Bata Živojinović, Jovanka Broz i Tito
Šoa, HRT, 30. siječnja, 20:05
Slika Židova u Europi od 16. se stoljeća nije bitno mijenjala, kaže vodeći stručnjak za holokaust Raul Hilberg u devetsatnom remek-djelu "Shoah" Claudea Lanzmanna (pohvala urednicima Trećeg koji su ga nakon godinu dana opet uvrstili na program). Ta slika je ista: korozivni Drugi, virus, parazit, silovatelj djece, ispijač kršćanske krvi, ubojica Krista i sl. Ali odnos većine prema Židovima je evoluirao. Formula je isprva glasila "Ne možete živjeti među nama kao Židovi" (pokrstite se); potom je izmijenjena u "Ne možete živjeti među nama" (ako se i pokrstite, možete pritajeno ostati Židovi, idite u geta); na koncu – i to je nacistička inovacija – stvar je dovedena do jednostavne fraze "Ne možete živjeti". Na sastanku u vili na jezeru Wann (Wannseekonferenz) nije izgovorena riječ "ubijanje" ili "likvidacija". Govoreno je o "konačnom rješenju". Ono je svima na tom sastanku bilo samorazumljivo; metode su im ostavljene na maštu i volju. Isprva su na istoku strijeljani, ali to je zahtijevalo korištenje previše municije. Mnogi su esesovci povraćali, opijali se, obolijevali od PTSP-a. Onda se neki oficir sjetio da se skoro ugušio od plinova iz auspuha kad je zaspao pored upaljenog auta. Sinulo mu je! Židove su zatvarali u velike kamione, u koje bi uvodili cijev spojenu za auspuh. Nakon nekog vremena svi su bili mrtvi. Stvar je, u Auschwitzu, dodatno unaprijeđena ciklonom B. Lanzmann pokazuje da su mještani svih gradića i sela gdje su Židovi dovođeni (Belzec, Chelmno, Treblinka, Sobibor, Birkenau) savršeno dobro znali kakva ih sudbina čeka. Šest milijuna ljudi nestalo je u najstrašnijem i najneshvatljivijem događaju ljudske historije. U Reichu je naime 1919. živjelo samo 600 tisuća Židova na 80 milijuna Nijemaca, nakon Nirnberških zakona ostalo ih je oko 300 tisuća. I onda se 80-milijunska nacija digla na njih.
Dnevnik, HRT, 2. veljače, 19:00
Edi Škovrlj izazvao je lavinu komentara reportažom u kojoj je prikazao Teu Lončar iz Karina koja je nakon povratka obitelji iz Kruševca pobijedila na natjecanju iz poznavanja hrvatskog. "Naučiti jezik u samo tri godine tako dobro da možete ići na natjecanja, uspjeh je i za vrsne jezikoslovce. A postigla je to sedamnaestogodišnja Tea Lončar iz Karina koja je materinski srpski zamijenila materinskim hrvatskim, nakon što se obitelj vratila iz Srbije. Najbolja je učenica obrovačke srednje škole i tu ne misli stati", rekao je Škovrlj u prilogu nakon kojega je završio u satiričkim rubrikama. A baš i nije jasno zašto. Generacijama mladih Srba i Hrvata koje će nastaviti živjeti u entropičnim banana državama (naslov poznate knjige Dominika Mandića "Hrvati i Srbi, dva stara različita naroda" danas bi trebao glasiti "Hrvati i Srbi, dva stara izumiruća naroda") ta su dva jezika sve manje bliska. Autor ove kritike ispitivao je mlađe kolegice i kolege značenje nekih riječi koje su 1980-ih bile dio zajedničkog jezičnog fonda (merdevine, hartija, magnovenje, JUS i sl.). Rezultat? Nikad čuli. Škovrlj je, doduše, stvar postavio tako kao da je djevojčica bila govornik skupine ugrofinskih a ne južnoslavenskih jezika, ali to je valjda bila zajebancija u inače afirmativnom prilogu. Kako god bilo, sve nas je manje, sve smo zaostaliji, a ove će dvije regionalne sile uskoro postati dva najveća staračka doma na otvorenom. Preostali će se dobro razumjeti na materinjem srpskohrvatskom (blaženopočivši predsjednik znao je reći da je "srećan" i da "dolazi iz Atine"; vele da je bio veći partizanovac nego partizan) jer će tu ostati samo starčad, a mladi na engleskom ili njemačkom jer tudi tukaj više nitko pametan neće ostati. Dan nakon Škovrlja Index je objavio prilog u kojemu novinari Nove.rs ispituju Beograđane znaju li značenje hrvatskih riječi. Snalaze se, veljača je, kažu, neki mjesec, valjda decembar. A na pitanje što je to rajčica jedna je građanka kratko rekla – bundeva. Ili nešto slično.
Otvoreno, HRT, 4. veljače, 22:00
Urednik "Otvorenog" Damir Smrtić, čije emisije redovito ne gledamo i ne propuštamo priliku da ih propustimo (ali ih je Index prinio našoj pozornosti), došao je na genijalnu ideju pitati najšire gledateljstvo (džoker zovi publiku) zašto se oko Mečenčana, najpoznatijeg sela u Hrvatskoj nakon Bandićgrada, otvaraju rupe u zemlji. Zemljo, otvori se! Mogao je pitati i zašto bunari ne iscure ako se Zemlja okreće oko svoje osi pa se u jednom trenutku nađu naglavačke. Ili hoće li se one mečenčanske rupetine dogodine, kad Zemlja bude stajala naglavce, ponovno popuniti jer će se sadržaj koji je propao uzdići.
Novi dan, N1, 5. veljače, 09:30
"To je jedna politička jazbina i obaveznu članarinu treba ukinuti odmah", rekao je Zoran Milanović o HGK-u. Postolar prodaje cipele, dobre ili loše. Urar popravlja satove. Političar prodaje maglu, Crkva svetu vodicu. Ali Komora ne prodaje ništa – ona samo naplaćuje. I to oko 220 milijuna kuna godišnje. "Moja vlada nije stigla provesti ukidanje obavezne članarine", rekao je predsjednik. "Obavezna naknada je parafiskalni namet. To su ogromni novci iz kojih se plaća golem aparat koji ne radi ništa konkretno, ništa korisno, ništa dobro. Čak ni išta loše." Potom je naveo kratku povijest komore od Kakanije do Plenkanije. "To nije esencijalna institucija. Bila je korisna, postala je beskorisna. Ja sam plaćao članarinu, nisam dobio ništa. Tu se uhljebljuju prijatelji, kolege po stranačkoj liniji", rekao je predsjednik i dodao da Komoru "ne treba uspoređivati sa Sveučilišnom knjižnicom", a mi ćemo mu se dodvoriti usporedbom sa Salomonom. U višemjesečnoj diskusiji oko HGK-a nismo naime čuli niti jednog poduzetnika koji bi naveo neku uslugu koju mu je Komora isporučila.
SFRJ za početnike, N1, 6. veljače, 06:34
Bata Živojinović ispričao je za "SFRJ za početnike" kako je stenjao pod nenarodnim režimom. Njegov sočan iskaz citiramo bez intervencija: "Posle Tita Tito – ja treba da se setim tog perioda... Sećam se i po dobrom i po lošem. Neću o lošem. Pričaću o mom lošem ponašanju u to vreme. Jer sam u to vreme dogurao dotle da sam godišnje najmanje deset-petnaest puta dobijao poziv od Tita da dođem njemu, tamo gde je on tog trenutka. I od tih silnih poseta njemu, sve sam te susrete s njim pamtio po jednoj stvari, ali sve. Šta je on pio i šta je pušio. Između ostalog je pušio holandske tompuse koji su se zvali Henrik treći. I naravno, tu sam i dobio čuveni nadimak, jer sam mu krao te cigare. Ako je još neko bio tu rekao bi mi, da Tito ne čuje, 'je li bre, jesi ti normalan'. Ja sam uzimao koliko mi je trebalo (pokazuje rukama kako grabi). Ali opet iste sekunde dođu i dopune se. I naravno da sam i ja pušio, ranije u životu nisam pušio. Ja sam posle prešao da mu kradem i upaljače. Kad dođe delegacija filmska... oni se zgražavaju. Ja uzmem cigare, i upaljač, i odma' u džep. I svi – 'pa jesi ti normalan, pa nema smisla'. A kad odemo, kad se vratimo na brod – 'daj bre one cigare, hahaha'. A ja ispad'o lopov. I jednom prilikom je išao brodom iz Splita, iz ne znam kojih razloga brod nije isplovio. I on naruči Borisa Dvornika da dođe na brod, da sa njim ćaska. Da mu prođe brže vreme. Jer Boris je bio izuzetno duhovit, šarmantan, prijatan, za razgovor pogotovu, kad da sve od sebe, onda zadovolji i Tita. I dođe Boris na brod. I neko mu je rek'o sačekaj. I on tu vidi viski. Koji pije Tito. I nategne onu flašu i napije se. Još nije ni spustio flašu, već je bio pijan. I sad ga zovu, tog trenutka, kod Tita. I on dođe i baljezga. Pita ga (Tito), gde se ti napi, čoveče. Pa kaže, tamo sam našao flašu. Pa to je moj viski. Nisam znao. Kaže: 'Pa ti si lopov, k'o onaj Bata Živojinović.' Prvi put je rekao da sam lopov. Znači sve je video, što sam krao, al' je ćutao. Kad je Tito rekao, koji su ti danas u Jugoslaviji koji mogu da kupe Mercedesa? Ja sam u tom trenutku imao dva Mercedesa. A mog'o sam da kupim još dvanes'. Toliko se onda plaćalo. Za film se plaćalo toliko da sam mogao od honorara da kupim Mercedes. A te godine sam snimio 14 filmova. Šta sad, da sam sve kupio – pa ne bih imao 'de da parkiram!?"
portalnovosti
