Katolički templari i čuvari institucije obitelji iz mrijestilišta Opus Dei imaju za vas u ponudi novu sjajnu stvar: homeschooling. Što je to “homeschooling”? U najkraćemu, to bi bilo “kućno obrazovanje”, odnosno ono što bi se na hrvatskom reklo “obrazovanje kod kuće”. Tako, u najkraćemu, zvuči zanimljivo, sad sam i ja zainteresirao, može li malo preciznije: što bi dakle “homeschooling” bilo, hm, u najdužemu? U najdužemu, “homeschooling” bi bilo, recimo, nešto kao “obrazovanje kod kuće”. Vrlo dobro, dakle obrazovanje kod kuće. Može pitanje? Može, izvolite. Za koji kurac – ne, ne, ja se ispričavam, molim, mea culpa, moj grijeh, moj preveliki grijeh – zašto se onda jednostavno ne zove “obrazovanje kod kuće”? Zato što “obrazovanje kod kuće” ne zvuči dovoljno cool, a mi nismo zadrti katolički fundamentalisti, mi smo cool, zato, eto, “Homecooling”.
Da, pardon, “Homeschooling”.
Dakle, Homeschooling – obrazovanje kod kuće, najnoviji turbokatolički tik-tok izazov. Prvi put o tome, kako se zove, homeschoolingu počelo se govoriti prije koju godinu, u vrijeme pandemije Covida-19, ali niste pazili na satu. Na predavanju na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti koncept je stoga nekidan predstavila predsjednica udruge “Homeschooling Hrvatska”. Pitanje “wait, wait, what the fuck is Homeschooling Hrvatska, zašto onda nije Homeschooling Croatia, nego rogobatno Homeschooling Hrvatska?” glupa je, jeftina i prizemna provokacija autora ovog teksta, stoga zanemarite.
Druga stvar, naime, nas zanima, a to nije odnarođenje i odhrvaćenje samih čuvara hrvatske tradicije, nije čak ni halloweenizacija Hrvatske, koju provode najveći borci protiv pogubnih zapadnih utjecaja. Štoviše, uopće nije katolička tradicionalistička i obiteljaška agenda cijele stvari. Nije čak ni iz seta argumenata branitelja klasične škole – problem socijalizacije izolirane i kućno školovane djece, ili zloupotrebe homeschoolinga od strane nasilnih roditelja – ni iz seta argumenata promotora cijele ideje, čiji je glavni cilj alternativna, suvremena i personalizirana, ali ipak klasična libertarijanska priprema čeljadi za famozno “tržište rada”.
Druga stvar – pardon, sedma – nas ovdje zanima.
Rečena gospođa predsjednica udruge “Homeschooling Hrvatska”, majka je, naime, šestoro djece i povjesničarka koja je doktorirala u inozemstvu, kao postdoktorandica predavala na Filozofskom fakultetu u Rijeci i završila AMI Adolescent Montessori Introductory Workshop pri Maria Montessori Institute London, druga osoba ovlaštena za zastupanje “Homeschooling Hrvatske” je profesor fizike, a u udruzi rade još jedna majka petoro djece i diplomirana politologinja sa završenim postdiplomskim studijem na Međunarodnom katalonskom sveučilištu u Barceloni, te jedna profesorica hrvatskog i engleskog jezika i književnosti, predsjednica Udruge za cjeloživotno učenje Hillard. Ako ste i vi upravo čuli nekoga da pita što je to sad Hillard i zašto Hillard, ne obazirite se, to je opet onaj kreten.
Primijetili ste, naime, da je riječ mahom o visokoobrazovanim ljudima. Što je super. Šestoro djece gospođe doktorice znanosti, recimo, baš kao i petoro djece gospođe diplomirane politologinje, imaju kod kuće što i od koga naučiti. Učit će ih pritom, jasno, i vjeronauk – mame će ih homeschoolovati i učiti, recimo, kako je ženi mjesto u kući, da hrane, peru i školuju djecu, a muškarcu na gradskom trgu, da kleči i moli za obraćenje hrvatskog naroda, život u predbračnoj čistoći, čednost u odijevanju i prestanak pobačaja – ali to bi ionako, samo mnogo površnije, učili i od sestre Bernardice u kvartovskoj školi.
Za razliku od tradicionalne škole, koncept homeschoolinga, međutim, ne podrazumijeva visoku školsku spremu roditelja, pače ne podrazumijeva nikakvu njihovu kompetenciju: za obrazovanje kod kuće roditelji trebaju imati samo prezir prema školi kao praonici mozga, djetetov izvod iz matične knjige rođenih i pismenu namjeru u tri primjerka da ga obrazuje kod kuće. Nitko neće provjeriti da li, na primjer, ćaća Hinko – koji je svog malog naumio školovati za centarfora Real Madrida, a malu da se dobro uda – uopće i sam ima završenu osnovnu školu. Kad bi to, uostalom, bila prepreka za homeschooling, bilo bi to flagrantno kršenje temeljnog prava ljudi na školovanje vlastite djece, samo zato što su nepismeni. Čemu će to svoju djecu kod kuće naučiti, metnimo, onaj čuveni HDZ-ov zastupnik koji je svojedobno krivotvorio diplomu i javno se onda hvalio kako, “što se njegovog životnog puta i uspjeha tiče, nije morao završiti ni dva razreda osnovne škole”?
Na nekom arkadijskom, uređenom Zapadu obrazovanje kod kuće možda i ima smisla: u skandinavskim zemljama, recimo, osamdeset pet posto stanovništva funkcionalno je pismeno, a u nama bližoj Sloveniji – koja je, uzgred, odavno zakonski uredila tu stvar s homeschoolingom – funkcionalno je pismeno sedamdeset pet posto građana, lijepe tri četvrtine. Koliko ih je u Hrvatskoj? Prema posljednjim istraživanjima, dvadeset. Što dvadeset?! Dvadeset posto. U Republici Hrvatskoj funkcionalno je pismeno samo dvadeset posto stanovništva, odnosno – ako vam je tako lakše – osamdeset posto građana je funkcionalno nepismeno.
Četiri petine Hrvata funkcionalno je nepismeno, što samo po sebi nije problem. Samo po sebi problem je, naime, što po prilici točno i jednako toliko, dakle četiri petine, u Hrvatskoj po posljednjem popisu stanovništva ima i katolika. Što je još samo po sebi problem? Samo po sebi još je problem što se – za razliku od arkadijskog Zapada, gdje svoju djecu kod kuće školuju visokoobrazovani građani sa svojom idejom obrazovanja – u Hrvatskoj za homeschooling zalažu upravo i uglavnom obrazovani katolički templari iz mrijestilišta Opus Dei, i što bi svoju djecu, oduševljeni idejom da ih ispišu iz praonica mozgova, najradije obrazovali upravo oni iz te neobrazovane četiri petine, ljudi dakle s nejasnom tuđom idejom obrazovanja.
Homeschooling u takvoj Hrvatskoj: što može poći ukrivo?
Ali dobro, jasna mi je ideja. Čuvari tradicije i obitelji žele svojoj djeci najbolje, i odbijaju ih predati od Boga otuđenoj hrvackoj državi s njenim nakaradnim, liberalnim vrijednostima, poput škole ili, metnimo, cijepljenja. Ćaća i mater znaju najbolje: etika, građanski ili božeprosti seksualni odgoj u školama kao priprema za život?! Više će njijov mali o životu naučit za sedam dana u vojski nego u svih sedam razreda osnovne škole. Da, osam.
Vrlo dobro. Ako po konceptu Opus Dei roditelji nemaju obaveze, nego samo prava, i ako su stopostotni vlasnici djetetove budućnosti, njegova zdravlja, života i životnih šansi, ako je dakle društveno prihvatljiva i njihova odluka o cijepljenju protiv ospica, Covida-19 ili raka grlića maternice, i ako društveno prihvatljivo obrazovanje kod kuće postane i zakonski uređeno, onda ne postoji nijedan jedini razlog da se zakonski ne urede i ostali odnosi države s roditeljima i njihovom djecom.
Hrvatska, na primjer, nakon gotovo dvadeset godina vraća obavezni dvomjesečni vojni rok s financijskom naknadom od tisuću i nešto eura mjesečno, i već za nekoliko dana vašim će balavcima stići prvi pozivi. I dok isti oni ljudi, koji odlučno odbijaju da im hrvacka država djeci pere mozak i cjepivima umeće Gejcove čipove, sada odjednom oduševljeno dočekuju vojni rok za svoje mamlaze – da im dakle ista ona hrvacka država ispere mozak i napravi od njih muškarce, alfa mužjake koji za obraćenje hrvatskog naroda, život u predbračnoj čistoći, čednost u odijevanju i prestanak pobačaja više neće klečati i moliti – jedan ima bolju ideju: “Homerecruiting”.
Što je to “Homerecruiting”? U najkraćemu, to bi bio “kućni vojni rok”, odnosno ono što bi se na hrvatskom reklo “služenje obaveznog vojnog roka kod kuće”. Uz dužno poštovanje prema njima i državi, smiješna dva mjeseca nisu ozbiljan vojni rok, to je vojni rik-rok izazov: predlagač bi svoje dijete ipak bolje naučio neke stvari oko koncepta ljubavi prema domovini, vatrenog oružja i ubijanja drugih ljudi.
Plus bi državi uštedio na smještaju, hrani i odjeći. Sve bi stalo u onih hiljadu eura mjesečno.
Ali ignorirajte, to je opet onaj kreten.
