Nije ovo prvo istraživanje koje govori da nam se smiješi još stotinu godina objašnjavanja da koncentracijski logor Jasenovac nije bio rekreacijski park, odnosno da homoseksualce ne treba liječiti šakom u glavu
Država koja ima takvu omladinu ne mora se brinuti za svoju budućnost, jer budućnost će biti – crna. Ovakav zaključak nameću rezultati istraživanja političke pismenosti učenika završnih razreda srednje škole u Hrvatskoj. Istraživanje, naime, pokazuje da tri četvrtine učenika završnih razreda srednje škole Nezavisnu državu Hrvatsku ne smatra fašističkom tvorevinom, polovica ih smatra da je homoseksualnost poremećaj, odnosno bolest, zbog čega bi osobama sklonima istom spolu zabranili javne nastupe. (Učenike se nije pitalo treba li homoseksualce obilježiti kakvom trakom na rukavu, recimo žutom ili rozom, što je, zaista, prava šteta.) Oko četrdeset posto ispitanih učenika zaustavilo bi svaki progon sudionika Domovinskog rata optuženih za ratne zločine. U isto vrijeme, preko 70 posto ispitanih ne zna tko je hrvatski premijer. Istraživanje je provedeno na reprezentativnom uzorku od 1.146 sudionika. Nije ovo prvo istraživanje koje govori da nam se smiješi još stotinu godina objašnjavanja da koncentracijski logor Jasenovac nije bio rekreacijski park, odnosno da homoseksualce ne treba liječiti šakom u glavu. Slične rezultate dobili smo i u istraživanju iz 2010. godine. Međutim, ne treba biti nezadovoljan. Zabrinut da, ali nezadovoljan ne.
Naime, kakav nam je obrazovni sustav, kakvi su nam mediji i kakve se riječi mogu čuti od uvaženih sudionika političkog života, dobro je da učenici završnih razreda srednjih škola na ulici ne ujedaju ljude. (Tu i tamo, istina je, nekog opale šakom u glavu, o čemu može svjedočiti novinar Hrvoje Šimićević, kojeg je riječka mladost nedavno liječila od navike odlaska u kazalište.)
Jedan od voditelja najnovijeg istraživanja, Dragan Bagić sa Filozofskog fakulteta u Zagrebu, komentirajući dobivene rezultate rekao je da su isti očekivani, da oni »reflektiraju naš javni prostor i nedavna događanja, poput referenduma za ustavnu definiciju braka kao zajednice muškarca i žene«. Da stariji truju mlade, to smo znali i bez Bagića, a u kojoj mjeri su »otrovani« stari reći će nam »Istraživanje percepcije i stavova ispitanika o građanstvu«, koje je u siječnju ove godine proveo Institut za društvena istraživanja u Zagrebu. Ovo istraživanje, pak, kaže da je »prisutna relativizacija potrebe za bezuvjetnom zaštitom nekih ljudskih prava poput prava na slobodu govora, kulturnu autonomiju, slobodu medija, prava nacionalnih manjina, slobodu udruživanja i prava na azil«. U kojoj mjeri je ta relativizacija prisutna najbolje govori odnos dobrog dijela građana prema takozvanom problemu ćirilice u Vukovaru, o tome govore rezultati referenduma koji je za cilj imao diskriminirati homoseksualce, o tome, na kraju krajeva, govore i komentari dijela čitatelja i čitateljica pod novinarske tekstove u kojima se iznose stavovi s kojima se mrzitelji ne slažu. (Te komentare moglo bi se sažeti u bojni poklič: ubij, zakolji, da pravo na drugačije mišljenje ne postoji.)
Govoru mržnje, netrpeljivosti i agresivnosti naročito doprinose trenuci kulminacije političkih obračuna, a takvo vrijeme – vrijeme predizborne kampanje – ponovno je pred nama. Otrov će opet teći u hektolitrima, i mladi i stari će imati što popiti, a sve uz pokliče u slavu borbe »za bolju budućnost naše djece«. Zatim ćemo, za godinu dvije, opet pred sobom imati istraživanja, s istim poraznim rezultatima i opet će nam se sam od sebe nametnuti zaključak da za ovu zemlju bolje budućnosti nema. Istraživanja će, dakle, opet reći da bi šakom u glavu druge i drugačije liječilo i staro i mlado, ali na sreću – istraživanja su jedno, a život je drugo.
Na sreću, postoje u Hrvatskoj i ljudi tolerantni i otvoreni prema različitostima, ljudi spremni pomoći drugima u nevolji. Da je tome tako najbolje govori odnos dobrog dijela građana prema izbjeglicama koji u desecima tisuća prolaze kroz Hrvatsku na putu prema Zapadnoj Europi. Da je tome tako govore sve masovnije zagrebačke Parade ponosa i pljesak koji prati tu povorku kad prolazi zagrebačkim ulicama. Vjerujemo, stoga, da rezultate istraživanja poput ovih koje smo naveli u uvodu ne treba uzimati fatalistički, da oni, naprotiv, svakom pametnom čovjeku u ovoj zemlji moraju biti poticaj da svojim primjerom pokaže da Hrvatska nije zemlja mraka, koliko god nam taj mrak propovijedali mrzitelji s različitih pozicija. Valja vjerovati da budućnost ove zemlje ne mora biti crna, jer drugo nam, naprosto, ne preostaje.
seebiz
