TV rašetanje: Tu du du, nema nam pomoći

RTL Danas, 19. prosinca, 18:30

Zoran Milanović otkazao je posjet Bosni i Hercegovini, doznajemo u Vijestima, a niz stručnjaka navodi razloge zašto je došlo do toga. Sigurnosni su razlozi u pitanju. Trebao je, vele, proći kroz neka bošnjačka sela, pa je odustao od posjeta BiH, gdje je trebao otići u Novu Bilu. Tu stajemo s newsom pa ćemo malo glumiti TV kalendar i podsjetiti kako je bivši šef Milanovićeve bivše partije svojedobno "prenebregnuo bezbednosne razloge", pa se zaputio u Šumadiju dizati ustanak protiv Nijemaca i srpskog kralja. Onda je otišao na Sandžak, pa se zaputio u posjet Bosni i Hercegovini, gdje se unatoč stanovitim ugrozama – na Sutjesci ga je, ne sasvim prijateljski, dočekalo oko 125.000 njemačkih vojnika poduprtih s 300 aviona dok je na Neretvi, uz ostale, bilo tisuće četnika – uz manje izlete zadržao čak tri godine. Posjet Bosni i Hercegovini završio je u Drvaru, gdje su njegovu sigurnost opet ugrožavali ti vražji Nijemci... Nemamo sad mjesta ovdje opisivati četnički atentat za vrijeme posjete Kennedyju, i demonstracije četnika pred hotelom u New Yorku u kojemu je spavao, ili ponašanje početkom 50-ih kad mu je Staljin kanio poslati Žukova, koji je bio zadužen za plan napada na Jugoslaviju, ali Stari je umro u krevetu, u poštovanja vrijednoj dobi. I Tuđman je odlazio u Beograd, nije ni to za baciti. Ukratko – poanta je ove priče – od vrhovnog zapovjednika očekuje se nešto više hrabrosti...

Mrkomir I.: Mrkomir provodi pravdu, HRT, 19. prosinca, 20:10

Premda je seriju radila ekipa prvoligaša (Ognjen Sviličić, Snježana Tribuson, Mate Matišić, Zoran Lazić, Aldo Tardozzi), a na HRT-u je najavljivan spektakularno, Mrkomir I. nije nezaboravan – barem to nije prva epizoda. Očekivali smo nešto genijalno a ispalo je tek solidno. Uradak se razlikuje od svega što smo dosad vidjeli u Hrvatskoj. To je urbana, kostimirana satira kojom se preko srednjovjekovnih junaka ismijavaju novovjeke devijacije, old habits died hard. U prvoj epizodi čuli smo par duhovitih dijaloga, vidjeli poneku dobru ulogu (Ozren Grabarić), nekoliko solidnih (Vedran Mlikota, Goran Navojec) i poneku lošu (Ecija Ojdanić preglumljuje). Šteta je što Gazda (Tudorić – duhovita parodija loze Tudora) nije ismijavan na vrhuncu moći, ali niti bi tada seriju tko emitirao, niti bi je tko snimao. Prva epizoda prikazana je u vrijeme dok je na Novoj TV išao finale vrlo gledanog talent šoua, što baš nije usluga Mrkomiru (neki pak misle da jest, jer je malo ljudi gledalo prvi nastavak). Usto, epizode su prekratke za nedjeljni prime time. No, sačekajmo nastavke...

Newsroom, N1, 20. prosinca, 16:00

Uvijek poslušati što kaže Puhovski, to je credo ove rubrike za koju danas biramo par citata na polzu naroda, kako bi rekli naši stari. U prvom redu, Puhovski je napomenuo kako bi u Hrvatskoj trebalo promijeniti propise o referendumu, i to bi bilo nužno učiniti vrlo brzo i vrlo obazrivo – ovdje bi mnogi, računajući na ravnozemljašku masu i pozivajući se na "narod" uvodili diktaturu. "U nizu razvijenih zemalja tema za referendum se naznačuje godinu dana prije da bi se spriječilo da se stavljaju politikantske teme", rekao je Puhovski. To je dobra ideja – godinu dana rezervacije unaprijed, znači da nije moguće odrađivati dnevnopolitičke teme, ili je to vrlo teško. "Sadašnja situacija je loša, dovodi do toga da je referendum teško provesti, a doista treba biti oprezan jer referendum može koješta učiniti. Referendum koji su Željka Markić i društvo nametnuli i pobijedili, bio je moguć samo zato što je Milanović već tad imao zazor od Ustavnog suda i nije htio da oni kažu svoje mišljenje, a oni bi tad sigurno negativno rekli o toj inicijativi. Sad se radi o tome da se usvojeno na referendumu više ne može mijenjati. Mi neke stvari cementiramo referendumom." Za razliku od Plenkovića, koji u vezi svoje sigurnosti dramatizira, Puhovski smatra kako diskurs vapi za dedramatizacijom. "Kod nas su ljudi na ulicama bili nevjerojatno blagi. Zato smatram da je velika greška što je termin terorizam uveden u raspravu, mislim da je to bilo pogrešno jer ne odgovara situaciji. Ljudi su nešto vikali, napali novinare, ali ne realno opasno, imamo blagu situaciju. Teško je reći da će se to nastaviti, ali moguće je jer su najgori trenuci prošli."

HRT, 25. i 26. prosinca

Za divno čudo, za razliku od svih proteklih godina, ovog je odlazećeg ljeta Gospodnjeg božićni program HRT-a bio začuđujuće umjeren. Nije bilo standardnog overdoziranja vjerskim sadržajima, nije bilo višecjevnih bacača propagande, filmovi su bili dobri – klasični evergrini ("Zameo ih vjetar", "Divan život", "Pustolovine Toma Sawyera") što zaslužuje pohvalu i objašnjenje. Pohvalu izričemo, a objašnjenja nemamo.

Ne gledaj gore, Netflix

U jednom trenutku na Štefanje Fejsbuk se zažario – svi su pričali o novom filmu Leonarda DiCaprija, Netflixovoj premijeri "Ne gledaj gore". Riječ je o duhovitoj najavi sudnjeg dana, apokalipse koja dolazi s visina. Par mladih američkih znanstvenika uočava da iz svemira dolazi kometa širine pet do deset kilometara, i putuje ravno prema Zemlji u koju će udariti za šest mjeseci. S tom spoznajom odlaze predsjednici SAD-a, ali nju u procjeni opasnosti i reakcije vodi logika skorih izbora; potom odlaze na televiziju, gdje se njihov alarm utapa u moru estradnih novosti, a masovnu pažnju publike privlači jedino plač i psovka znanstvenice... Taj je film, dakako, alegorija dolazeće klimatske apokalipse na koju planeta nije reagirala pravodobno. U filmu vidimo prikaz medijskog svijeta usmjerenog na brojke, krivulje rasta i pada gledanosti, dominaciju komercijalnih kriterija, ali i kritiku publike koja nameće takvu sliku u tržišnom društvu spektakla. Vidimo i kritiku kapitalizma – neke kompanije shvaćaju da im udar kometa bogatog važnim sirovinama (à la litij) nosi mogućnost nevjerojatne zarade ako se komet razbije na niz manjih što će, naravno, mnogima uništiti život, ali će nekima donijeti neviđenu slavu i moć. Film kritizira i političku elitu koja sve gleda kroz parametre uspjeha i neuspjeha, rasta ili pada moći, a ne općeg dobra. Slikovito je prikazana i ekonomija katastrofe. Čikaška škola razvila je svojedobno filozofiju prema kojoj je kataklizma uvijek šansa za eksplozivan razvoj (poslije rata, cunamija, potresa, uragana, mora se graditi) pa joj se baš ne treba previše suprotstavljati – dok nekom ne smrkne, drugom ne svane...