“Ovo je sada rat. Bez presedana u političkoj povijesti Hrvatske!”
Tako je bivša premijerka Jadranka Kosor na X-u komentirala nezapamćeni upad aktualnog premijera Andreja Plenkovića u Ustav Republike Hrvatske, odakle je u noći s nedjelje na ponedjeljak zajedno s jatacima ukrao članak 4., kojim je “državna vlast u Republici Hrvatskoj ograničena Ustavom zajamčenim pravom na lokalnu i regionalnu samoupravu”, pa – protivno odluci legitimnog zagrebačkog gradonačelnika Tomislava Tomaševića – na Trgu bana Jelačića umjesto dočeka brončanih hrvatskih rukometaša organizirao koncert Marka Perkovića Thompsona.
“Ovo je situacija koja nadilazi nekakve komunalne poslove, ovo je nacionalni događaj”, objasnio je provalu u Ustav ministar Davor Božinović, čija je do zuba naoružana policija potom razjurila goloruke zagrebačke komunalne redare i na Jelačićev plac dovela Thompsona.
“Ovo je sada rat. Bez presedana u političkoj povijesti Hrvatske!” objasnila je pak gnjevna Jadranka, pa na N1 televiziji dodala kako je “žalosna, uzrujana, nesretna i vrlo, vrlo zabrinuta”, jer “ovoga nikad nije bilo”. “Da parafraziram pjesmu, ima nas još koji znamo kako je bilo. Kako je nekada bilo s ustaškim pokličem, u vrijeme Franje Tuđmana, Ive Sanadera, u moje vrijeme. Za predsjednika Tuđmana to je bilo apsolutno nezamislivo. Sad dolazimo do spoznaje da je moguće kršiti Ustav.”
Da je rat, to je jasno. Još otkako je “za dom spremnom” Thompsonu Tomašević zabranio koncert u gradskoj Areni, a ovaj upozorio kako “Zagrebom upravlja ekstremna ljevičarska sekta i ostaci jugokomunista”, javno tada pozivajući “sve koji se ne slažu s ovom vlasti da se tome usprotive demokratskim putem, putem izbora”, podsjetivši kako “izbori mogu biti i redovni i izvanredni”. Za lom spreman Plenković nije, međutim, mogao čekati izbore, i mjesec dana kasnije na Thompsonov je poziv izvršio državni udar – dobro, gradski – praktički ukinuvši vlast “ekstremne ljevičarske sekte i ostataka jugokomunista u gradu Zagrebu”.
“Vlada nije htjela dopustiti da ostane veliki jaz između hrvatskog naroda, hrvatskih sportaša i hrvatskih domoljubnih pjevača, i zbog toga smo jutros preuzeli organizaciju”, objavio je u obraćanju javnosti Andrej Plenković, novi guverner Zagreba. “Vlada je sukladno Ustavu i zakonima najviše tijelo izvršne vlasti, i odbacujem sve teze o protuustavnom i nezakonitom djelovanju. Vlada djeluje sukladno svojim ovlastima i, najvažnije, zdravom razumu. Hrvati su devedesetih birali demokraciju i slobodu, a ne totalitarni refleks.”
Dakle, rat. Je li, međutim, baš – kako ono reče Jadranka Kosor – “bez presedana u političkoj povijesti Hrvatske”?
Čudi da gospođa Kosor tako slabo pamti, i da tek “sada dolazi do spoznaje da je moguće kršiti Ustav”, tim više što i sama kaže kako “nas ima još koji znamo kako je bilo”, i “kako je nekada bilo u vrijeme Franje Tuđmana”. Upravo, naime, “u vrijeme Franje Tuđmana” – i upravo u takvom jednom otvorenom ratu državne sile protiv Ustava i legitimne zagrebačke gradske vlasti – i sama je Jadranka na velika vrata ušla na političku scenu, započevši svoju impresivnu karijeru.
Ali tko više pamti političku prapovijest Hrvatske? Davno je bilo, više od trideset godina prošlo je otkako je predsjednik Tuđman u jesen 1995. godine, uzdajući se u euforiju nakon pobjedničke “Oluje”, raspisao redovne parlamentarne izbore, pa usput – spojivši Zagrebačku županiju i Grad Zagreb – i izvanredne zagrebačke gradske izbore. Zagreb ga je, međutim, mučki izdao: u ponedjeljak, 30. listopada točno u podne predsjednik Republičke izborne komisije Krunislav Olujić pročitao je službene rezultate izbora za zagrebačku Gradsku skupštinu, na kojima je “ljevičarska sekta” predvođena Zdravkom Tomcem iz SDP-a šokantno osvojila dvotrećinsku većinu, dok je u zagrebačkoj 26. izbornoj jedinici za parlamentarne izbore HDZ-ov gradonačelnik Branko Mikša osvojio 31.461 glas, a kandidat opozicije, Ivo Škrabalo iz HSLS-a, 31.635, odnosno stotinu sedamdeset četiri glasa više!
U HDZ-u su bili konsternirani, trebalo je hitno nešto poduzeti. Bijesni Tuđman, dakako, nije mogao čekati nove izbore, i već nekoliko sati kasnije, u 18.30, predsjednik izborne komisije pročitao je najnovije službene rezultate: gradonačelnik Mikša sada je, gle čuda, osvojio 32.153 glasa, a Škrabalo 31.949, dakle iznenadna dvjesto četiri glasa manje!
Tako je započelo ono što je u “političkoj povijesti Hrvatske” zapamćeno kao Zagrebačka kriza, tako je, najzad, u Zastupničkom domu umjesto gradonačelnika Mikše – “ima nas još koji znamo kako je bilo” – završila njegova zamjenica s izborne liste, do tad slabo poznata potpredsjednica HDZ-a i novinarka Hrvatskog radija – Jadranka Kosor. Koja će onda u intervjuu Slobodnoj Dalmaciji dirnuta reći kako, “dok je predsjednika Tuđmana i ljudi koji će biti dušom za Hrvatsku, kao što je i njoj Hrvatska na duši, vjeruje u budućnost”: “Zlo će proći. Mora. Svladat će ga svi ljudi svojom nadom, vjerom, ljubavlju, snagom, svojim dobrom.”
Dok je tako predsjednika Tuđmana i ljudi koji će biti dušom za Hrvatsku, opozicija neće osvojiti Zagreb: nekoliko dana kasnije nova je Gradska skupština za gradonačelnika izabrala Gorana Granića iz HSLS-a, ali Tuđman, koji je po zakonu trebao potvrditi njegov izbor, odlučno to odbija. Skupština je nakon toga predložila drugog HSLS-ovca, Jozu Radoša, ali Tuđman ni njega ne potvrđuje, već gradonačelnicom imenuje ministricu graditeljstva Marinu Matulović-Dropulić. Gradska skupština, jasno, odbija izglasati Tuđmanovu gradonačelnicu i umjesto nje bira trećeg gradonačelnika iz HSLS-a, Ivu Škrabala. Tuđman opet tvrdoglavo odbija potvrditi izbor i ponovo imenuje Matulović-Dropulić, zagrebačka Gradska skupština opet tvrdoglavo odbija njegov izbor i bira četvrtog HSLS-ovog gradonačelnika, ali gnjevni Tuđman hladnokrvno odbija potvrditi i Dražena Budišu.
“Ovo je sada rat. Bez presedana u političkoj povijesti Hrvatske!” rekla bi tadašnja potpredsjednica HDZ-a i Sabora, samo da je u ono vrijeme bilo društvenih mreža i današnje pameti, žalosti, uzrujanosti i zabrinutosti.
I tko zna dokle bi taj rat bez presedana trajalo da predsjednik Tuđman na koncu nije presjekao i Stjepana Brolicha iz uprave NK Croatia imenovao povjerenikom za Zagreb, ritualno se Zagrepčanima popišavši u usta i Ustav. Kriza je tako okončana tek novim izborima godinu dana kasnije: prijehavši u HDZ, dvojica HSS-ovih njonja iz Gradske skupštine omogućila su nesretnoj Marini da konačno postane gradonačelnica, i zlo je, što bi se reklo, prošlo. Moralo je. Svladali su ga svojom nadom, vjerom, ljubavlju, snagom, svojim dobrom.
Tako su, eto – hvala premijeru na podsjećanju – “Hrvati devedesetih birali demokraciju i slobodu, a ne totalitarni refleks”.
“Nismo htjeli dopustiti da ostane veliki jaz između hrvatskog naroda i hrvatskih domoljuba, i zbog toga smo preuzeli organizaciju”, mogao je tako reći i Franjo Tuđman, da mu je bila Plenkovićeva pamet. Jednako je, uostalom, i tada, kao i danas, Zagrebom upravljala “ekstremna ljevičarska sekta i ostaci jugokomunista”, jednako kao Plenković i Tuđman je “odbacio sve teze o protuustavnom djelovanju”, jednako kao on “djelovao sukladno svojim ovlastima i, najvažnije, zdravom razumu”.
Nije, međutim, tada bilo ni današnje pameti ni umjetne inteligencije, pa je u onom čuvenom govoru na sjednici Glavnog odbora HDZ-a u veljači 1996. Vrhovnik to objasnio onom zdravom seljačkom: “Što znači to da oporba u Zagrebu ima šezdeset posto glasova? To je kao da vam jedan seljak kaže da ima na svom dvoru šezdeset komada živine. Da li je to praščad ili telad, da li su to kokoši ili guske? Gdje će svaki razborit seljak i čovjek znati da nasuprot takvom jatu jedan par rasnih konja više vrijedi negoli čitavo takvo jato.”
Što dakle znači da Možemo i SDP u Zagrebu imaju pedeset posto glasova?, tumači tako Andrej Plenković, Tuđmanov povjerenik za Zagreb. Jer svaki zagrebački seljak, shvatili ste, zna da jedan par rasnih konja više vrijedi negoli čitavo jato kokoši i gusaka. Ili metnimo janjadi, dodao bi rasni Gordan Jandroković Konjo, pardon Njonjo, optužujući Tomaševića da “glumi neko janješce, a u stvari je jedan rigidni ljevičar”.
Toliko o “ratu bez presedana u političkoj povijesti Hrvatske”. Mijenjaju se kroz tu povijest kokoši, guske, praščad, telad i janjad, samo konji ostaju.
