskoj koja radi svoj posao – bez znaka navodnika; pače, odrađuje i tuđi.

RTL Vijesti, 9. veljače, 16:30

Damira Gregoret najavljuje prilog u kojem čujemo da oko 50 posto mladih vidi svoju budućnost izvan ove zemlje. Potom čujemo mladog znanstvenika koji objašnjava kako najveći dio anketiranih Hrvatsku prepoznaje kroz dvije riječi – "korupcija" i "turizam". Turizam znači život od rente, bez rada ili bar bez teškog rada. Hrvatska je nekoć imala 4,7 milijuna ljudi, imala je turizam, ali je imala i Radu Končara sa 25 tisuća radnika (5 tisuća inženjera, magistara i doktora), Prvomajsku, Jugoturbinu, treću brodogradnju svijeta, jake banke, Plivu, INA-u s 33 tisuće radnika. Zemljom su tada vladale prodane duše, izrodi, komunjare, Jugoslaveni, slavosrbi, apatridi – i sve je to bilo hrvatsko, pet od devet jugoslavenskih premijera od 1945. do 1991. bili su Hrvati (Srbi su bili žandari, udbaši i milicajci nižeg profila) – danas zemljom vladaju prvoklasni domoljubi, a sve je mađarsko, njemačko, austrijsko, rusko, tursko. I hajd' ti to razumij, moj brate u tuđini!?

RTL Danas, 9. veljače, 18:30

Čim je Kolinda Grabar-Kitarović udomila kujicu Kiku, pasje siroče iz okolice Virovitice, pomislili smo – "jadna Kika, ta će lajati na Pantovčaku samo dok traje izborna kampanja". Nakon gubitka izbora, Kolinda se jednom, za potrebe medija, slikala sa svojom "ljubimicom" – i zauvijek zašutjela. Na sva pitanja o Kiki prestala je odgovarati. Bilo je savršeno jasno da je siroto pašče, iskorišteno i odbačeno, završilo na nekoj nepoznatoj adresi – i Ružica Đukić je to potvrdila. Kika je "udomljena", "na sigurno", ali ne zna se gdje. "Kika je dobro, u dobrim uvjetima. To su nama, naravno, najvažniji podaci jer bismo inače i sami reagirali da nije tako", rekao je predsjednik udruge za zaštitu životinja Luka Oman i to je sve što je znao. Eto, Kika nije u kafileriji, bar to znamo. Dobro je i prošla s obzirom na to tko ju je i iz kakvih motiva udomio.

Lice pravde, UNA TV, 10. veljače, 21:15

Dvadeset i dvije minute dugu reportažu Saše Kosanovića o potrazi za nestalima u Hrvatskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini bilo bi više nego korisno prikazati na nacionalnim televizijama nacionalnih država, u prime timeu, a po mogućnosti i studentima novinarstva. Kosanović je zašao s onu stranu mitova o dobrim vladama koje traže nestale, ali im drugi ne daju; čuli smo Srbe u Hrvatskoj koji godinama čekaju otkapanje mjesta navodnih masovnih grobnica, čuli smo Hrvate iz Vukovara, saznali da se na zagrebačkoj patologiji nalaze posmrtni ostaci 800 ljudi, vjerojatno pola Hrvata pola Srba (sudeći po mjestu gdje su otkopani), ali njihova identifikacija još nije moguća. No najpotresniji dio snimljen je u Foči, gdje je broj Bošnjaka s predratnih 21 tisuću smanjen na – 350!? Sada se na stratištu iz 1992. gradi hidrocentrala koja će možda zauvijek sakriti oko 600 Bošnjaka koji se traže nakon etničkog čišćenja 1992. Statistika je suha, ali dvije priče koje smo čuli su jezive. Kod Rogatice je otkopana bošnjačka obitelj, otac, majka i malo dijete. Zajedno su ubijeni, a potom spaljeni. Nešto dalje, jedan je ujak dobio prstić petogodišnje rođakinje, koji se nakon toga raspao...