Da je, eto, bio Peternelove pameti i preživio trideset treću, dobro bi se Isus Krist – danas, kako znamo, glavni operativac Domovinskog pokreta – osramotio kad bi ga Facebookov algoritam podsjetio na statuse otprije dvije hiljade godina
Pazite, djeco, što pišete po Fejsu, ne budite kao Igor (foto Twitter)
Svi smo jednom imali dvanaest ili petnaest, bili mladi kreteni i radili stvari zbog kojih se danas sami pred sobom stidimo. Netko je u tim nježnim godinama zajebavao Šiptara u kvartovskoj pekari, a netko onog pederčića Tina iz sedmog ce, netko je invalidu u kolicima dobacio izvanredno uspjelu šalu o banani na cesti, a netko svoje razorno duhovite dosjetke s bananama dobacivao crnjama s američkog nosača aviona. Netko je, recimo, tek propupala mlada mozga vlastitim govnom nažvrljao kukasti križ na vratima školskog zahoda, a netko slomljena mlada srca flomasterom u haustoru obznanio da je Renata s petog kata kurva i da se jebe za krafnu.
Onda smo odrasli i te smo mračne epizode iz praskozorja vlastite evolucije na brzinu, da nitko ne vidi, plitko zakopali u prefrontalnu koru mozga, da ih se s nelagodom sjetimo tek kad s vremena na vrijeme slučajno sretnemo Renatu, danas direktoricu škole u koju idu i naša dva mala kretena.
Jednostavno, takav je biološki red, u pubertetu je čovjekovo mladunče dobro razvijen komad budale, i tko god tvrdi da u tim godinama nije bio prištavi, polumutirani imbecil, kaže to samo zato što u tim njegovim godinama nije bilo svepamtećeg Facebooka, pa danas može vlastitim malim kretenima beskrupulozno lagati kako je u njihovoj dobi goloruk branio gejeve od Torcide i vodio školsku sekciju za razvijanje svijesti o transrodnim identitetima, ili sličnu neku skandaloznu revizionističku propagandu.
I današnja su djeca Facebooka tako jednake biološke budale poput nas, samo što svoje tupe pošalice o crnjama, pederima i kurvama iz razreda, uz jednako krezavo hijensko smijuljenje, umjesto na zidove haustora i zahoda spremno ispisuju po zidovima kućica na društvenim mrežama, ovaj put da tamo i ostanu, dokle god je svijeta, vijeka i njih živih. Zašto, zaboga, kad znaju da onome "tko na tvrdom Fejsu svoju povist piše, tom ne može niko prošlost da izbriše"?
Zato što su – podsjećam – dobro razvijeni komadi budale.
Sjetit ćete se, recimo, mladog Hajdukovog nogometaša Josipa R.: do ljeta 2012. život se tom mladiću složio kao Rubikova kocka, stani pa gledaj, s juniorima je osvojio titulu prvaka države, novinari su ga krstili "hrvatskim Gattusom", upao je u prvu momčad Bijelih, pa je na kraju pozvan i na utakmicu s Belgijom, kao najmlađi debitant u povijesti Vatrenih. Cijeli se svijet, ukratko, Josipu prostro pod kopačkama poput igrališta od žute cigle.
A onda je netko iskopao njegov status iz srednje škole, kad je balavi kreten na Fejsu objavio fotografiju na kojoj se bori za loptu s jednim tamnoputim klincem. "Podapni jebenom crnji nogu, majku mu jebem, kako si uopće mogao disati njegov zrak?" komentirao je jedan prijatelj, na što je Josip odgovorio kako se on "navikao na jednog crnju u razredu".
I jebiga.
Pukla je ozbiljna afera, pune su novine bile Hajdukove mlade budale, za reprezentaciju više nikad nije zaigrao ni minute, pa je već sljedeće godine napustio Hajduk i krenuo glavinjati europskim nogometnim tundrama, od Eibara do danskog Brøndbyja, gdje danas u svlačionici "diše zrak" četiri svoja tamnoputa suigrača – čak mu je i kapetan crni Ganac! – sve moleći dragog Boga da mu i Danci ne krenu skrolati po Fejsu.
Mnogo je takvih poučnih priča – toliko ih je zapravo da je posve nejasno zašto ih i dalje zovemo poučnima – a kako je svijet u međuvremenu potpuno podjetinjio, dobro razvijeni komadi budale nemaju više nužno četrnaest. Prije par godina, na primjer, filmski je svijet bio šokiran kad su Jamesu Gunnu, režiseru superherojske franšize "Čuvari galaksije" i istaknutom ustaniku protiv Donalda Trumpa, desničari na društvenim mrežama iskopali desetak godina stare statuse, u kojima se baš poput prištavog četrnaestogodišnjeg debila zajebavao s žrtvama terorizma, pedofilije i silovanja. "Najbolja stvar kod silovanja", pisao je tako četrdesetogodišnji tinejdžer, "jest kad silovanje završi: wow, ovo je super, ne biti silovan!"
I jebiga.
Kompanija Disney otkazala mu je ugovor za treći nastavak "Čuvara galaksije", a osramoćeni Gunn završio je kumeći okolo za oprost i posipajući se tonama vulkanskog pepela.
Kad smo mi bili kreteni i radili takve stvari, barem nam je bilo četrnaest. Ne kažem, mnogi među nama ostali su jednaki kreteni i kasnije, nabivši po četrdesetak godina i kilograma, ali makar više ne žvrljaju flomasterima po zidovima haustora i javnih zahoda. Danas, međutim, prištavi pavijani ne samo da su u zrelim tridesetim i četrdesetim, nego svoje tupe dosjetke i pošalice veselo klešu u digitalni internetski granit, da slučajno povijest ne bi zaboravila njihovu epsku sramotu.
Evo, recimo – samo još ovaj primjer – Igor Peternel.
"Građanima pokušavamo objasniti tko se krije iza Tomislava Tomaševića", borbeno je Peternel kao delegat Domovinskog pokreta Miroslava Škore nekidan na televiziji objašnjavao kako je zagrebačka aktivistička ikona i izvjesni budući gradonačelnik zapravo eksponent "dobro organizirane ideološke lijeve platforme koja je franšiza jednog stranog instituta". "Pozvao sam ih da jasno biračima objasne svoju ideološku pozadinu i financiranje preko udruga civilnog parapolitičkog društva!" pojasnio je sutradan na Facebooku. "Tu se radi o strogo definiranoj ideološkoj ultraljevičarskoj franšizi!"
Polomio se, ukratko, siromah Peternel raskrinkati Tomaševića i njegove "građanske aktiviste", sve one Soroseve gojence i plaćenike stranih instituta što cijelih deset godina – još otkako su ono oslobađali Varšavsku ulicu od Horvatinčićevih bagera – iz komunističkog podzemlja restauriraju Jugoslaviju. A onda je u rijetko zabavnom obratu nastupio Facebook, sa svojom nezgodnom navadom da korisnike podsjeća što su radili na taj dan u dalekoj prošlosti.
Ispalo je, naime, da je baš taj sutradan bila deseta godišnjica "bitke za Varšavsku", pa je Facebookov algoritam – jebo ga Euklid u dupe golo – svega par sati nakon Peternelovog gnjevnog pamfleta o "ultraljevičarskoj franšizi" podsjetio novinarku Maju Sever kako se na taj dan, 18. svibnja 2011., zajedno s par Tomaševićevih drugarica revolucionarki na protestima u Varšavskoj slikala u društvu jednog naočitog plaćenika stranih instituta u zrelim tridesetim i ružičastoj polo majici. A drug plaćenik ispao upravo – Igor Peternel.
I da je bar stalo na tome – pa da se siromah Igor nekako dovije objasniti kako ga je to krvožedna boljševička trojka iz AFŽ-a uhapsila i fotografirala pred strijeljanje – nego je taj trideset trogodišnji komad budale u komentaru, očajnički valjda uvjeravajući drugarice da zapravo ima četrnaest, još upisao: "Cool." A vještica Maja – sve su žene vještice, to znamo od sedmog osnovne – brže-bolje dopisala kako je to "slika za povijest".
I – dalje znate i sami – jebiga.
Svi smo, eto, jednom imali trideset tri, bili mladi kreteni i radili stvari zbog kojih se danas sami pred sobom stidimo. Netko je u tim nježnim godinama kao asistent na Filozofskom dizao oktobarsku revoluciju, netko žvrljao antihrvatske pamflete u Feralu, a netko, opet, zajedno s Tomaševićem golomozg jurišao na Bandićeve bagere. Znam za jednog koji je, recimo, jednako s trideset tri naumio promijeniti svijet: proglasio se lola prorokom i vođom obespravljenih, okupio ideološku franšizu, demonstrirao protiv stranih investitora i prijetio im Sudom, pa se na koncu u znak protesta dao razapeti na križ.
Da je, eto, bio Peternelove pameti i preživio trideset treću, dobro bi se Isus Krist – danas, kako znamo, glavni operativac Domovinskog pokreta – osramotio kad bi ga Facebookov algoritam podsjetio na statuse otprije dvije hiljade godina. Pa mu, štajaznam, na blagdan Pashe iz arhiva iskopao onu sliku s jeruzalemskim građanskim aktivistima, na demonstracijama protiv trgovaca u Hramu. "Cool."
Svi smo, kažem, jednom imali trideset tri i bili baš – ne postoji blaža riječ – lijep komad budale. Pazite stoga, djeco, s kim se fotografirate i što pišete po Fejsu, ne budite kao Igor.
Budite kao Isus: ne ostavljajte pisanog traga.
portalnovosti
Pazite, djeco, što pišete po Fejsu, ne budite kao Igor (foto Twitter)
Svi smo jednom imali dvanaest ili petnaest, bili mladi kreteni i radili stvari zbog kojih se danas sami pred sobom stidimo. Netko je u tim nježnim godinama zajebavao Šiptara u kvartovskoj pekari, a netko onog pederčića Tina iz sedmog ce, netko je invalidu u kolicima dobacio izvanredno uspjelu šalu o banani na cesti, a netko svoje razorno duhovite dosjetke s bananama dobacivao crnjama s američkog nosača aviona. Netko je, recimo, tek propupala mlada mozga vlastitim govnom nažvrljao kukasti križ na vratima školskog zahoda, a netko slomljena mlada srca flomasterom u haustoru obznanio da je Renata s petog kata kurva i da se jebe za krafnu.
Onda smo odrasli i te smo mračne epizode iz praskozorja vlastite evolucije na brzinu, da nitko ne vidi, plitko zakopali u prefrontalnu koru mozga, da ih se s nelagodom sjetimo tek kad s vremena na vrijeme slučajno sretnemo Renatu, danas direktoricu škole u koju idu i naša dva mala kretena.
Jednostavno, takav je biološki red, u pubertetu je čovjekovo mladunče dobro razvijen komad budale, i tko god tvrdi da u tim godinama nije bio prištavi, polumutirani imbecil, kaže to samo zato što u tim njegovim godinama nije bilo svepamtećeg Facebooka, pa danas može vlastitim malim kretenima beskrupulozno lagati kako je u njihovoj dobi goloruk branio gejeve od Torcide i vodio školsku sekciju za razvijanje svijesti o transrodnim identitetima, ili sličnu neku skandaloznu revizionističku propagandu.
I današnja su djeca Facebooka tako jednake biološke budale poput nas, samo što svoje tupe pošalice o crnjama, pederima i kurvama iz razreda, uz jednako krezavo hijensko smijuljenje, umjesto na zidove haustora i zahoda spremno ispisuju po zidovima kućica na društvenim mrežama, ovaj put da tamo i ostanu, dokle god je svijeta, vijeka i njih živih. Zašto, zaboga, kad znaju da onome "tko na tvrdom Fejsu svoju povist piše, tom ne može niko prošlost da izbriše"?
Zato što su – podsjećam – dobro razvijeni komadi budale.
Sjetit ćete se, recimo, mladog Hajdukovog nogometaša Josipa R.: do ljeta 2012. život se tom mladiću složio kao Rubikova kocka, stani pa gledaj, s juniorima je osvojio titulu prvaka države, novinari su ga krstili "hrvatskim Gattusom", upao je u prvu momčad Bijelih, pa je na kraju pozvan i na utakmicu s Belgijom, kao najmlađi debitant u povijesti Vatrenih. Cijeli se svijet, ukratko, Josipu prostro pod kopačkama poput igrališta od žute cigle.
A onda je netko iskopao njegov status iz srednje škole, kad je balavi kreten na Fejsu objavio fotografiju na kojoj se bori za loptu s jednim tamnoputim klincem. "Podapni jebenom crnji nogu, majku mu jebem, kako si uopće mogao disati njegov zrak?" komentirao je jedan prijatelj, na što je Josip odgovorio kako se on "navikao na jednog crnju u razredu".
I jebiga.
Pukla je ozbiljna afera, pune su novine bile Hajdukove mlade budale, za reprezentaciju više nikad nije zaigrao ni minute, pa je već sljedeće godine napustio Hajduk i krenuo glavinjati europskim nogometnim tundrama, od Eibara do danskog Brøndbyja, gdje danas u svlačionici "diše zrak" četiri svoja tamnoputa suigrača – čak mu je i kapetan crni Ganac! – sve moleći dragog Boga da mu i Danci ne krenu skrolati po Fejsu.
Mnogo je takvih poučnih priča – toliko ih je zapravo da je posve nejasno zašto ih i dalje zovemo poučnima – a kako je svijet u međuvremenu potpuno podjetinjio, dobro razvijeni komadi budale nemaju više nužno četrnaest. Prije par godina, na primjer, filmski je svijet bio šokiran kad su Jamesu Gunnu, režiseru superherojske franšize "Čuvari galaksije" i istaknutom ustaniku protiv Donalda Trumpa, desničari na društvenim mrežama iskopali desetak godina stare statuse, u kojima se baš poput prištavog četrnaestogodišnjeg debila zajebavao s žrtvama terorizma, pedofilije i silovanja. "Najbolja stvar kod silovanja", pisao je tako četrdesetogodišnji tinejdžer, "jest kad silovanje završi: wow, ovo je super, ne biti silovan!"
I jebiga.
Kompanija Disney otkazala mu je ugovor za treći nastavak "Čuvara galaksije", a osramoćeni Gunn završio je kumeći okolo za oprost i posipajući se tonama vulkanskog pepela.
Kad smo mi bili kreteni i radili takve stvari, barem nam je bilo četrnaest. Ne kažem, mnogi među nama ostali su jednaki kreteni i kasnije, nabivši po četrdesetak godina i kilograma, ali makar više ne žvrljaju flomasterima po zidovima haustora i javnih zahoda. Danas, međutim, prištavi pavijani ne samo da su u zrelim tridesetim i četrdesetim, nego svoje tupe dosjetke i pošalice veselo klešu u digitalni internetski granit, da slučajno povijest ne bi zaboravila njihovu epsku sramotu.
Evo, recimo – samo još ovaj primjer – Igor Peternel.
"Građanima pokušavamo objasniti tko se krije iza Tomislava Tomaševića", borbeno je Peternel kao delegat Domovinskog pokreta Miroslava Škore nekidan na televiziji objašnjavao kako je zagrebačka aktivistička ikona i izvjesni budući gradonačelnik zapravo eksponent "dobro organizirane ideološke lijeve platforme koja je franšiza jednog stranog instituta". "Pozvao sam ih da jasno biračima objasne svoju ideološku pozadinu i financiranje preko udruga civilnog parapolitičkog društva!" pojasnio je sutradan na Facebooku. "Tu se radi o strogo definiranoj ideološkoj ultraljevičarskoj franšizi!"
Polomio se, ukratko, siromah Peternel raskrinkati Tomaševića i njegove "građanske aktiviste", sve one Soroseve gojence i plaćenike stranih instituta što cijelih deset godina – još otkako su ono oslobađali Varšavsku ulicu od Horvatinčićevih bagera – iz komunističkog podzemlja restauriraju Jugoslaviju. A onda je u rijetko zabavnom obratu nastupio Facebook, sa svojom nezgodnom navadom da korisnike podsjeća što su radili na taj dan u dalekoj prošlosti.
Ispalo je, naime, da je baš taj sutradan bila deseta godišnjica "bitke za Varšavsku", pa je Facebookov algoritam – jebo ga Euklid u dupe golo – svega par sati nakon Peternelovog gnjevnog pamfleta o "ultraljevičarskoj franšizi" podsjetio novinarku Maju Sever kako se na taj dan, 18. svibnja 2011., zajedno s par Tomaševićevih drugarica revolucionarki na protestima u Varšavskoj slikala u društvu jednog naočitog plaćenika stranih instituta u zrelim tridesetim i ružičastoj polo majici. A drug plaćenik ispao upravo – Igor Peternel.
I da je bar stalo na tome – pa da se siromah Igor nekako dovije objasniti kako ga je to krvožedna boljševička trojka iz AFŽ-a uhapsila i fotografirala pred strijeljanje – nego je taj trideset trogodišnji komad budale u komentaru, očajnički valjda uvjeravajući drugarice da zapravo ima četrnaest, još upisao: "Cool." A vještica Maja – sve su žene vještice, to znamo od sedmog osnovne – brže-bolje dopisala kako je to "slika za povijest".
I – dalje znate i sami – jebiga.
Svi smo, eto, jednom imali trideset tri, bili mladi kreteni i radili stvari zbog kojih se danas sami pred sobom stidimo. Netko je u tim nježnim godinama kao asistent na Filozofskom dizao oktobarsku revoluciju, netko žvrljao antihrvatske pamflete u Feralu, a netko, opet, zajedno s Tomaševićem golomozg jurišao na Bandićeve bagere. Znam za jednog koji je, recimo, jednako s trideset tri naumio promijeniti svijet: proglasio se lola prorokom i vođom obespravljenih, okupio ideološku franšizu, demonstrirao protiv stranih investitora i prijetio im Sudom, pa se na koncu u znak protesta dao razapeti na križ.
Da je, eto, bio Peternelove pameti i preživio trideset treću, dobro bi se Isus Krist – danas, kako znamo, glavni operativac Domovinskog pokreta – osramotio kad bi ga Facebookov algoritam podsjetio na statuse otprije dvije hiljade godina. Pa mu, štajaznam, na blagdan Pashe iz arhiva iskopao onu sliku s jeruzalemskim građanskim aktivistima, na demonstracijama protiv trgovaca u Hramu. "Cool."
Svi smo, kažem, jednom imali trideset tri i bili baš – ne postoji blaža riječ – lijep komad budale. Pazite stoga, djeco, s kim se fotografirate i što pišete po Fejsu, ne budite kao Igor.
Budite kao Isus: ne ostavljajte pisanog traga.
portalnovosti
