Nakon što je gradonačelnik Miro Bulj iz Sinja protjerao ciganske trubače, uz obrazloženje da “Đurđevdan” nije primjeren božićnom duhu – “Hrvatska nije Balkan, mi smo dio Srednje Europe”, objasnio je taj sinjski glazbeni kritičar – a njegovu se srednjoeuropskom adventskom programu pridružili u Zagrebu i ostalim hrvatskim gradovima, za čuvare hrvatske adventske tradicije imam samo jedno pitanje: na kojemu bi božićnom koncertu ti glazbeni kritičari tankoćutnih ušiju radije bili – na veličanstvenom koncertu održanom pred Božić 2005. godine u bazilici svetog Franje Asiškog u Assisiju, na samom izvorištu hrvatske katoličke ideje, nad grobom omiljenog hrvatskog sveca i pod freskama Cimabuea i Giotta, ili možda na onom, ponešto komornijem i skromnijem, održanom božićnih dana 1943. godine na samom izvorištu hrvatske državotvorne ideje – u stolariji u zgradi upravne pisarne “Radnog logora Jasenovac”?
Težak izbor, priznajem i sam, pa evo i muzičke ponude za lakše odlučivanje: na božićnom koncertu u franjevačkom svetištu u Assisiju, pored židovskog gitariste Gila Dora i jednako židovske kantautorice i aktivistice Achinoam Nini, poznatije kao Noa – “za mene Božić nema religijsku vrijednost”, objasnit će ona u talijanskim novinama svoje učešće u božićnom slavlju u Assisiju, “ali Isus je poput filozofa i cijenim njegovu poruku jednakosti: ljubav, poštovanje, poniznost: to je moja vjera” – te je 2005. godine nastupao i Goran Bregović sa svojim Orkestrom za vjenčanja i sprovode, odsviravši svoju slavnu “Ederlezi”, kod nas poznatu kao “Đurđevdan”.
O da: ne samo da su posvećenu tišinu slavne bazilike pod Cimabueovim raspetim Kristom i Giottovim svetim Franjom Bregovićevi Cigani porazbijali zvukovima truba i “Đurđevdanom”, baš kao da je božeprosti srpska svadba, a ne drugi najsvetiji od sviju kršćanskih blagdana, nego su pred razdraganim svećenicima i kardinalima na čelu sa samim ordinarijem, generalnim kustosom Svetog konventa Vincenzom Colijem da Montignosom, ciganskim aranžmanom porazbijali i nježnu, tihu “Stille Nacht, heilige Nacht”, da je i sam austrijski kompozitor Franz Xaver Gruber morao zavapiti, “vidi što su mi uradili od pjesme, mama!”. Nakon čega je, razumljivo, slavnu “Tihu noć” UNESCO zaštitio kao nematerijalnu kulturnu baštinu čovječanstva.
S druge strane, božićni koncert u “Radnom logoru Jasenovac” te je 1943. bio kudikamo, kako bi to rekao gospodin Bulj, srednjoeuropskiji i primjereniji Božiću: na repertoaru logorskog orkestra bile su kompozicije Georga Friedricha Händela, Ludwiga van Beethovena i hrvatskog skladatelja Franje Serafina Vilhara.
O da: u Jasenovcu su svirani Händel i Beethoven.
Kako to znamo? Znamo iz svjedočanstva Milka Riffera, koji je svoj jasenovački staž opisao u rijetko potresnoj knjizi “Grad mrtvih”, objavljenoj 1946. godine, u kojoj piše i o koncertima u stolariji upravne pisarne ili oficirskoj menaži, gdje je logorski orkestar ustaškim časnicima svirao Händela, Beethovena ili popularnu uvertiru komične opere Adolphea Adama “Kad bih bio kralj”, te – ponešto češće, ali svakako, hm, srednjoeuropski primjereno – talijanske šlagere, mađarske romanse i međimurske napjeve.
Jedini problem – ako bi Miro Bulj i ostali čuvari hrvatske adventske tradicije u izboru između srednjoeuropskog Assisija i srednjoeuropskog Jasenovca ikakav problem uopće imali – bila bi “lista izvođača”: dok su u bazilici svetog Franje na Božić 2005. godine svirali Židovi i Cigani, u jasenovačkom logoru božićnih su blagdana 1943. svirali – Židovi i Cigani. Posve zapravo očekivano – naknadno bi se siromah Bulj lupio po čelu – orkestar sastavljen za zabavu ustaša i utjehu logoraša bio je sastavljen, jasno, isključivo od židovskih i ciganskih tamburaša, čelista i violinista: hrvatski su te sezone svirali u zagrebačkom HNK-u.
“U baraci Ilije Paripovića bio je jedan Ciganin, mladac od kojih dvadeset godina, primaš neke ciganske kapele iz Sremske Mitrovice, imenom Vaso. Svirao je prvu violinu u logorskom orkestru i često zabavljao pijane ustaše u oficirskoj menaži svirajući mađarske ciganske melodije”, piše tako Milko Riffer, prisjećajući se i razgovora s drugim jednim supatnikom, stanovitim Božidarom, najčišćim i najurednijim u spavaonici, “najvrijednijim peračem iz logorske praonice”, koji ga je molio da ne oda ustašama njegovo porijeklo: “Nisam ni slutio da je Božidar Ciganin – njegova fizionomija to nije odavala – i obećao sam mu da ću njegovu tajnu u potpunosti zadržati za sebe.”
“Ta dvojica”, nastavlja dalje Riffer, “bila su jedini predstavnici svoje zapostavljene, a talentirane rasne braće. Kasnije su dotjerana u logor još dva njemačka Ciganina iz Tiringije. Oni su pored ciganskog jezika govorili još samo njemački. Bili su najtipičniji predstavnici svoje rase, s minđušama u lijevom uhu. Po zanimanju bili su vašarski fakiri i održali su u logoru nekoliko predstava, plešući po razbijenom staklu, gutajući vatru i zabijajući čavle u lica i dlanove.”
U logoru malih šansi Romi su, naime, imali najmanje, i najčešće su likvidirani vrlo brzo po dolasku. “Smatrali su ih za životinje niže vrste, nešto kao miševe, čije je tamanjenje bilo ne samo dozvoljeno, nego se i preporučivalo”, svjedoči Riffer. “‘Ubiješ li Ciganina, učinio si korisno djelo, kao da si noktom prignječio stjenicu’, tumačio je sadist Alaga.”
Dokumentirano je tako u jasenovačkom logoru ubijeno šesnaest tisuća stotinu šezdeset i troje Roma, među kojima gotovo pet hiljada žena i više od pet i pol hiljada djece – gotovo devedeset posto cijele populacije, najviše u cijeloj okupiranoj Europi – i jedini način da u zloglasnom logorskom apendiksu IIIc dožive jutro bio je, eto, da ih “ne oda fizionomija”, pa da budu najčišći i najuredniji u baraci, najvrjedniji perači u praonici, ili – ako ih pak “oda fizionomija” – da znaju gutati vatru i plesati po razbijenom staklu.
Ili to, ili da pijane ustaše u oficirskoj menaži zabavljaju svirajući prvu violinu u logorskom orkestru.
Kada bi dakle i gdje, da se vratimo na naše pitanje, čuvari hrvatske adventske tradicije i glazbeni kritičari tankoćutnih ušiju radije proveli Božić: 2005. godine sa židovskim pjevačicama i ciganskim trubačima u bazilici svetog Franje u Assisiju, ili 1943. sa židovskim pjevačima i ciganskim violinistima u zgradi upravne pisarne u Jasenovcu?
To, naravno, ne znamo – možemo misliti da znamo, ali ne možemo znati – ali znamo kako bi reagirali i jednoj i u drugoj prilici.
Kako bi, naime, naši glazbeni kritičari tankoćutnih ušiju reagirali da su svjedočili kad su posvećenu tišinu slavne bazilike u Assisiju ciganske trube iznenada porazbijale “Đurđevdanom”, možemo prilično plastično zamisliti nakon što je gradonačelnik Bulj nezadovoljan muzikom ciganske trubače otjerao sa sinjske pjace – jer “Hrvatska nije Balkan, nego dio Srednje Europe”, i u Hrvatskoj se ne pjeva “evo zore, evo zore, Bogu da se pomolim”, već “evo zore, evo dana, evo Jure i Bobana” – poslije čega su ulice od ciganskih orkestara očistili i u ostalim hrvatskim gradovima.
Po prilici kao što su ulice hrvatskih gradova od ciganskih orkestara bile očišćene i 1941.
Pa je lako onda zamisliti i kako bi čuvari hrvatske adventske tradicije i glazbeni kritičari tankoćutnih ušiju nezadovoljni muzikom reagirali da su se 1943. zatekli u upravnoj pisarni ili oficirskoj menaži “Radnog logora Jasenovac”. Znamo to, uostalom, iz svjedočanstva drugog jednog očevica jasenovačkih božićnih čuda, preživjelog logoraša Ljubomira Šarića, koji je o glazbenom programu i nezadovoljstvu muzikom u Jasenovcu svjedočio 1999. godine na suđenju zapovjedniku logora Dinku Šakiću pred Županijskim sudom u Zagrebu.
“Sjećam se jedne grupe Roma koja je došla s instrumentima”, pričao je svjedok Šarić. “Svirali su pred menzom, kad je fra Miroslav Filipović-Majstorović ustao, očito nezadovoljan muzikom, i pištoljem u glavu ubio jednog.”
Nezavisna Država Hrvatska, shvatili ste, nije bila Balkan, već dio Srednje Europe.
