Dr. sc. Tvrtko Jakovina je redovni profesor svjetske povijesti 20. stoljeća na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilšta u Zagrebu.
„Ako mislimo da će tema Jasenovca nestati jer mi povremeno zabranimo Srbima i njihovim ministrima da logor posjete, neće. Ako mislimo da će u novoj, desnijoj vladi, bude li takva formirana, nestati srpsko pitanje? Naravno da neće, samo će se teme proširiti od Drugog svjetskog rata, na Vukovar i devedesete. A kako je to razdoblje obrađeno pristranije no Drugi svjetski rat, nećemo dugo izaći iz prošlost“ – kaže Jakovina u razgovoru za BUKU.
Je li protekla predizborna kampanja doprinijela javnoj debati o političkim, ekonomskim i društvenim problemima i izazovima?
Nažalost, kampanja za parlamentarne izbore 2024, baš kao i naša cjelokupna komunikacija u političkim forumima, Saboru, već desetljećima je rijetko kada pripremljena, usmjerena na važne teme, još manje na svjetski relevantne probleme. Previše je toga svedeno na dojam, uvredu, dosjetku i to nije ništa novo, možda je samo zaoštrenije posljednjih godina. Ožujak i početak travnja 2024., kada je dvotjedna kampanja trajala, bili su po temperaturama ljetni, nikada višima u povijesti. Pa svejedno, nema nikakvih referenci na globalno zatopljenje u raspravama, što svi mi možemo učiniti da se to zaustavi ili ublaži. Kad se govori o vanjskih problemima, nismo ništa govorili o prirodi našeg članstva u EU, o Ukrajini se govorilo samo u prepisanim obrascima estonsko-latvijskog tipa: ovaj je za Ruse, a mi smo za Ukrajince, što u hrvatskom kontekstu barem od 1948. godine zvuči kao uvreda za zdrav razum. O Gazi i Bliskom istoku se uglavnom posve šutjelo. Međutim, nije se govorilo glasno o reformi zdravstva, o reformi porezne politike, o lošim rezultatima školstva, o malom broju stranih studenata na našim sveučilištima, o teritorijalnoj podjeli zemlje. Demografija, čiji su trendovi nepopravljivi, dodirivana je samo kao strah ili mijenjanje krvne slike Hrvata, bez da se dovoljno glasno govorilo da mi ne možemo imati ni ovako slabašno gospodarstvo bez stranaca, ali da s njima nešto moramo učiniti, nekako ih smjestiti, nekako ih vidjeti kao buduće sugrađane.
Da li su se pomenute debate uopšte realizovale izvan masovnih, tradicionalnih i novih medija?
Hrvatsko društvo, koje se još stvara, nikada nije bilo osobito razvijeno, već godinama nemamo pristojne polemike, ni rasprave. U Saboru se ionako niočemu ne odlučuje, nema baš nikakve veze imate li najbolji, najargumentiraniji prijedlog, ukoliko ga predstavlja ili daje netko iz oporbe, on nema šanse proći, biti saslušan, biti raspravljen. Demokracija kod nas nije procedura – jer na kraju ionako odlučuje vođa i stranačka pripadnost, a ne argumentacija, jer je nevažno što netko predlaže, ukoliko nije jedan od „naših“. Mediji su još uvijek najvažnija platforma, bili novi ili stari, samo kroz njih se javna komunikacija može voditi, ali oni su slabi, mali i prečesto određeni financijerima.
Da li političke stranke komuniciraju sa širom zajednicom ili se samo obraćaju svojoj publici i svom biračkom tijelu?
Slušaju li uopće birači bilo koga? Koliko je onih koji odbijaju slušati sve osim svojih, a i njih možda ne slušaju, jer im sve ide na živce, znaju što žele? Koliko algoritmi preusmjeravaju na pametne telefone vijesti koje netko želi slušati, pa više nemate referentna znanja, slične asocijacije? Stranke najviše govore svojim članovima ili motiviranim simpatizerima, a sve je zbog onoga što smo ranije komentirali, bez rasprave. Nema javne rasprave, argumenti nisu važni. Nikada nismo imali osobito jasan zajednički nazivnik, teško smo prepoznavali opće interese, pa onda nema niti sudjelovanja šire zajednice u bilo čemu. Znate, ako na prijedlog akademske zajednice u e-savjetovanju o Pravilniku mjerila i korištenju vlastitih prihoda, Ministarstvo znanosti odbije sve, baš sve, prijedloge iz javne rasprave, bez obrazloženja, onda nemate ni odgajanje kulture rasprave. Nije ni važno, očito nije važno ni znanstvenoj zajednici. Ako je vladajući pokret spreman podržati neki zakonski prijedlog, ali samo ukoliko ga oni predlože – što su i učinili sa zakonom o nekoliko mjeseci nadoknade roditeljima-odgajateljima teško bolesne djece po njihovoj smrti, onda se vraćamo na osnovnu postavku: samo ja, pa moja stranka se sluša i vrijedi. Sve drugo je nevažno. I tako već desetljećima. Ljudima mnogo toga ne smeta, što je demokracija, a ja demokraciju podupirem i zbog takvih izbora ne žalim. Ako stradali iz Petrinje, iz razorenog grada, četiri godine nakon potresa i dalje smatraju da je vladajuća opcija za njih najbolja, svesrdno ih podržavam u njihovim izborima i želim im da jednako sretno žive i dalje.
Uključuju li političke stranke širu društvenu zajednicu u proces i postupak kreiranja javnih politika?
Ne, nema svrhe. Nemamo mehanizme za suvislu raspravu, nemamo protočnost najboljih ideja i kadrova, nemamo tradiciju dogovora, ne gradimo takve prakse kroz parlament, u javnim savjetovanjima, u politici. Nevažno je. Važni ste ako ste član.
Šta pokazuje analiza političkih programa o konkretnim definicijama rješenja problema? Da li uopšte postoje konkretne definicije rješenja?
Programi nisu važni, nikada nisu ni bili. Bitno je je li netko dovoljno jak, da neke ideje i politike provede. Prokletstvo ovih prostora je ogromna teškoća u provođenju bilo kakvih reformi. Njih nikada skoro nije bilo, njih gotovo nikada nitko nije bio u stanju progurati, još od druge polovice mandata Josipa Broza Tita. Ako u reforme i uđemo, sve su to veliki kompromisi, a onda i polovična rješenja, jer se ne možemo naći na zajedničkom nazivniku. Ne odlučujemo mi sami o mnogim stvarima, končano, mnoštvo toga ovisi o stranim financijerima. Bilo bi lakše, doduše, da se ne krade koliko se krade, ali kako to biračima ne smeta, nije važno, nažalost.
Da li postoji politički konsenzus o geopolitičkim afirmacijama Hrvatske i odnosu prema regionu?
Uglavnom postoji, ali to ne znači baš puno. Hrvatska ima previše usku politiku, koja se boji Regije, koja sada prečesto gleda uglavnom samo na Hrvate organizirane kroz HDZ ili bliske stranke (u Vojvodini i BiH). U odnosima sa Crnom Gorom u prvom je planu pitanje jednoga broda, iako tu ima toliko toga što se događa, toliko smo toga mogli barem pokušati učiniti, zbog nas i zbog EU. Na toliko je područja Hrvatska mogla iskoristiti svoje komparativne prednosti. Prvi prorektor, a onda drugi rektor Univerziteta u Skopju, od 1953. do 1956., bio je jedan hrvatski fizičar, Marin Katalinić. Osobno, već desetljećima bih organizirao stipendiju za najboljeg makedonskog fizičara koja bi došao u Zagreb, na diplomski ili poslijediplomski studij, sa stipendijom koja bi se zvala po Kataliniću. Učinio bih slično i s drugima, primjerice, iskoristio bih činjenicu da su Josip Klima i Melita Lorković pomagali da se otvori prva muzička akademija u Kairu. Otvorio bih zajedničke projekte i istraživanja, posebno osjetljivih tema, kao Jasenovca. Ako mislimo da će tema Jasenovca nestati jer mi povremeno zabranimo Srbima i njihovim ministrima da logor posjete, neće. Ako mislimo da će u novoj, desnijoj vladi, bude li takva formirana, nestati srpsko pitanje? Naravno da neće, samo će se teme proširiti od Drugog svjetskog rata, na Vukovar i devedesete. A kako je to razdoblje obrađeno pristranije no Drugi svjetski rat, nećemo dugo izaći iz prošlosti. Životni vijek sada je duži, mnogi aktivni devedesetih, dugo će biti s nama, pa će i te teme biti življe no one Drugog svjetskog rata. No, politička je scena stabilna, birači vole stanje kakvo jest. Promjena će doći izvana, kada se cijeli svijet bude preslagao ili jednoga dana, za nekoliko desetljeća – možda – iznutra.
Da li nominalna ljevica i nominalna desnica imaju iste ili različite vizije i perspektive geopolitičkih afirmacija?
Nekada za vođenje vanjske politike i prepoznavanje nacionalnih interesa ne morate biti određeni ideologijom. Slične poglede imate zbog geografije, zbog povijesti. Npr. Orban, Putin i Meloni puno su bliži desnici u Hrvatskoj ideološki, ali u pogledu čuvanja nacionalnih interesa, mogu biti pogubni, posve suprotnih pogleda. Tako je i s pogledom iz Zagreba na Bosnu, primjerice, gdje su glavne dionice vrlo slične i na desnici i na ljevici. Hrvatska mora shvatiti da kao dio EU, mora prostor Jugoistočne Europe promatrati kao cjelinu, da u EU neće ući samo Hrvati, da u tom paketu postoje i Srbi i drugi i tako se prema svemu mora ponašati. Drugo je ako vanjsku politiku jedino doživljavate kao regiju (iako u isto vrijeme imate problem s Regijom) i rezervne glasače HDZ-a. To je samo unutarnja politika na drugi način. Maloj zemlji treba velika politika, malo idealizma i još više mogućnosti da prepozna gdje ima utjecaj, gdje može popraviti svoj vanjskopolitički položaj i pomoći i sebi i EU i zemljama na koje ima utjecaj.
