[caption id="attachment_117801" align="aligncenter" width="460"] Gordan Sundać o Stephenu Kingu[/caption]
Marsonikon, sedmo veliko okupljanje zaljubljenika u znanstvenu fantastiku, u organizaciji entuzijasta i nedvojbeno strastvenih posvećenika u umjetnički žanr maštovitih koncepata znanosti i tehnologija i „literaturu ideja“, održan je u 9. lipnja u slavonskobrodskoj Tvrđavi (Galerija, Glazbena škola, Kazamat). Dojam je da su sve dosadašnje SF konvencije, pa i netom protekla, zapravo pomno organizirani sastanci fun cluba, čiji članovi, a riječ je o 80 posto redovito istih lica, imaju snažnu želju za društvenom interakcijom s drugim članovima, ta da na vanjski način pokažu svoje sudjelovanje u području koje je njihov određujući interes. Osjećaj pripadnosti i uključenosti u žarišni događaj motivira i potiče njihove apetite za dubljim spoznajama, ali i malim materijalnim dokazima vjernosti.
Ovogodišnja konvencija znanstvene fantastike tematizirala je horor, poseban žanr u fiktivnim djelima čiji autori nastoje izazvati, strah, uznemirenost, nelagodu. SF i horor, s obzirom na međusobne meke žanrovske granice, ulaze u teritorije jedni drugih. U intervjuu za sbperiskop, Gordan Sundać, jedan od organizatora, o tome je rekao: Sf, horor i fantasy su bliski kao žanrovi, kako je rečeno ranije, i na odabir ove teme smo gledali kao zanimljiv eksperiment čiji je cilj promocija horora kao žanra. Na Marsonikonu 7, izostali su viđeniji gosti kao predavači, nije bilo poznatih imena, provjerenih znalaca, velikih autoriteta, A-pisaca, etabliranih izdavača i drugih legendi regionalnog sf-a, kao što ih je bilo na nekoliko proteklih, čime se garantirala kvaliteta. Gosti su imali zanimljiva predavanja i svojom su karizmom i ugledom jamčili visoku razinu konvencije, ali i dobru zabavu. Ovaj put sve su, i na razini organizacije i kao nositelji programa, iznijele domaće snage: Gažo, Martinović, Lutz, Sundać i Maglić i mnogi drugi. Sundać nedvosmisleno priznaje: U ovom slučaju, ove godine, novac nije problem. U današnje vrijeme se to može rijetko čuti ali doista je tako. Naime, ove godine smo odlučili pojednostaviti organizaciju kako bi u jednom, rekao bi, obiteljskom okruženju organizirali konvenciju. Svaki Marsonikon je u organizacijskom smislu jako zahtjevan i traži ogromne napore tako da na kraju mi organizatori na sam dan konvencije imamo jako malo vremena za druženje što je na kraju krajeva i sam cilj svega.
Ovaj brejk od dosadašnjeg/prethodnog totalnog angažmana koji je podrazumijevao i aktivno gostovanje najboljih i najintrigantnijih fahmana, pauza od potpunog zauzimanja za izvođenje vrhunske priredbe koja provincijalni Brod pretvara u sjajno povezujuće središte regije, zastoj koji su organizatori sami sebi pomalo defetistički omogućili, poradi druženja, ovogodišnji otklon od nepisanog pravila da se na svakoj konvenciji u svakom pogledu sve više napreduje, odricanje od širine projekta – može se shvatiti i kao, nadam se, prolazni simptom izvjesne zasićenosti i umora od intenzivnog partnerstva s fanovima, na neki način kao u filmu Sedam godina vjernosti. Zaista, broj sedam neobično je magičan i indikativan. Isključivo fanove koji su boravili u Tvrđavi, naviknute na moć i volju organizatora da dovede slavne face, poklonike koji su dobili priliku izaći iz svojih digitalnih brloga da bi vidjeli i čuli ekskluzivu, treba upitati jesu li domaće snage uspjele pokriti odsustvo zvijezda s pokrićem. Drugim riječima, najodanije pripadnike „sf obitelji“, možda bi trebalo anketirati i saznati njihov stav. Bio bi to feedback, eho učinjenog i izravno uputstvo za dalje.
Dojam je da Brod ne živi s Marsonikonom. Brod, ustvari, ne zna dovoljno o svom vrhunskom brandu kojeg su stvorili vrhunski mjesni pisci i poznavatelji materije ogromne energije, kreativci koji su, po krivulji vlastitih interesa, dosegli visine što čine sastavni dio urbane kulture. Brod ne zna za Marsonikon, jer je marketing konvencije neodgovarajući, bez dovoljnih učinaka, amaterski takoreći. Svesti jednogodišnje napore oko organizacije događaja, na Faceebook objave, sva nastojanja da se konvencija održi, na privatna hoću-neću šeranja, osloniti se na slobodnu volju lokalnih news portala koji papagajski prepisuju temeljnu najavu događaja, ne imati vlastitu web stranicu s arhivom tekstova i fotografija, ili blog, znači podcijeniti vlastite potencijale, ali i zakriliti obzore potencijalne publike. U gradu nisam vidio nijedan velik plakat koji vuče prolaznike za rukav prema Tvrđavi. Na radio postajama, s obzirom na tematski okvir, nisam čuo soundtrackove iz najboljih horor filmova. Nije bilo animirajućih nagradnih igara na radio postajama. Pobjednici bi morali doći po nagrade u Tvrđavu, postavši publikom. Nije bilo najava mogućih iznenađenja. Bilo je, sve isto kao i lani, pomalo rutinski odrađeno.
Stoga je vrijeme za rekonstrukciju. Za Marsonikon 8, u 2019-oj godini, nužno je:
- marketinški se uozbiljiti i to u smislu temeljitog medijskog udara. Mora se ciljati predumišljajno i na širu publiku, s više raspoloživih medijskih mogućnosti i raznovrsnijim sredstavima;
- osnovati uglednu i utjecajnu regionalnu književnu nagradu i s ciljem populariziranja konvencije. U žiriju trebaju biti i ugledni gosti;
- Ne oslanjati se financijski samo na grad Brod, glavnog pokrovitelja. Treba tražiti potporu i drugih sponzora, te donacije;
- rekonceptualizirati pristup predavanjima, "naručiti" takva od kojih treba zastajati dah, od kojih prestaje kucati srce od uzbuđenja očekivanja. Naime, oni koji dolaze na Marsonikon odavno su apsolvirali osnove žanra i tema. U intermezzima priopćavati informacije više;
- nešto učiniti s akustikom sale u Galeriju Ružić koja je katastrofalna. Ili obvezno koristiti mikrofon i zvučnike.
Mora se prevladati postojeće, koje, istinabog, jeste zadržano na visokom nivou, ali tapkanje na istom mjestu praktički znači stvaranje rupe u koju se propada. Ovi ad hoc, slobodnolebdeći kritički prijedlozi imaju za svrhu zaustaviti samozadovoljstvo dosezima i potaknuti promjene prema daljnjem napretku.
Marsonikon, sedmo veliko okupljanje zaljubljenika u znanstvenu fantastiku, u organizaciji entuzijasta i nedvojbeno strastvenih posvećenika u umjetnički žanr maštovitih koncepata znanosti i tehnologija i „literaturu ideja“, održan je u 9. lipnja u slavonskobrodskoj Tvrđavi (Galerija, Glazbena škola, Kazamat). Dojam je da su sve dosadašnje SF konvencije, pa i netom protekla, zapravo pomno organizirani sastanci fun cluba, čiji članovi, a riječ je o 80 posto redovito istih lica, imaju snažnu želju za društvenom interakcijom s drugim članovima, ta da na vanjski način pokažu svoje sudjelovanje u području koje je njihov određujući interes. Osjećaj pripadnosti i uključenosti u žarišni događaj motivira i potiče njihove apetite za dubljim spoznajama, ali i malim materijalnim dokazima vjernosti.
Ovogodišnja konvencija znanstvene fantastike tematizirala je horor, poseban žanr u fiktivnim djelima čiji autori nastoje izazvati, strah, uznemirenost, nelagodu. SF i horor, s obzirom na međusobne meke žanrovske granice, ulaze u teritorije jedni drugih. U intervjuu za sbperiskop, Gordan Sundać, jedan od organizatora, o tome je rekao: Sf, horor i fantasy su bliski kao žanrovi, kako je rečeno ranije, i na odabir ove teme smo gledali kao zanimljiv eksperiment čiji je cilj promocija horora kao žanra. Na Marsonikonu 7, izostali su viđeniji gosti kao predavači, nije bilo poznatih imena, provjerenih znalaca, velikih autoriteta, A-pisaca, etabliranih izdavača i drugih legendi regionalnog sf-a, kao što ih je bilo na nekoliko proteklih, čime se garantirala kvaliteta. Gosti su imali zanimljiva predavanja i svojom su karizmom i ugledom jamčili visoku razinu konvencije, ali i dobru zabavu. Ovaj put sve su, i na razini organizacije i kao nositelji programa, iznijele domaće snage: Gažo, Martinović, Lutz, Sundać i Maglić i mnogi drugi. Sundać nedvosmisleno priznaje: U ovom slučaju, ove godine, novac nije problem. U današnje vrijeme se to može rijetko čuti ali doista je tako. Naime, ove godine smo odlučili pojednostaviti organizaciju kako bi u jednom, rekao bi, obiteljskom okruženju organizirali konvenciju. Svaki Marsonikon je u organizacijskom smislu jako zahtjevan i traži ogromne napore tako da na kraju mi organizatori na sam dan konvencije imamo jako malo vremena za druženje što je na kraju krajeva i sam cilj svega.
Ovaj brejk od dosadašnjeg/prethodnog totalnog angažmana koji je podrazumijevao i aktivno gostovanje najboljih i najintrigantnijih fahmana, pauza od potpunog zauzimanja za izvođenje vrhunske priredbe koja provincijalni Brod pretvara u sjajno povezujuće središte regije, zastoj koji su organizatori sami sebi pomalo defetistički omogućili, poradi druženja, ovogodišnji otklon od nepisanog pravila da se na svakoj konvenciji u svakom pogledu sve više napreduje, odricanje od širine projekta – može se shvatiti i kao, nadam se, prolazni simptom izvjesne zasićenosti i umora od intenzivnog partnerstva s fanovima, na neki način kao u filmu Sedam godina vjernosti. Zaista, broj sedam neobično je magičan i indikativan. Isključivo fanove koji su boravili u Tvrđavi, naviknute na moć i volju organizatora da dovede slavne face, poklonike koji su dobili priliku izaći iz svojih digitalnih brloga da bi vidjeli i čuli ekskluzivu, treba upitati jesu li domaće snage uspjele pokriti odsustvo zvijezda s pokrićem. Drugim riječima, najodanije pripadnike „sf obitelji“, možda bi trebalo anketirati i saznati njihov stav. Bio bi to feedback, eho učinjenog i izravno uputstvo za dalje.
Dojam je da Brod ne živi s Marsonikonom. Brod, ustvari, ne zna dovoljno o svom vrhunskom brandu kojeg su stvorili vrhunski mjesni pisci i poznavatelji materije ogromne energije, kreativci koji su, po krivulji vlastitih interesa, dosegli visine što čine sastavni dio urbane kulture. Brod ne zna za Marsonikon, jer je marketing konvencije neodgovarajući, bez dovoljnih učinaka, amaterski takoreći. Svesti jednogodišnje napore oko organizacije događaja, na Faceebook objave, sva nastojanja da se konvencija održi, na privatna hoću-neću šeranja, osloniti se na slobodnu volju lokalnih news portala koji papagajski prepisuju temeljnu najavu događaja, ne imati vlastitu web stranicu s arhivom tekstova i fotografija, ili blog, znači podcijeniti vlastite potencijale, ali i zakriliti obzore potencijalne publike. U gradu nisam vidio nijedan velik plakat koji vuče prolaznike za rukav prema Tvrđavi. Na radio postajama, s obzirom na tematski okvir, nisam čuo soundtrackove iz najboljih horor filmova. Nije bilo animirajućih nagradnih igara na radio postajama. Pobjednici bi morali doći po nagrade u Tvrđavu, postavši publikom. Nije bilo najava mogućih iznenađenja. Bilo je, sve isto kao i lani, pomalo rutinski odrađeno.
Stoga je vrijeme za rekonstrukciju. Za Marsonikon 8, u 2019-oj godini, nužno je:
- marketinški se uozbiljiti i to u smislu temeljitog medijskog udara. Mora se ciljati predumišljajno i na širu publiku, s više raspoloživih medijskih mogućnosti i raznovrsnijim sredstavima;
- osnovati uglednu i utjecajnu regionalnu književnu nagradu i s ciljem populariziranja konvencije. U žiriju trebaju biti i ugledni gosti;
- Ne oslanjati se financijski samo na grad Brod, glavnog pokrovitelja. Treba tražiti potporu i drugih sponzora, te donacije;
- rekonceptualizirati pristup predavanjima, "naručiti" takva od kojih treba zastajati dah, od kojih prestaje kucati srce od uzbuđenja očekivanja. Naime, oni koji dolaze na Marsonikon odavno su apsolvirali osnove žanra i tema. U intermezzima priopćavati informacije više;
- nešto učiniti s akustikom sale u Galeriju Ružić koja je katastrofalna. Ili obvezno koristiti mikrofon i zvučnike.
Mora se prevladati postojeće, koje, istinabog, jeste zadržano na visokom nivou, ali tapkanje na istom mjestu praktički znači stvaranje rupe u koju se propada. Ovi ad hoc, slobodnolebdeći kritički prijedlozi imaju za svrhu zaustaviti samozadovoljstvo dosezima i potaknuti promjene prema daljnjem napretku.
U okviru programa Marsonicona predstavljen je trinaesti broj Marsonica, zbirke SF (horor) priča. Izdvojio bih priču Gordana Sundaća Između perimetara. Priča amblematično i snažno significira bit horora i SF-a. SF u svojoj naravi nije optimističan, sublimira neuroze modernog čovjeka, njegov očaj i teror zbog sužavanja polja slobode od strane tehnoloških prijetnji. Posljedice napretka vraćaju se kao bumerang, kao radikalno tumačenje stvarnosti, kao užas koji čovjeka onespokojava. SF je izraz opomena da se antiutopijska stvarnost može odgoditi, ali samo do njenog konačnog i neminovnog preuzimanja kontrole. Horori najčešće govore o užasu ljepote i ljepoti užasa. Izopačenja su odstupanja od norme. Užas izazivaju znaci smrti prirode, a čovjek je dio prirode. Najizrazitiji simptom agonije ljudskosti je rat, patologija društva i pomračenje ljudskog duha, istrebljivanje vrste od vrste same. U hororima svijet je nekropola, gusta koncentracija smrti i leševa. Nasuprot istini, dobroti i ljepoti su čudovišta, stvorovi.
Sundać napetu radnju priče punu sugestivnih opisa atmosfere, smješta u Rusiju za vrijeme 2. svjetskog rata. Crvenoarmejac Sergej i pripadnik Wehrmachta narednik Whitmann, stjecajem okolnosti, zajednički, na terenu obavijenom maglom, na zemlji natopljenoj krvlju, provjeravaju užasnu priču da stvor krade tijela poginulih vojnika s obje strane sukoba, tijela koja oživljavaju kao da im nbezglasno zapovijeda demon rata. U strahotu su se uvjerili, pokošeni prizorima.
Sundaćeva horor priča, koja je isto tako mogla biti smještena i u devedesete XX stoljeća, za vrijeme ratova na Zapadnom Balkanu, asocirala me na prikaz knjige Emilie Morin „Beckett’s political imagination / Beketova politička imaginacija“ u kome sam našao dio koji tumači Sundaćevu priču i njen smisao: …nema utešnih granica ili istorijskih trenutaka u koje možemo upakovati probleme i nastaviti dalje. Sasvim razumljiv impuls posle velike strahote jeste misliti da se bar sve završilo. Zato se i može zabeležiti. Književno svedočanstvo jeste pokušaj da se neposredna prošlost ispravi. Ali za Beketa strahote nisu prošlost. Jedino vreme za njega je sadašnjost. Postoji samo glas u tami koji nam se neprekidno obraća. Ne možemo pamtiti mrtve, jer oni i nisu mrtvi. Oni postoje, kao što on kaže u prvoj rečenici Izgubljenih, u „boravištu po kome lutaju izgubljena tela i svako od njih traga za svojim izgubljenima“. Politika je često takvo boravište, koliko god se trudili da mislimo drugačije.
