STADION u Lensu, Francuska, osmina finala Europskog prvenstva u nogometu, Hrvatska – Portugal, 116 minuta iscrpljujućeg dvoboja. Lijevi bek hrvatske reprezentacije Ivan Strinić, igrač talijanskog „Napolija“ po stoti put besmisleno se zabija u blok portugalskih braniča koji ga nemilosrdno krše poput zalutale budale i oduzimaju loptu. Jadničak nemoćno širi ruke, španjolski sudac Carlos Velasco Carballo, “hijo de puta“, po enti put je zažmirio na grubu igru Portugalaca koji u kontri preko Quaresme zabijaju pobjednički gol. Hrvatski navijački puk je u šoku, pucaju čaše, kapetan Srna, Pjaca i Modrić neutješno plaču, sportska nepravda opet nam se iskezila u lice.
Jedini čovjek koji je mogao spriječiti takav rasplet, priučeni trener i TV serviser sa zagrebačkih margina Ante Čačić, stoji uz rub terena kao živa bandera, bleji u prizor kojem nije dorastao i pogledom traži pomoć svog gazde. Ne misli, skamenjen je, ne zna što mu je za činiti. Kamera švenka, prikazuje Mandžukića kako ga s neskrivenim prezirom odmjerava. Sve što je mogao, selektor hrvatske reprezentacije je zasrao, prepušten na milost i nemilost svom neznanju.
I svi koji su glasno i u bradu pričali kako Šukerov i Mamićev potrčko ne može voditi ovu reprezentaciju, došli su na svoje. Nogometna stvarnost nam je dokazala da budale svo znanje stječu isključivo preko negativnog iskustva vlastite kože. Dokazala nam da su predsjednik HNS-a Davor Šuker, vlasnik hrvatskog nogometa Zdravko Mamić i selektor Ante Čačić ubojice nogometnih snova.
Tu budalu ništa nije moglo pokrenuti, osim Mamića
Neću ulaziti u taktičke analize utakmice iako je i nogometnim analfabetama bilo jasno da Strinić, Ćorluka i Brozović padaju od iscrpljenosti s nogu, te kako su zamjene u vidu Vrsaljka, Schildenfelda i Pjace neophodne. Sva Čačićeva taktička nemoć i trenerska (ne)stručnost zrcalila se u 30 sekundi poklonjenih trećoj hrvatskoj špici Andreju Kramariću, dok je naš portugalski „krvnik“ Quaresma ušao 30 minuta ranije. Portugalci su nas nekažnjeno tukli, izgubljeni sudac (ne)svjesno potkradao, nismo mogli pogoditi okvir gola od frustracije i sve je to Čačić zblenuto promatrao, iako bi jedan Jurgen Klopp ili Slaven Bilić vjerojatno davno bili nasred terena unoseći se u lice „najgorem sucu EP-a“, kako to već danima tvrdi čuveno „Oko sokolovo“ Mateo Beusan. Ništa tu budalu nije moglo pokrenuti, osim Mamića.
Igrao sam profesionalno nogomet, znam kako svlačionica diše. Uvjeren sam kako su Srna, Modrić, Mandžukić, Ćorluka &co na rubu tridesetih godina željeli sjajne nogometne karijere okruniti i velikim reprezentativnim uspjehom. Jednako tako, siguran sam da su oni, a ne Čačić ili Šimunić, bili generatori dobre momčadske atmosfere gonjeni velikim motivom osvajanja europskog nogometnog trona. Čačić ne može motivirati vlastitu ženu da mu skuha sarmu, kamoli da nadahne igrača da probije granice svojih mogućnosti.
I upravo u ovom trenutku prilazimo biti stvari; kako je uopće moguće da je Ante Čačić, glavati mediokritet pretankih nogu, uspio postati selektor hrvatske reprezentacije i čuvar nada jedne od najtalentiranijih nogometnih nacija na svijetu?
Odgovor je zapravo bolan i svi ga znamo. Prešutjeli smo nogometna zlodjela Davora Šukera, Zdravka Mamića, Damira Vrbanovića i svu tu hrpu iritantnih simbola hrvatskog nogometa koji ga tretiraju kao osobnu prćiju, bankomat i odskočnu dasku za unosne sinekure. Prešutjeli smo nogomet kao više od igre i dopustili da Čačić u ime Mamića odlučuje umjesto našeg izbora.
Čačiću zbogom
U trenutku kad je Ante Čačić oktroiran na mjesto selektora hrvatske nogometne reprezentacije, kadeti malog dalmatinskog kluba „Adriatic“ izbačeni su iz lige zbog neimanja licence (čitaj, nema se para), iako su prije toga razvalili kadete zagrebačkog „Dinama“. HNS im nije pomogao. U trenutku kad je prema svim javnim anketama 80% Hrvata reklo da će si radije pucati u nogu nego gledati kako Ante Čačić osmišljava taktiku reprezentacije tipa „nabij loptu u kukuruz kad vodimo“, isti je u medijima ispod brka smireno objašnjavao kako je on logičan izbor i da ne vidi razloga kritikama. Jest, logičan si izbor nakon deset butelja u "Trnjanki" i tri porcije miješanog mesa koje ti umrtve mozak.
No, da ne budem nepravedan prema selektoru repke u odlasku – čak niti Zdravko Mamić koji je prošao medijsku školu Ćire Blaževića ne može si dopustiti da mu „ovaj tikvan“ postane uteg u javnosti – nije niti on sve kriv. Da, častohlepna je neznalica, zagrizao je previše i vjerojatno će do kraja života kriviti suca Carballa i sreću koja ga je napustila u ključnom trenutku zbog neuspjeha nikad moćnije reprezentacije, ali morao je znati ili barem posumnjati u ideju kako nije u stanju „zajašiti bengalskog tigra“. Sve su to vrhunski nogometaši koji godišnje potroše više novca nego li ga je on ikad zaradio u životu, ne pripada nogometaški, statusno, a bome niti znanjem tom staležu. Netko je Čačića uvjerio kako će „sve biti u redu“ i neka ne brine. Taj „isti netko“, a svi znamo tko su ti dijabolični likovi, danas će mu okrenuti leđa i sprdati ga kao nesposobnjakovića. Zdrav razum i skromnost trebali su biti dovoljne karakteristike da Čačić shvati kako ne može potrajati i da on nije taj koji može Hrvatsku povesti na krov svijeta, nogometni Panteon. Ignoriranje te očigledne činjenice dovoljna je da ga zauvijek diskreditira kao autoritet potreban za selektora hrvatske nogometne reprezentacije. Poltronstvo prema Šukeru i Mamiću samo je kap koja je prelila čašu.
Treba nam Robert Prosinečki
Nakon nikad bolnijeg neuspjeha nogometne reprezentacije, jasno je kako trebamo uručiti „pakrački dekret“ Anti Čačiću prije kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo u Rusiji. Neka kosi travu, trenira veterane, mirno proživi ostatak kalvarije koje su mu priredili pametnjakovići iz HNS-a. Jasna su jedina logična rješenja; na krvavim koljenima otići u Azerbejdžan i otkupiti od njihovog nogometnog saveza ugovor s „Velikim Žutim“, Robertom Prosinečkim, jedinim znalcem i autoritetom koji može ovu nadarenu i hrabru, ali trenutno psihološki dotučenu generaciju podići iz mrtvih. Ukoliko treba, pismeno mu garantirati svakodnevnu nabavku ptičjeg mlijeka, ali svakako ga privoljti na pristanak. Robi je sjajan čovjek, voli svoju zemlju na uljudan način.
No, kad bi u nekom sjajnom raspletu Prosinečki i pristao biti izbornikom hrvatske nogometne reprezentacije, ništa nismo napravili ukoliko će Davor Šuker ostati predsjednikom HNS-a, a Zdravko Mamić „sivom eminencijom“ hrvatskog nogometa. U Hrvatskoj postoje odlični ljudi koji razumiju nogomet; Zvonimir Boban, plemenita desetka, danas je drugi čovjek FIFA-e, Dario Šimić godinama se bori za sindikalna prava hrvatskih nogometaša – svaki stoti trenirani nogometaš postaje profesionalac, svaki tisućiti zaradi dovoljno u brutalnoj profesionalnoj karijeri za pristojan život, predrasuda da su nogometaši bogati i glupi samo je predrasuda – Šokota, Jeličić, Vlaović, Stanić, Tudor, Bišćan, samo su neka od imena koja garantiraju da možemo nogometno opstati bez razbojnika u nogometu.
Dajte nam loptu i učinit ćemo čuda
Hrvati su sportska nacija, dajte nam loptu, učinit ćemo čuda s njom i pritom, ne podcjenjujem dostignuća ostalih sportaša poput braće Sinković ili obitelji Kostelić. Hrvatska nogometna reprezentacija, stručni stožer ne računam, na Europskom prvenstvu u Francuskoj nije nas osramotila, štoviše, u svemu su nam bili na ponos.
No, vrhuška u HNS-u zaradila je na njihovoj i našoj muci dvadesetak milijuna eura od prihoda, reklama i sponzorstva, dobro se zabavila u Francuskoj. Sve ugovore nogometaša, sudaca i trenera drže u svom sefu. Kreiraju poredak u prvenstvu, kažnjavaju nepoćudne, delegiraju preplašene suce, opijeni su vlastitom lažnom veličinom, njihova imena su poznata iz crnih kronika. Punih usta „nezavisnosti sporta od politike“ ne izlaze sa izbornih lista, stranačkih skupova i predsjedničinog ureda. Ipak, uskoro su izbori, pomeli smo Karamarka i HDZ, pometimo Šukera i HNS dolaskom ljudi koji će nam garantirati taj ishod. Jer sve dok toleriramo njihovu prisutnost u nogometu, možemo očekivati da će nas „Čačići voditi u pobjede“, suci maltretirati, navijači stvarati nerede i da ćemo primiti gol u 119. minuti sudbinskog meča generacije. Dočekajmo ih na puni šut.
index
Jedini čovjek koji je mogao spriječiti takav rasplet, priučeni trener i TV serviser sa zagrebačkih margina Ante Čačić, stoji uz rub terena kao živa bandera, bleji u prizor kojem nije dorastao i pogledom traži pomoć svog gazde. Ne misli, skamenjen je, ne zna što mu je za činiti. Kamera švenka, prikazuje Mandžukića kako ga s neskrivenim prezirom odmjerava. Sve što je mogao, selektor hrvatske reprezentacije je zasrao, prepušten na milost i nemilost svom neznanju.
I svi koji su glasno i u bradu pričali kako Šukerov i Mamićev potrčko ne može voditi ovu reprezentaciju, došli su na svoje. Nogometna stvarnost nam je dokazala da budale svo znanje stječu isključivo preko negativnog iskustva vlastite kože. Dokazala nam da su predsjednik HNS-a Davor Šuker, vlasnik hrvatskog nogometa Zdravko Mamić i selektor Ante Čačić ubojice nogometnih snova.
Tu budalu ništa nije moglo pokrenuti, osim Mamića
Neću ulaziti u taktičke analize utakmice iako je i nogometnim analfabetama bilo jasno da Strinić, Ćorluka i Brozović padaju od iscrpljenosti s nogu, te kako su zamjene u vidu Vrsaljka, Schildenfelda i Pjace neophodne. Sva Čačićeva taktička nemoć i trenerska (ne)stručnost zrcalila se u 30 sekundi poklonjenih trećoj hrvatskoj špici Andreju Kramariću, dok je naš portugalski „krvnik“ Quaresma ušao 30 minuta ranije. Portugalci su nas nekažnjeno tukli, izgubljeni sudac (ne)svjesno potkradao, nismo mogli pogoditi okvir gola od frustracije i sve je to Čačić zblenuto promatrao, iako bi jedan Jurgen Klopp ili Slaven Bilić vjerojatno davno bili nasred terena unoseći se u lice „najgorem sucu EP-a“, kako to već danima tvrdi čuveno „Oko sokolovo“ Mateo Beusan. Ništa tu budalu nije moglo pokrenuti, osim Mamića.
Igrao sam profesionalno nogomet, znam kako svlačionica diše. Uvjeren sam kako su Srna, Modrić, Mandžukić, Ćorluka &co na rubu tridesetih godina željeli sjajne nogometne karijere okruniti i velikim reprezentativnim uspjehom. Jednako tako, siguran sam da su oni, a ne Čačić ili Šimunić, bili generatori dobre momčadske atmosfere gonjeni velikim motivom osvajanja europskog nogometnog trona. Čačić ne može motivirati vlastitu ženu da mu skuha sarmu, kamoli da nadahne igrača da probije granice svojih mogućnosti.
I upravo u ovom trenutku prilazimo biti stvari; kako je uopće moguće da je Ante Čačić, glavati mediokritet pretankih nogu, uspio postati selektor hrvatske reprezentacije i čuvar nada jedne od najtalentiranijih nogometnih nacija na svijetu?
Odgovor je zapravo bolan i svi ga znamo. Prešutjeli smo nogometna zlodjela Davora Šukera, Zdravka Mamića, Damira Vrbanovića i svu tu hrpu iritantnih simbola hrvatskog nogometa koji ga tretiraju kao osobnu prćiju, bankomat i odskočnu dasku za unosne sinekure. Prešutjeli smo nogomet kao više od igre i dopustili da Čačić u ime Mamića odlučuje umjesto našeg izbora.
Čačiću zbogom
U trenutku kad je Ante Čačić oktroiran na mjesto selektora hrvatske nogometne reprezentacije, kadeti malog dalmatinskog kluba „Adriatic“ izbačeni su iz lige zbog neimanja licence (čitaj, nema se para), iako su prije toga razvalili kadete zagrebačkog „Dinama“. HNS im nije pomogao. U trenutku kad je prema svim javnim anketama 80% Hrvata reklo da će si radije pucati u nogu nego gledati kako Ante Čačić osmišljava taktiku reprezentacije tipa „nabij loptu u kukuruz kad vodimo“, isti je u medijima ispod brka smireno objašnjavao kako je on logičan izbor i da ne vidi razloga kritikama. Jest, logičan si izbor nakon deset butelja u "Trnjanki" i tri porcije miješanog mesa koje ti umrtve mozak.
No, da ne budem nepravedan prema selektoru repke u odlasku – čak niti Zdravko Mamić koji je prošao medijsku školu Ćire Blaževića ne može si dopustiti da mu „ovaj tikvan“ postane uteg u javnosti – nije niti on sve kriv. Da, častohlepna je neznalica, zagrizao je previše i vjerojatno će do kraja života kriviti suca Carballa i sreću koja ga je napustila u ključnom trenutku zbog neuspjeha nikad moćnije reprezentacije, ali morao je znati ili barem posumnjati u ideju kako nije u stanju „zajašiti bengalskog tigra“. Sve su to vrhunski nogometaši koji godišnje potroše više novca nego li ga je on ikad zaradio u životu, ne pripada nogometaški, statusno, a bome niti znanjem tom staležu. Netko je Čačića uvjerio kako će „sve biti u redu“ i neka ne brine. Taj „isti netko“, a svi znamo tko su ti dijabolični likovi, danas će mu okrenuti leđa i sprdati ga kao nesposobnjakovića. Zdrav razum i skromnost trebali su biti dovoljne karakteristike da Čačić shvati kako ne može potrajati i da on nije taj koji može Hrvatsku povesti na krov svijeta, nogometni Panteon. Ignoriranje te očigledne činjenice dovoljna je da ga zauvijek diskreditira kao autoritet potreban za selektora hrvatske nogometne reprezentacije. Poltronstvo prema Šukeru i Mamiću samo je kap koja je prelila čašu.
Treba nam Robert Prosinečki
Nakon nikad bolnijeg neuspjeha nogometne reprezentacije, jasno je kako trebamo uručiti „pakrački dekret“ Anti Čačiću prije kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo u Rusiji. Neka kosi travu, trenira veterane, mirno proživi ostatak kalvarije koje su mu priredili pametnjakovići iz HNS-a. Jasna su jedina logična rješenja; na krvavim koljenima otići u Azerbejdžan i otkupiti od njihovog nogometnog saveza ugovor s „Velikim Žutim“, Robertom Prosinečkim, jedinim znalcem i autoritetom koji može ovu nadarenu i hrabru, ali trenutno psihološki dotučenu generaciju podići iz mrtvih. Ukoliko treba, pismeno mu garantirati svakodnevnu nabavku ptičjeg mlijeka, ali svakako ga privoljti na pristanak. Robi je sjajan čovjek, voli svoju zemlju na uljudan način.
No, kad bi u nekom sjajnom raspletu Prosinečki i pristao biti izbornikom hrvatske nogometne reprezentacije, ništa nismo napravili ukoliko će Davor Šuker ostati predsjednikom HNS-a, a Zdravko Mamić „sivom eminencijom“ hrvatskog nogometa. U Hrvatskoj postoje odlični ljudi koji razumiju nogomet; Zvonimir Boban, plemenita desetka, danas je drugi čovjek FIFA-e, Dario Šimić godinama se bori za sindikalna prava hrvatskih nogometaša – svaki stoti trenirani nogometaš postaje profesionalac, svaki tisućiti zaradi dovoljno u brutalnoj profesionalnoj karijeri za pristojan život, predrasuda da su nogometaši bogati i glupi samo je predrasuda – Šokota, Jeličić, Vlaović, Stanić, Tudor, Bišćan, samo su neka od imena koja garantiraju da možemo nogometno opstati bez razbojnika u nogometu.
Dajte nam loptu i učinit ćemo čuda
Hrvati su sportska nacija, dajte nam loptu, učinit ćemo čuda s njom i pritom, ne podcjenjujem dostignuća ostalih sportaša poput braće Sinković ili obitelji Kostelić. Hrvatska nogometna reprezentacija, stručni stožer ne računam, na Europskom prvenstvu u Francuskoj nije nas osramotila, štoviše, u svemu su nam bili na ponos.
No, vrhuška u HNS-u zaradila je na njihovoj i našoj muci dvadesetak milijuna eura od prihoda, reklama i sponzorstva, dobro se zabavila u Francuskoj. Sve ugovore nogometaša, sudaca i trenera drže u svom sefu. Kreiraju poredak u prvenstvu, kažnjavaju nepoćudne, delegiraju preplašene suce, opijeni su vlastitom lažnom veličinom, njihova imena su poznata iz crnih kronika. Punih usta „nezavisnosti sporta od politike“ ne izlaze sa izbornih lista, stranačkih skupova i predsjedničinog ureda. Ipak, uskoro su izbori, pomeli smo Karamarka i HDZ, pometimo Šukera i HNS dolaskom ljudi koji će nam garantirati taj ishod. Jer sve dok toleriramo njihovu prisutnost u nogometu, možemo očekivati da će nas „Čačići voditi u pobjede“, suci maltretirati, navijači stvarati nerede i da ćemo primiti gol u 119. minuti sudbinskog meča generacije. Dočekajmo ih na puni šut.
index
