“Hvaljen Isus i Marija, dragi moj narode, dragi prijatelji, evo nas, tu smo, došli smo. Došli smo konačno u naš Vukovar, grad koji s velikim ponosom izgovaram, nekada i s tugom, ali i velikim dostojanstvom i respektom”, rekao je vidno potreseni Marko Perković Thompson na početku velikog koncerta u Vukovaru. “Uvijek sam volio doći u Vukovar, a mnogo nas je htjelo i 1991. doći, ali nismo, tada smo bili spriječeni!”
“Mnogo nas je htjelo i 1991. doći, ali nismo, tada smo bili spriječeni.” U tom trenutku, baš kao u kakvom starom crno-bijelom filmu, slika s Thompsonovog koncerta stala se uz zvukove harfe vrtjeti poput centrifuge u perilici rublja, sve dok me nije vratila trideset pet godina u prošlost, u hladnu, mračnu jesen 1991. godine: ratna je subotnja večer u Mirovoj oštariji Stefanel na splitskom Toću, unutra lokalni pijanci, dezerteri, manekenke, šverceri, pomorci, kurve, Jozo Radanović i njegovi kvartovski ustaše iz Devete bojne Rafael Boban, za našim stolom u kantunu Predrag i ja između dva ratnoreporterska terena po Slavoniji, a konobar Antonio privodi nam nekog sramežljivog tipa duge kovrčave kose i slabo razvijena zubala koji bi nas želio upoznati i koji se zove Mirko.
– Marko – ispravio nas je stidljivo.
– Da, Marko, oprosti. Odakle si, Marko?
Ispostavilo se da je Marko Predragov zemljak iz drniškog kraja, ali s druge strane, od Petrova polja, iz malog jednog sela u općini Ružić, zove se Čavoglave. Predrag i taj tip lijepo su se onda ispričali o ratnim prilikama u rodnom kraju, mada je poštenije reći da je zapravo više Predrag pričao, dok je Mirko uglavnom šutio.
– Marko.
– Da, Marko.
Saznali smo tako da se Marko u Čavoglavama bori u samostalnom seoskom vodu u sastavu 114. pričuvne brigade, ali da osim puške – zapravo starog nekog puškomitraljeza marke Thompson – na ratištu duži i gitaru, kojom diže moral svojim suborcima. Što svira? Pa uglavnom standarde, “Jasenovac i Gradiška Stara”, “Mlad ustaša bojak bije”, “Evo zore, evo dana” i tako. Ali ima on i mnogo svojih pjesama. U redu, ne baš mnogo, više onako… dosta. Nekoliko. Par pjesama. Dobro, samo jednu. Zbog te jedne pjesme, eto, Mirko nas je zapravo i želio upoznati.
– Marko.
Da, Marko: zbog te jedne pjesme, eto, Marko nas je zapravo i želio upoznati. Izvadio je onda staru TDK kazetu i upitao želimo li je čuti. Naravno da želimo. Predrag je zovnuo Antonija i zamolio da je pusti, a ovaj je bez riječi stavio kazetu u kazetofon. Uskoro je oštariju ispunio reski gitarski rif i prodorno “Za dom – spremni!”, pa grubi, hrapavi vokal. Nismo ni slutili da naš tihi prijatelj može biti tako glasan.
– U Srjemu na ušću Vuke u rijeku Dunaaaav, stala braća da obrane rodni Vukovaaaar!…
Oštarija je zanijemila. A iz zvučnika se nastavila grmljavina: “Stoji Hrvat do Hrvata, mi smo braća svi, i nećete u Vukovar dok smo živi mi!” Pa još: “Puče Thompson, kalašnjikov, a i zbrojovka, baci bombu, goni bandu preko Dunava!” Pa još: “Stići će vas Božja pravda, to već svatko zna, sudit će vam bojovnici iz Vukovara!” Pa na kraju: “Slušajte sad poruku Divice Marije, nećete do Vukovara, niste ni prije!”
Kad je pjesma završila, oštariju je ispunio gluhi muk. Strašni Radanovićevi ustaše za stolom do našeg, s kalašnjikovima nehajno naslonjenima o zid, pravili su se da im je nešto upalo u oko i salvetama brisali suze ganutice. Ja sam pak gledao Predraga, koji je cijelu pjesmu odslušao zabačene glave i zatvorenih očiju: kad ih je konačno otvorio, ugledao sam u njima isti onaj žar koji sam vidio kad mu je Remeta onomad pustio duet što ga je Hank Williams Mlađi snimio s pokojnim ćaćom. “There’s a Tear in My Beer.” Ovo je veličanstveno, rekao je kratko. Prva prava hrvatska ratnička pjesma, istinski ratni hit. Kako ti se zove stvar, Mirko?
– Marko.
– Da, Marko, oprosti.
Markova pjesma “Bojna Vukovar” dovela nas je tako do pravog razloga njegova dolaska. Shvatili smo da mladom ratniku-kantautoru iz Čavoglava treba pomoć da plasira svoju pjesmu i požurili mu objasniti kako poznajemo dosta ljudi iz te branše. U Mirovoj oštariji tada se, recimo, okupljala i ekipa iz Trte-Mrte, često je zalazio i ludi menadžer Ivica Bubalo, a redoviti gost bio je i Edo Gracin, doajen i muzički urednik Radio Splita. Predrag je pak dometnuo kako bi prije toga ipak trebao promijeniti problematičan početak pjesme.
– “Za dom spremni”?
– Ne, ne, to je odlično, nego prvi stih – odgovorio mu je Predrag, pojasnivši kako ga u riječima “U Srjemu, na ušću Vuke u rijeku Dunaaaav” jebe metrika, predloživši da stih izmijeni u jednostavno “U Srijemu, na obali rijeke Dunavaaa”. U Sri-jemu, naglasio je, nije Srem, nego Srijem. I to je to, spremno za Radio Split. Osim što – kako ćemo uskoro shvatiti – našeg novog prijatelja uopće nisu zanimali radio, hit i muzička karijera. Zaprepašteni smo onda slušali kako je on čuo da se u Mirovoj oštariji okupljaju ustaše i novinari, pa nas je htio upoznati i vidjeti možemo li mu u stvari ikako pomoći da stigne do – Vukovara.
– Vukovara?! Ali mi smo novinari, Mirko – oprezno ga je upozorio Predrag.
– Marko.
Objasnili smo Marku kako pravi ustaše sjede stol do nas i pokazali prema Jozi Radanoviću, koji nam je otamo dizao čašu, ali naš novi prijatelj samo se nasmijao, stidljivo dlanom prekrivajući usta. Znao je da smo novinari, naravno da je znao, pa neće valjda od splitskih ustaša tražiti pomoć za Vukovar? Nagnuo se tada preko stola i rekao kako zna da kao ratni reporteri imamo odlične veze na terenu: mogao bi, eto, s nama, može se pretvarati da je novinar, fotoreporter, bilo što, može i voziti, radit će što god treba, samo da se dokopa istočne Slavonije, da “stane uz braću da obrani rodni Vukovar”, da položi svoj mladi život na oltar Domovine, da…
– Mirko! – prekinuo ga je uto Predrag. – Mirko!!!
– Marko.
Uvjeravali smo Marka kako razumijemo njegov plemeniti poriv, ali da je Domovini ipak potrebniji s gitarom u ruci i pjesmom na usnama, nego s Thompsonom u ruci i hropcem na usnama. Hrvatskoj vojnika ne nedostaje – pokazali smo opet na Radanovićevo društvo – ali nedostaje joj prava pjesma. Jebote Dražen Žanko i Ljerka Palatinuš: “Bojna Vukovar” snažnija je od cijele ergele Zrinka Tutića, ubojitija od njegovog Thompsona i jača od dvije gardijske brigade. A on nas je gledao zbunjen, s neobičnom nekom mješavinom razočarenja i ponosa: kako on iz Čavoglava nedaleko Kljaka u općini Ružić kraj Drniša može pjevati o Vukovaru? O Vukovaru se može pjevati samo u Vukovaru!
– U pravu si – rekao je Predrag nakon kraćeg razmišljanja. – Ovako ćemo, Mirko.
– Marko.
– Da, oprosti. Ovako ćemo, Marko – ponovio je Predrag i uzeo od Antonija konobarski blok i kemijsku olovku, pa otpio dugačak gutljaj vina i počeo pisati. Nekoliko minuta kasnije, pjesma je bila gotova. “Bojna Čavoglave”?, nesigurno je Marko pročitao naslov. Tako je!, pljesnuo je rukama Predrag: “U Zagori, na izvoru rijeke Čikole.” Pjesma mora biti autentični glas ratnika iz Zagore, braće koja su “stala da obrane svoje domove”! I sveti Ilija. Mora biti sveti Ilija. “Slušajte sad poruku od svetog Ilijeee, nećete u Čavoglave, niste ni prije!” Ovo je zlatna žila!, promucao sam potresen.
– A Vukovar? – oprezno je pitao naš novi prijatelj.
– Zaboravi Vukovar! – skočio sam u tom trenutku sa stolice i uhvatio ga za prsa. – Ti Domovini trebaš s gitarom, koji dio ne razumiješ? Trebaš nam za pobjedu i trebaš nam ovdje! Što ćeš nam mrtav? Tako mi Boga, ja ću te i fizički spriječiti da ideš tamo!
Jedan od ustaša za susjednim stolom se pridigao, ali Jozo Radanović mu je pokazao da sjedne.
– I ne, ne zajebavam se – procijedio sam držeći Mirka za ovratnik.
– On se ne zajebava, Mirko – potvrdio je Predrag.
– M… Marko.
– I da, moramo nešto uraditi s tvojim imenom.
