U ime zabrinutosti Željke Markić

E, Hrvatska televizijo, Hrvatska televizijo… Dabogda Bujanec ostvario svoju prijetnju pa ti, rame uz rame s potpredsjednikom Sabora Ivanom Tepešom, na Prisavlje doveo 100 tisuća prosvjednika, kad si takva kakva jesi!

A kakva si, najbolje se vidjelo jučer – u utorak, 2. veljače, na Kandeloru – točno u podne, kad su tvoji gospodari našeg javnog vremena brutalno prekinuli Željku Markić usred rečenice kojom je htjela izraziti svoju zabrinutost zbog… Jebiga, Hrvatska televizijo, ne znam ni ja zbog čega točno, jer joj nisi dopustila da dovrši misao koju je započela ovako: »A što se tiče ovih jučerašnjih prosvjeda, mene je zabrinula islamofobija koju vidim u njima, a to je da je vezano za ministra koji je muslimanske vjeroispovijesti stajalo da je…« – e sad mi ti izvoli reći što je zapravo kazala: da je taj ministar »iz Handžar-divizije« ili da je »Handžar-divizija«?

Ja sam barem petnaest puta vrtio snimku i nisam uspio dešifrirati zadnje riječi Željke Markić u emisiji »U mreži Prvog« na tvom Četvrtom programu, jer je neki pakosnik iz režije preko njih bjesomučno puštao iritirajuće zvučne signale. Valjda je tim odvratnim zvukovima htio upozoriti voditeljicu da je vrijeme za njezinu emisiju isteklo i da Dnevnik 1 mora početi neumoljivo točno. Točno u dvanaest sati, nula minuta i nula sekundi.

Hajde, recimo da podnevni Dnevnik mora početi točno u podne… Ali, Hrvatska televizijo, zar zbog te točnosti mora stradati istina? Zar se javni servis smije zvučno iživljavati nad gošćom u programu, i to u trenucima dok ona, sva zabrinuta, pokušava upozoriti javnost na islamofobiju iskazanu nečim što je negdje stajalo »vezano za ministra koji je muslimanske vjeroispovijesti«? Zar neurotik iz režije nije mogao dopustiti da Željka Markić kaže to što ima reći a da ne bude ometana sumanutim zvukovljem? Pa da znamo barem je li rekla »iz Handžar-divizije« ili »Handžar-divizija«, kad joj već nije dano da zbog nekoliko pišljivih sekundi prekoračenja predviđenog trajanja emisije zgotovi rečenicu.

Ali čak ni ti, Hrvatska televizijo, nisi svemoćna, iako misliš da jesi. Ni ti ne možeš spriječiti da se istina dozna i da se ono što si htjela prekriti svojim beeeeepovima otkrije na internetu. I da se uvidom u fotografiju s prosvjeda »izdajnika« na Markovu trgu – na kojoj je jasno uočljiv transparent »IZDAJA je kad handžar-divizija vodi kulturu« – shvati na što je ciljala Željka Markić. A kad se to shvati, onda tvoje ometanje i prekidanje njezinih riječi djeluje još neshvatljivije.

Živu si štetu napravila, Hrvatska televizijo, kad čelnici udruge »U ime obitelji« nisi omogućila da dovrši misao i kad si emisiju »U mreži Prvog« prekinula u najzanimljivijem trenutku. Da se u režiji našao netko tko bi u interesu javnosti prekršio tvoju stegu i dao znak da se emisija nastavi – pa k vragu i podne i Dnevnik! – možda bi voditeljica ili netko od gostiju u studiju dao priliku Željki Markić da objasni zašto taj transparent smatra islamofobnim.

Možda bi netko potom kazao da organizatori prosvjeda – koji su u svom proglasu istaknuli kako »ne misle da je različitost loša niti ikoga mrze zato što je stranac, Srbin, musliman, LGBT, ljevičar, Jugoslaven/’Jugoslaven’, ateist…«, ali i kako »ne žele da simpatizeri NDH budu ministri kulture« – tim transparentom nisu aludirali ni na čiju pa tako ni na ministrovu vjeroispovijest, nego na njegove izjave o Huseinu ef. Đozi, koji je za Drugog svjetskog rata bio imam 28. regimente 13. SS Waffen Handžar-divizije s činom kapetana, ali koji, po mišljenju Zlatka Hasanbegovića i intelektualnih autoriteta na koje se zagrebački povjesničar pozvao, predstavlja »najistaknutijeg islamskog reformatora i obnovitelja islamske misli u povijesti muslimanskih Bošnjaka«.

Možda bi netko pametan na to kazao kako se Hasanbegovića ni u kom slučaju ne smije izjednačavati s Handžar-divizijom. I možda bi se oko toga suglasili svi u studiju.

A možda bi i netko lucidan priupitao Željku Markić kako to da nije osjetila potrebu da svoju zabrinutost zbog islamofobije javno iskaže i prije dva mjeseca, kada se njezin kamarad iz Hrasta i Grozda a sadašnji saborski zastupnik Ladislav Ilčić razbacivao izjavama kako »muslimani imaju slabije radne navike od Hrvata« i kako će »Europu preplaviti« i njezino »kulturno okružje znatno promijeniti« eto baš ti muslimani koji su »biološki neusporedivo jači od Europljana« i koji »imaju drukčije navike, drukčiji odnos prema ženama, drukčiji mentalitet«.

Možda bi Željka Markić pokušavala obraniti Ilčića tvrdeći kako on nije mislio na muslimane koji žive u Hrvatskoj, nego na migrante koji dolaze iz Azije i Afrike. A možda bi rasprava skrenula u druge svjetske ratne vode, među ustaše i partizane, pa bi tkogod potegnuo Pavelićeve zločine, a tkogod biološke i ideološke sljednike komunističkih zlotvora.

Možda bi tada netko otrovna jezika tu priču o ideološkom i stranačkom naslijeđu vratio u današnju Hrvatsku, pa postavio neumjesno pitanje – kako to da novoga ministra kulture od tobožnjih islamofoba sada brane najgorljiviji baštinici nacional-populacijske ideologije don Ante Bakovića i članovi stranke u kojoj je dotični bio jedan od prvih potpredsjednika? I kako to da nitko od njih nikada nije izustio ni slovo zabrinutosti – o empatiji da i ne govorimo! – ni za jednog muslimana u Hrvatskoj svih onih godina dok je taj izvorni HDZ-ovac naplavljivao medijski prostor izljevima svoje »islamofilije«?

Da, možda bi netko i citirao nešto iz njegova bogatog opusa. Možda onu najpoznatiju: »Sasvim je svejedno hranio ti muslimana ili ga klao. Četnici su klali muslimane, palili im kuće, a Hrvati su ih primili, štitili, nahranili… Nitko od njih nije bio zahvalan.« Ili možda onu: »Nije kriv Bin Laden, kriv je Kur’an koji ga nadahnjuje na takva nedjela. Talibani nisu nikakvi ekstremi. Naivni su svi oni koji vjeruju da bilo koji pravi muslimanski vjernik ne podržava samoubilačke akcije talibana od 11. rujna 2001. godine u Americi. Nema muslimana u svijetu koji se tomu nije radovao. Tako je i po našim prostorima, od muftija i hodža do običnih muslimana.«

Možda bi tek tada, Hrvatska televizijo, netko prekinuo tu tvoju emisiju. Možda zbog srama, možda zbog nelagode, a možda i zbog – kako se ono kaže – Dnevnika.

tacno