Čestitke koje i dalje prima autor Novosti nakon što je u ‘Sto godina srbijanskoga terora u Hrvatskoj’ svrstan u ‘petu kolonu’ legitimacija su jednog lanca u kojemu ima toliko karika, znanih i neznanih, da bi bio dovoljan da okuje sve one koji Hrvatsku guraju u prošlost
Izvjesni gospodin (?) koji povremeno proizvodi filmske uratke i temeljem toga se smatra filmskim režiserom (a takvim ga smatra i aktualna vlast u Hrvatskoj), poželio je obdariti ‘svekoliko pučanstvo’ u povodu skore stote obljetnice stvaranja prve jugoslavenske države novim remek-djelom iz vlastite radionice, ‘dokumentarcem’ pod bombastičnim naslovom ‘Sto godina srbijanskoga terora u Hrvatskoj’. Na tragu svojih ranijih radova, iskoristio je priliku (točnije rečeno, odjenuo je u filmsko ruho tekst kojemu on nije autor, mada je autora, kako kaže, osobno angažirao) za još jedno razračunavanje sa svima koji u njegovome viđenju svijeta nisu valjda ni zavrijedili da kroče po zemlji Hrvatskoj. Učinio je to objavljujući pravu listu za odstrel, odnosno poziv na linč, sasvim konkretnih ljudi – s imenima i prezimenima – da nikakve zabune ne bi bilo. Pa je i pisac ovih redaka, nakon godina i godina mukotrpnog rada, ne bi li postao dostojnim takvoga ‘priznanja’, napokon našao svoje mjesto u ‘petoj koloni jugoslavenskih gusaka i velikosrpskih i komunističkih zmija’, kao ‘karika u jugohranidbenom lancu’ (ma što ta nebuloza značila,) u sklopu ‘medijskoga terora integralnog jugoslavenstva kojemu je izložena Hrvatska’. A ostali koji provode taj teror su, vrijedi zapamtiti, Mirko Galić, Igor Mandić, Jelena Lovrić, Gojko Marinković, Inoslav Bešker, Goran Radman, Drago Hedl, Boris Dežulović, Ante Tomić, Miljenko Jergović, Slavenka Drakulić, Mirjana Rakić, Saša Leković, Zoran Šprajc, Jurica Pavičić, Aleksandar Stanković, Boris Pavelić, Drago Pilsel, Mladen Pleše, Branko Mijić, Matija Babić, Ladislav Tomičić i Tomislav Klauški.
Nije mala stvar dobiti počasno mjesto među navedenima (a sve je to prva liga novinarstva ‘u Hrvata’), i to u uratku koji na sličan ili još (objektivno) gori način proziva i dvojicu bivših predsjednika Republike Hrvatske (drugoga i trećega, to je jasno, prvi je već na pijedestalu sveca), kao i neke renomirane povjesničare koji se silom prilika i zato što ne žele izdati svoju profesiju profiliraju kao borci protiv Velike laži o našoj nedavnoj prošlosti, one laži što nam je nameću već gotovo tri desetljeća. Nije to, zaista, mala stvar. Pa je skromni autor ovih redaka sasvim neskromno poželio saznanje o počasti što mu je ukazana podijeliti sa što je moguće većim brojem prijatelja, poznanika pa i usputnih znanaca. I desilo se nešto zanimljivo, ali i indikativno. Pljušte – čestitke! Odakle? Štono bi se reklo – iz zemlje i inozemstva. Veterinar iz SAD-a (naše gore list), novinarka i aktivistkinja iz Mostara, umirovljeni policajac, diplomat trenutno na službi u inozemstvu, pravnik iz Tuzle, novinar iz Praga (nekada davno u Beogradu), sveučilišni profesor, novinar i bivši diplomat, filmski režiser, trojica doajena vanjskopolitičkog novinarstva (jedan iz Ljubljane, drugi iz Sarajeva, treći iz Beograda), baletna pedagoginja, liječnik i sveučilišni profesor, liječnica kardiologinja i aktivistkinja za ljudska prava (Sarajevo – Beograd), umirovljena stomatologinja iz Švedske (ovdašnjih korijena), stručnjak iz područja brodogradnje, muzealac i da dalje ne nabrajamo.
A što kažu? Evo izbora: ‘Bravo, svaka čast’; ‘Čestitam! Tko god se ne divi postignućima vladajućih, ili – ne daj Bože – ima kakve primjedbe, spada u ovaj popis’; ‘Čestitke gerilcima!’; ‘Za plakati ili za smijati se, ili oboje? Ipak, drago mi je da ste u društvu u koje su Vas utrpali (samo pokazuje koliko su se vrijednosti izopačile, te pamet i savjest postaju nešto zbog čega se ljude proziva)’; ‘Srećom, društvo nije loše. Ali šalu na stranu, to je zaista utuživo po službenoj dužnosti’; ‘U sjajnom si društvu. Kada sve vas protjeraju iz Hrvatske, ostat će samo ovaj i njemu slični’; ‘Čast je biti u takvome društvu’; ‘Iskrene čestitke!!! Našli ste se doista u elitnom profesionalnom krugu’; ‘Bravo!!! Čestitam!!! U dobrom si lancu, najboljem mogućem i samo se hvali. Pa oni su stvarno potpuno poludjeli. Ovakvi su spiskovi poziv na linč’; ‘Potpuno razumijem tvoje zadovoljstvo ovim priznanjem. Nadam se samo da su te svrstali u zmije, a ne u guske’; ‘Lijepa je to i jasna zvijezda što ti sada resi grud. O fenomenu autora ovog djelca i drugovima trebalo bi napisati malo širi ogled’; ‘Svakako ste u dobrom društvu’; ‘Napokon se zna tko je tko. Drži se!’; ‘Od srca čestitam! Velika je stvar znati u poznom dobu da život nije bio uzaludan i da će sav taj istinski, patriotski i profesionalni, ali i ljudski, etički angažman biti prepoznat i priznat na apsolutno meritornom mjestu. Svaka čast. Pridružujem se od sveg srca kompetentnom ‘žiriju’ koji je došao, bez dileme, do ove odluke da Ti se oda ovako visoko priznanje.’ Autor ove posljednje čestitke imao je naknadno potrebu da joj doda i jednu mračniju, ali sasvim realnu dimenziju: ‘Možda malo pretjerujem, ali bi svaki incident nad ljudima sa spiska doista morao biti ogromno upozorenje Evropi povodom stanja u Hrvatskoj; i možda posljednje. Toga su valjda predsjednica i premijer svjesni.’
I tako se u reagiranjima na informaciju o prozivci petokolonaša iz reda ‘jugoslavenskih gusaka i velikosrpskih i komunističkih zmija’ i karika u ‘jugohranidbenom lancu’ počeo ocrtavati jedan drugi lanac, jedna druga kolona. Lanac tako jak i kolona tako dugačka da bi autora spomenutog filmskog uratka užas uhvatio kada bi toga postao svjestan. Shvatio bi da je dio bijedne i prezrene manjine, da pripada onima koje je povijest pregazila i gurnula u stranu, koliko god se danas moglo činiti da nije tako i koliko god da su on i njemu slični glasni i agresivni (uz svesrdnu podršku države i Crkve). Kada naime govorimo o svima koji su imali potrebu čestitati na prozivci, zamišljenoj da bude teška, najteža moguća optužnica, onda govorimo o ljudima kakve posvuda možete sresti, mada vam u sve prisutnijoj atmosferi straha i egzistencijalne ugroženosti neće odmah otvoriti dušu. Govorimo o ljudima, stotinama i tisućama njih, koji vrlo dobro vide što se događa, koji su ne samo nezadovoljni nego i ozbiljno zabrinuti, ali i prestrašeni svime što se oko njih dešava (ili što gledaju s onu stranu granice) i koji – a to je u ovom kontekstu najvažnije – prozivku, objavljivanje popisa za linč u prigodničarskom filmskom obilježavanju stote obljetnice stvaranja Jugoslavije smatraju nečime na čemu treba iskreno čestitati. Jer jasno im je na kojoj strani stoje, koja načela i vrijednosti zastupaju i za kakvu se Hrvatsku (da, Hrvatsku!) bore oni koje se proziva na način što bi u uređenoj pravnoj državi automatizmom izazvao reakciju nadležnih institucija, oni koje se pribija na stup srama kao ‘neprijatelje Hrvatske i svega hrvatskoga’, mada će im jednoga dana biti odano priznanje kao ljudima koji su u nimalo jednostavnim vremenima (da ne upotrijebimo težu riječ) znali kako sačuvati obraz i čast Hrvatske. I koji se nisu bojali stati, svemu usprkos, na branik civilizirane, tolerantne, demokratske i otvorene Hrvatske, kao i na branik profesionalnosti i etičnosti novinarstva, profesije koju se uporno pretvara u slugu vlasti i transmisiju govora mržnje i zagovaranja slijepe što nacionalne, što vjerske, a nerijetko i rasne netrpeljivosti.
Navedeni filmski uradak i u njemu sadržana prozivka – optužnica legitimacija su jednoga lanca, onoga isključivosti, mržnje, netrpeljivosti i laži. A čestitke na uvrštavanju u prozivku – optužnicu, kakve dobiva autor ovih redaka, inače nositelj odlikovanja Reda kneza Branimira s ogrlicom, legitimacija su jednoga drugog lanca, snažnijeg, trajnijeg, čvršćeg, neraskidivog, zapravo lanca u kojemu ima toliko karika, znanih i neznanih, da bi bio dovoljan da okuje sve one koji Hrvatsku, po cijenu njezinoga opstanka, guraju u prošlost. Neizrečena, ali zato ne manje razumljiva poruka svih koji čestitaju na uvrštavanju u prozivku glasi: zajedno smo jači! I jesmo!
Za kraj, tek usputna primjedba: čestitke i dalje stižu.
Izvjesni gospodin (?) koji povremeno proizvodi filmske uratke i temeljem toga se smatra filmskim režiserom (a takvim ga smatra i aktualna vlast u Hrvatskoj), poželio je obdariti ‘svekoliko pučanstvo’ u povodu skore stote obljetnice stvaranja prve jugoslavenske države novim remek-djelom iz vlastite radionice, ‘dokumentarcem’ pod bombastičnim naslovom ‘Sto godina srbijanskoga terora u Hrvatskoj’. Na tragu svojih ranijih radova, iskoristio je priliku (točnije rečeno, odjenuo je u filmsko ruho tekst kojemu on nije autor, mada je autora, kako kaže, osobno angažirao) za još jedno razračunavanje sa svima koji u njegovome viđenju svijeta nisu valjda ni zavrijedili da kroče po zemlji Hrvatskoj. Učinio je to objavljujući pravu listu za odstrel, odnosno poziv na linč, sasvim konkretnih ljudi – s imenima i prezimenima – da nikakve zabune ne bi bilo. Pa je i pisac ovih redaka, nakon godina i godina mukotrpnog rada, ne bi li postao dostojnim takvoga ‘priznanja’, napokon našao svoje mjesto u ‘petoj koloni jugoslavenskih gusaka i velikosrpskih i komunističkih zmija’, kao ‘karika u jugohranidbenom lancu’ (ma što ta nebuloza značila,) u sklopu ‘medijskoga terora integralnog jugoslavenstva kojemu je izložena Hrvatska’. A ostali koji provode taj teror su, vrijedi zapamtiti, Mirko Galić, Igor Mandić, Jelena Lovrić, Gojko Marinković, Inoslav Bešker, Goran Radman, Drago Hedl, Boris Dežulović, Ante Tomić, Miljenko Jergović, Slavenka Drakulić, Mirjana Rakić, Saša Leković, Zoran Šprajc, Jurica Pavičić, Aleksandar Stanković, Boris Pavelić, Drago Pilsel, Mladen Pleše, Branko Mijić, Matija Babić, Ladislav Tomičić i Tomislav Klauški.
Nije mala stvar dobiti počasno mjesto među navedenima (a sve je to prva liga novinarstva ‘u Hrvata’), i to u uratku koji na sličan ili još (objektivno) gori način proziva i dvojicu bivših predsjednika Republike Hrvatske (drugoga i trećega, to je jasno, prvi je već na pijedestalu sveca), kao i neke renomirane povjesničare koji se silom prilika i zato što ne žele izdati svoju profesiju profiliraju kao borci protiv Velike laži o našoj nedavnoj prošlosti, one laži što nam je nameću već gotovo tri desetljeća. Nije to, zaista, mala stvar. Pa je skromni autor ovih redaka sasvim neskromno poželio saznanje o počasti što mu je ukazana podijeliti sa što je moguće većim brojem prijatelja, poznanika pa i usputnih znanaca. I desilo se nešto zanimljivo, ali i indikativno. Pljušte – čestitke! Odakle? Štono bi se reklo – iz zemlje i inozemstva. Veterinar iz SAD-a (naše gore list), novinarka i aktivistkinja iz Mostara, umirovljeni policajac, diplomat trenutno na službi u inozemstvu, pravnik iz Tuzle, novinar iz Praga (nekada davno u Beogradu), sveučilišni profesor, novinar i bivši diplomat, filmski režiser, trojica doajena vanjskopolitičkog novinarstva (jedan iz Ljubljane, drugi iz Sarajeva, treći iz Beograda), baletna pedagoginja, liječnik i sveučilišni profesor, liječnica kardiologinja i aktivistkinja za ljudska prava (Sarajevo – Beograd), umirovljena stomatologinja iz Švedske (ovdašnjih korijena), stručnjak iz područja brodogradnje, muzealac i da dalje ne nabrajamo.
A što kažu? Evo izbora: ‘Bravo, svaka čast’; ‘Čestitam! Tko god se ne divi postignućima vladajućih, ili – ne daj Bože – ima kakve primjedbe, spada u ovaj popis’; ‘Čestitke gerilcima!’; ‘Za plakati ili za smijati se, ili oboje? Ipak, drago mi je da ste u društvu u koje su Vas utrpali (samo pokazuje koliko su se vrijednosti izopačile, te pamet i savjest postaju nešto zbog čega se ljude proziva)’; ‘Srećom, društvo nije loše. Ali šalu na stranu, to je zaista utuživo po službenoj dužnosti’; ‘U sjajnom si društvu. Kada sve vas protjeraju iz Hrvatske, ostat će samo ovaj i njemu slični’; ‘Čast je biti u takvome društvu’; ‘Iskrene čestitke!!! Našli ste se doista u elitnom profesionalnom krugu’; ‘Bravo!!! Čestitam!!! U dobrom si lancu, najboljem mogućem i samo se hvali. Pa oni su stvarno potpuno poludjeli. Ovakvi su spiskovi poziv na linč’; ‘Potpuno razumijem tvoje zadovoljstvo ovim priznanjem. Nadam se samo da su te svrstali u zmije, a ne u guske’; ‘Lijepa je to i jasna zvijezda što ti sada resi grud. O fenomenu autora ovog djelca i drugovima trebalo bi napisati malo širi ogled’; ‘Svakako ste u dobrom društvu’; ‘Napokon se zna tko je tko. Drži se!’; ‘Od srca čestitam! Velika je stvar znati u poznom dobu da život nije bio uzaludan i da će sav taj istinski, patriotski i profesionalni, ali i ljudski, etički angažman biti prepoznat i priznat na apsolutno meritornom mjestu. Svaka čast. Pridružujem se od sveg srca kompetentnom ‘žiriju’ koji je došao, bez dileme, do ove odluke da Ti se oda ovako visoko priznanje.’ Autor ove posljednje čestitke imao je naknadno potrebu da joj doda i jednu mračniju, ali sasvim realnu dimenziju: ‘Možda malo pretjerujem, ali bi svaki incident nad ljudima sa spiska doista morao biti ogromno upozorenje Evropi povodom stanja u Hrvatskoj; i možda posljednje. Toga su valjda predsjednica i premijer svjesni.’
I tako se u reagiranjima na informaciju o prozivci petokolonaša iz reda ‘jugoslavenskih gusaka i velikosrpskih i komunističkih zmija’ i karika u ‘jugohranidbenom lancu’ počeo ocrtavati jedan drugi lanac, jedna druga kolona. Lanac tako jak i kolona tako dugačka da bi autora spomenutog filmskog uratka užas uhvatio kada bi toga postao svjestan. Shvatio bi da je dio bijedne i prezrene manjine, da pripada onima koje je povijest pregazila i gurnula u stranu, koliko god se danas moglo činiti da nije tako i koliko god da su on i njemu slični glasni i agresivni (uz svesrdnu podršku države i Crkve). Kada naime govorimo o svima koji su imali potrebu čestitati na prozivci, zamišljenoj da bude teška, najteža moguća optužnica, onda govorimo o ljudima kakve posvuda možete sresti, mada vam u sve prisutnijoj atmosferi straha i egzistencijalne ugroženosti neće odmah otvoriti dušu. Govorimo o ljudima, stotinama i tisućama njih, koji vrlo dobro vide što se događa, koji su ne samo nezadovoljni nego i ozbiljno zabrinuti, ali i prestrašeni svime što se oko njih dešava (ili što gledaju s onu stranu granice) i koji – a to je u ovom kontekstu najvažnije – prozivku, objavljivanje popisa za linč u prigodničarskom filmskom obilježavanju stote obljetnice stvaranja Jugoslavije smatraju nečime na čemu treba iskreno čestitati. Jer jasno im je na kojoj strani stoje, koja načela i vrijednosti zastupaju i za kakvu se Hrvatsku (da, Hrvatsku!) bore oni koje se proziva na način što bi u uređenoj pravnoj državi automatizmom izazvao reakciju nadležnih institucija, oni koje se pribija na stup srama kao ‘neprijatelje Hrvatske i svega hrvatskoga’, mada će im jednoga dana biti odano priznanje kao ljudima koji su u nimalo jednostavnim vremenima (da ne upotrijebimo težu riječ) znali kako sačuvati obraz i čast Hrvatske. I koji se nisu bojali stati, svemu usprkos, na branik civilizirane, tolerantne, demokratske i otvorene Hrvatske, kao i na branik profesionalnosti i etičnosti novinarstva, profesije koju se uporno pretvara u slugu vlasti i transmisiju govora mržnje i zagovaranja slijepe što nacionalne, što vjerske, a nerijetko i rasne netrpeljivosti.
Navedeni filmski uradak i u njemu sadržana prozivka – optužnica legitimacija su jednoga lanca, onoga isključivosti, mržnje, netrpeljivosti i laži. A čestitke na uvrštavanju u prozivku – optužnicu, kakve dobiva autor ovih redaka, inače nositelj odlikovanja Reda kneza Branimira s ogrlicom, legitimacija su jednoga drugog lanca, snažnijeg, trajnijeg, čvršćeg, neraskidivog, zapravo lanca u kojemu ima toliko karika, znanih i neznanih, da bi bio dovoljan da okuje sve one koji Hrvatsku, po cijenu njezinoga opstanka, guraju u prošlost. Neizrečena, ali zato ne manje razumljiva poruka svih koji čestitaju na uvrštavanju u prozivku glasi: zajedno smo jači! I jesmo!
Za kraj, tek usputna primjedba: čestitke i dalje stižu.
