U trofejima bogatoj prošlosti i sadašnjosti bilo je ekipa koje su imale sposobnije pojedince, potkovanije trenere, snažniju podršku javnosti, ali niti jedna od njih nije imala gotovo savršeno posložene mehanizme organizacije i suradničkog djelovanja kao nužnih preduvjeta uspjeha u svim sferama života, a naročito u sportu. Iza dobro poznatog 'jedino je momčad važna' krije se cijeli niz obrazaca koji ovu reprezentaciju čine osobitom i boljom od gotovo svih suparničkih na ovom prvenstvu.
Staviti momčad u prvi plan 2022. godine izrazito je težak zadatak. Živimo u vremenu ekstremnog individualizma, a to je posebice vidljivo u nogometu, u kojem se stvari namjerno okreću oko pojedinaca. Isticanje jednog igrača nauštrb momčadi odgovara svima osim toj grupi ljudi koja godinama i mjesecima pokušava zajednički ostvariti određeni cilj.
Reklamne kampanje u kojima se smiješe Neymar, Mbappé i Messi nalaze se u svim svjetskim gradovima iz razloga što se stvari tako lakše prodaju. Mediji ističući pojedince učinkovitije hrane svoju neutaživu glad za vijestima – puno je 'zanimljivije' osim velikih obrana pisati o bivšim i sadašnjim ženama, djedovima i bakama, školskim prijateljima i prvim nogometnim koracima. Razlog je jasan – više pregleda i čitanja, veća angažiranost čitatelja… Koncept momčadi neusporedivo je manje atraktivan za financijsko i medijsko iskorištavanje. Hrvatska je na ovom prvenstvu upravo to – momčad u kojoj se nitko egoistično ne ističe. Osnovni razlog za to je jedinstvena struktura u kojoj je ključ njezin najbolji igrač Luka Modrić.
Jedan od razloga višegodišnjeg uspjeha naše reprezentacije to je što u njoj - za razliku od mnogih drugih, poput belgijske - postoji jasna hijerarhija u kojoj su 'zvijezde' i iskusniji igrači u potpunosti podređeni momčadi. Njihova svijest da svojim primjerom zadaju ritam na terenu i izvan njega osigurava da oni mlađi ne 'podignu kragne' i ne umisle da su posebni nakon dva uspješna dodavanja i jedne obrane.
Psihološki to osigurava koheziju unutar skupine koja onda omogućuje puno iskorištavanje svih onih snažnih strana koje imamo, a posebice borbenosti i ustrajnosti kao dviju osnovnih osobina Dalićeve Hrvatske. Kapetan reprezentacije upravo je taj koji ponajviše pridonosi tome. Kvalitetom i uspjesima ravan svim onim razvikanijim, niti u jednom trenutku ne izdvaja se iz kolektiva, a svojim ponašanjem prema suparnicima daje i ljudski primjer da je sport djelatnost koja treba spajati, a ne razdvajati ljude – najveća si faca ako nakon pobjede zagrliš onoga koji tuguje zbog poraza koji su mu nanio.
Dalić i njegov tim odgovorni su za još dva ključna psihološka aspekta uspjeha momčadi. Ne ulazeći u taktičke postavke nogometne igre, jasno je da svi u toj reprezentaciji znaju koja su očekivanja od njih i što im je činiti za vrijeme, prije i nakon utakmice. Nejasna očekivanja i nedefinirane uloge unutar pojedine organizacije osnovne su odrednice neuspjeha. Drugi ključan psihološki aspekt je da su kao vodstvo nametnuli kulturu u kojoj se protivnika ne podcjenjuje. Poznajući vlastiti model igre te istovremeno poštujući tuđi, stvaraš preduvjete da te i drugi poštuju.
Uspjeh ove momčadi nije plod sreće ili obrane penala, već kombinacije nogometne vještine, taktičke zrelosti i izrazito uspješnog psihološkog pristupa grupi. Pobjede na terenu (baš kao ni argentinske, marokanske…) nemaju puno veze s nacionalnim osobitostima, a još manje s korumpiranim političarima koji se po tko zna koji put pokušavaju prikačiti na vlak uspjeha. Njima bi bilo bolje da uče – ne dribling ili centaršut, već o primjeru onoga što neku zajednicu čini istovremeno učinkovitom i složnom.
U tom aspektu primjer Dalića i hrvatske reprezentacije jedan je od onih koji zaslužuju mjesto u udžbenicima – psihološki masterclass na i izvan terena.
