U cipelama borovskih radnika

Izložba ‘Kome treba poduzeće? Kombinat Borovo 1988-1991’, otvorena u Galeriji Nova u Zagrebu, napravljena je na osnovu višegodišnjeg istraživanja Grupe Borovo koju čine Snježana Ivčić, Jasna Račić i Sven Cvek. Njihovo istraživanje pod nazivom ‘Kontinuitet društvenih sukoba 1988-1991: kombinat Borovo’ pokušaj je da se na primjeru jedne tvornice velikog značenja za socijalni imaginarij bivše države pokažu presudne godine smjene država, ali i društvenih sistema. Pa ako je jahanje na identitetskim politikama višenacionalne zajednice pretvorene u niz ‘jednonacionalnih’ sveprisutna tema s kojom, zbog njezine dobrim dijelom imaginarne prirode, nova društva ne mogu izaći na kraj, ovdje se radi o pokušaju povratka klasnoj analizi kao ključu izlaska iz jalove vrtnje u nacionalističko-antinacionalističkom krugu. Radnici Borova govorili su krajem 1980-ih da ‘ako propadne Borovo, propast će i Jugoslavija’, a danas vidimo da je ono propadalo barem tri puta u novijoj povijesti, pustimo li po strani prethistoriju Bate, koja mu je prethodila. Na jedan način kriza je započela u Jugoslaviji 1980-ih, na drugi se nastavila u tzv. Republici Srpskoj Krajini 1990-ih, da bi suvremena hrvatska država postala zasad zadnjom upraviteljicom ove tvornice, čija je budućnost, zahvaljujući novim linijama u suradnji s dizajnerima, samo još u proizvodnji obuće još otvorena. Dvojica dugogodišnjih rukovodilaca u Borovu, a sada umirovljenici, Ivan Hubalek, šef konstrukcijskog biroa u Tvornici strojeva u doba o kojemu govori izložba, i Ivica Žabić, referent za vođenje investicija – koji su bili važan izvor istraživačima u ovom projektu – pesimistični su s obzirom na budućnost tvornice. Ne samo za njih, pitanje iz naslova izložbe o tome kome treba poduzeće postaje sablasno retoričko. Izložbu su zajedno s Grupom Borovo osmislile Katerina Duda i Mirna Rul. Sa svima njima razgovarali smo nakon otvorenja izložbe.

Kada pred izbore 1990. borovski ‘Tjednik’ kao vic navodi kako postoji mnoštvo stranaka, ali za radnike nijedna adekvatna pošto ‘nema stranke radnika bez plaće’, to nije tek duhovita anegdota, već realna nemogućnost političke artikulacije njihovih klasnih zahtjeva – kaže Jasna Račić

Hubalek se prisjeća da je prvi veliki štrajk izbio već 1987. godine.

- Osjetilo se kad je počelo pucati na prodaji. Kad 30.000 tona pneumatika više niste mogli prodati. A to je bio plan na koji ste bili priređeni. Vi ste ih proizveli, a prodali ste tri puta manje. Materijal ste morali nabaviti za novih 30.000, a lager vam je rastao.

Taj disbalans bio je prisutan već od 1985. ili 1987.

- Mene ne zanima zašto prodaja ne prodaje. Prodajem sustavu i čim ja kutiju cipele metnem u centralno skladište, ja sam robu prodao. I sad idem u nabavu. Kažem, daj materijal. Vrtimo papire, a ne novčanice. Sad odjednom nabava kaže da nema novac, jer im ga prodaja nije dostavila, da kupimo materijal. I tu počinje pucati. Ja stojim i čekam. Moj radnik stoji i čeka. Ljut je što nema plaću. A plaće nema jer prodaja ne daje novac. Materijal prestaje doticati. I to puca - opisuje Hubalek tadašnje stanje.

O vezi političkog i ekonomskog sistema i krizi samoupravljanja Ivica Žabić kaže:

- U Jugoslaviji privredni sistem nije mogao funkcionisati bez političkog sistema. Na primer, Borovo uplati doprinose SIZ-u za komunalno i stambenu delatnost opština. I to ispadne ogroman novac. Neko je negde na saveznom nivou potpisao takva izdvajanja u taj sustav. Onda ti taj SIZ odredi u suštini tvoje pare da isplati platu.

- Samoupravljanje se danas često ili romantizira ili potpuno obezvređuje, pri čemu se ne sagledavaju u potpunosti njegove dobre i loše strane. Naše istraživanje turbulentnog razdoblja SFRJ u Borovu nudi fragmente za razumijevanje samoupravnog sistema u trenutku krize. Samoupravljanje je od samih svojih početaka bilo praćeno problemima, no krajem 1980-ih dodatno je pritisnuto strukturnim promjenama i reformama - govori Snježana Ivčić iz istraživačke Grupe Borovo.

Kako te prvotne ‘strukturne reforme’, kojih od 1980-ih do danas – i tu je linija kontinuiteta – vlastima nikada nije dovoljno, izgledaju za radnike?

‘U Borovu se početkom 1988. godine članovi radničkog savjeta žale kako se naredbama odozgo poništavaju njihove odluke i obesmišljava njihov rad. Ili: o reorganizaciji poduzeća 1989. odlučuje se kroz samoupravne procedure, iako su banke već praktički Borovu dale ultimatum da bez reorganizacije nema ni kredita. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o poduzećima 1989. samoupravljanje se praktično ukida, a uloga rukovodstva poduzeća jača nauštrb radničkoga savjeta’, bilježi Snježana Ivčić. No i u ovakvim uvjetima nailazimo na primjere koji govore o demokratskom potencijalu radničkog samoupravljanja i njegovoj nesvodivosti na usko shvaćenu ekonomsku sferu: ‘Radnici, za razliku od rukovodstva kombinata, pokazuju veliki oprez pri donošenju odluka koje za posljedicu mogu imati urušavanje kohezije unutar kombinata. Na primjer, radnički savjeti su se protivili odlukama koje su, u trenutku razbuktavanja nacionalizma, mogle izazvati etničke i vjerske podjele unutar kombinata, ili odlukama za koje bi procijenili da ‘pogoduju’ samo jednom dijelu radnika. Potonje je posebno dolazilo do izražaja u odlučivanju o tehnološkom višku, dakle otkazima, u trenutku kada se pripremala pretvorba društvenog vlasništva.’

Koliko je značenjem, a ne samo kronologijom, nezadovoljstvo privrednom situacijom prethodilo međunacionalnim trvenjima prisjeća se Hubalek.

- U početku krize nije bilo ničeg nacionalnog. Jedina tema od ranije možda je za neke bila nerazmjer u zastupljenosti Srba kao direktora, rukovodilaca. No radnici se nikada nisu prebrojavali po naciji. Nije se govorilo koliko je od ukupno zaposlenih Srba, a koliko Hrvata. Nije se egzaktno ustanovljavao ni omjer muškaraca i žena, iako se uvijek govorilo da je žena više - priča Hubalek.

- Bilo je tu i hrvatskih generalnih direktora, kao što je kasnije bilo i srpskih. I mešanih. A bilo je i direktora koji nisu bili u partiji - prisjeća se Žabić.

- Generalni direktor je u pravilu bio i savezni poslanik, član CK-a ili saborski zastupnik. Ali to nije imalo direktne veze s nama. Ono što se osjećalo je da kolega u PIK-u u jednom trenutku dobiva tri puta više novca nego ja. A ja sam studirao ozbiljan fakultet, on nije - opisuje poremećaje sa svoga gledišta Hubalek.

Pitamo ih tko je organizirao štrajkove različitog intenziteta i jesu li oni bili sistemski ili protusistemski.

- Ne sećam se da je to ikada bilo upereno protiv sistema. Učili smo da je u kapitalizmu štrajk, a kod nas je obustava rada. Štrajk je uperen protiv kapitaliste, ugnjetača radničke klase. A obustava rada organizira se da se ukaže na propuste u sistemu - kaže Žabić.

- Velika većina nas nije bila svesna da je Titinom smrću, što nema veze sa kultom ličnosti, došlo do velikih promena u društvu koje su se događale iza njega. Od prisustva MMF-a i povećanog dizanja kredita, jer prije toga je zaduženost Jugoslavije po ondašnjim merilima bila mizerna. Nama su više dugovali drugi, poput nekih afričkih država, nego što smo mi dugovali. Dolaskom MMF-a, njegovim uslovljavanjem promena u sistemu, a da niko radnicima nije rekao da je država razvlaštena, sve se menja. U Jugoslaviji se uvek tržišno poslovalo. Uvek je bilo bitno koliko je Borovo prodalo cipela, da bi ih moglo proizvesti u nekom narednom periodu. Odjednom si imao poremećaj na domaćem tržištu, izazvan svim onim što se spremalo u celom svetu. Kapitalizam se i u Nemačkoj i Francuskoj promenio, zbog tog nadolazećeg liberalnog kapitalizma. Radnicima niko nije objasnio šta se dešava i šta sledi. Oni su imali iluziju da Tite nema, ali da je i dalje sve isto. Partija je i dalje partija, samoupravljanje je i dalje samoupravljanje. A nema plate. Šta se dešava? Tu je nastao jedan sukob, prije ikakve priče o nacijama - dodaje Žabić.

Što se događa u takvoj situaciji, tko se subjektivira i počinje biti onaj tko vodi kolo? Isprva nema odvajanja između radnika i rukovodilaca. Skupine radnika vode ‘prednjaci‘. To su najčešće majstori radnih jedinica od 7-8 ljudi, oni najglasniji, a često i najvrjedniji. Male skupine imaju svoje male vođe, a oni se međusobno dovikuju.

- Nitko ne dobiva plaću ako ne dobiva cijela radna jedinica. Ali se sada počinje dešavati da neke jedinice imaju novca i mogu dobiti danas plaću, a ja moram ići u nabavu i moliti šefa računovodstva, što mene kao direktora vrijeđa, jer mi činovnica koja tamo radi i dobila je danas novac može malo dati - opisuje novonastalu situaciju Hubalek.

- Promenom organizacione sheme, kada radne organizacije postaju sve samostalnije, one dobivaju svoj račun. Prije toga postoji zajednička kasa i račun. A sada su računi potpuno podeljeni. Dolaziš u situaciju da jedna radna organizacija pomoćnih delatnosti Obućare ima novac za isplatu, a sama Obućara nema - sjeća se Žabić.

Obično popodne među radnicima bi započelo mudrovanje: jedni su dobili plaću, drugi nisu. A svi mi radimo. Mi ćemo stati. I u toj drugoj smjeni jedna linija staje. Odmah se javlja u Gumaru da je stala Pneumatikara. Počinje priča: kako su stali, zašto su stali. Nisu dobili plaću. I nama će kasniti ovaj mjesec, sat ćemo i mi. Tako počinje obustava rada. To se akumulira i onda odjednom prokulja iz radione gdje se to desilo van, u krug tvornice. Tu počinje galama, traži se krivac. Prvi krivac nađen je u administraciji koja ‘ništa ne radi‘.

- Sukob se artikulirao kao onaj između radništva i uprave. Čak ne uprave, nego knjigovodstva, onih u beloj zgradi. To je kao ‘klasni sukob’. A svi su oni u istom bubnju. Ni jedni ni drugi ne dobivaju platu. Oni u beloj zgradi imaju često manju platu od ovih koji protestuju - dodaje Žabić.

Podsjećamo ga da se refleks toga proteže sve do danas, do nadriteorije o ‘uhljebima’.

- Naravno da je sve to manipulacija. Ko mi je kriv što nisam dobio višak od 30 odsto nego samo 20? Pa ovi iz bele zgrade. A mi njih plaćamo. Da je njih manje, ja bih imao više - govori Žabić o ideologiji još iz 1980-ih. Pa ipak, borba svih protiv sviju za plaću je razumljiva.

- Ne možete ne primati plaću godinu dana. Nitko od nas nije bio zemljoradnik pa da ode u lov ubiti jelena. Ja to ne smatram sukobom, jer i ja sam u tom sukobu. I direktor može ostati bez plaće. Ali problem je tko ima zalihe pa to lakše trpi, a tko nema. Zamislite da sada ljudi zaposleni kod Todorića godinu dana ne dobiju plaću, kako bi bilo skakanja kroz prozor. Međutim, Todorić bi preživio godinu dana da ostane bez plaće - kaže Hubalek.

U materijalima izložbe vidimo da su ljudi poput Tomislava Merčepa i Blage Zadre započeli svoju javnu aktivističku karijeru kao radnički zastupnici. U jednom trenutku čak pozivaju na očuvanje društvenog vlasništva.

- Ako nemaš platu, ako si mesecima na čekanju i dođe ti jedan takav i kaže ti da je ugroženo ovo i ono, sve što ti je do jučer pasalo, naravno da ćeš mu poverovati. Prestaješ razmišljati. Priča o nacionalizmu je fantastično jednostavna priča. Ugrožen si, a ja ti kažem da te on ugrožava jer je ovaj ili onaj. I to funkcionira. Nacionalizam je opasna stvar - kaže Žabić.

O dometu takvog govorenja istraživačica Grupe Borovo Jasna Račić ima kritički stav.

- Često se, kada je riječ o mobilizacijama s kraja 1980-ih, govori o prelasku iz klasnog u nacionalno. Drugim riječima, postavlja se pitanje kako su radnici postali ‘Hrvati’, ‘Srbi’, ‘Albanci’ ili nešto četvrto. Ovakvo postavljanje problema, premda razumljivo, zapravo daje malo mogućnosti za analizu. Naime, riskira dva momenta. Jedan je već, nadamo se, prevaziđeni obrazac po kojemu se radnicima zbog socijalnog statusa, neobrazovanosti ili drugih značajki pripisuje inherentni nacionalizam. Drugim riječima, u tom objašnjenju radnici se uzimaju kao predmet analize jer su oni ti predodređeni za priključivanje nacionalističkoj histeriji. Pitanje je samo tko će ih i na koji način povesti, pa se dalje analizira na koji su način političke elite ‘zavele’ radnike - govori Jasna Račić.

Druga opasnost kojoj pribjegava takvo postavljanje problema je zanemarivanje niza klasnih pitanja koja radnici i dalje otvaraju nakon ulaska nacionalističkih politika na velika vrata, kao i zanemarivanje snažne aktivnosti dijela radnika za vrijeme ratnih sukoba.

- Umjesto dihotomije klasno-nacionalno produktivnije je detektirati kada i na koji način etnicitet radnika postaje predmetom politizacije. Pritom ne možemo odustati od klasne analize, ali je nužno imati na umu i sve razlike u dinamici u različitim republikama i regijama. Dakle kada pred izbore 1990. borovski ‘Tjednik’ kao vic navodi kako postoji mnoštvo stranaka, ali za radnike nijedna adekvatna pošto ‘nema stranke radnika bez plaće’, to nije tek duhovita anegdota, već realna nemogućnost političke artikulacije njihovih klasnih zahtjeva - dodaje Račić.

Osim što svi ponavljaju kako se pojava nacionalizma podudara s kapitulacijom lijevih politika, valja primijetiti da ‘odvajanje političkog od ‘prirodnih tokova’ ekonomije nije rezultat nacionalističkih strategija već politika SKJ i SKH’.

- Pobjednička stranka u Hrvatskoj, s druge strane, bila je manje opijena ekonomskim liberalizmom te je velik napor i pripremu uložila u ovladavanje mjestima s kojih mogu kontrolirati procese društvene transformacije, od republičkih sindikata do razine upravljanja poduzećem. Zato se ‘klasno’ s kraja osamdesetih odnosi na radničke zahtjeve, ali ne i na organiziranu snagu koja te zahtjeve artikulira. Ono ‘nacionalno’, s druge strane, odnosi se na politički projekt i strategiju koja u radnicima traži podršku - zaključuje Jasna Račić.

Kako je sve počelo

(Govore dugogodišnji rukovodioci Borova Ivica Žabić i Ivan Hubalek)

Rusija ne kupuje gume, Kuba ne plaća gume, Angola i Etiopija su u previranjima. Od kuda se naplatiti? Mi imamo cipela na lageru, ali nitko ne kupuje cipele. Zašto Borovo više ne proizvodi 300-400 hiljada pari? Kapaciteti Borova prevazilazili su one Jugoslavije, a to vrijedi za ukupnu privredu u socijalizmu. Mi smo proizvodili 24. milijuna raznih cipela, od opanka do modne cipele. A Jugoslavija je imala isto toliko stanovnika. A gdje su sve silne tvornice u Jugoslaviji koje isto proizvode cipele i koje su isto bile velike? Šimecki iz Zagreba isto je brojao nekoliko hiljada ljudi. Sve to je išlo dok je Zapad kupovao deo te robe, a Istok ju gutao.

Zaključujemo da se nije radilo o lokalnom poremećaju, u smislu samo Borova, a onda niti u smislu samo Jugoslavije. Svjetski poredak se mijenjao. Ništa tu Jugoslavija, osim što je dobila po repu, nije određivala. Vama Nijemac ne dolazi u Hrvatsku sa svojim lohn programom zato što je on nesvrstani, nego zato što mu je jeftinije i što on kod kuće nema kapaciteta da napravi toliko koliko je potrošnja roba. On vama donosi kožu, vi samo dajete energiju, koju isto možda preko dalekovoda uvozite i vi samo šijete i njemu vraćate. Pojavila se Kina, Indija, Brazil. Argentina ili Vijetnam. I rade fantastične cipele. Odjedanput robe na svjetskom tržištu ima koliko hoćeš. Ti nudiš svoju cipelu, oni znaju da je tvoja cipela kvalitetnija od kineske. Ali on ju neće. Da bi dobio cipelu on ti sad nudi lohn posao. Ja ću ti kupiti sve, od konca na dalje, ali možeš mi proizvesti cipelu samo ako pristaješ da to bude dvije marke po satu. On dakle čak određuje i cijenu rada. U novoj situaciji, kada se socijalistički svijet raspadao, ti moraš pristati. A ti imaš tvornicu koja nije za lohn poslove.

Nacionalizam je prosječnim ljudima isprva bio smiješan. Ali ako ti nemaš platu, ako si mesecima na čekanju i dođe ti jedan takav i kaže ti ugroženo je ovo i ono, sve što ti je do jučer pasalo, naravno da ćeš mu poverovati. Ti prestaješ razmišljati. Priča o nacionalizmu je fantastično jednostavna priča. Ugrožen si, a ja ti kažem on te ugrožava jer je ovaj ili onaj. Klasična priča bila je da mi radimo a novci idu u Beograd. To je bila nacionalistička priča od 1971., ali to funkcionira. Nacionalizam je opasna stvar. U kriznoj situaciji najglasniji probaju sa tim svojim nacionalističkim pričama. Ali nisu oni specijalno pripremljeni od nekog strašnog američkog Židova koji im je dao milijune i koncipirao tri instituta da im odrede govorne strategije. To je sve razina osnovne i srednje škole. Ali i ja počinjem da budem nerazuman, jer jednostavno nemam novaca. Mogu sve shvatiti. Da se dobiju dobri novci, a da se ne radi. Ili da se radi sve manje. Ali da su im rekli da će dobiti pola plaće, e onda bi radili po satnici. Ljude načne nesigurnost u materijalnom dijelu i neizvjesnost. Ja odlazim u stečaj među prvima. Odjednom, nešto što je moj tata meni pričao da je doživio kao klinac, kako su bankrotirali Steinerova pilana, da su oni s koferima došli i s koferima otišli, se ponovo događa. Ljudi su imali kredite za kuće, aute, tada još banke nisu izbacivale ljude iz kuća, ali neki strah se uvukao.

Uzmimo govorenje: nama je loše jer nam je banka u Novom Sadu. Čekaj, a kako nam je jučer bilo dobro, kada je ta ista banka bila u tom istom Novom Sadu? A ja o tom više ne razgovaram, to nije tema. Naravno da je to nacionalizam, koji pada na plodno tlo. Kakav bratoubilački rat je to bio, kakav domovinski, kakav domoljubni? On je bio u suštini pljačkaški. Nacionalizam kao takav je najjednostavnija stvar da razbuca, da pokrade, razvali.

Blokade cesta i puteva vas iritiraju, ljudi se počinju dijeliti i sve ste ljući. Onda oni iz sela ne dolaze, a mi počinjemo praviti zapreke, pojavljuje se neko nazovi oružje. Ovi nešto manevriraju, ajmo i mi. Ovi uvezu neke s bradama, a oni počnu napadati, jer u prvi plan izbijaju oni orni za tučnjavu. Počinje se pucati. Nitko kao nema novaca za kalašnjikov, to je hiljadu maraka, a oružje se pojavljuje. Vade se ušteđevine iz čarapa.

Borovo pod Krajinom i nakon mirne reintegracije

Kakva je sudbina Borova bila pod vlašću SAO Krajine, a kakva nakon mirne reintegracije?

I.Ž.: Iznijeti ću moje mišljenje, kolega možda ima drugo. Kada je bilo izvesno da se počinje pucati, da pucaju i jedni i drugi – ja polazim od teze da uopšte nije bitno ko je prvi prdno, dali ovi iz Borova sela ili iz Vukovara, ako smo se svi usrali – upravljački kadar je u velikom broju napustio tvornicu. Jedni su otišli u prognaništvo, drugi u izbeglištvo. Otišli su najbolji. Ostali su, čast iznimkama, najgori. Ta pucnjava trajala je 3-4 meseca. Došla je JNA, ove naše ustaše su se povukli i sad je to proglašena nekakva Krajina. Šta se desilo u međuvremenu za ta tri meseca? U Novom Sadu je osnovana firma koja je kompletnu robu iz prodavnica u Srbiji, Makedoniji i Crnoj Gori prodala bez ikakve evidencije. Dok traje priča o ratovanju za hrvatstvo i srpstvo, ovi kradu. Mali krug ljudi u Novom Sadu i Zagrebu je kupio sebi stanove, poslovne prostore, vozne parkove. I sad rat u Borovu staje. Imaš odjednom dve-tri hiljade ljudi koji nisu nikuda otišli, dolaze u tvornicu, kući. Osniva se neko rukovodstvo tvornice. Šta će s tim ljudima? Ajmo prvo počistiti, podmazati strojeve. U tvornici ima materijala i počinje proizvodnja tog istog momenta. Čim je došla voda i struja proizvodnja kreće. To je moglo trajati neko kratko vrijeme, kraće za auto-gume, duže za cipele, uz improvizacije i sl.

Srbija kao država nije pomagala u organiziranju proizvodnje?

I.Ž.: Kako da ne. Svaki dan su dolazili da se slikaju i obećavaju obnovu proizvodnje. Od toga nikad nije bilo nikad ništa.

I.H.: Ni Hrvatska u početku mirne reintegracije 1998. g. nije neke novce davala. Da se odmah interveniralo u obnovu tvornice ratne štete bile bi zanemarive. Najveća šteta je bila u strojevima koji su imali vodeno hlađenje, oni su djelomično uništeni. Energana je uništena, krovne konstrukcije su bile loše, ali se to popravljalo. Međutim, i da je ta tvornica ostala čitava ona nije znala kome i šta proizvoditi. Što bi bilo sa proizvodnjom auto-guma, da se održala? Pa sada su na predstečajnoj nagodbi, ne mogu da skupe novce kako bi održali samo obućaru. A šta bi tek bilo da imaju i vrtlariju i kemiju.

I.Ž.: Situacija je da imaš državu kojoj ništa ne treba. Tačnije, hrvatska vlast bi možda i htela, ali oni ne mogu. A krajinska vlast nije bila ozbiljna, on ne zna šta će s tim. Njemu se urušava država, urušava privreda, zbog tih svetskih promena. Šta će njemu bilo šta u toj Krajini u smislu proizvodnje? Od Arkana i ekipe oko njega, pa sve do predsednika vlade, oni krčme onoliko koliko mogu izvući iz nafte, vinograda. U Erdutske vinograde za čitavo vrijeme Krajine dolaze kamioni Slovin vina i odvoze vino. U Erdutu se ocedi vino, kamioni iz Slovenije dođu s onim cisternama, otkupe celo vino i odvezu. Nešto malo što ostane u tim podrumima prodaje se. U Vupiku ista priča. Sve se dešava na nivou organizirane pljačke. Onaj Mikelić, do Bljeska, kad je bio otvoren auto-put, onoliko drveta koliko je on organizirano sa svojom klapom u Kninu poseko, uglavnom hrast, niko nije. To malo Krajine njima je služilo za pljačku. Jedan uski krug naivaca, i ja među njima, imao je i dalje ideju da bi mi mogli proizvoditi. A zapravo, nije bilo šanse.

Nacionalistička politika prelamala se na sudbini tvornice i kada je došla hrvatska vlast?

I.H.: Da. Na vrhu tvornice ostaju za šminku neki kontinuiteti. Recimo Bajac se zadržao. Kolega Jocić, ministar u krajinskoj vladi, cijenjeni sekretar do 90-ih g. vrlo brzo se kooptira u nadzorni odbor u Zagrebu, isto tako kolega Radaković. U tom prelaznom razdoblju, krajem devedesetih, oni počinju dobivati plaću iz Zagreba. U jednom momentu Zagreb čak i šalje neke male novce da se radništvu daje. Ja sam bio zadužen recimo da se vidi šta i kako napraviti sa zaštitarima Borova. Tu imate šezdesetak ljudi koji ne pomišljaju da bez pištolja spavaju. A vi imate informacije da su to oni najokoreliji. I vi sad trebate njih skloniti i instalirati Sokola. Nisu uzeli vukovarsku zaštitarsku firmu, nego je Zagreb dogovorio sa Sokolom, kako je baš on dobio taj posao? Najprije sam ja morao ove da popišem i onda dolaze veliki Sokolovi ljudi i to rešavaju. Jednom je bilo zgodno jer su me prozvali: ‘Kako ti to nisu napravio, a bilo je dogovoreno do srede?‘ Ja, reko: ‘Izvoli‘. Kad je on ušao među njih, a ovaj ima pištolj s leve i desne strane, do Vinkovaca je trčo, nije stigo u auto. Zagreb je imao ono: ‘Mi smo se dogovorili, mi ćemo to riješiti‘. Ali to su ljudi.

Mi namolimo da dođe visoki predstavnik Bate koji je 91. bio u razgovorima sa Borovom (u međuvremenu je taj međunarodni koncern, preteča Borova, što se tiče proizvodnje bankrotirao i još se, sa sjedištem u Švicarskoj, malo bavi trgovinom). Ipak je on još uvijek dovoljno jak kao marka, brand. No, ni čut. Došla je delegacija, turistički, slikala se po razrušenomVukovaru, tvornicu nisu ni razgledali. Probali smo i u gumarskom sektoru, kolegama u austrijskom Semperitu, s kojim smo prije imali zajedničke poslove. Isto. Mi imamo problema. Njima odgovora da ja ne proradim. Da je meni država dala 200-300 milijuna ja bih pokrenuo tvornice u kojima se danas radi.

I.Ž.: U Srbiji odjedanput imaš situaciju da je pokrenuta Zastava, koju je preuzeo Talijan. Imaš tamo neku tvornicu koja je proizvodila delove za kućanske aparate, preuzela ju je Gorenje. Niz je takvih slučajeva. Šta se radi? Srbija da toliko i toliko milijuna Fiatu i on sa parama te iste Srbije pokrene proizvodnju u Zastavi. Naravno da to država sama, bez Fiata ne može. S druge strane, da Hrvatska da Borovu tih 200 milijuna nečega i da je on te novce dao Semperitu, ovaj bi pokrenuo nešto. A Hrvatska niti je tih para imala, niti je na nivou države bilo interesa da se neka industrija razvija ili zadrži.

I.H.: Ne bi se to u tim državama razvijalo da oni ne znaju hoće li plinovod ići ovuda ili onuda, hoće li Rus napraviti ovo ili ono. Mi smo se odmah opredijelili da smo za Zapad. Da smo mi rekli: ‘Vidjeti ćemo.‘, neko bi nas se još malo sjetio. U pitanju nije samo ekonomija. A u Srbiji ima i rudnika bakra i čeličana. Neko tim zapadnjacima govori da idu u Srbiju, a ne u Hrvatsku. Oni neće da investiraju niže od Virovitice.

I.Ž.: Sad mi možemo špekulistai: je li to zato što će Vučić doćina tu liniju Virovitica-Karlobag, ili će Rus doć?. Ili ovaj nema pravu informaciju? Hrvatska u tim globalnim igrama ne predstavlja ništa. I zato tu nema ulaganja.

Ima li nekakvu budućnost barem proizvodnja cipela u Borovu?

I.H.: Ne, cipela ne.

I.Ž.: Moralo bi se vratiti neko drugo vreme, da je onom Zagorcu jako stalo da kupi domaću cipelu. A to se neće desiti. U Njemačkoj i Italiji još uvek postoji proizvodnja cipela. Ali radi se o malim radionicama za proizvodnju modnih detalja, cipela za elitu itd.

I.H.: Da je Borovo moglo proradit, nije moglo. Jer, da je moglo ne bi bilo rata.

Izložba i istraživanje - format izložbe, suradnja

(Govori Mirna Rul)

Na izložbi smo radili svi zajedno. Sve materijale, kako video, tako i one pisane, Katerina i ja dobile smo od Snježane, Svena i Jasne. Najteže je bilo tu količinu informacija sažeti i prilagoditi formi izložbe, u kojoj je važno ne ‘opteretiti‘ postav prevelikom količinom teksta. Najveći izazov bila nam je selekcija informacija na one koje ćemo staviti na timeline koji dominira cijelim postavom, i one koje ćemo morati izbaciti. Upravo zbog velike količine informacija, odlučili smo, umjesto navođenja svih štrajkova i čekanja, kojih je u ono vrijeme, kako u Borovu, tako i u drugim poduzećima, bilo zaista mnogo, koristiti se piktogramima, poput sata koji predstavlja čekanje ili stiliziranih ljudskih figura s transparentima, koji predstavljanju štrajk, tj. štrajkaše. Na taj način pokušali smo zorno prikazati učestalost spomenutih fenomena (štrajkova, čekanja…) u pojedinom razdoblju unutar vremenskog okvira od ove četiri godine koje izložba obuhvaća. Katerina Duda napravila je najveći dio posla kada je riječ o stvaranju vizualnog identiteta izložbe, internet stranice i dizajna dviju prigodnih publikacija. Ono što nam je bilo važno, prilikom stvaranja izložbe, jest mogućnost razumijevanja i iščitavanja osnovne priče iz samog postava, za one manje zahtjevne posjetioce, ali i omogućavanje detaljnijeg uvida u istraživanje Grupe Borovo za one koji žele saznati više. Zbog toga smo odlučili pokrenuti web stranicu s tekstovim istraživača  na koju vode QR kodovi na zidovima galerije. Timeline završavamo izlaskom posljednjeg, predratnog, broja tjednika Borovo, najstarijeg jugoslavenskog tvorničkog časopisa, što na simboličan način upućuje ne samo na početak ratnog kaosa, već i na završetak jedne ere.

Tjednik jugoslavenskog kombinata gume i obuće Borovo

(Govori Sven Cvek)

Naše istraživanje bazira se na proučavanju arhivskih izvora i na dubinskim intervjuima s bivšim radnicima i radnicama kombinata. S obzirom da je arhiv kombinata iz perioda koji nas zanima nedostupan, kao glavni izvor koristili smo tjedne novine koje je Borovo izdavalo. Radi se o izuzetnom i izuzetno zanimljivom izvoru, najstarijem tvorničkom listu u Jugoslaviji, čiji počeci sežu u 1932. godinu. U periodu kojim se bavimo, novinari Borova dijele s drugim radnicima kombinata teret krize i reformi. Osim što im, kao i ostalima, kasne plaće, društvene promjene koje potresaju zemlju pred njih postavljaju nove zahtjeve, prije svega da novine poduzeća potiču ‘poduzetničku klimu’. Zanimljivo je da novinari Borova 1990. pišu o tome kako za medije, pa i one tvorničke, prelazak na tržišne odnose podrazumijeva okretanje temama koje se prodaju, napose onim nacionalnim, a da štrajkovi, iako ne posustaju, više nisu nikakva vijest. Tjednik Borovo međutim ignorira zahtjeve za promotivno-marketinškim usmjerenjem novina, a o političkim zbivanjima izvještava u onoj mjeri u kojoj ona ulaze u prostor kombinata, njegovog naselja i grada. I u ovom, sve dramatičnijem vremenu, borovske novine ustraju u demokratskom izvještavanju o životu tvornice. Kritike koje novinama stižu s raznih pozicija u kombinatu i izvan njega upućuju na to da se tvornički list trudio i uspijevao očuvati nezavisnost od raznih vrsta pritisaka.