Kažu da je Sula bio dobar car. Reformator, ljubitelj literature i gimnastike. Njegovi vojnici su ga obožavali. Vodio ih je iz rata u rat, iz pobjede u pobjedu. Obilno ih je nagrađivao za lojalnost i veterani su, kad je zatrebalo, bili njegova udarna grupa. Uveo je proskripcije, popise narodnih neprijatelja.
Nije bilo pametno naći se na takvom popisu. Ubiti neprijatelja je za tog vojskovođu bilo normalno. Kad je s legijama stigao pred Rim, upozorili su ga da nema pravo s vojskom i oružjem ući. Prezirno je uzvratio realističkim pitanjem tko će ga zaustaviti: lažljivi senatori, potkupljive mase ili puste priče. Njegovi politički protivnici nisu puno prigovarali.
Vladao je iznad zakona, nije mario za izbore ili moral. Vladao je desetak godina, onda se povukao i umro u provinciji. Povijest je zapamtila njegovu brutalnost, oprostila uništenje republike i aristokratske demokracije, ali danas je to svima svejedno. On je bio uzoran car.
Ne želim pouke na početku teksta, ali u našoj politici, poput virusa, čuči takav zloduh tiranije i vjera u vođe.
Sula, tiranin zaljubljen u sebe, prevrtljiv i bezobziran kod nas ima obožavatelje iako za njega mnogi nisu ni čuli. Takvima na ruku idu dvije stvari. Formalni upis u stranku otvoreni je put za lakome, sposobne, ali i za prave budale. Pored toga, pojedinačni egoizmi traže opravdanja i vođe.
Carstva se dižu na fanatičnoj ambiciji, ali i propadaju zbog sebičnog egoizma koji izgleda kao kukavičluk. Ljudi najprije misle na sebe i osobni dobitak, iako u tome često griješe i imaju konkurenciju, štete svima i razaraju društvo. Točno je da su grebeni nastali iz egoizma koralja, ali vidimo i to da danas propadaju.
Naš puk ideološke sukobe i vođe gleda kroz prizmu osobnog dobitka. Slijedit će onoga tko vodi i daje, a brzo će se zasititi ideala. ”Neke su stranke … postale stranke čistih lovaca na položaje koji svoj stvaran program mijenjaju u skladu sa šansama za prikupljanje glasova. Kako bi svoje sljedbenike opskrbile položajima, u obliku lažiranih izbora u konvencionalno utvrđenim periodima (na vlasti su se) izmjenjivale dvije velike stranke … Radilo se … samo ο državnim jaslama na kojima pobjednici žele biti hranjeni. Time se oduševila prije svega stranka centra … ta tendencija kod svih stranaka, a one za svoje pristaše sve više postaju sredstvo usmjereno na postizanje cilja koji se sastoji u tome da oni budu na taj način zbrinuti.” (M. Weber).
Pristalice samo deklarativno slijede stranke i ideološke fraze, redizajniranu prošlost i euforično zaklinjanje u patriotizam i čovjekoljublje.
Pristalice rado postaju stranački vojnici, a onda im slijedi i grabež, sinekure i znakovi moći.
Simpatizeri brzo uče koliko vrijedi osobna odanost vođi. Nisu čitali ni Pavelića, ni Marxa, njihove orijentacije nisu ideološke, oni znaju za naše i vaše, osjete s koje strane pušu politički vjetrovi. Vode ih osobne mržnje, osvete i pohlepa.
Za biti iznad zakona, za sigurnost i imovinu treba se pokoriti vođi osobno. Vođa je iznad zakona. Vođa se postaje kad kaže ”Nitko ne smije rušiti kuće sirotinji”, ”Niko ne sme da vas bije”, kada ne priznaje sud već sud partije, kada pokaže da je njegova riječ iznad zakona. Obožavanje se stječe stavljanjem njegove riječi nad zakon, moral i običaje. Vođa se prvi poziva na tradicije, a prvi napušta uobičajena pravila.
Novinarka ležerno, u obliku pitanja Biljani Borzan kaže: ”Sad kad ste riješili svoju egzistenciju …” – kao da ona ide u Europski parlament dobitkom na lutriji rješavati svoju egzistenciju, a ne kao osoba koja je dobila 64.736 glasova. I ide u naše ime. To je kao da platite odvjetnika da vas zastupa i utvrdite da on time rješava svoju egzistenciju i može što hoće, da vas ne zanima što će raditi u vaše ime i za vaš račun.
Takva se zlomisao raširila našim društvom i postala prihvatljiva navika. Za moć, status i imovinu koja pripada manjini treba uvjerljivo opravdanje. Zašto on može, a ja ne?
Bogati tvrde da je to zato što su poduzetni i radišni. Moćni tvrde da ih tisuće slijede. Influenceri imaju i egzaktne podatke o tome. No jasno je jedno: većina, velika većina osjeća se bespomoćno, živi jadno i bez ponosa. Elita koja vlada na temelju sile i bez ”svetog” opravdanja postaje omrznuti establishment.
Ljudi nisu strojevi, glasači nisu stoka. Njima trebaju ciljevi i vođe kao projekcija s kojom se mogu poistovjetiti. Zato mrze nadutost i oholost političara, njihova putovanja smatraju rasipanjem, boli ih kad vide skupe torbice, satove. Lideri misle da to tako treba jer su oni arbitri elegancije i vole se pokazati svojim poznavanjem vina i fine hrane. Ne razumiju da obožavanje lakše postaje mržnja nego uvažavanje. Potreba za vođom ima naličje.
Vođa ima ime. Obožavatelji trebaju ime. Odnos nije racionalan i ne mijenja se prema temama. Podržava se sve, obožava sve što kaže vođa. Tko smo mi određuje ime. Ime vođe (”Mi smo Titovi, Tito je naš”). Stado treba pastira, a pastir treba odane oštre pse.
Kod nas izbori nisu odabir političkih programa već likova. Ne spominju se ciljevi, planovi, strategije, zakonske inicijative, jasan stav prema EU, SAD-u ili Rusiji. Na naslovnicama su imena tajnovitih predsjedničkih kandidata. Imena, ali ne i namjere. Osobe i slike, ali ne i to što rade i što će raditi.
Medije i publiku ne zanimaju njihovi planovi, zadovolje se njihovim frazama, nevještim i praznim govorima, sanjaju o onome tko će zapaliti njihova srca, tko će povesti njihove borbene pjesme.
O da, narod se zadovolji mahanjem zastava, ne pita tko skuplja plastične boce kada se krene kući. Žive od tih varljivih trenutaka zanosa. A zanos ne potiču razumne riječi, tihe analize i miran stav, već najava čuda, dernjava i mahanje pesnicom.
Ništa toliko ne pali koliko inducirana mržnja protiv neprijatelja, protiv prodanih i kukavičkih vladara. Ne treba pobjeda na izborima, ne treba vjerodostojnost, ne treba legitimna vlast i institucije. Takmičenje je za vođu, sve su ostalo nijanse.
Strašna je pogreška precijeniti moć statističke računice i misliti da u izborima ne vrijedi ime kandidata, njegov karakter i lik. Ime je brend. Pa to najbolje zna HDZ (”Naše ime je naš program”). Nitko se ne želi baviti politikom koja se svodi na sukob osoba. Birači glasaju srcem, a glasaju se na masovnim skupovima.
Plenković protiv Brkića, Milanović protiv Bernardića, Maras protiv Jandrokovića. Ljudi mijenjaju stranke i programe, ali ostaju imena, personalizirani putokazi politike. Postaju disidenti, prebjezi, suspendirani. Postaju likovi političkih drama i tragedija u nizovima skandala u kojima su popustili kao ljudi, izgubili pristojnost i skromnost koju su pokazivali, prestali govoriti da su sluge građana i počeli petljati da rade za narod i Hrvatsku, iako se radi o prikrivanju imovine, namještanju natječaja, divljanju na cestama i pijankama. To je zato što se vide u očima laskavaca,
Što pričaju o institucijama kad su iznad njih? Ne vrijedi institucija, već ime. Ne govori se o Ministarstvu prometa, već o ministarstvu Butkovića. Ne govori se o Ministarstvu obitelji, već o ministarstvu gospođe Murganić. Sva sreća da se bar pravosudne institucije ne spominju imenom predsjednika suda (dokad?).
Sve se pretvara u osobne obračune, natezanja i taktičke pobjede. Hoće li Jadranka doći na kavu Zoranu? Kako je netko prgav, a drugi osjetljivi šarmer. Mesić sjajno priča viceve, iskričavo i zajedljivo komentira kad ga se proziva. Kad Krstičević spetlja, strašno i skupo, s nabavkom aviona, njegova propast počinje kad mu se svide njegovi govori. To Damir petlja, a manje je važno što ga Vlada brani, a premijer taktički šuti.
Kad Tolušić najavi obračun s bandom, sve državne institucije šute, a on je nešto rekao, eto, da se vidi da nije kriv. Kad Medved izdaje priopćenja (zaboga, tko mu piše srednjoškolske sastavke)? Ministrici Žalac kao veći grijeh se uzima uska neukusna crvena haljina nego to što ruši pješake.
Gotovo u istoj rečenici kad kažu da ne mogu komentirati slučaj prije presude, svi znaju da se radi o tome da će institucije i sud biti alibi i u njihovoj službi. Babu u buksu jer peče rakiju, ona nije ime, a institucije o imenu vode računa. Boje se. Imena trebaju biti iznad zakona. To je sve sukob imena, ne stranaka.
Institucije su izmišljene da daju sjaja blijedim djelima. One su mjesta uhljebljenja i sinekure. Zato su parole da kadrovi rješavaju sve, da su naša vrijednost ljudi. Naravno: naši ljudi, prijatelji, kumovi, sve poznanici i osobni vjernici. Važnija je kancelarija župnika, nego crkva. Važnije je imati svog gazdu i pokrovitelja, nego školu i diplomu.
Uobraženost umjesto iskrenosti, opčinjenost putovanjima bez smisla (što je Milanović radio na Novom Zelandu, Kolinda u Čileu ili Kanadi?). Zašto Bandić putuje u Rim češće nego u Čučerje, s kime se sreće, zašto i tko to financira?
Time se kompenzira kompleks provincijalne zatucanosti i neznanja. Mora da je Putina iskreno nasmijavao njegov takozvani ruski, Kolinda izvrsno govori američki, ali raznježenost prema nogometu izgleda kao pretjerana zanesenost šiparice kojoj je važnije prenemaganje koje narod voli, nego taj narod sam.
Nikako se ne mogu oteti dojmu da što političarima više raste popularnost, to oni slabije skrivaju gađenje i prezir prema onima koji ih biraju. Logično, kad znaju kojim su ih lažima, trikovima i opsjenama zaludili, koja su nevjerna obećanja dali, kako su prali ruke nakon masovnih skupova, što je pisalo na njihovim plakatima. Oni su se kao ličnosti izdigli nad zakone, iznad su dobra i zla, ispred svake osude i kritike.
I konačno, sasvim nekritička adoracija amorfnog naroda i direktne demokracije. Onaj tko želi biti vođa mora biti i tribun i demagog. Ne znam jesu li zagovornici tribunske i izravne demokracije ikada bili na takvom skupu? Ako nema pripremljenog scenarija i dernjave, vođa ima jednostavne parole (”Nećemo kralja, hoćemo Tita, narod se pita”)?
Jesu li bili na prosvjedima pred vojnim sudom u Gajevoj, gledali kako se ploča, pa i mramorna spomen-ploča sa zvijezdom, skida i razbija? Urlici i krvave oči, a ne deliberativna demokracija. Jesu li bili na raspravama o urbanističkim planovima u mjesnim odborima i gledali kako nekoliko lokalnih nasilnika utišava penzionere i stručnjake? Sve traje beskrajno i ostaje neriješeno.
A što zastupaju Milanović, Plenković, Josipović, Picula? Kolinda nije pokazala da ima mišljenje. Točnije, ima drukčije svaki dan i prema sugovorniku. Kolakušić se, usprkos ratobornom stavu i dobrim rezultatima, potpuno izgubio. Dalija i Škoro su novi, nikoga nisu skupili, pa im je to prednost. Neće ih osramotiti. Jesu li oni spremni umrijeti za svoje ideale?
Kad prijete susjedima, ne misle ići na front, djecu šalju na školovanje daleko, kad traže odricanje, ne misle na sebe. Pa raskoš i upadljivo rasipanje smatraju potvrdom važnosti. Uz sushi i losos komentiraju da ljudi žive od skupljanja plastičnih boca. Misle samo na svoje ime, kako im izgleda slika na naslovnici, ne misle na poziv i na misiju koju imaju.
Zamjeram im aroganciju. Zamjeram im jedva prikriveno neznanje, nestručnost. Ne pitaju one koji znaju, jer to umanjuje njihovu nepogrešivost. Ne vrijeđaju se kad im kažete da su indolentni, jer to ne spada u njihov vokabular.
Oni ne vole ni protivnike ni konkurente, ali ni svoje ulizice. Oni žele da ih se poštuje, da ih se voli, a najbolje da ih se obožava. Vole stranačke konvencije kada se odlučuje aklamacijom. Ne vole ni zakone, ni institucije ni organizacije. Ne vole oni nikoga. Samo sebe.
HDZ ima problem. Imena su potrošena. Nastojeći dobiti sve, riskirali su i izgubili. To je problem stranaka koji trebaju umiveno lice razumnog vođe, ali snagu crpe iz mahnite zaluđenosti sasvim različitih skupina neuskladivih ciljeva i vrijednosti.
Kao Buridanov magarac, kao lovac koji cilja dva zeca vođa takve stranke grčevito želi da ga se voli i cijeni, a najviše što može dobiti je da ga se boji. Tada se, na prvi znak opuštanja, neprijatelji bude. Vođa se stalno mora svakodnevno potvrđivati novim čudima. Kojeg će kandidata istaknuti? Ne znaju ni sami.
Malo kome je Sula bio dobar car. Bio je tiranin. Za njega su postojali samo njegovi plaćenici i veterani. Ostali su zastrašene kukavice. Čekaj, kako je zapravo bilo ime Suli? Ivo, Zoran, Josip, Ante ili Andrej? Naš čovjek. Takvog zaslužujemo.
autograf
Nije bilo pametno naći se na takvom popisu. Ubiti neprijatelja je za tog vojskovođu bilo normalno. Kad je s legijama stigao pred Rim, upozorili su ga da nema pravo s vojskom i oružjem ući. Prezirno je uzvratio realističkim pitanjem tko će ga zaustaviti: lažljivi senatori, potkupljive mase ili puste priče. Njegovi politički protivnici nisu puno prigovarali.
Vladao je iznad zakona, nije mario za izbore ili moral. Vladao je desetak godina, onda se povukao i umro u provinciji. Povijest je zapamtila njegovu brutalnost, oprostila uništenje republike i aristokratske demokracije, ali danas je to svima svejedno. On je bio uzoran car.
Nikako se ne mogu oteti dojmu da što političarima više raste popularnost, to oni slabije skrivaju gađenje i prezir prema onima koji ih biraju. Logično, kad znaju kojim su ih lažima, trikovima i opsjenama zaludili, koja su nevjerna obećanja dali, kako su prali ruke nakon masovnih skupova, što je pisalo na njihovim plakatima. Oni su se kao ličnosti izdigli nad zakone, iznad su dobra i zla, ispred svake osude i kritike
Ne želim pouke na početku teksta, ali u našoj politici, poput virusa, čuči takav zloduh tiranije i vjera u vođe.
Sula, tiranin zaljubljen u sebe, prevrtljiv i bezobziran kod nas ima obožavatelje iako za njega mnogi nisu ni čuli. Takvima na ruku idu dvije stvari. Formalni upis u stranku otvoreni je put za lakome, sposobne, ali i za prave budale. Pored toga, pojedinačni egoizmi traže opravdanja i vođe.
Carstva se dižu na fanatičnoj ambiciji, ali i propadaju zbog sebičnog egoizma koji izgleda kao kukavičluk. Ljudi najprije misle na sebe i osobni dobitak, iako u tome često griješe i imaju konkurenciju, štete svima i razaraju društvo. Točno je da su grebeni nastali iz egoizma koralja, ali vidimo i to da danas propadaju.
Naš puk ideološke sukobe i vođe gleda kroz prizmu osobnog dobitka. Slijedit će onoga tko vodi i daje, a brzo će se zasititi ideala. ”Neke su stranke … postale stranke čistih lovaca na položaje koji svoj stvaran program mijenjaju u skladu sa šansama za prikupljanje glasova. Kako bi svoje sljedbenike opskrbile položajima, u obliku lažiranih izbora u konvencionalno utvrđenim periodima (na vlasti su se) izmjenjivale dvije velike stranke … Radilo se … samo ο državnim jaslama na kojima pobjednici žele biti hranjeni. Time se oduševila prije svega stranka centra … ta tendencija kod svih stranaka, a one za svoje pristaše sve više postaju sredstvo usmjereno na postizanje cilja koji se sastoji u tome da oni budu na taj način zbrinuti.” (M. Weber).
Pristalice samo deklarativno slijede stranke i ideološke fraze, redizajniranu prošlost i euforično zaklinjanje u patriotizam i čovjekoljublje.
Pristalice rado postaju stranački vojnici, a onda im slijedi i grabež, sinekure i znakovi moći.
Simpatizeri brzo uče koliko vrijedi osobna odanost vođi. Nisu čitali ni Pavelića, ni Marxa, njihove orijentacije nisu ideološke, oni znaju za naše i vaše, osjete s koje strane pušu politički vjetrovi. Vode ih osobne mržnje, osvete i pohlepa.
Za biti iznad zakona, za sigurnost i imovinu treba se pokoriti vođi osobno. Vođa je iznad zakona. Vođa se postaje kad kaže ”Nitko ne smije rušiti kuće sirotinji”, ”Niko ne sme da vas bije”, kada ne priznaje sud već sud partije, kada pokaže da je njegova riječ iznad zakona. Obožavanje se stječe stavljanjem njegove riječi nad zakon, moral i običaje. Vođa se prvi poziva na tradicije, a prvi napušta uobičajena pravila.
Novinarka ležerno, u obliku pitanja Biljani Borzan kaže: ”Sad kad ste riješili svoju egzistenciju …” – kao da ona ide u Europski parlament dobitkom na lutriji rješavati svoju egzistenciju, a ne kao osoba koja je dobila 64.736 glasova. I ide u naše ime. To je kao da platite odvjetnika da vas zastupa i utvrdite da on time rješava svoju egzistenciju i može što hoće, da vas ne zanima što će raditi u vaše ime i za vaš račun.
Takva se zlomisao raširila našim društvom i postala prihvatljiva navika. Za moć, status i imovinu koja pripada manjini treba uvjerljivo opravdanje. Zašto on može, a ja ne?
Bogati tvrde da je to zato što su poduzetni i radišni. Moćni tvrde da ih tisuće slijede. Influenceri imaju i egzaktne podatke o tome. No jasno je jedno: većina, velika većina osjeća se bespomoćno, živi jadno i bez ponosa. Elita koja vlada na temelju sile i bez ”svetog” opravdanja postaje omrznuti establishment.
I konačno, sasvim nekritička adoracija amorfnog naroda i direktne demokracije. Onaj tko želi biti vođa mora biti i tribun i demagog. Ne znam jesu li zagovornici tribunske i izravne demokracije ikada bili na takvom skupu? Ako nema pripremljenog scenarija i dernjave, vođa ima jednostavne parole (”Nećemo kralja, hoćemo Tita, narod se pita”)?
Ljudi nisu strojevi, glasači nisu stoka. Njima trebaju ciljevi i vođe kao projekcija s kojom se mogu poistovjetiti. Zato mrze nadutost i oholost političara, njihova putovanja smatraju rasipanjem, boli ih kad vide skupe torbice, satove. Lideri misle da to tako treba jer su oni arbitri elegancije i vole se pokazati svojim poznavanjem vina i fine hrane. Ne razumiju da obožavanje lakše postaje mržnja nego uvažavanje. Potreba za vođom ima naličje.
Vođa ima ime. Obožavatelji trebaju ime. Odnos nije racionalan i ne mijenja se prema temama. Podržava se sve, obožava sve što kaže vođa. Tko smo mi određuje ime. Ime vođe (”Mi smo Titovi, Tito je naš”). Stado treba pastira, a pastir treba odane oštre pse.
Kod nas izbori nisu odabir političkih programa već likova. Ne spominju se ciljevi, planovi, strategije, zakonske inicijative, jasan stav prema EU, SAD-u ili Rusiji. Na naslovnicama su imena tajnovitih predsjedničkih kandidata. Imena, ali ne i namjere. Osobe i slike, ali ne i to što rade i što će raditi.
Medije i publiku ne zanimaju njihovi planovi, zadovolje se njihovim frazama, nevještim i praznim govorima, sanjaju o onome tko će zapaliti njihova srca, tko će povesti njihove borbene pjesme.
O da, narod se zadovolji mahanjem zastava, ne pita tko skuplja plastične boce kada se krene kući. Žive od tih varljivih trenutaka zanosa. A zanos ne potiču razumne riječi, tihe analize i miran stav, već najava čuda, dernjava i mahanje pesnicom.
Ništa toliko ne pali koliko inducirana mržnja protiv neprijatelja, protiv prodanih i kukavičkih vladara. Ne treba pobjeda na izborima, ne treba vjerodostojnost, ne treba legitimna vlast i institucije. Takmičenje je za vođu, sve su ostalo nijanse.
Strašna je pogreška precijeniti moć statističke računice i misliti da u izborima ne vrijedi ime kandidata, njegov karakter i lik. Ime je brend. Pa to najbolje zna HDZ (”Naše ime je naš program”). Nitko se ne želi baviti politikom koja se svodi na sukob osoba. Birači glasaju srcem, a glasaju se na masovnim skupovima.
Plenković protiv Brkića, Milanović protiv Bernardića, Maras protiv Jandrokovića. Ljudi mijenjaju stranke i programe, ali ostaju imena, personalizirani putokazi politike. Postaju disidenti, prebjezi, suspendirani. Postaju likovi političkih drama i tragedija u nizovima skandala u kojima su popustili kao ljudi, izgubili pristojnost i skromnost koju su pokazivali, prestali govoriti da su sluge građana i počeli petljati da rade za narod i Hrvatsku, iako se radi o prikrivanju imovine, namještanju natječaja, divljanju na cestama i pijankama. To je zato što se vide u očima laskavaca,
Što pričaju o institucijama kad su iznad njih? Ne vrijedi institucija, već ime. Ne govori se o Ministarstvu prometa, već o ministarstvu Butkovića. Ne govori se o Ministarstvu obitelji, već o ministarstvu gospođe Murganić. Sva sreća da se bar pravosudne institucije ne spominju imenom predsjednika suda (dokad?).
Sve se pretvara u osobne obračune, natezanja i taktičke pobjede. Hoće li Jadranka doći na kavu Zoranu? Kako je netko prgav, a drugi osjetljivi šarmer. Mesić sjajno priča viceve, iskričavo i zajedljivo komentira kad ga se proziva. Kad Krstičević spetlja, strašno i skupo, s nabavkom aviona, njegova propast počinje kad mu se svide njegovi govori. To Damir petlja, a manje je važno što ga Vlada brani, a premijer taktički šuti.
Kažu da je Sula bio dobar car. Reformator, ljubitelj literature i gimnastike. Njegovi vojnici su ga obožavali. Vodio ih je iz rata u rat, iz pobjede u pobjedu. Obilno ih je nagrađivao za lojalnost i veterani su, kad je zatrebalo, bili njegova udarna grupa. Uveo je proskripcije, popise narodnih neprijatelja. Nije bilo pametno naći se na takvom popisu
Kad Tolušić najavi obračun s bandom, sve državne institucije šute, a on je nešto rekao, eto, da se vidi da nije kriv. Kad Medved izdaje priopćenja (zaboga, tko mu piše srednjoškolske sastavke)? Ministrici Žalac kao veći grijeh se uzima uska neukusna crvena haljina nego to što ruši pješake.
Gotovo u istoj rečenici kad kažu da ne mogu komentirati slučaj prije presude, svi znaju da se radi o tome da će institucije i sud biti alibi i u njihovoj službi. Babu u buksu jer peče rakiju, ona nije ime, a institucije o imenu vode računa. Boje se. Imena trebaju biti iznad zakona. To je sve sukob imena, ne stranaka.
Institucije su izmišljene da daju sjaja blijedim djelima. One su mjesta uhljebljenja i sinekure. Zato su parole da kadrovi rješavaju sve, da su naša vrijednost ljudi. Naravno: naši ljudi, prijatelji, kumovi, sve poznanici i osobni vjernici. Važnija je kancelarija župnika, nego crkva. Važnije je imati svog gazdu i pokrovitelja, nego školu i diplomu.
Uobraženost umjesto iskrenosti, opčinjenost putovanjima bez smisla (što je Milanović radio na Novom Zelandu, Kolinda u Čileu ili Kanadi?). Zašto Bandić putuje u Rim češće nego u Čučerje, s kime se sreće, zašto i tko to financira?
Time se kompenzira kompleks provincijalne zatucanosti i neznanja. Mora da je Putina iskreno nasmijavao njegov takozvani ruski, Kolinda izvrsno govori američki, ali raznježenost prema nogometu izgleda kao pretjerana zanesenost šiparice kojoj je važnije prenemaganje koje narod voli, nego taj narod sam.
Nikako se ne mogu oteti dojmu da što političarima više raste popularnost, to oni slabije skrivaju gađenje i prezir prema onima koji ih biraju. Logično, kad znaju kojim su ih lažima, trikovima i opsjenama zaludili, koja su nevjerna obećanja dali, kako su prali ruke nakon masovnih skupova, što je pisalo na njihovim plakatima. Oni su se kao ličnosti izdigli nad zakone, iznad su dobra i zla, ispred svake osude i kritike.
I konačno, sasvim nekritička adoracija amorfnog naroda i direktne demokracije. Onaj tko želi biti vođa mora biti i tribun i demagog. Ne znam jesu li zagovornici tribunske i izravne demokracije ikada bili na takvom skupu? Ako nema pripremljenog scenarija i dernjave, vođa ima jednostavne parole (”Nećemo kralja, hoćemo Tita, narod se pita”)?
Jesu li bili na prosvjedima pred vojnim sudom u Gajevoj, gledali kako se ploča, pa i mramorna spomen-ploča sa zvijezdom, skida i razbija? Urlici i krvave oči, a ne deliberativna demokracija. Jesu li bili na raspravama o urbanističkim planovima u mjesnim odborima i gledali kako nekoliko lokalnih nasilnika utišava penzionere i stručnjake? Sve traje beskrajno i ostaje neriješeno.
A što zastupaju Milanović, Plenković, Josipović, Picula? Kolinda nije pokazala da ima mišljenje. Točnije, ima drukčije svaki dan i prema sugovorniku. Kolakušić se, usprkos ratobornom stavu i dobrim rezultatima, potpuno izgubio. Dalija i Škoro su novi, nikoga nisu skupili, pa im je to prednost. Neće ih osramotiti. Jesu li oni spremni umrijeti za svoje ideale?
Kad prijete susjedima, ne misle ići na front, djecu šalju na školovanje daleko, kad traže odricanje, ne misle na sebe. Pa raskoš i upadljivo rasipanje smatraju potvrdom važnosti. Uz sushi i losos komentiraju da ljudi žive od skupljanja plastičnih boca. Misle samo na svoje ime, kako im izgleda slika na naslovnici, ne misle na poziv i na misiju koju imaju.
Zamjeram im aroganciju. Zamjeram im jedva prikriveno neznanje, nestručnost. Ne pitaju one koji znaju, jer to umanjuje njihovu nepogrešivost. Ne vrijeđaju se kad im kažete da su indolentni, jer to ne spada u njihov vokabular.
A što zastupaju Milanović, Plenković, Josipović, Picula? Kolinda nije pokazala da ima mišljenje. Točnije, ima drukčije svaki dan i prema sugovorniku. Kolakušić se, usprkos ratobornom stavu i dobrim rezultatima, potpuno izgubio. Dalija i Škoro su novi, nikoga nisu skupili, pa im je to prednost. Neće ih osramotiti. Jesu li oni spremni umrijeti za svoje ideale?
Oni ne vole ni protivnike ni konkurente, ali ni svoje ulizice. Oni žele da ih se poštuje, da ih se voli, a najbolje da ih se obožava. Vole stranačke konvencije kada se odlučuje aklamacijom. Ne vole ni zakone, ni institucije ni organizacije. Ne vole oni nikoga. Samo sebe.
HDZ ima problem. Imena su potrošena. Nastojeći dobiti sve, riskirali su i izgubili. To je problem stranaka koji trebaju umiveno lice razumnog vođe, ali snagu crpe iz mahnite zaluđenosti sasvim različitih skupina neuskladivih ciljeva i vrijednosti.
Kao Buridanov magarac, kao lovac koji cilja dva zeca vođa takve stranke grčevito želi da ga se voli i cijeni, a najviše što može dobiti je da ga se boji. Tada se, na prvi znak opuštanja, neprijatelji bude. Vođa se stalno mora svakodnevno potvrđivati novim čudima. Kojeg će kandidata istaknuti? Ne znaju ni sami.
Malo kome je Sula bio dobar car. Bio je tiranin. Za njega su postojali samo njegovi plaćenici i veterani. Ostali su zastrašene kukavice. Čekaj, kako je zapravo bilo ime Suli? Ivo, Zoran, Josip, Ante ili Andrej? Naš čovjek. Takvog zaslužujemo.
autograf
