Premda je hrvatsko stanovništvo opsjednuto pitanjem tko je kriv za ekonomsku devastaciju nacionalnoga prostora, u slučaju INA izostalo je tradicionalno optuživanje: nekako se smetnula s uma američka odvjetnička korporacija koja je 2013. godine, u eri vlade Kukuriku koalicije, angažirana da zastupa hrvatsku stranu, tri godine kasnije izgubivši arbitražu u Ženevi.
Po procjenama eksperata, siguran je to znak budućega poraza u Washingtonu koji Hrvatskoj prijeti sankcijama u formi nekoliko milijardi odštete u korist Mađara. Ni jedna se strana, zapravo, nije držala ugovora o tzv. strateškom partnerstvu. Samo je pitanje tko se prvi upustio u varanje. No, za sada, u Ženevi, riječ je o fijasku američkoga odvjetničkoga konglomerata Squire Patton Boggs kojega u Hrvatskoj otjelovljuju njegovi ljudi - Luka Mišetić i Miomir Žužul.
Slavljeni i hvaljeni zbog oslobađanja Ante Gotovine na drugostupanjskoj instanci Haaškoga suda, ovoga puta milostivo je medijski i opozicijski zaobiđena činjenica da su unatoč porazu kasirali (najmanje) 30 milijuna dolara, obračunavajući godine, mjesece i dane utrošene u uzaludne pokušaje da se ponište neke članci kupoprodajnoga ugovora Hrvatske i MOL-a. Naime, dok američko-hrvatski lobi najslavnijih emigranata-povratnika hrvatskom stanovništvu zamjera manjak smisla i hrabrosti za rizike slobodnoga tržišta kao jedini spas njezinoga mizernoga gospodarstva, Mišetić-Žužulovo američko poduzeće, naprosto nije moglo zabilježiti gubitak na jednom, par exellance, državnom poslu.
Izravni okršaj Karamarka s Lukom Mišetićem u proljeće 2016. godine nikada nije dobio primjereni javni odjek (FOTO: Novilist.hr)
Nije li zanimljivo to funkcioniranje starih kaubojsko-poduzetničkih mitova na hrvatskim terenima? Nije li dostojno novoga „čitanja“ polit-ekonomske sage o kratkotrajnoj vladi HDZ-ovca Tomislava Karamarka, čudnoga sastava i čudesne propasti?
Karamarko se protivio arbitraži, preferirajući dogovor s MOL-om u četiri oka, uz argumentaciju o proračunskoj šparnosti koja je sve do danas ostala hipnotička reformska šifra Banskih dvora. No, izravni okršaj s Lukom Mišetićem u proljeće 2016. godine nikada nije dobio primjereni javni odjek. Dakako, vodio se oko honorara koje hrvatska država plaća za arbitražne usluge Mišetićeve odvjetničke kuće, bez ikakvih jamstava da će u Ženevi ishoditi pobjedu. Pokazat će se da je njegova skepsa bila opravdana, vrlo vjerojatno, utemeljena na točnim informacijama i najavama. Problem je kratka politička pamet lošega povjesničara koji je zanemario privatno-obiteljski profit za dobrohotnost prema MOL-u, što će eskalirati u čuvenoj „aferi konzultantica“. Istina je kako se visina MOL-ove nagrada Karamarkovoj supruzi ne da usporediti s financijskim dobicima Mišetić-Žužulovog odvjetničkoga poduzeća. Ali u kolektivnom uvjerenju da je INA ključ nacionalne energetske samostalnosti – koje se gradi još od njezinoga osnutka u SFRJ – stvar je zasmrdjela na domovinsku veleizdaju zbog sitnoga podmićivanja.
I bez izdajničkih papira, postoje iskustvene osnove: malo je ovdašnje čeljadi koja nije zakoračila u „crveno“, namamljena novcem raznoga porijekla. Valja samo zagrabiti u poslovni bazen. Kada je Karamarko skupljao glasove hrvatske emigracije, obraćao se njezinoj ustašoidnoj većini bez značaja i kapitala u domicilnim državama. Ni Mišetić, sin jugoslavenskoga gastarbajtera u SAD, niti Žužul ne spadaju u tu vrstu, već u predvodnike amerikanizacije hrvatskoga društva. Tek neočekivani izbor Tima Oreškovića za premijera pokazao je da ne smije ignorirati neke nadideološke zahtjeve na prostoru Balkana koji do stanovite mjere mogu čak tolerirati fašizam - dok ne nasrne na privatno bogatstvo.
Tko se iskazao izdašnijim: njihov mađarski odvjetničko-lobistički ured ili Luka Mišetić? (FOTO: Lupiga.Com)
U tom kontekstu Mišetić-Žužulov poslodavac predstavlja više od odvjetničke družine koja klijente zastupa u sudskim okršajima. Štoviše, svoja pravna znanja međunarodna kompanija usavršila je u političko lobiranje, zapošljavajući bivše ministre i diplomate, jer se među prvima u SAD-u specijalizirala se za privatizaciju državnih dobara u europskim zemljama bivšeg Varšavskoga pakta. Budući da je sigurna zarada njezin primarni cilj, napredovanje u internoj hijerarhiji bonusa bitno ovisi o vrbovanju bogatih klijenata. Tko se iskazao izdašnijim: njihov mađarski odvjetničko-lobistički ured ili Luka Mišetić?
U svakom slučaju, izravna, neposredovana nagodba s MOL-om koju je htio Karamarko, odvijala se, po svemu sudeći, u posve drugom krugu ne dovodeći u pitanje odvjetnički honorar arbitraže. Koliko je moguće suditi po maloj detekciji Nacionala: u ožujku 2016. godine ručak MOL-ovoga konzultanta Josipa Petrovića i Miomira Žužula, plaćenika američke tvrtke Squire Patton Boggs. Dakako da su zanijekali INA-u kao temu povjerljivoga razgovora, tvrdeći da je sastanak bio posvećen razgovoru o njihovoj djeci. Ali događaji koji su slijedili upozoravaju na nešto relevantnije: da je već tada bilo jasno kako Hrvatska u Ženevi – još manje u Washingtonu – nema nikakvoga izgleda. Da li zbog manjka dokazanoga materijala ili je Hrvatska davno definirana kao prividno industrijska zemlja, kako ovih dana reče Kolinda Grabar Kitarović, ne samo predsjednica države, nego smjerna i militantna učenica Los Alamosa iz „hladnoga rata“ 20. stoljeća.
Stoga, tko može staviti ruku u vatru da je Hrvatskoj u korporacijskom globalu svijeta, koji stvara vlastitu podjelu rada, namijenjena energetska samodostatnost? Apsolutno sumnjičavi prema vladajućim političkim stratezima imaju legitimno pravo pitati: nije li gubitak arbitraže čak bio poželjan i planiran? Ostatak je vrlo aktualno naglašen. Svakodnevno zabavlja domaću javnost, kako priliči uspješnom odvlačenju pozornosti u teme bez finala: privatizacija ozbiljnih HEP-ovih potencijala zbog ponovne kupnje INA-e koja je oduvijek ovisila o uvezenoj sirovini.
lupiga
