Desetljeće je iza portala h-alter.org, desetljeće u kojem je medijski promovirao brojne nove glasove iz akademske zajednice, civilnog društva, kao i novinarska imena među kojima i ono Hrvoja Šimičevića, novinara koji je za seriju svojih članaka o TTIP-u, objavljenih upravo na H-alteru, nedavno primio nagradu Hrvatskog novinarskog društva za izvrsnost u kategoriji Internet novinarstva.
No nije ovo, na žalost, rođendanska čestitka H-alteru. Nadamo se da neće biti ni in-memoriam. Na posljednjoj skupštini Udruge za nezavisnu medijsku kulturu koja je nakladnik portala h-alter.org, raspravljalo se, naime, i o mogućem gašenju portala.
„Zaključeno je kako ćemo pratiti zbivanja pa donijeti odluku“, rekao nam je Toni Gabrić, glavni urednik i jedan od osnivača H-altera napominjući kako ništa nije definitivno. Spomenuta skupština održana je prije donošenja vladine Uredbe o razdjelu djela prihoda igara na sreću. Tada je još vrijedio proračun izglasan u Saboru, a kojim je Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva ove godine trebala dobiti i veći udio lutrijskih sredstava od lanjskih 14 posto. Dogodilo se suprotno pa su Zakladi umjesto da budu povećana, sredstva srezana na 6,8 posto, o čemu je Vlada telefonski odlučila upravo u vrijeme sjednice Savjeta za razvoj civilnog društva. Tako je, prvi put nakon 12 godina, o lutrijskim sredstvima namijenjenima civilnom društvu Vlada odlučila bez civilnog društva i bez obrazloženja zbog čega Nacionalnoj zakladi uzima da bi Hrvatskom olimpijskom odboru povećala sredstva. Tu je istina nemušto pravdanje ministra financija o „olimpijskoj godini“, kao da se kod donošenja proračuna nije znalo da je godina olimpijska.
„Zaključeno je kako ćemo pratiti zbivanja pa donijeti odluku“ - Toni Gabrić (FOTO: Marina Kelava)
Zahvaljujući upravo sustavnim potporama Nacionalne zaklade H-alter je sve ove godine uspijevao održavati razinu kvalitete sadržaja. Kvalitetan sadržaj traži posvećeno vrijeme, odlazak na teren, relevantne sugovornike i novinare dovoljno upućene u ono o čemu pišu kako bi u gomili prikupljenih informacija znali prepoznati bitno.
„Želiš koliko – toliko platiti ljude, zadržati one koji profesionalno obavljaju svoj posao. Jedan novinar na minimalcu je godišnji trošak od oko 100.000 kuna. Za 250.000 moći ćeš zaposliti novinara i urednika. Koliko toga dvoje ljudi može kvalitetno pratiti“, pita se Gabrić koji je bio i među najglasnijim kritičarima programa potpore neprofitnim medijima prošle Vlade i njezinog resornog ministarstva.
„Prijašnja vlast je dobro procijenila, neprofitni mediji rade u javnom interesu i moraju biti financirani javnim sredstvima, no ta sredstva na kraju su se pokazala nedostatna za sustavnu podršku što je u početku postavljeno kao cilj programa potpore neprofitnom medijskom sektoru, jer je povećan broj potpora, a sredstva su ostala ista“, ponavlja Gabrić tezu zbog koje je prozvan kao nesolidaran.
Pored Gabrića ovaj su program, s puno manje argumenata, ali dovoljno glasno kritizirali i drugi, uglavnom oni koji nisu dobili iste potpore ili su kao komercijalni bili isključeni. Bilo je među kritičarima i medijskih stručnjaka, pa je i Mirjana Rakić predsjednica Vijeća za elektroničke medije u ostavci, svojedobno izjavila kako sustav smatra nepravednim. Fond za pluralizam od 2005. godine najvećim iznosima financira komercijalne radijske i TV programe, pa bi se u tom smislu i za komercijalne portale u Fondu trebalo pronaći sredstva. I dok se ova rasprava zahuktavala, dogodila se nova vlada i za medijsku politiku nezainteresirani ministar koji reže gdje mu kažu, bez rasprave.
I Mirjana Rakić predsjednica Vijeća za elektroničke medije u ostavci, svojedobno izjavila kako sustav smatra nepravednim (FOTO: Hina)
Većina članica EU sa stoljetnom demokratskom tradicijom, što znači kako su im zakoni, pa tako i oni medijski, stariji od stoljeća i zadnji put mijenjani 1949. godine, kao što je to slučaj u Švedskoj na primjer, novčano podupiru neprofitne medije. Ulažu u njih i značajno veće iznose jer to drže nacionalnim interesom. Čak i u anglosaksonskim zemljama, koje su bile najtvrđi zagovornici tržišta kao najboljeg regulatora medija, broj neprofitnih medija posljednjih deset godina u snažnom je porastu. Trend predvode Sjedinjene Američke Države. Gotovo polovica američkih neprofitnih medija osnovana je u razdoblju od 2008. do 2009. godine kada je, zbog krize, ugašeno 67 novina, a restrukturiranjem više od 10.000 novinara ostalo bez posla. Osnivači su mahom novinari koji su željeli nastaviti baviti se svojim poslom bez komercijalnog pritiska koji sve više utječe na kvalitetu novinarskog rada. Da neprofitni mediji rade u interesu javnosti kojoj nude sadržaj kakav komercijalnim redakcijama više nije dovoljno isplativ prepoznao je, dakle, cijeli zapadni svijet. Samo u Hrvatskoj, slično i u Mađarskoj i Poljskoj, vlasti protiv neprofitnih medija vode političku kampanju.
Ministar je tako neprofitne medije koji su primali potpore Ministarstva kulture nazvao političkom platformom „ljevice“ i kako je u jednom od svojih intervjua objasnio, „desnica“ je na izborima dobila većinu pa time i pravo odlučivanja u ime većine, pa i o tome što je „lijevo“, a što „desno“ kao presudnom kriteriju za dodjelu ili uskratu javnih sredstava. Ministar je tako odlučio da neprofitni mediji hrvatskoj javnosti zapravo i nisu potrebni. Istovremeno, ne dovodi u pitanje državne subvencije mahom komercijalnim medijima, iako najnovije istraživanje Europskog sveučilišnog Instituta za pluralizam medija i medijske slobode (CMPF), upravo to izdvaja kao najveći rizik političke nezavisnosti i pluralizma medija u Hrvatskoj.
Ono što većina starijih članica Europske unije prepoznaje kao problem, a to je nedovoljno transparentno vlasništvo u medijima, hrvatski ministar kulture ne vidi kao problem kojim bi se trebao baviti, iako ga Akcijski plan Partnerstva za otvorenu vlast na to obvezuje. Imamo, dakle, medije kojima ne znamo stvarne vlasnike, a u koje se izravnim pogodbama na svim razinama vlasti ulažu stotine milijuna javnih kuna svake godine. Do pouzdanog podatka teško je doći jer nisu kompletni niti na jednoj od službenih mrežnih stranica svih 555 tijela lokalne i regionalne vlasti kao i drugih javnih tijela kojih u bazi Ureda za pravo na pristup informacijama trenutno ima više od 6.000. Problematični su, međutim, neprofitni mediji čiji su osnivači navedeni u registru udruga, a svaka primljena potpora objavljena.
Kako boljih argumenata nemaju, zagovornici ministrove egzekucije neprofitnog medijskog sektora barataju argumentima koji se načelno svode na jedno te istu tezu – ako se meni ne sviđa, ne treba postojati. Drugi se vode principom tržišta iako je na najjačim svjetskim tržištima prepoznato da dužnost informiranja građana i nadziranja onih na vlasti ne valja prepustiti tržištu.
„Obaveza je države financirati javne servise za građane. Novinarstvo je jedna od malobrojnih profesija koje se spominju u Ustavu, no u novinarstvo se ipak ulaže znatno manje nego u Todorića ili Katoličku crkvu na primjer, pa bi to valjda značilo kako su oni i puno veći uhljebi“, komentira Gabrić. Na tvrdnje kako novinari financirani od države ne mogu biti nezavisni odgovorit će – novinar prije svega mora htjeti biti nezavisan.
Gabrić smatra da program Ministarstva kulture nije imao željeni učinak (FOTO: GoogleMaps)
„Da bi ga se u tome ohrabrilo potrebna je dosljedna politika podrške prema jasnim kriterijima i potpuno transparentno, da se točno zna čemu je novac namijenjen, kojim medijima i zašto baš njima, te pratiti učinkovitost ulaganja“, kaže Gabrić koji smatra da je Nacionalna zaklada u tom smislu razvila najbolji mehanizam, dok je program Ministarstva kulture imao upravo suprotan učinak od željenog.
Rezultat medijske politike Hasanbegovićevih „predšasnika“ danas je 86 neprofitnih elektroničkih medija od kojih je 27, ili gotovo trećina, registrirana u posljednje tri godine od kako je Ministarstvo kulture počelo provoditi program novčanih potpora. No, novim medijskim organizacijama potreban je čvrst zakonski okvir kako bi mogle odlučiti koliko im je isplativo i poželjno postati neprofitnom organizacijom, kako to mogu učiniti i na koji način će to utjecati na razvoj njihovih organizacija i medijskih izdanja. To nije moguće ako se zakon mijenja prema „lijevima“ i „desnima“ niti su to mjerila za kojima bi se trebala povoditi uređivačka politika bilo kojeg medija, osim onih stranačkih. Ostalima bi prvi interes trebao biti interes javnosti.
Ukratko, ovo rezanje svih sredstava koja se ne dodjeljuju temeljem diskrecijske odluke političara najviše će odgovarati onima koji su navikli plivati u mutnim vodama.
„Niti jedan hrvatski političar ne želi jake i nezavisne medije jer zašto podupirati one koji će ti stajati za vratom, istraživati javne politike poput predložene monetizacije autocesta na primjer. Zašto bi bilo koja vlast bila neposredno zainteresirana za ulaganje u takva istraživanja“, retoričkim pitanjima zaključuje glavni urednik H-altera. Vlastima su draži novinari poput onih okupljenih u društvu Hrvatskih novinara i publicista koji priopćenjem pozdravljaju svaki potez vladajućih, a svoja pera oštre na svima koji im se protive.
Program potpora Ministarstva kulture zamišljen je kao alternativa za novinare koji su, bilo kao tehnološki višak ili iz drugih razloga napustili redakcije u kojima su bili zaposleni. Trebao se razvijati na taj način da svakom novinaru ostavi mogućnost izbora kada se nađe pred odlukom treba li postupiti prema vlastitoj savjesti i riskirati otkaz ili se prilagoditi zahtjevima tržišta na kojem za novinarima ne vlada osobita potražnja. Trebao je i mladim novinarima ponuditi platformu, ni lijevu ni desnu nego onu na kojoj će se moći profesionalno razvijati po strukovnim umjesto tržišnim kriterijima.
I Lupigin Hrvoje Šimičević nekada je bio novinar H-altera gdje je objavio seriju članaka za koje je nagrađen od struke. Primajući nagradu rekao je, a citirali su ga brojni portali, da su neprofitne medije osnivali novinari koji su dobili otkaze u uništenim redakcijama i da će, unatoč ukidanju dotacija, taj sektor preživjeti jer je rukovođen strašću, a ne profitom. Sve što steknu Zakon im nalaže ulagati u temeljnu djelatnost, dakle novinarski sadržaj. Ta strast, dakle, prema novinarskom sadržaju, ne prodaje se za nikakvu cijenu nikome. I to je izbor na koji bi svaki novinar, u interesu javnosti, morao imati pravo.
No nije ovo, na žalost, rođendanska čestitka H-alteru. Nadamo se da neće biti ni in-memoriam. Na posljednjoj skupštini Udruge za nezavisnu medijsku kulturu koja je nakladnik portala h-alter.org, raspravljalo se, naime, i o mogućem gašenju portala.
„Zaključeno je kako ćemo pratiti zbivanja pa donijeti odluku“, rekao nam je Toni Gabrić, glavni urednik i jedan od osnivača H-altera napominjući kako ništa nije definitivno. Spomenuta skupština održana je prije donošenja vladine Uredbe o razdjelu djela prihoda igara na sreću. Tada je još vrijedio proračun izglasan u Saboru, a kojim je Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva ove godine trebala dobiti i veći udio lutrijskih sredstava od lanjskih 14 posto. Dogodilo se suprotno pa su Zakladi umjesto da budu povećana, sredstva srezana na 6,8 posto, o čemu je Vlada telefonski odlučila upravo u vrijeme sjednice Savjeta za razvoj civilnog društva. Tako je, prvi put nakon 12 godina, o lutrijskim sredstvima namijenjenima civilnom društvu Vlada odlučila bez civilnog društva i bez obrazloženja zbog čega Nacionalnoj zakladi uzima da bi Hrvatskom olimpijskom odboru povećala sredstva. Tu je istina nemušto pravdanje ministra financija o „olimpijskoj godini“, kao da se kod donošenja proračuna nije znalo da je godina olimpijska.
„Zaključeno je kako ćemo pratiti zbivanja pa donijeti odluku“ - Toni Gabrić (FOTO: Marina Kelava)
Zahvaljujući upravo sustavnim potporama Nacionalne zaklade H-alter je sve ove godine uspijevao održavati razinu kvalitete sadržaja. Kvalitetan sadržaj traži posvećeno vrijeme, odlazak na teren, relevantne sugovornike i novinare dovoljno upućene u ono o čemu pišu kako bi u gomili prikupljenih informacija znali prepoznati bitno.
„Želiš koliko – toliko platiti ljude, zadržati one koji profesionalno obavljaju svoj posao. Jedan novinar na minimalcu je godišnji trošak od oko 100.000 kuna. Za 250.000 moći ćeš zaposliti novinara i urednika. Koliko toga dvoje ljudi može kvalitetno pratiti“, pita se Gabrić koji je bio i među najglasnijim kritičarima programa potpore neprofitnim medijima prošle Vlade i njezinog resornog ministarstva.
„Prijašnja vlast je dobro procijenila, neprofitni mediji rade u javnom interesu i moraju biti financirani javnim sredstvima, no ta sredstva na kraju su se pokazala nedostatna za sustavnu podršku što je u početku postavljeno kao cilj programa potpore neprofitnom medijskom sektoru, jer je povećan broj potpora, a sredstva su ostala ista“, ponavlja Gabrić tezu zbog koje je prozvan kao nesolidaran.
Pored Gabrića ovaj su program, s puno manje argumenata, ali dovoljno glasno kritizirali i drugi, uglavnom oni koji nisu dobili iste potpore ili su kao komercijalni bili isključeni. Bilo je među kritičarima i medijskih stručnjaka, pa je i Mirjana Rakić predsjednica Vijeća za elektroničke medije u ostavci, svojedobno izjavila kako sustav smatra nepravednim. Fond za pluralizam od 2005. godine najvećim iznosima financira komercijalne radijske i TV programe, pa bi se u tom smislu i za komercijalne portale u Fondu trebalo pronaći sredstva. I dok se ova rasprava zahuktavala, dogodila se nova vlada i za medijsku politiku nezainteresirani ministar koji reže gdje mu kažu, bez rasprave.
I Mirjana Rakić predsjednica Vijeća za elektroničke medije u ostavci, svojedobno izjavila kako sustav smatra nepravednim (FOTO: Hina)
Većina članica EU sa stoljetnom demokratskom tradicijom, što znači kako su im zakoni, pa tako i oni medijski, stariji od stoljeća i zadnji put mijenjani 1949. godine, kao što je to slučaj u Švedskoj na primjer, novčano podupiru neprofitne medije. Ulažu u njih i značajno veće iznose jer to drže nacionalnim interesom. Čak i u anglosaksonskim zemljama, koje su bile najtvrđi zagovornici tržišta kao najboljeg regulatora medija, broj neprofitnih medija posljednjih deset godina u snažnom je porastu. Trend predvode Sjedinjene Američke Države. Gotovo polovica američkih neprofitnih medija osnovana je u razdoblju od 2008. do 2009. godine kada je, zbog krize, ugašeno 67 novina, a restrukturiranjem više od 10.000 novinara ostalo bez posla. Osnivači su mahom novinari koji su željeli nastaviti baviti se svojim poslom bez komercijalnog pritiska koji sve više utječe na kvalitetu novinarskog rada. Da neprofitni mediji rade u interesu javnosti kojoj nude sadržaj kakav komercijalnim redakcijama više nije dovoljno isplativ prepoznao je, dakle, cijeli zapadni svijet. Samo u Hrvatskoj, slično i u Mađarskoj i Poljskoj, vlasti protiv neprofitnih medija vode političku kampanju.
Ministar je tako neprofitne medije koji su primali potpore Ministarstva kulture nazvao političkom platformom „ljevice“ i kako je u jednom od svojih intervjua objasnio, „desnica“ je na izborima dobila većinu pa time i pravo odlučivanja u ime većine, pa i o tome što je „lijevo“, a što „desno“ kao presudnom kriteriju za dodjelu ili uskratu javnih sredstava. Ministar je tako odlučio da neprofitni mediji hrvatskoj javnosti zapravo i nisu potrebni. Istovremeno, ne dovodi u pitanje državne subvencije mahom komercijalnim medijima, iako najnovije istraživanje Europskog sveučilišnog Instituta za pluralizam medija i medijske slobode (CMPF), upravo to izdvaja kao najveći rizik političke nezavisnosti i pluralizma medija u Hrvatskoj.
Ono što većina starijih članica Europske unije prepoznaje kao problem, a to je nedovoljno transparentno vlasništvo u medijima, hrvatski ministar kulture ne vidi kao problem kojim bi se trebao baviti, iako ga Akcijski plan Partnerstva za otvorenu vlast na to obvezuje. Imamo, dakle, medije kojima ne znamo stvarne vlasnike, a u koje se izravnim pogodbama na svim razinama vlasti ulažu stotine milijuna javnih kuna svake godine. Do pouzdanog podatka teško je doći jer nisu kompletni niti na jednoj od službenih mrežnih stranica svih 555 tijela lokalne i regionalne vlasti kao i drugih javnih tijela kojih u bazi Ureda za pravo na pristup informacijama trenutno ima više od 6.000. Problematični su, međutim, neprofitni mediji čiji su osnivači navedeni u registru udruga, a svaka primljena potpora objavljena.
Kako boljih argumenata nemaju, zagovornici ministrove egzekucije neprofitnog medijskog sektora barataju argumentima koji se načelno svode na jedno te istu tezu – ako se meni ne sviđa, ne treba postojati. Drugi se vode principom tržišta iako je na najjačim svjetskim tržištima prepoznato da dužnost informiranja građana i nadziranja onih na vlasti ne valja prepustiti tržištu.
„Obaveza je države financirati javne servise za građane. Novinarstvo je jedna od malobrojnih profesija koje se spominju u Ustavu, no u novinarstvo se ipak ulaže znatno manje nego u Todorića ili Katoličku crkvu na primjer, pa bi to valjda značilo kako su oni i puno veći uhljebi“, komentira Gabrić. Na tvrdnje kako novinari financirani od države ne mogu biti nezavisni odgovorit će – novinar prije svega mora htjeti biti nezavisan.
Gabrić smatra da program Ministarstva kulture nije imao željeni učinak (FOTO: GoogleMaps)
„Da bi ga se u tome ohrabrilo potrebna je dosljedna politika podrške prema jasnim kriterijima i potpuno transparentno, da se točno zna čemu je novac namijenjen, kojim medijima i zašto baš njima, te pratiti učinkovitost ulaganja“, kaže Gabrić koji smatra da je Nacionalna zaklada u tom smislu razvila najbolji mehanizam, dok je program Ministarstva kulture imao upravo suprotan učinak od željenog.
Rezultat medijske politike Hasanbegovićevih „predšasnika“ danas je 86 neprofitnih elektroničkih medija od kojih je 27, ili gotovo trećina, registrirana u posljednje tri godine od kako je Ministarstvo kulture počelo provoditi program novčanih potpora. No, novim medijskim organizacijama potreban je čvrst zakonski okvir kako bi mogle odlučiti koliko im je isplativo i poželjno postati neprofitnom organizacijom, kako to mogu učiniti i na koji način će to utjecati na razvoj njihovih organizacija i medijskih izdanja. To nije moguće ako se zakon mijenja prema „lijevima“ i „desnima“ niti su to mjerila za kojima bi se trebala povoditi uređivačka politika bilo kojeg medija, osim onih stranačkih. Ostalima bi prvi interes trebao biti interes javnosti.
Ukratko, ovo rezanje svih sredstava koja se ne dodjeljuju temeljem diskrecijske odluke političara najviše će odgovarati onima koji su navikli plivati u mutnim vodama.
„Niti jedan hrvatski političar ne želi jake i nezavisne medije jer zašto podupirati one koji će ti stajati za vratom, istraživati javne politike poput predložene monetizacije autocesta na primjer. Zašto bi bilo koja vlast bila neposredno zainteresirana za ulaganje u takva istraživanja“, retoričkim pitanjima zaključuje glavni urednik H-altera. Vlastima su draži novinari poput onih okupljenih u društvu Hrvatskih novinara i publicista koji priopćenjem pozdravljaju svaki potez vladajućih, a svoja pera oštre na svima koji im se protive.
Program potpora Ministarstva kulture zamišljen je kao alternativa za novinare koji su, bilo kao tehnološki višak ili iz drugih razloga napustili redakcije u kojima su bili zaposleni. Trebao se razvijati na taj način da svakom novinaru ostavi mogućnost izbora kada se nađe pred odlukom treba li postupiti prema vlastitoj savjesti i riskirati otkaz ili se prilagoditi zahtjevima tržišta na kojem za novinarima ne vlada osobita potražnja. Trebao je i mladim novinarima ponuditi platformu, ni lijevu ni desnu nego onu na kojoj će se moći profesionalno razvijati po strukovnim umjesto tržišnim kriterijima.
I Lupigin Hrvoje Šimičević nekada je bio novinar H-altera gdje je objavio seriju članaka za koje je nagrađen od struke. Primajući nagradu rekao je, a citirali su ga brojni portali, da su neprofitne medije osnivali novinari koji su dobili otkaze u uništenim redakcijama i da će, unatoč ukidanju dotacija, taj sektor preživjeti jer je rukovođen strašću, a ne profitom. Sve što steknu Zakon im nalaže ulagati u temeljnu djelatnost, dakle novinarski sadržaj. Ta strast, dakle, prema novinarskom sadržaju, ne prodaje se za nikakvu cijenu nikome. I to je izbor na koji bi svaki novinar, u interesu javnosti, morao imati pravo.
