Udio Udbe

Kada sam prije dvadeset i nešto godina u Feralu objavio članak ‘Nad odrom Dalibora Brozovića’, ličnost apostrofirana u naslovu navodno je bila živa. Usprkos tome, prva je rečenica bila intonirana kategorično: ‘Akademik Dalibor Brozović, predsjednik Vijeća za zaštitu sloboda javnog informiranja pri Saboru Republike Hrvatske, preminuo je u utorak, 31. siječnja 1995., u prijepodnevnim satima.’ Završna misao, ipak, sadržavala je notu optimizma: ‘Brozović je mrtav, živjela sloboda javnog informiranja!’

Povod takvoj dijagnozi bio je pičvajz nastao nakon ukaza Ministarstva kulture RH kojim je Feralu bio razrezan drakonski ‘porez na pornografiju’, i koji je tada bio na snazi već punih osam mjeseci, a posebno činjenica da se parlamentarno tijelo kojemu je istaknuti hrvatski jezikoslovac i akademik bio na čelu – Vijeće za zaštitu sloboda javnog informiranja – o udaru na slobodu javnog informiranja nije željelo ni na kakav način odrediti. U redakciji smo bili mišljenja kako na mjestu predsjednika saborskog organa ordinira netko u balzamiranom stanju, netko tko je postavljen na funkciju zato da ne postoji.

U to doba uspio sam se čak i brzoglasnim putem čuti s Daliborom Brozovićem i zatražiti od njega da se o cijeloj stvari javno izjasni, na primjer kroz razgovor za Feral, no on je tu mogućnost ljubazno otklonio, navodeći kao prepreku princip kojega se čvrsto drži, naročito u zrelim godinama. ‘Ja sam s vama solidaran, vjerujte, ali intervjue ne dajem iz principa’, rekao je. Iz toga sam zaključio da je akademik preminuo iz načelnih razloga. A znatno kasnije smrt ga je zadesila i izvan jeftine novinarske metafore.

Kiksevi poput umiranja, međutim, ne mogu se dogoditi Josipu Manoliću, koji ovih dana proživljava novu mladost, sedamsto dvadeset i devetu po redu. Nakon što je Tomislava Karamarka prokazao kao sitnog konfidenta Udbe, pa je ovaj naglo prestao držati mise o lustraciji i posvetio se bulažnjenjima o stanju gospodarstva, stari je oznaš i najbliži Tuđmanov suradnik dovršio memoare pod naslovom ‘Politika i domovina – moja borba za suverenu i socijalnu Hrvatsku’. Čim se ovih dana knjiga nađe u izlozima knjižara i trafika, moći ćemo se uz relativno povoljnu cijenu suočiti s kapitalnom temom: s konstitutivnom ulogom Udbe u formiranju hrvatske države.

Već sada je jasno da će Manolićevo štivo, potkrijepljeno neposrednim ličnim iskustvom, ponuditi pregršt krasnih primjera koji bi mogli potvrditi slutnje što su ih dosad iznosili samo odvažniji pojedinci, naime da je samostalna Republika Hrvatska bila (i ostala) udbaški projekt, ništa više i ništa manje od toga. Da su okolnosti nešto drugačije, možda bi to bio poticaj za širu društvenu debatu, možda bi uslijedile ozbiljne znanstvene analize, a možda bi se dogodile i neke normativne posljedice: ne bi li u preambuli hrvatskoga ustava, recimo, umjesto pozivanja na mutne tekovine ZAVNOH-a, trebalo naglasiti državotvorne zasade Službe državne sigurnosti? I s druge strane: ne bi li navade HDZ-ovih revolveraša, koji gromko prijete trijebljenjem ‘udbaša’, ‘kosovaca’ i drugih krvopijskih bića iz zdravoga tkiva zajednice, valjalo smatrati prljavom protuhrvatskom rabotom, udarom na samu suštinu vječno sanjane i slavom ovjenčane Domovine?

Ako je suditi po drugom nastavku feljtona što izlazi u Jutarnjem listu, nezaobilazna rola Udbe nije se ticala samo pitanja državnosti, već je ona bila presudna i u izgradnji hrvatskog nacionalnog identiteta. Manolić tako piše o čuvenoj Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika iz 1967. godine – mitskome aktu kojim se ovdašnji nacionalizam hrani već skoro pola stoljeća – kao rezultatu samoprijegornoga rada agenata tajne službe. ‘Među potpisnicima Deklaracije bilo je onih koji su redovito izvještavali Službu državne sigurnosti o nastajanju spomenutog dokumenta.’

Štoviše, on je dobro poznavao ‘i samog autora i idejnog začetnika Deklaracije’, čak su bili i prijatelji, a dotični je prije toga više od petnaest godina bio u SDS-u ‘zadužen za književnike’. On mu je ‘naveo brojna imena iz Matice hrvatske koja su bila povezana sa SDS-om’ i opisao ‘kako se utjecalo na neke pojedince da promoviraju ideju o Deklaraciji’. Uglavnom: ‘Na pripremi Deklaracije aktivno su radili dugogodišnji agenti Udbe, primjerice, onaj s kodnim imenom ‘Forum’, ili pak onaj koji će kasnije biti ugledni privatni nakladnik, ali ne samo oni…’ U vrijeme kovanja samostalne hrvatske države Manolić je s tim vrijednim saznanjima upoznao i kolegu Tuđmana, upozorivši ga da su ‘neki protagonisti te priče i njegovi najbliži suradnici’, a ovaj mu je, veli, lakonski uzvratio: ‘Joža, ne možeš tu ništa promijeniti…’

A ‘Forum’? ‘Forum’ je, naravno, akademik Dalibor Brozović. Jedan od ‘najbližih suradnika’. Neko vrijeme i zamjenik predsjednika Republike. Na smrt otporni autor memoara iz pijeteta mu ne spominje ime, no ono je u akademskoj i obavještajnoj zajednici više-manje notorno, a svojedobno je, zajedno s kodnim dodatkom, osvanulo i na stranicama tabloida. Prepoznavši ga u metuzalemovim zapisima, spopala me je dilema: je li akademik Brozović, rečeni ‘Forum’, prije dva desetljeća opsluživao mehanizam državne cenzure kao predani Hrvat ili kao predani udbaš? A onda se štrecnuh: nasilno tražiti razliku između tih varijanti lojalnosti bio bi izraz krajnjega intelektualnog nepoštenja.

Što nas to uopće potiče da srljamo u brzopleta i neosnovana razgraničenja takozvane volje nacije od volje policije?

Početkom devedesetih akademik Brozović dao je ključan doprinos čišćenju hrvatskoga književnog jezika od nesnosnih ‘tuđica’, a zatim i čišćenju hrvatskih knjižnica od ‘tuđinske’ literature, poslavši – kao rukovoditelj državne leksikografske institucije – i osobno u rezalište četrdeset tisuća primjeraka ‘Enciklopedije Jugoslavije’, te se bez dvojbe može tvrditi kako je bio vodeća figura u naporu da se ekskluzivna vrijednost čitavoga kompleksa ‘nacionalne kulture’ utvrdi gvozdenom policijskom logikom. Je li baš slučajno što se u vrijeme ‘Forumova’ punog angažmana i za samu ‘nacionalnu kulturu’ uvriježio kodni naziv ‘hrvatska uljUdba’? I je li baš slučajno što postkomunističko djelo njegova suborca i nalogodavca – jedinoga hrvatskog političkog disidenta koji je u osamdesetim godinama raspolagao pasošem, licencom za inozemnu agitaciju – nosi naslov ‘UsUdbene povjesnice’?

Vrijedilo bi možda poći od toga da ekspanzija hrvatstva nije ništa drugo nego kolektivno usvajanje policijskog mentaliteta kojemu je dodan egzaktan nacionalni predznak. Jer nema nikakvoga suvislog razloga da kao suvremeni simbol svekolikog zla slovi organizacija čija je uloga u stvaranju hrvatske države neusporedivo veća od svih ostalih. Ako je država činjenica od policijskog značaja – kao što je to i ‘nacionalna kultura’ – je li bilo ičega normalnijeg nego da pri njenom osovljavanju najodgovornije dužnosti preuzmu provjereni kadrovi SDS-a? Svim je savjesnim akterima tih povijesnih događaja bilo razvidno da su suradnici Tuđmana i suradnici Udbe jedni te isti.

Drugim riječima: teško je zamisliti brutalnije napade na temelje hrvatske državnosti od prozivki ‘udbaša’, ‘kosovaca’ i drugih krvopijskih bića. Licima koja se upuštaju u takve avanture ne bi bilo pretjerano pripisati četničke motive, što ovom prilikom i činim.

Kvaka je, razumije se, u tome što oni koji danas bivaju prozivani kao ‘udbaši’ i ‘kosovci’, za razliku od svojih progonitelja, u pravilu nisu surađivali s tajnom policijom. Izuzev Manolićevih hladnih memoarskih bilješki, agent ‘Forum’ – koji u ovom tekstu služi samo kao simbol, reprezentant čitave armije pregalaca istog kova – nije na meti aktualnih hajki: najprije zato jer je mrtav, zatim jer se pravio pokojnim i dok je bio živ, a naposljetku i zbog toga što je potpuno svejedno je li akademik Dalibor Brozović bio domoljub ili udbaš ako se domoljublje temelji na udbaškoj vrsti privrženosti.

Domoljubna konstanta je, naime, gnušanje prema demokraciji, afekt preko kojeg se zajedničkim društvenim trudom mijenja totalitarni predznak umjesto sadržaja. Stoga su i ideološke harange tek loše prikriveni izrazi samoprezira, slično kao kada s ‘Enciklopedijom Jugoslavije’ u rezalište pošalješ svoju dotadašnju biografiju. Jer što su radili današnji veliki Hrvati dok je Udba tiho gradila konstrukciju samostalne, suverene i povampirene Domovine?

Radili su za Udbu, dakako.