Ugodni protokoli starog vremena

„Osobna biblioteka“ kroz seriju intervjua i monovjua razotkriva koji su pisci, djela i poetike osobno važni nekim od naših najuglednijih urednika, pisaca i prevoditelja. Zanimalo nas je kako izgledaju njihove osobne biblioteke, kakav je njihov odnos prema artefaktu knjige, knjižnicama, skupljanju, razmjeni i kupovanju knjiga, kakvi su njihovi osobni čitateljski rituali i sl. Serijal nastavljamo nizom mikroeseja Miroslava Kirina

Biblioteka sadašnjeg odnosno stvarnog vremena

Vlastita biblioteka je jedno zagonetno kućno biće, u tajnoj vezi s kućnim biljkama. Naime, i knjige i biljke neprestano se premještaju. Dok biljke teže tome da uhvate što više svjetla pa hrle prozoru, knjige se skrivaju, povlače u mračne kutke i redovito gube – one iz dnevnog boravka odlaze u hodnik ili u spavaću sobu, one iz spavaće u dnevni boravak. Možda nije lijepo tako reći, ali postoje knjige koje više volim i one su mi uvijek nadohvat ruke, nakratko vadim jednu, pročitam ulomak pa je vraćam na mjesto, ako se ondje nije već namjestila neka nova, tek pridošla knjiga, ljubimica dana i tjedna, kao što je trenutno Tournierov Ekstimni dnevnik. One manje mile – izmile, skriju se. Knjige je nemoguće organizirati i da ih se pita o tome ne sumnjam da bi bile nezadovoljne, grintave. Tanke knjige uguravam između debelih, malene pokraj standardnih pa ih ove progutaju kao da im služe kao bookmark, bijele knjige stavljam do crvenih i žutih, zelene bliže prozoru jer mislim da im treba sunčeva svjetla kao što treba biljkama, a rječnike slažem kao potresni neboder – zaljuljaju li se, spreman sam za bijeg iz stana. Knjige su knjige, one nisu digitalna online izdanja, ona trebaju naše ruke, da ih listaju, prinose nosu, onjuše. Volim lijepe knjige i ne stidim se reći kako sam neke knjige kupio samo zato što me privuklo njihovo oblikovanje. Srećom smo imali tako dobre oblikovatelje knjiga, poput Arsovskoga, ili Sanje Iveković, dok je radila u Grafičkom zavodu Hrvatske i oblikovala biblioteku Zora. Još maštam o tome da mi neka od budućih knjiga izgleda kao, primjerice, Musilov notes Bore Ćosića, dok je Arsovski, razumljivo, nedostižan ideal. Ipak, svaka knjiga što ju je za mene oblikovao Boris Runjić čudo je za sebe i sve ih volim.

Biblioteka spašenih knjiga prošlog-sadašnjeg vremena

Istodobno, uz tu stvarnu biblioteku, u prostorima sjećanja i imaginacije izdiže se bar još nekoliko biblioteka. Jedna od njih je i moja prva biblioteka koja se malo-pomalo slagala u mojoj petrinjskoj sobi, sve do početka rata 1991. godine. Nije bila velika, moglo je tu biti dvjesto-tristo knjiga, možda i manje, brojati je teško i nezahvalno. Ako se kaže kako vrijeme oduzima ono zapamćeno, možda se može reći i da dodaje. Pamćenje je nestabilno, sklono dopisivanju zapamćenoga, čak i izmišljanju, a sve radi stvaranja neke ugode. Skupljale su se u toj malenoj biblioteci, zapravo jednoj omanjoj polici, prve knjige poezije što sam ih kupovao još u srednjoj školi, potom neke prozne knjige, među kojima je osobito mjesto imala Kišova Enciklopedija mrtvih, koju sam kupio poslije poticajnog razgovora u petrinjskoj plućnoj bolnici kamo sam otišao posjetiti sisačkog pjesnika kojemu je tad dijagnosticiran rani stadij tuberkuloze. Bit će da je presudilo spominjanje nekih banijskih toponima u naslovnoj pripovijetki. Obojica smo bili očarani time da Kiš spominje banijska sela. No on je već tad bio veliko ime jugoslavenske književnosti. Poslije smo se taj sisački pjesnik i ja sve više udaljavali, premda je još bilo lijepih pjesničkih susreta i razgovora.

On se srećom izliječio, otklonio tuberkulozu iz svoje moguće biografije, ali nas je zato rat zauvijek razdvojio. A sad, gotovo četrdeset godina poslije našeg razgovora u petrinjskoj plućnoj bolnici, i on je dio neke moguće „enciklopedije mrtvih“, a svi naši nesporazumi i grijesi nikad neće moći biti razriješeni.

Koncem rata katkad sam iz privremenog prognaničkog stana svojih roditelja na jednom od sisačkih brežuljaka promatrao Petrinju. Uvijek je nešto gorjelo ondje, izvijao bi se dim, a mi ispunjeni zebnjom nismo mogli znati što gori. Naravno da smo zamišljali najgore, no kad smo se vratili, to zamišljeno je ostalo samo zamišljeno. Ipak, moje male biblioteke nije bilo, no „preživjele“ su neke knjige i sretan sam što mogu nabrojati naslove nekih od njih:

Nasumični popis spašenih knjiga: Poezija Paula Celana, Poezija Fernanda Pessoe, Poezija Branka Miljkovića, Srpska pripovetka 1950-1982 Radivoja Mikića, Historija nadrealizma Morisa Nadoa, India Song Marguerite Duras, Teorija prijetnje Botho Straussa, And the Ass Saw the Angel Nicka Cavea, Zašto smo u Vijetnamu? Normana Mailera, Odabrana djela 9 i 10 Augusta Strindberga, Senke zaista i nikakvo sažaljenje R. V. Fasbindera, Ja, i tako dalje Suzan Zontag, Kinesko pismo Svetislava Basare, Filozofske i političke rasprave J-P. Sartrea, Djelo 2 Arthura Rimbauda, Sjedinjavanja Roberta Muzila,  Druidi i Glas Tomaža Šalamuna, Botticelli Ive Svetine, Knjiženstvo van sebe, Kaseta: „evo;-ta!“ Jagode Zamode, Činjenice i Ime Zvonka Makovića, Rasuti teret Danijela Dragojevića, Sretne ulice Delimira Rešickog, Zapadno–istočni spol i Melankolični ljetopis Branka Čegeca.

Međutim, opsežniji je popis onih koje ipak nisam zatekao u svojoj kući, kao što među njima nije bilo meni veoma važne i drage knjige Praksa laži Branka Maleša s neponovljivom posvetom koja parodira posvete Dragutina Tadijanovića. Dakako, bilo ih je još, no nemoguće ih se prisjetiti. Ne znam jesu li ostale izgorjele, ili ih je netko jednostavno odnio, slično našim obiteljskim fotografijama, no nije ih bilo, a ja sam pogriješio što odmah po povratku u Petrinji po sjećanju nisam popisao knjige te biblioteke, kao što nisam popisao gramofonske ploče, što mi je još više žao jer neke od tih ploča više nikad neću niti želim naći, a odlučio sam da ne kupujem ploče sad kad se opet proizvode i kupuju.

Knjige je nemoguće organizirati i da ih se pita o tome ne sumnjam da bi bile nezadovoljne, grintave. Tanke knjige uguravam između debelih, malene pokraj standardnih pa ih ove progutaju kao da im služe kao bookmark, bijele knjige stavljam do crvenih i žutih, zelene bliže prozoru jer mislim da im treba sunčeva svjetla kao što treba biljkama, a rječnike slažem kao potresni neboder – zaljuljaju li se, spreman sam za bijeg iz stana

Biblioteka međuvremena  i međuprostora

Tu su i knjige donesene iz drugih petrinjskih osobnih biblioteka, ništa čudno, u te četiri godine koje su pojeli skakavci? muhe? mačke? divlje svinje? stonožne nemani?, stvari su se posuđivale, premještale iz jedne kuće u drugu, jedni su stanari izlazili iz kuće, drugi ulazili, i tako u nekoliko ciklusa. Slično je bilo i s knjigama. Neke od zatečenih knjiga imaju svoj ex libris, druge nemaju i nemoguće je njihovim vlasnicima ući u trag. S druge strane, onih čiji ex libris nose te knjige sad više nema u gradu. Kako god, i te pridošlice sasvim su se dobro sporazumjele s ostacima moje biblioteke i dijele zajednički prostor na policama. Treba li osjećati nelagodu zbog toga? Možebitnu krivnju? Sve dok se knjige čitaju nema mjesta nikakvoj nelagodi ni krivnji.

Biblioteka raseljenih knjiga

Čine je knjige posuđene i čitane iz drugih biblioteka. Za nju ne treba pripremati posebnu policu, ne trebaju ni čavli ni šarafi, ni pila ni čekić i nije potrebno nikakvo stolarsko znanje i iskustvo. Ta biblioteka, koju svatko može stvoriti, odlikuje se odsutnošću vlastita prostora i upravo su zato njezini kapaciteti neograničeni. Ona je velika razsredištena biblioteka čijim je knjigama nemoguće odrediti broj, najdemokratskija je od svih, to je biblioteka tisuću adresa, uglavnom postojećih, ali i već bivših, nepostojećih, ona je koja se odriče prava na vlasništvo svake pojedine knjige, što nam je posve nedokučivo jer, priznajmo, mi koji danonoćno gutamo knjige doista i želimo posjedovati knjige, mirisati ih, imati ih nadomak ruke, blizu dodira, u letimičnom pogledu oka, u posljednjoj noćnoj i prvoj jutarnjoj pomisli. Ima u tome i komocije – ne posjedovati knjige, ne zamarati se njihovim mjestom na polici i mogućim pitanjem: koje bih se knjige trebao lišiti kako bi na njezino mjesto došla neka druga?

Biblioteka lebdećih knjiga

U nedostatku prostora na policama veoma sam rano počeo raditi police iznad gotovo svih vrata u stanu. Inspiraciju sam veoma davno dobio u gajničkom stanu Goranke Lozanović –unutrašnjost njezina stana bila je obrubljena policama za knjige odmah tik do stropa. Kako praktično, pomislio sam tada, ne ometaju ritam svakodnevnog života. Na vrhu svakih od vrata u našem stanu je prozorčić, zamišljen da prostor stana razbija kvadratima svjetla, osobito u jutro ili u kasno poslijepodne. U podnožju prozorčića čavlima sam pribio uski pravokutni komad šperploče na koji sam naslagao knjige uglavnom svjetske proze. Na polici iznad jednih vrata naslagane su knjige Čolovićeve Biblioteke XX vek, kao i još neke knjige malih formata. Iznad vrata što vode u dnevni boravak su knjige na kineskom i prijevodi kineske poezije. Knjige prevedene poezije natkriljuju ulazak u središnji hodnik, najmračnije mjesto u stanu jer čak su i oni kvadrati svjetla zastrti knjigama. Ako ne podižete pogled dok hodate stanom knjige iznad vaših glava jedva da možete zamijetiti. Moglo bi se čak reći da se bez njih može. No bile su prve koje su padale na glavu kad je 2020. zatresao potres, kako onaj zagrebački, tako i onaj petrinjski. Ipak, ponovno sam ih vratio na njihova mjesta. Povijest se dakako ponavlja, no bolje je stradati od knjiga nego od ekspresnog lonca.

Biblioteka zaboravljenih knjiga

Jedna je od najmanjih, a možda je i ne, jer kako brojati ono što se zaboravilo? Bez stalnoga su mjesta i svoje police i upravo je to ono što je čini praktički nevidljivom, jer nikad je nismo kadri locirati, pronaći trenutno boravište jer se temelji na nečemu istodobno nepoželjnom i poželjnom – zaboravnosti. Čine je knjige što sam ih zaboravio vratiti u knjižnicu, ili sam pak zaboravio od kojih sam ih prijatelja posudio, jednako rastresenih i zaboravnih. Sami se vlasnici tih knjiga ne sjećaju da su mi ih posudili, ili im je zbog njihove vlastite nesigurnosti neugodno pitati za njih, kao što je i meni neugodno, jer nikad ne znam jesam li doista nekome posudio određenu knjigu, ili sam je jednostavno negdje zagubio, ili uopće ne znam je li itko nešto tražio i je li uopće riječ bila o knjizi.

Na polici iznad jednih vrata naslagane su knjige Čolovićeve Biblioteke XX vek, kao i još neke knjige malih formata. Iznad vrata što vode u dnevni boravak su knjige na kineskom i prijevodi kineske poezije. Knjige prevedene poezije natkriljuju ulazak u središnji hodnik, najmračnije mjesto u stanu jer čak su i oni kvadrati svjetla zastrti knjigama. Ako ne podižete pogled dok hodate stanom knjige iznad vaših glava jedva da možete zamijetiti

Biblioteka Renatinih knjiga

Kao tornjevi malešnih gradova po svim se kutcima Renatine radne sobe izdižu naslagane knjige. Izdiže se katkad i tek oprano rublje na sušilici. I biljke na prozoru, kao sugovornice osamljenih knjiga. Ja sam pak onaj skromni knjižničar koji će u labirintima te njezine „vlastite sobe“ pronaći upravo knjigu koja joj upravo tog trenutka treba. Ne pitajte me kako mi to uspijeva no gotovo uvijek nađem traženu knjigu. I ne zovite me u svoju vlastitu sobu s bibliotekom, knjižničarski urednom ili onom koja se posvuda izlijeva, to je besmisleno, odmah bih se izgubio i čak me ni vi ne biste više nikad uspjeli naći među koricama neke knjige.

Biblioteka sadašnjeg odnosno stvarnog vremena 2

Budući da Biblioteka stvarnog vremena nema rubove, nema početak ni kraj, nemoguće ju je opisati, znati odakle bi krenuo njezin opis i gdje bi završio. To je biblioteka „stvarnog života“, sklona metamorfozama i nepredvidljivostima, kao i život sam. Lijepo kaže M. Duras u istoimenoj knjizi autobiografskih tekstova: „Ova knjiga nema početka ni kraja, nema ni sredine. Samim tim što ne postoji bezrazložna knjiga, ova knjiga i nije knjiga.“ Dovoljno bi bilo riječ „knjiga“ zamijeniti s riječju „biblioteka“ pa da dobijemo uvjerljiv opis biblioteke. Često sam mijenjao raspored knjiga na policama – ispočetka je bilo najbanalnije – abecednim redom, osobito kad ih je još bilo malo, i dugo je tako bilo sve dok se nisu iskristalizirali neki drugi kriteriji koji su razorili logiku abecede i u organizaciju biblioteke unijeli prividan kaos, bar oku vanjskoga promatrača. Međutim, u svim tim mijenama Poezija je ostala najpostojanija, nju nisam želio dijeliti na podsvjetove, ona je bila i bit će jedan svijet. Jedina je iznimka rukavac razlogovske poezije, koju sam neko vrijeme intenzivno prikupljao, no i tu sam se samome sebe iskazao kao nedosljedan sakupljač – unatoč pripadnosti razlogovcima neke sam pjesnike odmah isključio jer ih i inače ne volim kao pjesnike. Tako da sam ih ostavljao prašini antikvarijata i nekim drugim znatno dosljednijim sakupljačima. Onda su se počele izdvajati teorijske knjige, što je počelo sa studijem komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu. Njima su se pomalo pripajale esejističke knjige, tad još u manjini. Bilo je tu odmah i nefikcionalnih knjiga, dnevnika, putopisa i memoarske literature. Prvi među takvima bio je Dnevnik Andréa Gidea u izdanju beogradskog Nolita. Neko su vrijeme prozne knjige prijetile da preuzmu prevlast u biblioteci, no kada sam shvatio da ću se morati iseliti iz vlastitog stana kako bi knjige ondje mogle mirno nastaviti živjeti i razmnožavati se, počeo sam smanjivati kupnju romana i knjiga pripovijedaka i malo-pomalo uvodio pravilo da ako kupim jednu knjigu, bar dvije knjige moraju potražiti nekog drugog, samilosnijeg bibliotekara.

U nedavnom preslagivanju knjiga, kada smo kupili i postavili nove police, velik dio zauzeli su formativni svesci časopisa Quorum, presudnoga za moju generaciju. Na katu više, ako su Quorumi u prizemlju, izabrana su djela F. Kafke, I. Kertesza, S. Novaka, A. Carson i P. Austera. Iznad njih držim svoje autorske knjige zajedno s knjigama koje sam preveo. Na katu više su rječnici, kao što su i na vrhu susjedne police. Ondje, na katovima niže nižu se predivne knjige za kojima proteklih nekoliko godina najčešće i najradije posežem. Riječ je o tzv. hibridnim knjigama, a one slobodno prekoračuju sve izričajne granice i upravo me ta njihova sloboda najviše privlači. Takve knjige trenutno zauzimaju četiri kata. Izdvojio bih sve knjige Semezdina Mehmedinovića, sve u nas prevedene knjige W. G. Sebalda, još neprevedene knjige Johna Bergera, pa knjige Predraga Matvejevića, Tatjane Gromače, nekoliko autobiografsko-esejističkih knjiga Charlesa Simica, izabrana izdanja Malih zvona, uvijek otvorenih hibridnosti. Od pojedinačnih knjiga izdvojio bih Zapise pred san Sei Šonagon, dojmljive Zapise o umiranju Vojislava Kuzmanovića (pomalo zaboravljenog pisca), Knjigu zapisa Josipa Vanište, Vodeni žig Josefa Brodskog, Dnevnik druge zime Srđana Valjarevića, meni iznimno važnu knjigu Modern Nature Dereka Jarmana, koja mi je promijenila odnos prema biljkama i pojmu vrta kao svojevrsnog radikalnog autobiografskog žanra. Na nju se donekle nadovezuje nepretenciozna mala-velika knjiga Dare Sekulić Zapisi o bilju i nama, autobiografska knjiga kratkih zapisa o ljubavi prema biljkama i ljudima, čiji su odnosi u mnogo slučajeva tijesno povezani, što se vidi iz priča o piscima i njihovim biljkama, kao i o važnosti određenih biljaka u fazama autoričina života prisilnog nomadstva. Tu je i Spy of the First Person posljednja knjiga memoarsko-dnevničke proze Sama Sheparda koju je napisao već bolujući od ALS-a (amiotrofične lateralne skleroze). Sheparda sam čitao od samog početka studija na anglistici i premda sam zapravo diplomirao radom o žargonskom jeziku u dramama Davida Mameta, drugog važnog suvremenog američkog dramatičara, uvijek mi je draži  bio Shepard i njegovo pisanje koje je između ostalih baštinilo jednako mi bitnog Becketta. Izvatke iz Shepardovih sjajnih Motelskih kronika preveo sam i za tadašnji dvotjednik Oko. Bio je to jedan od mojih prvih književnih prijevoda uopće. U susjednoj polici-zgradi, na nekoliko katova su knjige autora koji su me najviše intrigirali posljednjih godina: napokon pročitano U traganju za izgubljenim vremenom Marcela Prousta koje mi je darovao moj dragi bratić Ivica Šustić, jedan od rijetkih intelektualaca u našoj obitelji, uvijek nemirna duha i spreman polemički govoriti o našoj zbilji te istodobno s puno ljubavi i žara hodati pustopoljinama i gorjem Banije; kat niže su izabrane knjige Lászla Krasznahorkaija, nekoliko knjiga Roberta Walsera u engl. prijevodu i Šetnja u hrvatskom, sve knjige Danila Kiša, Petera Handkea (jednog od najvažnijih mi pisaca kojemu se veoma često vraćam i priželjkujem nove prijevode), Darka Cvijetića (koga vidim kao nastavljača Danila Kiša, ali na njemu posve svojstven, unikatan i veoma prepoznatljiv način) i sve prevedene knjige Rolanda Barthesa, koji je imao sreće da su ga prevodili vrhunski prevoditelji/ce. Neobično da među tim meni odreda zaista važnim i formativnim knjigama nema Borgesa. Borgesa sam, dakako imao, u onom prelijepom izdanju Grafičkog zavoda Hrvatske iz 1985. godine. Rat su preživjela tek dva sveska. 1932-1944. (Opća povijest gadosti, Povijest vječnosti, Izmišljaji) i 1969-1975 (Brodijev izvještaj, Zlato tigrova, Knjiga od pijeska, Duboka ruža). Mislim da Borges još čeka moje čitalačko sazrijevanje. Mladost ga je čitala na jedan način, a kako ću ga tek čitati, ostaje da se vidi.

Ondje, na katovima niže nižu se predivne knjige za kojima proteklih nekoliko godina najčešće i najradije posežem. Riječ je o tzv. hibridnim knjigama, a one slobodno prekoračuju sve izričajne granice i upravo me ta njihova sloboda najviše privlači

Ispovijed

Neke su knjige prekoračile granicu dopuštenog i mogućeg – ušle su u spavaću sobu, a kažu kako ondje ni biljkama ni knjigama nije mjesto jer nam uzimaju od zraka za disanje. Knjige su metonimija smrtnosti: one postupno umiru nama pred očima, bijele knjige postaju žute, opojni miris tek tiskanih knjiga postaje miris truleži i raspadanja. Istodobno, raste svijest o tome da će nas nadživjeti, a onaj digitalni najviše miriši na besmrtnost. Bez obzira na rečeno, na jednoj se polici stišću knjige iz regije, na drugoj recentne esejističke knjige i knjige o umjetnosti, na trećoj poezija, uglavnom kanonska i antologijska, kao i kritička literatura o poeziji. Gdje je tu kraj? Valjda u pogledu kroz prozor u rano osunčano jutro.

Povijest vlastitog čitanja

Objašnjavati povijest vlastitog čitanja bilo bi jednako pokušaju da objasnim povijest vlastitoga života, jer čini se kako su se oboje ispočetka prožimali. No ako ne znam što je i kako je bilo na početku mog života, kako ću uopće znati kakvo je na početku bilo čitanje? Čitanje je isprva čitalo samo goli tekst, nesigurno tumačilo svijet znakova, a svijet je tek strpljivo čekao da uđe u čitanje. Kada se to dogodilo teško je reći. Život oblikuje nekoliko takvih ulaza u čitanje. Često su razarajući, a ipak donose dobre plodove. Ne znam je li itko kadar reći kako se oblikuje pisac, što dovodi do toga da netko počne pisati. Koje su to rečenice, koji pisci koji presudno utječe na nečije pisanje? Jednom sam u školi vodio radionicu kreativnog pisanja i ostao zapanjen kada je učenik, tada šesnaestogodišnjak, pročitao svoju pjesmu. Stihovi su bili elegantni, izričaj precizan i uzvišen na jedan nenametljiv način. Pitao sam ga otkud mu tako dobro napisani stihovi, kakva mu je bila lektira i iznenadio sam se kad mi je rekao da čita samo fantasy, što mi nije bilo ni na kraj pameti. Dakle, nemoguće je otkriti porijeklo dobro napisane rečenice ili stiha. Jesam li nešto naučio čitajući Pale sam na svijetu Jensa Sigsgaarda ili višekratno čitajući niz od deset knjiga o Tarzanu Edgara Ricea Burroughsa? Romane o Koku Ivana Kušana? Ili možda čitajući brojeve časopisa Čovjek i svemir? Sveske časopisa Priroda iz 1950ih što sam ih otkrio na tavanu škole u čijem sam učiteljskom stanu živio prvih jedanaest godina života? Jesu li to bile Andersenove bajke u požutjeloj knjizi bez korica koju mi je u ruke tutnula baka Neža? Možda priče Ivane Brlić Mažuranić? Knjige koje su uslijedile nisu mi se tako dobro mogle urezati u pamćenje kao spomenute knjige. Onda je nastao svojevrsni vakuum od nekoliko godina, kao da se ništa nije događalo u čitanju, a sigurno jest. I zatim skok u suvremeno doba koje je počelo čitanjem poezije Josipa Severa i Eliota u srednjoškolskim danima. Poslije se sve ubrzalo, nije bilo pomoći, jedno čitanje smjenjivalo je drugo i evo me već u rečenici koju upravo pišem pokušavajući objasniti nemoguće – koga sam ili što čitao kako bih dospio tu gdje sam. Iako odnedavna osjećam kako me čitanje sve više tjelesno iscrpljuje, čitam neprestano, pa čak i na mobitelu. Želim vjerovati kako još uvijek učim čitajući, no nema pravog načina da to i provjerim. Ako u išta mogu biti siguran, siguran sam da je čitanje neiscrpivo, da mu je nemoguće odrediti kraj, jednako kao i početak. Ono je jednostavno – moje disanje.

Knjige su metonimija smrtnosti: one postupno umiru nama pred očima, bijele knjige postaju žute, opojni miris tek tiskanih knjiga postaje miris truleži i raspadanja. Istodobno, raste svijest o tome da će nas nadživjeti, a onaj digitalni najviše miriši na besmrtnost

O ideji iskrivljenosti

Oduvijek mi se sviđala ideja iskrivljenosti, konveksnosti teksta kao ogledala, zapravo odbijanja potpune moći ostvarivanja teksta, nehotičnog zaobilaženja istine teksta kakvom se on želi predstaviti. Upotrijebio bih za ovu prigodu Barthesov pojam studium kojim se želi istaknuti pravocrtna linija tumačenja, ono što je predviđeno logikom teksta i namjerom autora i što zapravo uopće nije poticajno. Tekst, a ne treba ga razumijevati samo kao literarni tekst, postaje uzbudljiv onda kad njegovo čitanje odluta od studiuma, postaje nepredvidivo i na koncu pogrešno. Usudio bih se tvrditi kako sve moje pisanje proizlazi iz pogrešnog tumačenja pročitanog. Pogrešno čitanje, ili ono koje se temelji na nerazumijevanju, traži izlaz iz svoje nestabilne situacije i otvara vrata kreativnosti. Uostalom, tko mi uopće može jamčiti ispravnost čitanja? I čemu? Neki tekstovi bivaju pravocrtno čitani te potom lako padaju u zaborav. Vraćaju nam se nešto poslije iz vizure iskošenog, možebitno pogrešnog čitanja, ali jedino takvo čitanje dopire do biti. Jer ideja umjetnosti, a time i književnosti, jest u tome da se dopre do skrivenog odnosno potisnutog, a do njega se neće moći doći redovnim, pravocrtnim čitanjem, a time i, razumljivo, pisanjem kojemu je studium temelj.

Konačni odlazak iz Gutenbergove galaksije ipak čini se neizvjesnim

Nemoguće je predvidjeti društvena i kulturna kretanja u budućnosti pa tako i opstanak knjige u njezinom tradicionalnom formatu. Mišljenja sam kako se ništa ne povlači zauvijek. Često se ono za što smo mislili da je stvar prošlosti ponovno vraća i ostavlja nas zapanjenima. Vidjeli smo to u modi, ali i u muzici. Primjerice, povratak muzičkih vinila. Tko bi vjerovao da će se poslije revolucije učinjene prelaskom na format CD-a vinilke opet vratiti. Samo su tvrdokorni ljubitelji vinila uvijek sumnjali u CD kao dobar format i priželjkivali njegov kraj. A onda je uslijedila još jedna „revolucija“, potpuni prelazak u digitalnu sferu, u svijet streaming servisa poput Spotifya, TIDAL-a, Apple Music, Deezera i sličnih. Sve je to lijepo, reći će ljubitelji vinila, ali nema više uzbuđenja slušanja albuma na gramofonu, stječe se dojam kako je sve odviše lako dobiti. Slično tome i e-knjiga je došla do ruba određene zasićenosti i čini se kako je i klasična knjiga opet u modi. Istinski ljubitelji knjiga ionako nikad nisu mogli prihvatiti čitanje na Kindleu. I sam sam se borio s porivom da si nabavim Kindle i nekoliko puta odustajao. No, možda je to samo generacijska perspektiva. Možda su nadolazeće generacije već uronjene u digitalno, a ja to niti zamjećujem niti želim zamijetiti. S tim u vezi je i ključni problem nastajućeg doba: kako sve arhivirati, što činiti s e-izdanjima knjiga? Naravno, i ja sam kao i mnogi u mape na računalu spremao PDF izdanja raznoraznih knjiga. No jesam li ih i čitao? Sumnjam. Uvijek ću prije posegnuti za knjigom na polici, otići u knjižnicu. Neizlječivo sam obolio od ugodnih protokola staroga vremena.  A slično je i s pisanjem, s takvim čitanjem povezanim. Moguće da je i ono ispalo iz svog vremena, ali kao da za to ne hajem.

Klikom na imena možete naći osobne biblioteke Jurice Pavičića i Gordane Farakaš Sfeci.

kritika-hdp