Za sporazum koji je okončao dugogodišnje prijepore i napetosti zemalja koje imaju obale na Kaspijskom moru su zapadni mediji rekli kako je on djelomično ekonomski, ali s klauzulom da će samo zemljama potpisnicama omogućiti vojnu prisutnost na moru on zapravo znači rusku pomorsku dominaciju na najvećem svjetskom jezeru, kojeg zbog veličine mnogi zovu morem.
Naime, Kaspijsko more “bez vlasnika” ga je napokon dobilo. I to ne jednog, nego pet odjednom. 12. kolovoza su u kazahstanskoj luci Aktau čelnici pet kaspijskih zemalja potpisali sporazum o najvećem “unutarnjem moru” na planeti.
Ovim sporazumom je Kaspijsko jezero, kako se službeno zove, dobilo Konvenciju o pravnom statusu, a potpisali su je Rusija, Kazahstan, Azerbejdžan, Turkmenistan i Iran, pet zemalja Azije i Europe, čije obale zapljuskuje ovo de facto more. Iako je Rusija 1996. predložila pokretanje pregovora o statusu Kaspijskog mora, prvi pokušaji njegove podjele su počeli odmah nakon raspada Sovjetskog Saveza, kada je, umjesto SSSR-a, Kaspijsko more s Iranom moralo podijeliti četiri “nasljednika”.
Prije raspada Sovjetskog Saveza je “socijalističko carstvo” Kaspijsko more dijelilo samo s Iranom. Nakon 1991. godine su se Iranu i Rusiji pridružile tri bivše sovjetske republike. Naravno, dijeliti more u pet dijelova je mnogo teže nego na dva.
Zbog naglog porasta broja podnositelja zahtjeva, od kojih svaka strana ima svoje interese i ciljeve, neizbježno je došlo do problema i pregovori su zaglibili u dugoročnu močvaru rasprava i diplomatskih sporova.
Mora se odati počast kaspijskim državama, jer se nisu trudile uzalud, budući da zaista ima što dijeliti. Prvo, po rezervama ugljikovodika je Kaspijsko more drugo na svijetu, a prvi je Perzijski zaljev. 2012. godine su dokazane rezerve nafte u Kaspijskom moru, prema američkoj agenciji EIA, iznosile 48 milijardi barela i 8 300 milijardi kubnih metara plina. Drugo, Kaspijsko more ima vrlo vrijednu ribu – jesetru, čiji kavijar vrijedi kao zlato. Dovoljno je reći da kilogram najskupljeg kaspijskog kavijara, koji se najviše dobiva od riba na jugu uz obale Irana, vrijedi 25 tisuća dolara.
No, Kaspijsko more odvaja Europu od Azije i ima važnu stratešku poziciju. Ekskluzivno pravo vojski i mornarica pet kaspijskih zemalja da plove ovim morem im daje ogromnu vojnu prednost u regiji koju su mnogi, pa i pokojni Zbigniew Brzezinski, nazivali i još uvijek smatraju srcem svijeta.
Stranke u pregovorima su bile tvrde do samog kraja, a na summitu u Aktau, petom po redu, sve je gotovo. Važnost summita potvrđuju brojne nesuglasice među pregovaračima i više od 50 sastanaka na nižoj ministarskoj razini.
Rusija je, na primjer, godinama kategorično bila protiv planova Turkmenistana da kroz Kaspijsko more izgradi plinovod dug 300 kilometara do Azerbejdžana, kroz kojeg bi svoj plin Turkmenistan izvozio u Europu. No, primjedbe Moskve su se temeljile na ranjivom ekološkom području, koje bi izgradnja plinovoda morala uništiti.
Većina problema je nastala s Iranom. Islamska Republika, koja je prije tri stoljeća nadzirala skoro cijelo Kaspijsko more, sada se sve češće prisjeća svoje bogate carske prošlosti. Teheran još uvijek ne može zaboraviti poraz u rusko-perzijskom ratu 1826. – 1828. godine, kada je Rusija stekla kontrolu nad morem. Stoga je Teheran imao obilje potraživanja i zahtjeva.
Većina kaspijskih država je predložila podjelu mora duž linije koja je jednako udaljena od obale susjednih država. U takvoj podjeli bi veličina nacionalnog vodnog područja izravno ovisila o duljini obale. Iran ima obalu najkraću od svih kaspijskih država, tako da Teheran nije prihvatio takvo načelo dijeljenja.
Iranci su, pak, predlagali da se Kaspijsko more podijeliti na pet jednakih dijelova, što, naravno, nije odgovaralo ostalim sudionicima u pregovorima. Moskvi se, na primjer, nije svidjelo da joj kaspijska flota bude stjerana u sjeverozapadni kut. Pitanje je bilo i sudjelovanje u razvoju kaspijskih resursa zajedno. Ni to nije dogovoreno.
Rusija, Kazahstan i Azerbejdžan su se bez posebnih problema dogovorili o dijeljenju prirodnih resursa sjevernog dijela Kaspijskog mora, ali na jugu je u odnosima Turkmenistana i Azerbajdžana bilo ozbiljnih neslaganja oko vlasništva nad nekoliko velikih polja energenata. Zbog polja Kapaz-Serdar, čije se rezerve procjenjuju na 62 milijuna barela nafte, odnosi između Bakua i Ašgabata su se zaoštrili nekoliko puta, a zemlje su čak povukle svoje veleposlanike i zatvorile veleposlanstva.
Strane su pokušale samostalno razvijati sporne depozite. S vremena na vrijeme su radnici na naftnim projektima tražili pomoć ratnih brodova kako bi se otjerali plaćenici angažirani od strane konkurenata. Zbog toga su sva sporna polja ma jugu ostala u početnoj fazi razvoja.
Međutim, Teheran je u lipnju rekao kako se nada ulaganjima u regiju, koja u sljedeća dva desetljeća neće biti manja od 16 milijardi dolara.
Razvoj depozita na jugu je u početku, dok na sjeveru, na primjer, kazahstanski Kašagan, s rezervama koje se procjenjuju na 13 milijardi barela nafte, već radi punim kapacitetom. Kašagan je najskuplji naftni projekt u svijetu, a rashodi od 2000. godine su premašili 50 milijardi dolara. No, 2016. godine je projekt dao prvu naftu. Među dioničarima su naftni i plinski giganti poput talijanske tvrtke Eni SpA, francuskog Total SA, Royal Dutch Shella i američkog Exxon Mobila.
Još jedno veliko polje, ovaj put plinsko, jest azerbejdžanski Šah Deniz, kojeg također razvija međunarodni konzorcij. U njemu su britanski div BP, ruski Lukoil, turska tvrtka Turkish Petroleum Overseas Company Limited i, naravno, azerbejdžanske tvrtke.
Općenito, posljednjih deset godina su velike naftne i plinske tvrtke tamo uložile milijarde dolara u energente. Nakon potpisivanja Konvencije o pravnom statusu Kaspijskog mora se vjeruje da će se interes velikih igrača još više povećati.
Rusija je bila prva koja pristala na ustupke. U lipnju ove godine je povukla žalbe na izgradnju Transkaspijskog plinovoda. Prvo, Gazprom je ojačao svoj monopol na europskom tržištu i ne boji konkurencije, a drugo, zbog vrlo loših odnosa sa Zapadom i NATO paktom Moskva želi održati dobre odnose s bivšim bratskim republikama i Iranom.
Sada, kako je objasnio predsjednik Kazahstana Nursultan Nazarbajev, pitanje postavljanja plinovoda će rješavati samo one zemlje na čijem dnu plinovod prolazi. Što se tiče ostatka kaspijskih država, prema potpisanoj konvenciji će se za plinovod tražiti samo utjecaj na okoliš. Za zaštitu prirode u Kaspijskom moru se zalažu sve zemlje “Kaspijske petorke”.
Zanimljivu teorija o razlozima koji su “prisilili Moskvu na kompromis” je iznio Šota Utiašvili sa “Zaklade za strateške i međunarodne studije Gruzije – Zaklade Rondeli”. On smatra da je Rusija nakon dvadeset godina sporova napravila ustupke ne zbog zapadnog pritiska, već zbog sve većeg tržišnog natjecanja s Kinom i megaprojektom Pekinga “Jedan pojas – Jedan put”.
“Trgovina iz Središnje Azije ne prolazi kroz Rusiju, kako se to nadala Moskva, već kroz Iran, kojeg podržava Peking. Osim toga, dio izvoza energije iz Središnje Azije ne ide na zapad, preko Rusije, već na istok, u Kinu, samo zbog poteškoća zapadne rute preko Kaspijskog mora, čiji status nije bio određen. Turkmenistan je bio umoran od čekanja dozvole za izgradnju Transkaspijskog plinovoda i počeo postavljati plinovod TAPI na istok, preko Afganistana do Pakistana i Indije. U Kabulu se nadaju ekonomskom bum i kraju građanskog rata. TAPI će prolaziti kroz jug Afganistana, kroz talibanskim teritorij, ali je podržan i od strane Sjedinjenih Država i pokreta talibana, koji se nadaju da će uz pomoć projekta poboljšati imidž zemlje”, piše gruzijski “stručnjak”.
Međutim, za ustupak je Rusija dobila vrlo važnu pobjedu. Konvencija o pravnom statusu Kaspijskog mora ima klauzulu koja omogućava da na njemu mogu biti samo vojske Kaspijske petorke i tako je stvorena trajna prepreka za SAD i NATO u slučaju da su pokušali prodrijeti u područje Kaspijskog mora, čiju stratešku važnost vrlo dobro razumiju u Washingtonu i Bruxellesu.
CNN i drugi američki mediji vjeruju da će ovaj status pomoći Rusiji da ostvari svoje ciljeve na Bliskom istoku, gdje se uspješno vratila zahvaljujući operaciji u Siriji.
Amerika se još od doba Billa Clintona ozbiljno bavi južnim koridorom i promiče svoje interese u Kaspijskom moru, prije svega preko Azerbejdžana i Gruzije. Pod Georgeom W. Bushom se politika proboja u tu regiju nastavila, što je bio jedan od razloga rusko-gruzijskog rata 2008. godine. Ovim je ratom Moskva Washingtonu pokazala svu odlučnost u obrani ruskih interesa u ovoj regiji, koju smatra svojom zonom utjecaja.
Unatoč činjenici da je Rusija prije summita napravila ustupke, do zadnjeg dana je bilo ozbiljnih sumnji da će sporazum o konvenciji biti postignut. Svi se gledali u Iran, koji je smatrao da su njegova prava povrijeđena. Dovoljno je reći da su iranski mediji uoči Kaspijskog summita vjerojatnost potpisivanja konvencije od strane predsjednika Rohanija procjenjivali 50:50.
Onda se dogodilo malo čudo, za koje bi, usput, kaspijske države trebale zahvaliti Donaldu Trumpu. Teheran bi najvjerojatnije odbio potpisati sporazum i ovaj put, da se Trump 8. svibnja nije jednostrano povukao iz nuklearnog sporazuma između šest država i Irana, a 7. kolovoza uveo prvi paket američkih sankcija protiv Islamske Republike.
Unatoč svim nadama i stvaranju novih veza, pregovorima i ratobornim govorima, Iran jeste u teškoj situaciji. Kada drugi paket američkih sankcija stupi na snagu, Iran će se u studenom suočiti s još većim teškoćama. Te sankcije uključuju zabranu kupnje iranske nafte, glavnog izvora iranskih prihoda. Naravno, u takvoj situaciji Hasan Rohani nije mogao udariti šakom o stol. Ipak, nije potpisao bez ustupaka za Islamsku Republiku. Iran je pristao potpisati sporazum u zamjenu za jamstva ostalih potpisnika da neće poduprijeti američke sankcije.
Usput, nakon potpisivanja konvencije su se predsjednici Rusije i Irana sastali licem u lice. Što se raspravljalo na ovom sastanku nije poznato, ali se može pretpostaviti da je Vladimir Putin obećao iranskom kolegi, s kojim, usput, ima odlične osobne odnose, da će nastaviti kupovati iransku naftu i nakon 4. studenog.
Svih pet zemalja potpisnica su nazvali konvenciju važnim i povijesnim događajem. Najmanje entuzijazma je pokazao je iranski predsjednik Hasan Rohani. Zahvalio je ostalim kaspijskim državama na njihovoj potpori i nazvao sporazum vrlo važnim, ali je naglasio da sada posebnim sporazumom treba podijeliti i kaspijsko dno, što neće biti lako.
Takve nejasne izjave sudionika summita znače da Konvencija o pravnom statusu Kaspijskog mora ima posebne klauzule. Domaćin summita, predsjednik Nazarbajev, na primjer, rekao da je da konvencija predviđa 15 milja ili 27 kilometara teritorijalne zone uz obalu svake kaspijske države. Zatim će još desetak milja biti nastavak ribolovne zone, što znači da međunarodne vode počinju samo 45 kilometara od obale.
U podjeli Kaspijskog mora posebnu ulogu imaju terminološke suptilnosti. Odgovor na pitanje da li govorimo o Kaspijskom moru ili jezeru je vrlo važno, jer o tome ovisi o veličina gospodarskih zona svake od država. Moskva i Teheran vjeruje da je to Kaspijsko more, dok Baku, Astanu i Ašgabat žele da to bude Kaspijsko jezero, što zapravo i jest, jer nije povezano s nijednim drugim morem ili oceanom.
Ipak, čak i ovdje je postignut kompromis. Kaspijske države su odlučile za mješovitu opciju. Površina Kaspijskog mora će se odrediti prema međunarodnom pravu, odnosno, a pravo mora i podmorja, gdje je njegovo glavno bogatstvo, drugačijim principima, odnosno, poput jezera. Najvjerojatnije će za to biti nužno sklopiti bilateralne sporazume.
Nakon 12. kolovoza, stoljetna povijest Kaspijskog mora, na obalama kojeg se živi tisućama, ulazi u novu fazu. Najvažnije je da se obistine riječi čelnika Kaspijske petorke o važnosti Konvencije o pravnom statusu Kaspijskog mora, da će je potvrditi i da će to postati more mira i prosperiteta, a ne svađe.
S druge strane, morat će se revidirati teorija “Heartlanda”, poznatog geopolitičara Halforda J. Mackindera i njegova nasljednika Zbigniewa Brzezinskog, koji su znali da su Kaspijsko more i Kavkaz ishodište za dominaciju nad Euroazijom, a potom i cijelim svijetom. No, to i jest bio najvažniji dio, jer teorija “Heartlanda” u svojoj najnovijoj verziji u području ovih pet zemalja i njihovih susjeda predviđa stvaranje “Balkana Euroazije”, područja trajnih ratova i dezintegracije država, što je trebalo osigurati američku hegemoniju prvo u srcu tog prostora, a kasnije u cijeloj Euroaziji i svijetu. Da je živ, Zbigniewu Brzezinskom bi 12. kolovoz 2018. bez sumnje bio jedan od najmučnijih dana u životi.
logično
Naime, Kaspijsko more “bez vlasnika” ga je napokon dobilo. I to ne jednog, nego pet odjednom. 12. kolovoza su u kazahstanskoj luci Aktau čelnici pet kaspijskih zemalja potpisali sporazum o najvećem “unutarnjem moru” na planeti.
Ovim sporazumom je Kaspijsko jezero, kako se službeno zove, dobilo Konvenciju o pravnom statusu, a potpisali su je Rusija, Kazahstan, Azerbejdžan, Turkmenistan i Iran, pet zemalja Azije i Europe, čije obale zapljuskuje ovo de facto more. Iako je Rusija 1996. predložila pokretanje pregovora o statusu Kaspijskog mora, prvi pokušaji njegove podjele su počeli odmah nakon raspada Sovjetskog Saveza, kada je, umjesto SSSR-a, Kaspijsko more s Iranom moralo podijeliti četiri “nasljednika”.
Prije raspada Sovjetskog Saveza je “socijalističko carstvo” Kaspijsko more dijelilo samo s Iranom. Nakon 1991. godine su se Iranu i Rusiji pridružile tri bivše sovjetske republike. Naravno, dijeliti more u pet dijelova je mnogo teže nego na dva.
Zbog naglog porasta broja podnositelja zahtjeva, od kojih svaka strana ima svoje interese i ciljeve, neizbježno je došlo do problema i pregovori su zaglibili u dugoročnu močvaru rasprava i diplomatskih sporova.
Mora se odati počast kaspijskim državama, jer se nisu trudile uzalud, budući da zaista ima što dijeliti. Prvo, po rezervama ugljikovodika je Kaspijsko more drugo na svijetu, a prvi je Perzijski zaljev. 2012. godine su dokazane rezerve nafte u Kaspijskom moru, prema američkoj agenciji EIA, iznosile 48 milijardi barela i 8 300 milijardi kubnih metara plina. Drugo, Kaspijsko more ima vrlo vrijednu ribu – jesetru, čiji kavijar vrijedi kao zlato. Dovoljno je reći da kilogram najskupljeg kaspijskog kavijara, koji se najviše dobiva od riba na jugu uz obale Irana, vrijedi 25 tisuća dolara.
No, Kaspijsko more odvaja Europu od Azije i ima važnu stratešku poziciju. Ekskluzivno pravo vojski i mornarica pet kaspijskih zemalja da plove ovim morem im daje ogromnu vojnu prednost u regiji koju su mnogi, pa i pokojni Zbigniew Brzezinski, nazivali i još uvijek smatraju srcem svijeta.
Stranke u pregovorima su bile tvrde do samog kraja, a na summitu u Aktau, petom po redu, sve je gotovo. Važnost summita potvrđuju brojne nesuglasice među pregovaračima i više od 50 sastanaka na nižoj ministarskoj razini.
Rusija je, na primjer, godinama kategorično bila protiv planova Turkmenistana da kroz Kaspijsko more izgradi plinovod dug 300 kilometara do Azerbejdžana, kroz kojeg bi svoj plin Turkmenistan izvozio u Europu. No, primjedbe Moskve su se temeljile na ranjivom ekološkom području, koje bi izgradnja plinovoda morala uništiti.
Većina problema je nastala s Iranom. Islamska Republika, koja je prije tri stoljeća nadzirala skoro cijelo Kaspijsko more, sada se sve češće prisjeća svoje bogate carske prošlosti. Teheran još uvijek ne može zaboraviti poraz u rusko-perzijskom ratu 1826. – 1828. godine, kada je Rusija stekla kontrolu nad morem. Stoga je Teheran imao obilje potraživanja i zahtjeva.
Mnoge mogućnosti – Nijedna nije odgovarala Iranu
Većina kaspijskih država je predložila podjelu mora duž linije koja je jednako udaljena od obale susjednih država. U takvoj podjeli bi veličina nacionalnog vodnog područja izravno ovisila o duljini obale. Iran ima obalu najkraću od svih kaspijskih država, tako da Teheran nije prihvatio takvo načelo dijeljenja.
Iranci su, pak, predlagali da se Kaspijsko more podijeliti na pet jednakih dijelova, što, naravno, nije odgovaralo ostalim sudionicima u pregovorima. Moskvi se, na primjer, nije svidjelo da joj kaspijska flota bude stjerana u sjeverozapadni kut. Pitanje je bilo i sudjelovanje u razvoju kaspijskih resursa zajedno. Ni to nije dogovoreno.
Rusija, Kazahstan i Azerbejdžan su se bez posebnih problema dogovorili o dijeljenju prirodnih resursa sjevernog dijela Kaspijskog mora, ali na jugu je u odnosima Turkmenistana i Azerbajdžana bilo ozbiljnih neslaganja oko vlasništva nad nekoliko velikih polja energenata. Zbog polja Kapaz-Serdar, čije se rezerve procjenjuju na 62 milijuna barela nafte, odnosi između Bakua i Ašgabata su se zaoštrili nekoliko puta, a zemlje su čak povukle svoje veleposlanike i zatvorile veleposlanstva.
Strane su pokušale samostalno razvijati sporne depozite. S vremena na vrijeme su radnici na naftnim projektima tražili pomoć ratnih brodova kako bi se otjerali plaćenici angažirani od strane konkurenata. Zbog toga su sva sporna polja ma jugu ostala u početnoj fazi razvoja.
Međutim, Teheran je u lipnju rekao kako se nada ulaganjima u regiju, koja u sljedeća dva desetljeća neće biti manja od 16 milijardi dolara.
Razvoj depozita na jugu je u početku, dok na sjeveru, na primjer, kazahstanski Kašagan, s rezervama koje se procjenjuju na 13 milijardi barela nafte, već radi punim kapacitetom. Kašagan je najskuplji naftni projekt u svijetu, a rashodi od 2000. godine su premašili 50 milijardi dolara. No, 2016. godine je projekt dao prvu naftu. Među dioničarima su naftni i plinski giganti poput talijanske tvrtke Eni SpA, francuskog Total SA, Royal Dutch Shella i američkog Exxon Mobila.
Još jedno veliko polje, ovaj put plinsko, jest azerbejdžanski Šah Deniz, kojeg također razvija međunarodni konzorcij. U njemu su britanski div BP, ruski Lukoil, turska tvrtka Turkish Petroleum Overseas Company Limited i, naravno, azerbejdžanske tvrtke.
Općenito, posljednjih deset godina su velike naftne i plinske tvrtke tamo uložile milijarde dolara u energente. Nakon potpisivanja Konvencije o pravnom statusu Kaspijskog mora se vjeruje da će se interes velikih igrača još više povećati.
Prepreka na putu za SAD i NATO je očita pobjeda Moskve
Rusija je bila prva koja pristala na ustupke. U lipnju ove godine je povukla žalbe na izgradnju Transkaspijskog plinovoda. Prvo, Gazprom je ojačao svoj monopol na europskom tržištu i ne boji konkurencije, a drugo, zbog vrlo loših odnosa sa Zapadom i NATO paktom Moskva želi održati dobre odnose s bivšim bratskim republikama i Iranom.
Sada, kako je objasnio predsjednik Kazahstana Nursultan Nazarbajev, pitanje postavljanja plinovoda će rješavati samo one zemlje na čijem dnu plinovod prolazi. Što se tiče ostatka kaspijskih država, prema potpisanoj konvenciji će se za plinovod tražiti samo utjecaj na okoliš. Za zaštitu prirode u Kaspijskom moru se zalažu sve zemlje “Kaspijske petorke”.
Zanimljivu teorija o razlozima koji su “prisilili Moskvu na kompromis” je iznio Šota Utiašvili sa “Zaklade za strateške i međunarodne studije Gruzije – Zaklade Rondeli”. On smatra da je Rusija nakon dvadeset godina sporova napravila ustupke ne zbog zapadnog pritiska, već zbog sve većeg tržišnog natjecanja s Kinom i megaprojektom Pekinga “Jedan pojas – Jedan put”.
“Trgovina iz Središnje Azije ne prolazi kroz Rusiju, kako se to nadala Moskva, već kroz Iran, kojeg podržava Peking. Osim toga, dio izvoza energije iz Središnje Azije ne ide na zapad, preko Rusije, već na istok, u Kinu, samo zbog poteškoća zapadne rute preko Kaspijskog mora, čiji status nije bio određen. Turkmenistan je bio umoran od čekanja dozvole za izgradnju Transkaspijskog plinovoda i počeo postavljati plinovod TAPI na istok, preko Afganistana do Pakistana i Indije. U Kabulu se nadaju ekonomskom bum i kraju građanskog rata. TAPI će prolaziti kroz jug Afganistana, kroz talibanskim teritorij, ali je podržan i od strane Sjedinjenih Država i pokreta talibana, koji se nadaju da će uz pomoć projekta poboljšati imidž zemlje”, piše gruzijski “stručnjak”.
Međutim, za ustupak je Rusija dobila vrlo važnu pobjedu. Konvencija o pravnom statusu Kaspijskog mora ima klauzulu koja omogućava da na njemu mogu biti samo vojske Kaspijske petorke i tako je stvorena trajna prepreka za SAD i NATO u slučaju da su pokušali prodrijeti u područje Kaspijskog mora, čiju stratešku važnost vrlo dobro razumiju u Washingtonu i Bruxellesu.
CNN i drugi američki mediji vjeruju da će ovaj status pomoći Rusiji da ostvari svoje ciljeve na Bliskom istoku, gdje se uspješno vratila zahvaljujući operaciji u Siriji.
Amerika se još od doba Billa Clintona ozbiljno bavi južnim koridorom i promiče svoje interese u Kaspijskom moru, prije svega preko Azerbejdžana i Gruzije. Pod Georgeom W. Bushom se politika proboja u tu regiju nastavila, što je bio jedan od razloga rusko-gruzijskog rata 2008. godine. Ovim je ratom Moskva Washingtonu pokazala svu odlučnost u obrani ruskih interesa u ovoj regiji, koju smatra svojom zonom utjecaja.
Za ovaj uspjeh treba “zahvaliti” Trumpu
Unatoč činjenici da je Rusija prije summita napravila ustupke, do zadnjeg dana je bilo ozbiljnih sumnji da će sporazum o konvenciji biti postignut. Svi se gledali u Iran, koji je smatrao da su njegova prava povrijeđena. Dovoljno je reći da su iranski mediji uoči Kaspijskog summita vjerojatnost potpisivanja konvencije od strane predsjednika Rohanija procjenjivali 50:50.
Onda se dogodilo malo čudo, za koje bi, usput, kaspijske države trebale zahvaliti Donaldu Trumpu. Teheran bi najvjerojatnije odbio potpisati sporazum i ovaj put, da se Trump 8. svibnja nije jednostrano povukao iz nuklearnog sporazuma između šest država i Irana, a 7. kolovoza uveo prvi paket američkih sankcija protiv Islamske Republike.
FOTO – “Euroazijski Balkan” i šira zona nestabilnosti s Kaspijskim morem u središtu
Unatoč svim nadama i stvaranju novih veza, pregovorima i ratobornim govorima, Iran jeste u teškoj situaciji. Kada drugi paket američkih sankcija stupi na snagu, Iran će se u studenom suočiti s još većim teškoćama. Te sankcije uključuju zabranu kupnje iranske nafte, glavnog izvora iranskih prihoda. Naravno, u takvoj situaciji Hasan Rohani nije mogao udariti šakom o stol. Ipak, nije potpisao bez ustupaka za Islamsku Republiku. Iran je pristao potpisati sporazum u zamjenu za jamstva ostalih potpisnika da neće poduprijeti američke sankcije.
Usput, nakon potpisivanja konvencije su se predsjednici Rusije i Irana sastali licem u lice. Što se raspravljalo na ovom sastanku nije poznato, ali se može pretpostaviti da je Vladimir Putin obećao iranskom kolegi, s kojim, usput, ima odlične osobne odnose, da će nastaviti kupovati iransku naftu i nakon 4. studenog.
Svih pet zemalja potpisnica su nazvali konvenciju važnim i povijesnim događajem. Najmanje entuzijazma je pokazao je iranski predsjednik Hasan Rohani. Zahvalio je ostalim kaspijskim državama na njihovoj potpori i nazvao sporazum vrlo važnim, ali je naglasio da sada posebnim sporazumom treba podijeliti i kaspijsko dno, što neće biti lako.
Takve nejasne izjave sudionika summita znače da Konvencija o pravnom statusu Kaspijskog mora ima posebne klauzule. Domaćin summita, predsjednik Nazarbajev, na primjer, rekao da je da konvencija predviđa 15 milja ili 27 kilometara teritorijalne zone uz obalu svake kaspijske države. Zatim će još desetak milja biti nastavak ribolovne zone, što znači da međunarodne vode počinju samo 45 kilometara od obale.
U podjeli Kaspijskog mora posebnu ulogu imaju terminološke suptilnosti. Odgovor na pitanje da li govorimo o Kaspijskom moru ili jezeru je vrlo važno, jer o tome ovisi o veličina gospodarskih zona svake od država. Moskva i Teheran vjeruje da je to Kaspijsko more, dok Baku, Astanu i Ašgabat žele da to bude Kaspijsko jezero, što zapravo i jest, jer nije povezano s nijednim drugim morem ili oceanom.
Ipak, čak i ovdje je postignut kompromis. Kaspijske države su odlučile za mješovitu opciju. Površina Kaspijskog mora će se odrediti prema međunarodnom pravu, odnosno, a pravo mora i podmorja, gdje je njegovo glavno bogatstvo, drugačijim principima, odnosno, poput jezera. Najvjerojatnije će za to biti nužno sklopiti bilateralne sporazume.
Nakon 12. kolovoza, stoljetna povijest Kaspijskog mora, na obalama kojeg se živi tisućama, ulazi u novu fazu. Najvažnije je da se obistine riječi čelnika Kaspijske petorke o važnosti Konvencije o pravnom statusu Kaspijskog mora, da će je potvrditi i da će to postati more mira i prosperiteta, a ne svađe.
S druge strane, morat će se revidirati teorija “Heartlanda”, poznatog geopolitičara Halforda J. Mackindera i njegova nasljednika Zbigniewa Brzezinskog, koji su znali da su Kaspijsko more i Kavkaz ishodište za dominaciju nad Euroazijom, a potom i cijelim svijetom. No, to i jest bio najvažniji dio, jer teorija “Heartlanda” u svojoj najnovijoj verziji u području ovih pet zemalja i njihovih susjeda predviđa stvaranje “Balkana Euroazije”, područja trajnih ratova i dezintegracije država, što je trebalo osigurati američku hegemoniju prvo u srcu tog prostora, a kasnije u cijeloj Euroaziji i svijetu. Da je živ, Zbigniewu Brzezinskom bi 12. kolovoz 2018. bez sumnje bio jedan od najmučnijih dana u životi.
logično
