Politička ljevica u Hrvatskoj na četvrtim saborskim izborima zaredom (2015, 2016, 2020, 2024.) ostaje u manjini. SDP stagnira, Radnička fronta se vratila u izvanparlamentarne okvire, Možemo! je narastao za tri fotelje. Može li se takav rezultat smatrati uspjehom? U čemu ljevica griješi? Za H-Alter komentiraju povjesničar Dragan Markovina, mirovna aktivistkinja Vesna Teršelič, sociolog Paul Stubbs i filozof Mislav Žitko.
Tjedan dana nakon parlamentarnih izbora koji su proglašeni uspješnima gotovo iz svih stranačkih stožera, izvjesno je da ono što nazivamo radikalnom ili ekstremnom desnicom, oličeno najprije u Domovinskom pokretu, ima najbolju pregovaračku poziciju u mučnim danima pregovora oko sastavljanja izvršne vlasti. Dio odgovornosti, prema mnogima, mora pasti i na višegodišnje neuspjehe političke ljevice. U tom pogledu, vrlo je ilustrativna diskrepancija između izjave Sandre Benčić u predizbornoj kampanji u kojoj je Možemo! proglasila jedinom branom od ulaska desnice u Vladu, do izjave dane jutros prema kojoj se čeka nekakav dogovor s Mostom i Suverenistima.
Činjenica je da su birači u Hrvatskoj većinski birali između desnih i još desnijih opcija. Domovinski je pokret za desetak hiljada glasova nadigrao Možemo!. Navodno umjereniji desničari koji stoje iza Mosta, unatoč manjem broju glasova od zeleno-lijevih, ipak su pokupili više mandata. Koalicija Rijeke pravde, dominirana liberalima i predvođena SDP-om, od vladajućeg HDZ-a zavrijedila je oko 150 000 glasova manje, unatoč predizbornom entuzijazmu i, za ovdašnje prilike, ogromnoj izlaznosti.
U čemu ljevica griješi? Na to i druga pitanja o rezultatima političke ljevice nakon parlamentarnih izbora, greškama i perspektivama, za H-Alter govore Dragan Markovina, Vesna Teršelič, Paul Stubbs i Mislav Žitko.
Vesna Teršelič: Loše zakonodavstvo i predizborno nekolaliranje
Vesna Teršelič smatra da se u ovom trenutku niti zeleni niti lijevi ne mogu smatrati valjano zastupljenima u budućem saborskom sazivu: „Taj bi se problem jedino mogao riješiti na duže staze, izmjenama Zakona o izboru zastupnika u Hrvatski sabor. Stvarno me smeta što su stranke lijevog centra dobile desetke tisuće glasova više, a osvojile su manje mandata od HDZ-a. Na to je utjecao način na koji su prekrojene izborne jedinice, koje su se zbog neuravnotežene zastupljenosti birača i biračica, mijenjale u rujnu prošle godine. Znamo i da su D’Hondtovom metodom preračunavanja glasova u mandate na dobitku najjače liste. No, ovakvom je rezultatu kumovala i odluka o samostalnom izlasku na izbore.“
Na pitanje može li se složiti s komentatorima i stranačkim liderima da je izborni rezultat ipak uspješan, Teršelič odgovara: „Rezultati su realističan odraz (ne)moći socijaldemokrata u produženoj krizi i novih zeleno-lijevih stranaka u usponu, koje polako okupljaju simpatizere i simpatizerke u manjim mjestima i stvaraju stranačku infrastrukturu izvan glavnih urbanih centara. Ohrabruje činjenica da je Možemo! povećao broj osvojenih mandata. Nadam se da bi nastavkom politike čistih ruku, kao i dobrim upravljanjem u gradovima koje vode, Pazinu i Zagrebu, na idućim izborima dobili još više mandata. No, ključno pitanje koje želim postaviti je hoće li drugi put ući u predizbornu koaliciju.“
Mislav Žitko i Paul Stubbs: Nepostojanje istinski lijeve agende
Autorski duo Mislav Žitko i Paul Stubbs, od kojih je posljednji i ranije analizirao ovdašnje lijeve politike, poslao nam je usuglašen stav. Prema njima, ljevicu u zatečenom stanju treba prvo definirati, i to ne isključivo u smislu antikapitalizma. Ljevica se mora opredijeliti, kažu, „prema značajnim promjenama u društvenim i ekonomskim odnosima koje većina primjera socijaldemokracije, ne samo u Hrvatskoj, nego i šire, ne sadrže, niti su je imali dugo vremena.“ Lijevi glasači nisu jedinstveni, ovdje postoji složena dinamika „između političkih stavova ljudi i stavova koje se promoviraju od strane političkih stranaka, medija i dalje“. Ipak, imajući na umu prethodnu napomenu, na pitanje može li se ljevica u Hrvatskoj smatrati valjano reprezentiranom izabranim zastupnicima, ukratko odgovaraju da ne može. Dijelom je tako, tvrde, zbog „manipulacije izbornih jedinica kako bi lijevi glasači koji uglavnom žive u većim gradovima bili slabije zastupljeni u Saboru.“
Konkretno, kod ovih izbora primarni je krivac „SDP koji je već kompromitiran zbog svojih neoliberalnih, odnosno, tehnomenadžerskih politika koje su dopustile da se SDP zarobi na dva nova načina. Prvi je, naravno, zbog intervencije Zorana Milanovića koji je imao cilj izbore pretvoriti u referendum o politikama HDZ-a i poligon za rješavanje osobnih bitaka s Andrejem Plenkovićem, dok je drugi rezultirao stvaranjem takozvane široke koalicije ‘lijevog centra’, dominirane osobama izvan SDP-a koje nemaju veze s ljevicom. Ova postepena erozija lijevih stavova unutar SDP-a, koja traje dugo vrijeme, na ovim je izborima značajno ubrzana.“
Možemo!, s druge strane, opisuju kao progresivnu platformu „nominalno blizu idejama zelene tranzicije kroz odrast“ koja na terenu ipak slijedi socijaldemokratske politike. Iako priznaju jake baze i u drugim gradovima osim Zagreba, ne slažu se s ocjenom da se radi o pravoj nacionalnoj partiji. Pravo je pitanje mogu li i žele li „artikulirati politiku koja nadilazi svoju klasnu bazu“ jer „sve ukazuje na to da Možemo! ostaje bliže zelenima, nego bilo kakvim transformativnim lijevim politikama.“
Rekonstruirana ljevica mora početi dug put, i to ne kroz institucije države, nego kroz mobilizaciju u zajednici, koja uzima u obzir svakodnevne probleme ljudi, konstantno
Radnička fronta, koja je podbacila na izborima, tvrde, suočava se s dvostrukom marginalizacijom, „zbog isključenja i demonizacije u masovnim medijima, te manjka financija i organizacijskih kapaciteta kojima bi prenijeli svoju poruku većem broju glasača“. Važno je što je Katarina Peović ukazala da je IDS zapravo istarski HDZ, jer bio je to jedini pokušaj slijeva u suprotstavljanju argumentima „da je HDZ jedini odgovoran za korupciju i klijentelizam što je oporba predstavila kao najvažnije pitanje na izborima“.
Teško je, kaže dvojac Stubbs-Žitko, odgovoriti na pitanje radi li se ovdje o generalnom neuspjehu ljevice jer se pred izbore nije mogla čuti istinski lijeva agenda. Naprotiv, „neki od Milanovićevih napada na HDZ su dolazili s desno populističke pozicije, mobilizirajući pritom žestoki nacionalizam protiv predstavnika srpske manjine u obliku SDSS-a. Tome treba pridodati i rasističke napade na strane radnike u Hrvatskoj. Na neki način, ove nacionalističke politike i argumenti HDZ-a da se stabilnost garantira članstvom EU, Eurozoni i Schengenu, su ideje koje su prikupile najviše potpore na ovim izborima.“
Dragan Markovina: Situacija je još i dobra
Povjesničar Dragan Markovina nešto je blaži u svojoj ocjeni po pitanju zastupljenosti ljevice nakon izbora. Kaže da se svojedobno upustio u angažman oko osnivanja Nove ljevice upravo zato što je smatrao da je u Saboru izostajala „istinska lijeva pozicija“. Sada je, navodi, drugačije. Smatra da se ljevica može smatrati zastupljenom u parlamentu: „Istina je da je SDP skupljao najveći dio lijevih glasova, ali je uporno na neki način varao birače i radio pakt s krupnim kapitalom i s nacionalistima. Sad doista u Saboru imamo solidan broj zastupnika Možemo!. Sama pojava njih i Radničke fronte u proteklom sazivu čak je i SDP odvukla prema artikulaciji nekih lijevih politika koje su preuzeli od stvarne ljevice, poput one o društvenoj stanogradnji i porezu na nekretnine.“
Veliki je gubitak, smatra Markovina, izostanak Radničke fronte iz Sabora u sljedećem sazivu. Smatra da je do nekakvog dogovora moglo i trebalo doći ranije, da je bilo razboritosti lidera lijevih stranaka: „Realno je ljevica, a tu mislim na SDP, Možemo! i Radničku frontu, trebala imati još četiri do pet mandata.“ Zaključuje da „već više od trideset godina živimo u nikad suštinski osporenoj nacionalističkoj stvarnosti i da je situacija još i dobra ako je, nakon svega, omjer glasova na izborima nekih šezdesetak posto za desnicu i četrdesetak posto za ljevicu i liberale“.
U bolju budućnost?
Za kraj, upitali smo sugovornicu i sugovornike što bi politička ljevica u Hrvatskoj u budućnosti trebala raditi drugačije u cilju postizanja boljih izbornih rezultata.
Vesna Teršelič zaključuje da su lijeva zajedništva u budućim predizbornim koalicijama ključna: „Uz povezane u sadašnju koaliciju Rijeke pravde i zastupnike nacionalnih manjina, ne bi trebalo iz vida gubiti ni Radničku frontu. Možemo! je pokazao što su njihovi kapaciteti kad idu sami na izbore. Sad svima koji glasaju za zelenu ljevicu i centar duguju čvršće povezivanje s drugim strankama koje se zalažu za antifašizam, ljudska prava, prava manjina i slobodu izražavanja. U programskom smislu, među visokim prioritetima vidim osiguravanje preduvjeta za učinkoviti progon teških kaznenih djela, posebice ratnih zločina i korupcije. Mada je razumljiv fokus na pitanje imenovanja glavnog državnog odvjetnika, to je tek vrh ledenog brijega. Smatram da više pozornosti zaslužuje osiguravanje normalnih preduvjeta za procesuiranje kaznenih djela. Uz rješavanje sudbine nestalih u ratu i obeštećenje stradalih, ti su prioriteti najvažniji za žrtve ratnih zločina i drugih kaznenih djela. Neophodno je ne samo osigurati političku neovisnost, već i udvostručiti ili utrostručiti kapacitete policije i državnog odvjetništva za istrage. Bez toga se kao društvo nećemo primaknuti pravdi. Također, smatram da je pravi trenutak za pripremu izmjena Zakona o izboru zastupnika u Hrvatski sabor. Danas žanjemo i posljedice neuspjeha socijaldemokrata koji u dva mandata vladanja nisu pripremili izbornu reformu.“
Svima koji glasaju za zelenu ljevicu i centar Možemo! duguje čvršće povezivanje s drugim strankama koje se zalažu za antifašizam, ljudska prava, prava manjina i slobodu izražavanja
Markovina odgovara: „Što se tiče SDP-a, mislim da sve pogrešno rade. Od patološke opsjednuti likom i djelom Zorana Milanovića koji s ljevicom nema ništa, preko upornog guranja ljudi koji su sve šanse već prokockali, do toga da su sadržaj i program koji bi uporno i dosljedno gurali publici kojoj će se zapravo obraćati, postale posljednja i još uvijek nedomišljena stvar. Možemo! pak ima jasne programske pozicije i odlično ih prezentira javnosti, ali ima problem koji svi vide, a to je fokusiranost na formiranje i širenje vlastite pozicije i baze, što košta generalnog uspjeha na izborima. To je legitimno, no istovremeno sami blokiraju ta nastojanja strahom od stvarnog širenja organizacije izvan kruga poznatih ih im i bliskih ljudi. I to je bug kojeg će se teško riješiti. Što se tiče Radničke fronte, za koju bih volio da prežive ovaj poraz, ona ne može istovremeno egzistirati kroz jedno lice i pričati priču o direktnodemokratskom ustroju stranke. Bilo bi dobro da shvate kako retorička isključivost neće pomoći zaživljavanju lijevih ideja u stvarnoj politici. Branimir Štulić je još na Filigranskim pločnicima napisao stihove: ‘Ako želiš da mijenjaš ljude, ne odmeći se’. A i samom mi je trebalo dosta vremena da to shvatim.“
Paul Stubbs i Mislav Žitko imaju konkretnije prijedloge za buduće djelovanje političkih stranaka na lijevom spektru: „Predlažemo tri stvari koje su potrebne, iako se ne mogu provesti odmah. Prvo je već spomenuto ponovno pozicioniranje ljevice. U sjeni Milanovića, SDP je postao kočnica artikulaciji lijevih politika. Oni koji su bezuspješno pokušali zadržati žar lijevih politika na životu, moraju pokušati preuzimanje vodstva stranke kako bi je preusmjerili ulijevo, nešto što smatramo gotovo nemogućim. Ako ne tako, ostaje im stvoriti novu stranku ili se pridružiti Možemo! ili čak Radničkoj fronti. Ovim bi se mogla stvoriti stvarno široka lijeva alternativa.
„Što se tiče SDP-a, mislim da sve pogrešno rade”
Nadalje, uspjeh platforme Zagreb je naš! pokazuje kako je stvaranje snaže lokalne baze iznimno važno. Samo kroz mrežu radikalnih municipalizama, kroz više lokacija u Hrvatskoj, postoji mogućnost demonstrirati da su lijeve politike moguće, i to imajući na umu da su, kao u Zagrebu, privatne moći i moći menadžerskog kapitalizma jednako jake na lokalnoj kao i na nacionalnoj razini. Dolazak na lokalnu vlast je samo prvi korak.
Isto tako, postoji potreba konsolidirati se kroz iskrenu predanost borbi protiv tehnokratskih rješenja i tendencija autoritarnog neoliberalizma.
Treće, rekonstruirana ljevica mora početi dug put, i to ne kroz institucije države, nego kroz mobilizaciju u zajednici, koja uzima u obzir svakodnevne probleme ljudi, ne samo utječući na njih prije izbora, nego konstantno.“
Ako se može iskazati nešto zajedničko u mišljenjima sugovornika, svakako je to da politička ljevica ubire plodove svojih neuspjeha posljednjih godina i desetljeća, kao i kritika paralizirajuće nemogućnosti suradnje zarad partikularnih interesa.
Veće neuspjehe pak sama politička ljevica jedva da priznaje, što je možda najbolje ilustrirano na samu izbornu noć. Na udaljenosti od samo nekoliko minuta hoda, u zagrebačkom sjedištu SDP-a na Iblerovom trgu, odnosno Tvornici kulture gdje je platforma Možemo! dočekala rezultate u izbornoj noći, vladalo je posvemašnje veselje. Plesalo se i veselilo nakon objave izbornih rezultata koje su iz vlastitih stožera proglasili uspješnima.
Sudeći po nezgrapnim prizorima veselja iz lijevih stožera nakon objave rezultata, dalo bi se zaključiti da ljevica ni u čemu ne griješi.
Lijeve stranke, koje bi, između ostaloga, trebale biti autentični nosioci vrijednosti definiranih u poglavlju “Solidarnost” Povelje Europske unije o temeljnim pravima, u očima birača mogle bi se dugotrajno kompromitirati izravnom ili neizravnom suradnjom s političkim akterima i strankama za koje se slobodno može reći da su opozicija dobrom dijelu takvih vrijednosti.
