Rat u Siriji je proteklih mjeseci, a osobito proteklih nekoliko tjedana obilježen s ogromnim gubicima „Islamske države“. S jedne strane Sirijske demokratske snage (SDF), predvođene sirijskim Kurdima iz Jedinica narodne obrane (YPG) i Jedinica ženske obrane (YPJ), polako uzimaju komadić po komadić zadnjeg urbanog utočišta „Islamske države“, njihovog glavnog grada Rake. Istovremeno se odvija jednako bitna, ali medijski daleko slabije popraćena, ofenziva sirijske vojske i njihovih saveznika, koja ih je odvela od Palmire prema istoku, i rezultirala oduzimanjem znatne količine pustinjskog teritorija IS-u te prekidom trogodišnje opsade grada Deir ez-Zora.
No, trenutno je u Siriji najzanimljivije ono što se događa u sjeni vojnih ofenziva, pobjeda protiv „Islamske države“ i njenog neminovnog pada. Priče koje se mogu uloviti u neprestanoj medijskoj poplavi informacija, a koje prenose svjedočanstva insajdera iz Bijele kuće, kao i mišljenja informiranih washingtonskih figura, ocrtavaju nam sliku koja u planu ima ne samo budućnost Sirije nego i cijelog Bliskog istoka.
Trumpov trn u oku
Nuklearni dogovor s Iranom, jedan od najbitnijih poteza Obamine administracije i kulminacija njegove vanjskopolitičke doktrine na Bliskom istoku koja se bazira na pokušaju smanjivanja antagonizma između regionalnih lidera kao što su Iran i Saudijska Arabija, Trump je od početka smatrao izrazito lošim dogovorom. Trump je oduvijek samog sebe smatrao stručnjakom za dogovore te nikad nije dopustio da ga činjenice kao ta da su mu biznisi bankrotirali ni manje ni više nego šest puta odvrate od toga da sam sebe reklamira kao majstora za biznis i pregovore. Sav jad te tvrdnje došao je na vidjelo kada je, nedugo nakon što je ušao u Ovalni ured, obavio kasnije izrazito medijski pokriven telefonski razgovor s predsjednikom Meksika, Enriqueom Penom Nietom, u kojeg je Trump ušao s bahatim i agresivnim stavom. Trumpov napuhani ego ubrzo se izdušio te je do kraja tog razgovora praktički preklinjao Nietu da ne govori medijima da Meksiko neće platiti njegov zid jer „ne može živjeti od medijskog pokrivanja te teme“.
Trump još uvijek prijeti otkazivanjem nuklearnog dogovora s Iranom (FOTO: Hina/EPA/Shawn Thew)
Trump nije koncentriran samo na Meksiko i dogovore s Meksikom. Obamin nuklearni dogovor s Iranom mu je također na nišanu. Trumpova cijela predizborna priča o vanjskoj politici koja se doticala Bliskog istoka sastojala se od tri glavne točke: pobjede protiv „Islamske Države“, kovanje izraelsko-palestinskog mirovnog plana i opsesivne opozicije nuklearnog dogovora s Iranom. Prvi dio plana, pobjeda protiv IS-a koliko toliko uspijeva, iako je Trump najavio da će se to dogoditi unutar mjesec dana (na što su publika i mediji odgovorili grohotnim smijehom), i iako su Sjedinjene Države u tom procesu počele proizvoditi više civilnih država nego Rusi i sirijska vojska.
Kovanje izraelsko-palestinskog mirovnog plana prepustio je svom zetu Jaredu Kushneru, trgovcu nekretninama koji je otkrio da je to ipak nešto kompleksniji problem od preprodaje hotela te je tada ta priča i zastala. No, treće bojno polje bliskoistočne politike, ono koje se dotiče nuklearnog dogovora s Iranom, itekako je u razvoju.
Sukob u Bijeloj kući
Trump prijeti. Prijetio je za vrijeme predsjedničke kampanje, prijetio je kada je došao na vlast i prijeti još uvijek otkazivanjem dogovora s Iranom. Međutim, Trumpove riječi su jeftine, pa za stvarnu procjenu što se događa u Bijeloj kući po tome pitanju, treba zagrebati ispod površine.
Skupina u Bijeloj kući koja je najviše radila po pitanju lobiranja Trumpu protiv dogovora s Iranom bili su neokonzervativci i desničarski populisti. Steve Bannon, izrazito proizraelski orijentiran (što bi objasnilo njegovu averziju prema Iranu), dok je još bio u Bijeloj kući, od iskusnog je američkog diplomata Johna A. Boltona zatražio da izradi dokument koji bi služio kao prijedlog plana povlačenja SAD-a iz dogovora s Iranom. U Bannonovom krugu su bili i drugi utjecajni članovi Vijeća za nacionalnu sigurnost, poput Ezre Cohena-Watcnicka i Dereka Harveya koje je u Vijeće pozvao još Michael Flynn i koji su gurali ne samo ideju izlaska iz nuklearnog dogovora nego i direktne intervencije protiv Irana, u bilo kojem kapacitetu.
Iran je u diplomatskom ratu s najboljim saveznikom SAD-a na Bliskom istoku - Saudijskom Arabijom. Nedavno su prosvjednici u Teheranu zapalili veleposlanstvo Saudijske Arabije (FOTO: Hina/EPA/Mohammad Reza Nadimi)
Argumentacija za takve poteze bila je da Iran stječe daleko previše utjecaja i moći na Bliskom istoku, što u Iraku, što u Jemenu, a osobito u Siriji vođen pobjedama njegovih saveznika. Iranska želja da učvrsti utjecaj u tim državama i da pojača utjecaj u Kataru i Bahreinu zabrinjavajuća je ne samo za SAD nego i za njihove vodeće lokalne saveznike, Saudijsku Arabiju i Izrael. Saudijska Arabija pokrenula je proces diplomatskog napada na Katar djelomično zbog jačanja autonomnosti katarske vanjske politike i djelomično zbog katarskog odbijanja da se oštrije usprotivi Iranu, dok Izrael na svojim granicama još uvijek ima nikada jači libanonski Hezbolah koji je po svemu sudeći najmoćniji i najvjerniji iranski regionalni saveznik. Izrael zna da svaki potencijalni vojni potez protiv Irana garantira vojni sukob s Hezbolahom i kišu raketa koja bi počela padati po izraelskim vojnim metama i gradovima. Upravo to je, što se tiče Irana, njihova garancija da će Izrael jako dobro razmisliti prije nego što poduzme ikakav značajan potez.
S druge strane debate stoje H.R. McMaster, vodeći američki savjetnik za nacionalnu sigurnost i američki ministar obrane, James Mattis. Obojica su bivši članovi američkih vojnih postrojbi, i niti jedan od njih dvoje nije pretjerano impresioniran antagonističkim stavovima neokonzervativaca prema Iranu. Neka ne bude zabune, u prošlosti su i McMaster i Mattis imali jastrebovske poglede na Iran i sasvim je jasno da su obojica svjesni kako je Iran strateški protivnik u regiji, ali su itekako svjesni činjenice da povlačenje SAD-a iz nuklearnog ugovora s Iranom znači da će Iran nastaviti s razvojem nuklearnih kapaciteta koji bi ga doveo na rub potencijala za razvitak nuklearne bombe, a da takav razvoj događaja nosi nužnost američkog odgovora, vjerojatno istovremeno ekonomske, subverzivne i vojne prirode. Jasno im je i to da bi takav potencijalni sukob Sjedinjene Države ušle bez ikakvog međunarodnog legitimiteta, s obzirom da UN-ovi promatrači redovito izvješćuju da se Iran drži svih parametara dogovora, iako Trumpova vlast tvrdi da se ne drži „duha dogovora“. Izgleda da McMaster i Mattis nisu spremni na takav blef i šansu da im Iranci na njega i odgovore.
Američki ministar obrane, James Mattis nije pretjerano impresioniran antagonističkim stavovima neokonzervativaca prema Iranu (FOTO: Hina/EPA/Andrew Harrer)
Neokonzervativna i desničarsko-populistička skupini u Bijeloj kući doživljava konstantne poraze. Iz Bijele kuće je izletio Steve Bannon, a McMaster je otpustio Cohena-Watnicka i Harveya. Trump i njegovi dužnosnici poput Nikki Haley, predstavnice SAD-a u UN-u, još uvijek prijete Iranu, no bez političke potpore u vlastitim redovima te prijetnje zvuče sve praznije. Trumpova vlast je nuklearni dogovor s Iranom produžila već dva puta, a postoji šansa da će tu odluku ubuduće prepustiti Kongresu kako bi sa sebe skinuli imidž političara koji ne ispunjavaju obećanja.
Međutim, unatoč trenutnom porazu vojnih jastrebova, ni Washington ni Teheran ne bi trebali mirno spavati. Imajmo na umu da odnose s Iranom sada uglavnom vode umirovljena vojna lica umjesto diplomata što je loš recept za situaciju koja je primarno diplomatska, te da izravna telefonska veza sa Teheranom koju je za svaki slučaj instalirao John Kerry za vrijeme Obamine administracije, više ne postoji. U Trumpovoj Bijeloj kući za sada su možda i prevladali oni kojima vojne intervencije nisu prva opcija, no situacija je još uvijek itekako zapaljiva.
lupiga
