Kad tako pred ljeto u selo stigne vijest da se u Dućama pojavio turist, naše seosko vijeće proglašava izvanredno stanje. Na magistrali poviše sela muškarci organiziraju seoske straže s vilama i sjekirama, a žene pripremaju zalihe hrane i slažu ljetnicu koju su spravile još u zimu
Sve je podređeno mitološkom stranom turistu (foto Marko Dimić/PIXSELL)
Jebo vas turizam.
To je po prilici sve što imam reći na tu temu, ali kako su mi ovi iz redakcije objasnili da ne može kolumna od tri riječi, ispalo je da moram objasniti.
U Dalmaciji, naime – neće u Vladi vjerovati kad čuju – ima ljudi koji ne žive od turizma. U našem malom zaselku, recimo, u nekoliko starih kuća negdje između Splita i Makarske, nitko ne živi od turizma. Ne iznajmljujemo sobe, ne naplaćujemo hlad, ne trgujemo našim vinom i maslinovim uljem, ne prodajemo ni čajeve ni prirodne sokove koje napravimo, ni rakiju koju ispečemo, ni povrće koje uzgojimo, ni ribu koju ulovimo.
Ako vam zvuči kao morska idila, to je zato što jest. Ili barem jest negdje do lipnja: svake godine u to doba moj se susjed vrati s posla u selo, natoči sebi lozovaču, iskapi je i drhtavim glasom objavi kako ga je maloprije ugledao u Dućama. Ja ga onda oprezno pitam je li siguran, a on odgovori kako jest. Nije valjda...?, užasnuto uto upita susjeda, a susjed je samo nijemo zagrli. Tata, jesu li to došli turisti?, vrisne na kraju njihova prestravljena mala kćerkica gore s balkona, a on joj kaže: nisu, dušo, odakle ti to, turisti ne postoje.
Vidite, ono što su u nekim drugim seoskim kulturama vampiri i vukodlaci, u nas su turisti. U jesen, kad olovnim nebom zaigra tanki dim iz naše male seoske destilerije, mi muškarci sjedimo oko kazana i okuraženi bićerinima tople rakije pričamo jezovite priče o turistima. Jedan je dolje u masliniku usred noći vidio cijelu obitelj mađarskih turista kako spava u šatoru. Drugome je ogromni debeli Nijemac banuo na vrata i pitao ima li fraj cimer. Treći se u očinji vid kune da je vidio kako su mu u ponoć na gumnu igrali engleski backpackeri. Četvrti je vadio parangal kad mu je na metar od kaića iz mora izronio ogromni morski turist, ovoliki je bio.
Da, turisti. "Ako ne pojedeš tu blitvu", prijeti se kod nas u selu djeci, "noćas će ti u sobu doći poljski turist." I kad u Vladi razvijaju turističke strategije s mediteranskim načinom života kao onom, kako se zove, turističkom proizvodu – pa strancima prodaju "Mediteran kakav je nekad bio", opušteni dakle život kakav žive južnjački urođenici – zanimat će ih možda kako taj život zapravo izgleda.
Kad tako pred ljeto u selo stigne vijest da se u Dućama pojavio turist, naše seosko vijeće proglašava izvanredno stanje. Na magistrali poviše sela muškarci organiziraju seoske straže s vilama i sjekirama, a žene pripremaju zalihe hrane i slažu ljetnicu koju su spravile još u zimu. Da, ljetnica: ono što je u neturističkim kulturama zimnica, u nas je ljetnica. Valjat će, naime, preživjeti još jedno dugo, pakleno ljeto.
Za razliku od nepouzdanih svjedočenja ustravljenih domorodaca, kojima je svaki neznanac u Dućama strani turist, mnogo su sigurniji znak početka turističke sezone cijene u seoskom dućanu: kruh, brašno, ulje, mlijeko i ostale namirnice preko noći poskupe barem pedeset posto. Turistička strategija – u najkraćemu, deranje kože sa živih ljudi – polazi, naime, od pretpostavke da u Dalmaciji ne žive domoroci koji jednako jedu kruh i piju mlijeko. Na toj pretpostavci izgrađena je, uostalom, cjelokupna ta ekonomska monokultura: sve – a kad kažem sve, mislim doslovno na sve – podređeno je, posvećeno i namijenjeno mitološkom stranom turistu. Mi crvi s popisa stanovništva sretni smo što uopće imamo dućan, makar s norveškim cijenama, jer takve dućane u turističkim destinacijama strateški geniji nalaze prijetnjom ugostiteljskoj ekonomiji: jedan takav nekidan je za dućane na obali najozbiljnije predložio ograničavanje radnog vremena.
Život u idiličnom malom mistu pretvara se tako početkom sezone u skupi pakao. Kad na ejakulativno oduševljenje strateških genija famozne "brojke" podivljaju, za naš mali zaselak to znači da ulazimo u lockdown i potpunu prometnu izolaciju. Zatreba li nam hitna operacija srca – a kamoli nešto trivijalnije, poput novog ventilatora – do svega tridesetak kilometara udaljenog Splita zbog čepova u Omišu i Podstrani treba i do dva sata vožnje. Mi urođenici, jasno, znamo i za tajni obilazni put preko Tugara, ali zahvaljujući internetu i društvenim mrežama – hvala im gdje čuli i gdje ne čuli – za taj tajni obilazni put sada zna i svih sedam i pol milijardi stranih turista, pa i tim pravcem treba do dva sata.
Posljednja opcija ostao nam je tako posve nerazumni izlazak na autocestu i punih sedamdeset kilometara vožnje uokolo, ali samo da bismo otkrili kako zbog čepova na naplatnim kućicama i ulasku u Split i ta vožnja traje do dva sata. Doduše, ako baš nije operacija srca, Makarska nam je mnogo bliža, ali tamošnji je razvojni genij taj ubavi mali gradić pretvorio u golemi betonski slam za milijun turista, pa i za tih petnaestak kilometara treba do dva sata vožnje.
Iako tako živimo praktički nadomak Splita, mi smo za vrijeme turističke sezone zabačeno i davno zaboravljeno selo u Ognjenoj zemlji. Naša su jedina nada fotografi National Geographica i antropolozi s američkih sveučilišta u potrazi za izoliranim plemenima. Dok nam oni ne donesu jebeni ventilator, preostaje nam samo, shvatili ste, zatvoriti se u selo, postaviti seoske straže i čekati jesen, moleći se Svemogućem Bogu da srce traje duže od ventilatora i izdrži do jeseni.
Ukratko, mi se iz našeg malog zaselka ne mičemo. Ako na koncu i zatreba operacija srca, seosko groblje nije daleko, jedva kilometar ceste, pogrebnim kolima maksimalno dva sata.
Za to vrijeme – pomislili biste – možemo se barem kupati u moru. Čak i kad bismo uspjeli stići do prekrasne plaže dolje u mistu, za to nam treba tek nešto malo manje nego do Splita ili Makarske. Naše malo misto broji jedva dvjesto stanovnika, ali ljeti ta brojka naraste na pet-šest hiljada: dolje u portu, cestom koja se pretvara u slijepu ulicu s točno – trenutak da izbrojim – sedam parkirnih mjesta, dnevno se spuštaju hiljade terenaca, kombija i minibuseva, stvarajući nezamislivi kaos u kojemu se ne može ni naprijed ni natrag. Pitanje je trenutka kad će se taj kaos pretvoriti u trajni čep, u kojemu više nitko neće moći ni ući ni izaći, i tih će par hiljada turista u svojim automobilima ostati tu zauvijek, sve dok se na naše malo misto ne spusti teški vonj raspadnutih leševa.
Imamo mi, istina, i mnogo malih, divljih plaža, ali sve su namijenjene njemačkim i američkim vukodlacima, zaključane s gordim natpisom "Private". Kilometar istočno imamo, recimo, prekrasnu plažu u uvali Vruja, ali nju je zapišao jedan lokalni tajkun, možda ste i čuli za tu priču. Imamo i prekrasnu jednu nepristupačnu tajnu plažu kilometar zapadno, ali zahvaljujući internetu i društvenim mrežama, hvala im gdje čuli i gdje ne čuli, za tu našu tajnu plažu – koju su revni istraživači na Google Mapsu označili kao neotkrivenu Hidden Beach s pet zvjezdica i vrhunskim recenzijama – sada zna i svih sedam i pol milijardi stranih turista.
Sve otada, našim mirnim malim zaselkom tumaraju horde zombija iz Australije i Kine tražeći jebeni Hidden Beach. Naše seoske straže onda ih neobično ljubazno upute preko planine, samo ravno do Trilja, pa nas sutradan zovu iz Gorske službe spašavanja i mole da im ubuduće damo barem bočicu vode. Eh, voda. Da mi imamo vode, dali bismo je najprije našim umirućim pomama i kukumarima. Sa strepnjom tako gledamo u nebo čekajući kišu koja, sad je već izvjesno, nikad više neće pasti: zalijevanje vrtla nemoguća je misija, jer je zbog ogromnog broja turista pritisak u vodovodnoj mreži tako slab da je zalijevanje zapravo ručno navodnjavanje kap na kap.
Tako, eto, izgleda opušteni mediteranski život u našem malom zaselku. Tako izgleda opušteni mediteranski život u svakom dalmatinskom mistu ili gradiću, u kojima je domaći živalj nepredviđeni višak što zauzima mjesto na parkingu, na plaži, u dućanu, krevetu ili kafiću, gdje uskoro više i neće moći sjesti ako ne misli potrošiti pola plaće.
Tako onda taj život izgleda sve do jeseni, kad naša seoska straža oprezno izviri na magistralu i javi da je cesta čista. Obiđemo onda kuće, prebrojimo se da vidimo jesmo li svi živi, pa potpalimo vatru pod rakijski kotao i do dugo u noć okuraženi bićerinima pričamo jezovite priče o turistima. Jednoga iz susjednog sela tako – ne morate vjerovati ako nećete - češki turist zaskočio kraj gustirne i ugrizao za vrat, pa se nesretnik i sam poturistio. Eno ga, priča se, i danas baulja po Pragu i snima selfieje na Karlovom mostu.
Jebo vas turizam.
portalnovosti
Sve je podređeno mitološkom stranom turistu (foto Marko Dimić/PIXSELL)
Jebo vas turizam.
To je po prilici sve što imam reći na tu temu, ali kako su mi ovi iz redakcije objasnili da ne može kolumna od tri riječi, ispalo je da moram objasniti.
U Dalmaciji, naime – neće u Vladi vjerovati kad čuju – ima ljudi koji ne žive od turizma. U našem malom zaselku, recimo, u nekoliko starih kuća negdje između Splita i Makarske, nitko ne živi od turizma. Ne iznajmljujemo sobe, ne naplaćujemo hlad, ne trgujemo našim vinom i maslinovim uljem, ne prodajemo ni čajeve ni prirodne sokove koje napravimo, ni rakiju koju ispečemo, ni povrće koje uzgojimo, ni ribu koju ulovimo.
Ako vam zvuči kao morska idila, to je zato što jest. Ili barem jest negdje do lipnja: svake godine u to doba moj se susjed vrati s posla u selo, natoči sebi lozovaču, iskapi je i drhtavim glasom objavi kako ga je maloprije ugledao u Dućama. Ja ga onda oprezno pitam je li siguran, a on odgovori kako jest. Nije valjda...?, užasnuto uto upita susjeda, a susjed je samo nijemo zagrli. Tata, jesu li to došli turisti?, vrisne na kraju njihova prestravljena mala kćerkica gore s balkona, a on joj kaže: nisu, dušo, odakle ti to, turisti ne postoje.
Vidite, ono što su u nekim drugim seoskim kulturama vampiri i vukodlaci, u nas su turisti. U jesen, kad olovnim nebom zaigra tanki dim iz naše male seoske destilerije, mi muškarci sjedimo oko kazana i okuraženi bićerinima tople rakije pričamo jezovite priče o turistima. Jedan je dolje u masliniku usred noći vidio cijelu obitelj mađarskih turista kako spava u šatoru. Drugome je ogromni debeli Nijemac banuo na vrata i pitao ima li fraj cimer. Treći se u očinji vid kune da je vidio kako su mu u ponoć na gumnu igrali engleski backpackeri. Četvrti je vadio parangal kad mu je na metar od kaića iz mora izronio ogromni morski turist, ovoliki je bio.
Da, turisti. "Ako ne pojedeš tu blitvu", prijeti se kod nas u selu djeci, "noćas će ti u sobu doći poljski turist." I kad u Vladi razvijaju turističke strategije s mediteranskim načinom života kao onom, kako se zove, turističkom proizvodu – pa strancima prodaju "Mediteran kakav je nekad bio", opušteni dakle život kakav žive južnjački urođenici – zanimat će ih možda kako taj život zapravo izgleda.
Kad tako pred ljeto u selo stigne vijest da se u Dućama pojavio turist, naše seosko vijeće proglašava izvanredno stanje. Na magistrali poviše sela muškarci organiziraju seoske straže s vilama i sjekirama, a žene pripremaju zalihe hrane i slažu ljetnicu koju su spravile još u zimu. Da, ljetnica: ono što je u neturističkim kulturama zimnica, u nas je ljetnica. Valjat će, naime, preživjeti još jedno dugo, pakleno ljeto.
Za razliku od nepouzdanih svjedočenja ustravljenih domorodaca, kojima je svaki neznanac u Dućama strani turist, mnogo su sigurniji znak početka turističke sezone cijene u seoskom dućanu: kruh, brašno, ulje, mlijeko i ostale namirnice preko noći poskupe barem pedeset posto. Turistička strategija – u najkraćemu, deranje kože sa živih ljudi – polazi, naime, od pretpostavke da u Dalmaciji ne žive domoroci koji jednako jedu kruh i piju mlijeko. Na toj pretpostavci izgrađena je, uostalom, cjelokupna ta ekonomska monokultura: sve – a kad kažem sve, mislim doslovno na sve – podređeno je, posvećeno i namijenjeno mitološkom stranom turistu. Mi crvi s popisa stanovništva sretni smo što uopće imamo dućan, makar s norveškim cijenama, jer takve dućane u turističkim destinacijama strateški geniji nalaze prijetnjom ugostiteljskoj ekonomiji: jedan takav nekidan je za dućane na obali najozbiljnije predložio ograničavanje radnog vremena.
Život u idiličnom malom mistu pretvara se tako početkom sezone u skupi pakao. Kad na ejakulativno oduševljenje strateških genija famozne "brojke" podivljaju, za naš mali zaselak to znači da ulazimo u lockdown i potpunu prometnu izolaciju. Zatreba li nam hitna operacija srca – a kamoli nešto trivijalnije, poput novog ventilatora – do svega tridesetak kilometara udaljenog Splita zbog čepova u Omišu i Podstrani treba i do dva sata vožnje. Mi urođenici, jasno, znamo i za tajni obilazni put preko Tugara, ali zahvaljujući internetu i društvenim mrežama – hvala im gdje čuli i gdje ne čuli – za taj tajni obilazni put sada zna i svih sedam i pol milijardi stranih turista, pa i tim pravcem treba do dva sata.
Posljednja opcija ostao nam je tako posve nerazumni izlazak na autocestu i punih sedamdeset kilometara vožnje uokolo, ali samo da bismo otkrili kako zbog čepova na naplatnim kućicama i ulasku u Split i ta vožnja traje do dva sata. Doduše, ako baš nije operacija srca, Makarska nam je mnogo bliža, ali tamošnji je razvojni genij taj ubavi mali gradić pretvorio u golemi betonski slam za milijun turista, pa i za tih petnaestak kilometara treba do dva sata vožnje.
Iako tako živimo praktički nadomak Splita, mi smo za vrijeme turističke sezone zabačeno i davno zaboravljeno selo u Ognjenoj zemlji. Naša su jedina nada fotografi National Geographica i antropolozi s američkih sveučilišta u potrazi za izoliranim plemenima. Dok nam oni ne donesu jebeni ventilator, preostaje nam samo, shvatili ste, zatvoriti se u selo, postaviti seoske straže i čekati jesen, moleći se Svemogućem Bogu da srce traje duže od ventilatora i izdrži do jeseni.
Ukratko, mi se iz našeg malog zaselka ne mičemo. Ako na koncu i zatreba operacija srca, seosko groblje nije daleko, jedva kilometar ceste, pogrebnim kolima maksimalno dva sata.
Za to vrijeme – pomislili biste – možemo se barem kupati u moru. Čak i kad bismo uspjeli stići do prekrasne plaže dolje u mistu, za to nam treba tek nešto malo manje nego do Splita ili Makarske. Naše malo misto broji jedva dvjesto stanovnika, ali ljeti ta brojka naraste na pet-šest hiljada: dolje u portu, cestom koja se pretvara u slijepu ulicu s točno – trenutak da izbrojim – sedam parkirnih mjesta, dnevno se spuštaju hiljade terenaca, kombija i minibuseva, stvarajući nezamislivi kaos u kojemu se ne može ni naprijed ni natrag. Pitanje je trenutka kad će se taj kaos pretvoriti u trajni čep, u kojemu više nitko neće moći ni ući ni izaći, i tih će par hiljada turista u svojim automobilima ostati tu zauvijek, sve dok se na naše malo misto ne spusti teški vonj raspadnutih leševa.
Imamo mi, istina, i mnogo malih, divljih plaža, ali sve su namijenjene njemačkim i američkim vukodlacima, zaključane s gordim natpisom "Private". Kilometar istočno imamo, recimo, prekrasnu plažu u uvali Vruja, ali nju je zapišao jedan lokalni tajkun, možda ste i čuli za tu priču. Imamo i prekrasnu jednu nepristupačnu tajnu plažu kilometar zapadno, ali zahvaljujući internetu i društvenim mrežama, hvala im gdje čuli i gdje ne čuli, za tu našu tajnu plažu – koju su revni istraživači na Google Mapsu označili kao neotkrivenu Hidden Beach s pet zvjezdica i vrhunskim recenzijama – sada zna i svih sedam i pol milijardi stranih turista.
Sve otada, našim mirnim malim zaselkom tumaraju horde zombija iz Australije i Kine tražeći jebeni Hidden Beach. Naše seoske straže onda ih neobično ljubazno upute preko planine, samo ravno do Trilja, pa nas sutradan zovu iz Gorske službe spašavanja i mole da im ubuduće damo barem bočicu vode. Eh, voda. Da mi imamo vode, dali bismo je najprije našim umirućim pomama i kukumarima. Sa strepnjom tako gledamo u nebo čekajući kišu koja, sad je već izvjesno, nikad više neće pasti: zalijevanje vrtla nemoguća je misija, jer je zbog ogromnog broja turista pritisak u vodovodnoj mreži tako slab da je zalijevanje zapravo ručno navodnjavanje kap na kap.
Tako, eto, izgleda opušteni mediteranski život u našem malom zaselku. Tako izgleda opušteni mediteranski život u svakom dalmatinskom mistu ili gradiću, u kojima je domaći živalj nepredviđeni višak što zauzima mjesto na parkingu, na plaži, u dućanu, krevetu ili kafiću, gdje uskoro više i neće moći sjesti ako ne misli potrošiti pola plaće.
Tako onda taj život izgleda sve do jeseni, kad naša seoska straža oprezno izviri na magistralu i javi da je cesta čista. Obiđemo onda kuće, prebrojimo se da vidimo jesmo li svi živi, pa potpalimo vatru pod rakijski kotao i do dugo u noć okuraženi bićerinima pričamo jezovite priče o turistima. Jednoga iz susjednog sela tako – ne morate vjerovati ako nećete - češki turist zaskočio kraj gustirne i ugrizao za vrat, pa se nesretnik i sam poturistio. Eno ga, priča se, i danas baulja po Pragu i snima selfieje na Karlovom mostu.
Jebo vas turizam.
portalnovosti
