U magli slaboumnog nacionalizma

Iako u sportu često kao država ostvarujemo zaista svjetski vrijedne uspjehe i pobjede, na području morala, građanskih prava i poštovanja različitosti bilježimo posrnuća i poraze koji zorno svjedoče da smo još daleko od svjetske razine uljuđenog i naprednog svijeta kakvim se volimo smatrati.

Jedan od najvećih takvih poraza ovog ljeta, ako ne i nekoliko posljednjih ljeta, je batinanje umirovljenika koji je u Puli noću radio kao čuvar ugostiteljskog objekta, ne bi li za bar koju kunu uvećao mizernu mirovinu.

Čovjeka u drugom dijelu sedme decenije svog života brutalno su istukla trojica mladića - jedan tinejdžer na pragu punoljetnosti, jedan student i 27-godišnji vojni profesionalac, član elitne hrvatske vojne postrojbe. S obzirom na njihovu mladost i ogromnu razliku u godinama u odnosu na žrtvu, za savladati umirovljenika sigurno bi bio dovoljan jedan jedini od njih, bilo koji. Ipak, tukla su ga sva trojica. I pritom su, pokazuju to videosnimke sigurnosnih kamera, prvi udarci pali - s leđa!

Čak i ako prihvatimo činjenicu da je fizički sukob neki put neizbježan, zna se da postoje neka nepisana pravila koja se u takvim sukobima poštuju i kojih se, primjerice, drže navijačke skupine ili ulilčne bande. A ta pravila kažu kako se ne udara žene, stare, invalide, nemoćne i slabe. Ni jedan od trojice »junaka« nije poštovao bilo kakvo pravilo fair playa i krenuli su, najprije s leđa, a potom i dok je ležao na podu, tući čovjeka koji bi im mogao biti djed.

Zaista, što si je u tim trenucima nasilja prema penzioneru koji je ležao na podu i trpio udarce nogama mislio 27-godišnji vrhunski obučeni hrvatski vojnik koji vjerojatno bez problema može prohodati Velebit? O čemu je razmišljao udarajući po starcu i lomeći mu rebra uspješni pulski student? Što je osjećao za koji mjesec punoljetni mladić dok su pod njim pucale kosti ruke čovjeka starijeg pola stoljeća od njega!

Tužno je i teško reći, ali vjerojatno je da nisu razmišljali nego - uživali! I to ne samo zbog očiglednog psihičkog poremećaja i potpunog nedostatka emocionalnosti koju vjerojatno ima netko od njih, možda i sva trojica, već i zbog toga što su bili uvjereni da su - u pravu!

I to je ono najstrašnije u cijeloj ovoj mučnoj priči. Jer, sedamdesetogodišnjak pred njima nije bio, što u stvari jest, starac, već »protivnik« koji je trebao »dobiti svoje«, »neprijatelj« kojemu treba pokazati kako tu za njega nema mjesta, »nehrvat« koji nema što raditi u Hrvatskoj. Jednom riječju, netko tko »nije naš«. Kako pogrešno, krivo, maloumno i diletantsko razmišljanje.

Jer povod je bila istarska zastava koja je zavezana u paru s hrvatskom tu bila još od prošlogodišnjeg svjetskog nogometnog prvenstva kad je biti Hrvat značilo biti ponosan. No, po »junacima« pulskih noćnih ulica njoj tu nije bilo mjesto.

Tu mjesta ima samo za hrvatsku zastavu. Halo, majstori! Istra je dio Hrvatske. Biste li tako napadali i zastavu Zagreba, Dalmacije, Slavonije...? Ima li u vašim glavama mjesta i za njih, za zastave raznih dijelova Hrvatske koji čine Hrvatsku? Ili je sve prekrila magla tupavog i slaboumnog nacionalizma. Pa slušajte Thompsona jer i on o Istri govori kao o dijelu Hrvatske.

Crni humor na stranu, incident je posebno bolan zbog činjenice da tri različite genercije mladih ne samo da su odgojene u nazadnom plemenskom stilu u kojem voljeti svoju naciju (što nije ništa loše, dapače), znači istodobno mrziti i sve druge, već i stoga što bez obzira na sve škole koje su prošli očigledno ne znaju nimalo o povijesti Istre koja je često bila i povijest hrvatstva na tom području. Da su samo to znali, reakcija vjerojatno ne bi bila ovakva kakva je bila.

I tu dolazimo do onoga što je porazno za cjelokupno hrvatsko društvo, posebno školstvo i sve institucije vezne za odgoj. Jer kakav je to odgoj, od obiteljskog do onog u školi, koji omogućava trojici mladića da se bez imalo grižnje savjesti iživljavaju na starcu? Kakva je to ljubav prema domovini ako ne prepoznaju zastavu jedne regije svoje domovine?

I najbitnije – kakva će biti kazna za ovaj gnjusan čin? Odrapiti dužu zatvorsku kaznu, kad bi se to moglo, bilo bi najjednostavnije, ali i potpuno pogrešno. Trojicu »hrabrih vitezova« trebalo bi »kazniti« dvotjednim tečajem o povijesti Hrvatske, s naglaskom na doprinos koji je toj povijesti dala Istra. Dio tečaja trebala bi biti i poduka o razlikama između starosti i mladosti, o bolestima koje se javljaju i nemoći koja se širi nakon što prijeđeš šezdesetu.

O bijednim hrvatskim mirovinama koje nadopunjavati moraš noćnim radom iako si već u jeseni svog života... Da su sve to ova trojica znala, vjerojatno nikada ne bi napala starca. Nažalost, oni o tome pojma nisu imali jer znanje u Hrvatskoj i nije bitno.

novilist