To što hrvatski mali debili – skriveni od nas u samom korneru interneta – u ovom trenutku umjesto debilne muzike koju slušaju njihovi debilni starci slušaju istu debilnu muziku kao i srpski i bosanski mali debili, prvi je dobar glas s Balkana nakon trideset i pet godina
Sveta dužnost svakog prištavog adolescenta je da sluša debilnu muziku (foto Marko Lukunić/PIXSELL)
Jednom davno reporter sarajevske televizije obilazio je sela u samom korneru Bosne i Hercegovine, pa pod Kozarom zalutao u zabačeni neki zaselak na kraju kaljava puta. Dan-danas pamtim taj kadar, trošnu kolibu sred puste potkozarske visoravni, na samom kraju svega poznatog svijeta, i pred kolibom starca duboko uzorana lica. Jedina njegova veza s ostatkom čovječanstva prastari je mađarski tranzistor Orion, na kojemu, veli, nikad ne sluša vijesti. Njega politika ne zanima, on sluša samo muziku.
- Šta onda slušate, kakvu muziku? – pokroviteljski ga na koncu pita ljubopitljivi reporter. - Koju muziku najviše volite?
- Svaku – jednostavno na to odgovara starac. – Osim glazbe.
To, eto – taj dirljivi zazor staroga Krajišnika od glazbe – najpreciznija je njena definicija koju ćete ikad čuti. Mi, naravno, znamo da je njemu muzika bila i narodna i zabavna i "svaka", a glazba samo ono što je iz njegova tranzistora puštala zloglasna stanica od koje je strepio svaki jugoslavenski vlasnik tranzistora i ljubitelj muzike – Treći program Radio Zagreba.
I točno možemo predočiti užas na Krajišnikovu izboranom licu kad bi na skali starog Oriona – sve tražeći Radio Sarajevo, glas legendarnog Zlatka Prlende i kultno "Selo veselo" – iznebuha naletio na "glazbenu svečanost iz našeg studija", a iz trošne kolibe potkozarskim se visoravnima razmiljeli Zagrebački simfoničari RTZ-a i Prvi koncert za violončelo i orkestar u a-molu Camillea Saint-Saënsa.
"Volim svaku muziku, osim glazbe." Do dana današnjeg nisam čuo kraće i točnije tumačenje distinkcije između muzike i glazbe u štokavskim kulturama. Glazba je, naime, bila ono što se kolokvijalno nazivalo "ozbiljnom muzikom": nije bilo "ozbiljne glazbe", jer "ozbiljna glazba" je pleonazam, glazba je po svojoj definiciji ozbiljna, ne postoji neozbiljna glazba. Glazba se stoga pripušta samo na treće programe jugoslavenskih radija, tamo gdje jugoslavensko uho nikad nije kročilo. I, jasno, kad umru Džemal Bijedić, Miroslav Krleža ili, gluho bilo, drug Tito.
Stari Krajišnik, da je živ, sledio bi se stoga od strave kad bi čuo da u susjednoj Hrvatskoj danas više nema muzike. Doživio je on i preživio NDH, ali ništa se valjda u njegovim noćnim morama nije moglo mjeriti s vilama, violinama, vampirima, vukodlacima i violončelima iz njegova starog Oriona i Trećeg programa Radio Zagreba, i ne bi on uopće mogao zamisliti strahote života u zemlji u kojoj nema muzike, nego samo glazbe, i u kojoj je svaki dan dan žalosti.
Sva je, eto, sreća da stari nije doživio kad je mnogo godina kasnije terorom hrvatske jezične policije s oba preostala programa Radio Zagreba i svih programa svih drugih radija i televizija, iz novina, škola, koncertnih dvorana i cijelog hrvatskog jezika zauvijek protjerana pogana, mrska riječ "muzika". S top lista na omladinskim radio stanicama tokom proteklih trideset godina, zajedno s hiljadama drugih nečistih riječi – uključujući i samu zlosretnu "top-listu", i "omladinu", i "stanicu", i "tok", i "hiljadu" – "muzika" je u velikom zbjegu na traktoru napustila Hrvatsku, i ostala je samo čista hrvatska glazba.
Pustim visoravnima Like, Korduna i Banije danas zavijaju samo hladni sjeverni vjetrovi, vukovi, vukodlaci i violončela Camillea Saint-Saënsa.
Ili je barem tako svoju surovo obezmuzičenu i uglazbljenu domovinu vidio neumrli hrvatski malograđanski duh, što je svih tih trideset godina čekao da mu svijet nakon tisućljetne državne pravice prizna i tisućljetnu uljudbu. Pa prsiju nadutih od ponosa ovih dana konačno dočekao da slavni američki Billboard među tjedne top-liste u sekciji "Hits of the World" uvede i suverenu, samostalnu i nezavisnu hrvatsku glazbenu ljestvicu, "Croatian Songs".
I što je hrvatski malograđanski duh vidio u hrvatskih Top 25? Što je Hrvatska slušala oplakujući Akija Rahimovskog, svađajući se oko novog albuma Tram 11 i birajući hrvatsku pjesmu za Eurosong, sve jedva čekajući Berlinsku filharmoniju u Lisinskom i vjenčanje Petra Graše s Hanom Huljićevom?
Strava starog Krajišnika iz potkozarske violončelojebine pred Saint-Saënsovim a-molom ispao je tek blagi proljetni nemir prema stravi hrvatskih malograđana kad su na Billboardu otvorili hrvatsku top-ljestvicu. I na njoj od dvadeset pet pjesama zbrojili dvadeset i dvije uvozne, a od te dvadeset dvije čak dvadeset iz zloglasnog Regiona, mahom – a kad kažem mahom, mislim na baš sve do posljednje – turbofolk i njegove radioaktivne trap mutacije. Štoviše, i od preostale tri takozvane hrvatske pjesme dvije su stanoviti 30Zona & KUKU$ i još stanovitiji Grše, obje klasični urbo folk, ili kako se već to smeće razvrstava.
Saznali smo tako da hrvatska omladina i dalje sluša Željka Joksimovića, Acu Lukasa i Draganu Mirković, ali da još i više sluša MC Stojana i Breskvicu, Devita, Ba$hu i Gazdu Paju. A najjošivišije da sluša Bubu Corellija, Jalu Brata i Cobyja, bosanske i srpske hip-hop rap-trap kurac-palac mutante i apsolutne popkulturne ikone koji su na hrvatskoj ljestvici zauzeli nevjerojatnih deset mjesta. I kao da tisućljetnoj uljudbi ni to nije bilo dosta, na prvom mjestu našla se Senidah!
Na vrh "Croatian Songs", shvaćate, pored svih srpskih i bosanskih cajki i cajaka popela se jedna – slovenska! Takvo epsko poniženje hrvatska kultura nije doživjela još otkako je 1998. za Miss mlade države izabrana muslimanka Lejla.
Takvu, eto, muziku slušaju mladi Hrvati. Ukratko, shvatili ste, svaku osim glazbe.
Sve od tada, traju u medijima i na društvenim mrežama lamentacije nad hrvatskom kulturom i njenim najvitalnijim rukavcem – glazbom. Najozbiljnije se traže uzroci spektakularnog debakla i debakularnog spektakla, pa se u bidermajerskim salonima Ministarstva kulture, Matice hrvatske i Hrvatskog društva skladatelja još mrtvoozbiljnije promišljaju kulturne strategije i domišlja kako djecu otjerati od Bube Corellija i Jale Brata, i natjerati ih da slušaju one, kako se zovu, progresivne urbane glazbene izričaje. Stroge profesorice glazbenog odgoja s armiranim punđama onda slinavim dvanaestogodišnjacima na cede plejerima puštaju Silente, Pavel i Vatru, a mali debili gledaju u onu smiješnu kutiju za glazbu i slinavo se klibere u mobitelećem lajvu.
"Glazba" s Billboardove top-liste najgori je uopće zamisliv biokemijski otpad, prema kojemu su Pink TV i Zvezde Granda Treći program Hrvatskog radija? Naravno da jest, dobro jutro. Osim, naravno, ukoliko vi s dvanaest niste slušali Grateful Dead, Milesa Davisa ili Camillea Saint-Saënsa, u kojem slučaju se duboko ispričavam. Mi ostali, kao svi naši vršnjaci kroz tegobnu hrvatsku povijest, s dvanaest smo bili mali debili. Današnji Hrvati, neće im možda biti drago čuti, nastali su od debila.
Billboardovu top-listu skrojili su, naime, upravo dvanaestogodišnji mali debili, TikTok generacija koja je glavni potrošač entertainment konfekcije iz visokih peći muzičke industrije, baš kao i one filmske. A odvajkada je neotuđivo pravo i sveta dužnost svakog prištavog adolescenta da bude mali debil i sluša debilnu muziku, da na YouTubeu gleda kanale većih debila i debilno se cereka kad veći debil kaže "pička".
To što hrvatski mali debili u ovom trenutku – skriveni od nas u samom korneru interneta, u zabačenim zaseocima na kraju kaljava streama, sred podcastarske visoravni na samom kraju svega nama poznatog svijeta – umjesto debilne muzike koju slušaju njihovi debilni starci slušaju istu debilnu muziku kao i srpski i bosanski mali debili, prvi je stoga dobar glas s Balkana nakon trideset i pet godina. Kulturni reset u godinama kad kulturni reset jedino ima smisla. Jezikom starijih debila, nužni i bolni reformski rez.
- Što onda slušate, kakvu glazbu? – pokroviteljski ih na koncu pita ljubopitljivi reporter. – Koju glazbu najviše volite?
- Svaku – jednostavno na to odgovore mali debili. – Osim hrvatske.
Svoje male debile, gospodo, zauvijek ste izgubili, i tako je, vjerujte mi, najbolje. Njihov punk, ili koji već kurac – ako do njega ikad uopće dođe – ubit će Jalu Brata i Bubu Corellija, a ne Jaju Houru i Marka Thompsona. A ako ipak, poput nas, na koncu i s trideset ili četrdeset ostanu debili pa se međusobno pokolju, imat će barem samo svoje razloge, a ne naše.
Strepite i dršćite, čuvari pustih visoravni.
Muzika se vratila.
portalnovosti
Sveta dužnost svakog prištavog adolescenta je da sluša debilnu muziku (foto Marko Lukunić/PIXSELL)
Jednom davno reporter sarajevske televizije obilazio je sela u samom korneru Bosne i Hercegovine, pa pod Kozarom zalutao u zabačeni neki zaselak na kraju kaljava puta. Dan-danas pamtim taj kadar, trošnu kolibu sred puste potkozarske visoravni, na samom kraju svega poznatog svijeta, i pred kolibom starca duboko uzorana lica. Jedina njegova veza s ostatkom čovječanstva prastari je mađarski tranzistor Orion, na kojemu, veli, nikad ne sluša vijesti. Njega politika ne zanima, on sluša samo muziku.
- Šta onda slušate, kakvu muziku? – pokroviteljski ga na koncu pita ljubopitljivi reporter. - Koju muziku najviše volite?
- Svaku – jednostavno na to odgovara starac. – Osim glazbe.
To, eto – taj dirljivi zazor staroga Krajišnika od glazbe – najpreciznija je njena definicija koju ćete ikad čuti. Mi, naravno, znamo da je njemu muzika bila i narodna i zabavna i "svaka", a glazba samo ono što je iz njegova tranzistora puštala zloglasna stanica od koje je strepio svaki jugoslavenski vlasnik tranzistora i ljubitelj muzike – Treći program Radio Zagreba.
I točno možemo predočiti užas na Krajišnikovu izboranom licu kad bi na skali starog Oriona – sve tražeći Radio Sarajevo, glas legendarnog Zlatka Prlende i kultno "Selo veselo" – iznebuha naletio na "glazbenu svečanost iz našeg studija", a iz trošne kolibe potkozarskim se visoravnima razmiljeli Zagrebački simfoničari RTZ-a i Prvi koncert za violončelo i orkestar u a-molu Camillea Saint-Saënsa.
"Volim svaku muziku, osim glazbe." Do dana današnjeg nisam čuo kraće i točnije tumačenje distinkcije između muzike i glazbe u štokavskim kulturama. Glazba je, naime, bila ono što se kolokvijalno nazivalo "ozbiljnom muzikom": nije bilo "ozbiljne glazbe", jer "ozbiljna glazba" je pleonazam, glazba je po svojoj definiciji ozbiljna, ne postoji neozbiljna glazba. Glazba se stoga pripušta samo na treće programe jugoslavenskih radija, tamo gdje jugoslavensko uho nikad nije kročilo. I, jasno, kad umru Džemal Bijedić, Miroslav Krleža ili, gluho bilo, drug Tito.
Stari Krajišnik, da je živ, sledio bi se stoga od strave kad bi čuo da u susjednoj Hrvatskoj danas više nema muzike. Doživio je on i preživio NDH, ali ništa se valjda u njegovim noćnim morama nije moglo mjeriti s vilama, violinama, vampirima, vukodlacima i violončelima iz njegova starog Oriona i Trećeg programa Radio Zagreba, i ne bi on uopće mogao zamisliti strahote života u zemlji u kojoj nema muzike, nego samo glazbe, i u kojoj je svaki dan dan žalosti.
Sva je, eto, sreća da stari nije doživio kad je mnogo godina kasnije terorom hrvatske jezične policije s oba preostala programa Radio Zagreba i svih programa svih drugih radija i televizija, iz novina, škola, koncertnih dvorana i cijelog hrvatskog jezika zauvijek protjerana pogana, mrska riječ "muzika". S top lista na omladinskim radio stanicama tokom proteklih trideset godina, zajedno s hiljadama drugih nečistih riječi – uključujući i samu zlosretnu "top-listu", i "omladinu", i "stanicu", i "tok", i "hiljadu" – "muzika" je u velikom zbjegu na traktoru napustila Hrvatsku, i ostala je samo čista hrvatska glazba.
Pustim visoravnima Like, Korduna i Banije danas zavijaju samo hladni sjeverni vjetrovi, vukovi, vukodlaci i violončela Camillea Saint-Saënsa.
Ili je barem tako svoju surovo obezmuzičenu i uglazbljenu domovinu vidio neumrli hrvatski malograđanski duh, što je svih tih trideset godina čekao da mu svijet nakon tisućljetne državne pravice prizna i tisućljetnu uljudbu. Pa prsiju nadutih od ponosa ovih dana konačno dočekao da slavni američki Billboard među tjedne top-liste u sekciji "Hits of the World" uvede i suverenu, samostalnu i nezavisnu hrvatsku glazbenu ljestvicu, "Croatian Songs".
I što je hrvatski malograđanski duh vidio u hrvatskih Top 25? Što je Hrvatska slušala oplakujući Akija Rahimovskog, svađajući se oko novog albuma Tram 11 i birajući hrvatsku pjesmu za Eurosong, sve jedva čekajući Berlinsku filharmoniju u Lisinskom i vjenčanje Petra Graše s Hanom Huljićevom?
Strava starog Krajišnika iz potkozarske violončelojebine pred Saint-Saënsovim a-molom ispao je tek blagi proljetni nemir prema stravi hrvatskih malograđana kad su na Billboardu otvorili hrvatsku top-ljestvicu. I na njoj od dvadeset pet pjesama zbrojili dvadeset i dvije uvozne, a od te dvadeset dvije čak dvadeset iz zloglasnog Regiona, mahom – a kad kažem mahom, mislim na baš sve do posljednje – turbofolk i njegove radioaktivne trap mutacije. Štoviše, i od preostale tri takozvane hrvatske pjesme dvije su stanoviti 30Zona & KUKU$ i još stanovitiji Grše, obje klasični urbo folk, ili kako se već to smeće razvrstava.
Saznali smo tako da hrvatska omladina i dalje sluša Željka Joksimovića, Acu Lukasa i Draganu Mirković, ali da još i više sluša MC Stojana i Breskvicu, Devita, Ba$hu i Gazdu Paju. A najjošivišije da sluša Bubu Corellija, Jalu Brata i Cobyja, bosanske i srpske hip-hop rap-trap kurac-palac mutante i apsolutne popkulturne ikone koji su na hrvatskoj ljestvici zauzeli nevjerojatnih deset mjesta. I kao da tisućljetnoj uljudbi ni to nije bilo dosta, na prvom mjestu našla se Senidah!
Na vrh "Croatian Songs", shvaćate, pored svih srpskih i bosanskih cajki i cajaka popela se jedna – slovenska! Takvo epsko poniženje hrvatska kultura nije doživjela još otkako je 1998. za Miss mlade države izabrana muslimanka Lejla.
Takvu, eto, muziku slušaju mladi Hrvati. Ukratko, shvatili ste, svaku osim glazbe.
Sve od tada, traju u medijima i na društvenim mrežama lamentacije nad hrvatskom kulturom i njenim najvitalnijim rukavcem – glazbom. Najozbiljnije se traže uzroci spektakularnog debakla i debakularnog spektakla, pa se u bidermajerskim salonima Ministarstva kulture, Matice hrvatske i Hrvatskog društva skladatelja još mrtvoozbiljnije promišljaju kulturne strategije i domišlja kako djecu otjerati od Bube Corellija i Jale Brata, i natjerati ih da slušaju one, kako se zovu, progresivne urbane glazbene izričaje. Stroge profesorice glazbenog odgoja s armiranim punđama onda slinavim dvanaestogodišnjacima na cede plejerima puštaju Silente, Pavel i Vatru, a mali debili gledaju u onu smiješnu kutiju za glazbu i slinavo se klibere u mobitelećem lajvu.
"Glazba" s Billboardove top-liste najgori je uopće zamisliv biokemijski otpad, prema kojemu su Pink TV i Zvezde Granda Treći program Hrvatskog radija? Naravno da jest, dobro jutro. Osim, naravno, ukoliko vi s dvanaest niste slušali Grateful Dead, Milesa Davisa ili Camillea Saint-Saënsa, u kojem slučaju se duboko ispričavam. Mi ostali, kao svi naši vršnjaci kroz tegobnu hrvatsku povijest, s dvanaest smo bili mali debili. Današnji Hrvati, neće im možda biti drago čuti, nastali su od debila.
Billboardovu top-listu skrojili su, naime, upravo dvanaestogodišnji mali debili, TikTok generacija koja je glavni potrošač entertainment konfekcije iz visokih peći muzičke industrije, baš kao i one filmske. A odvajkada je neotuđivo pravo i sveta dužnost svakog prištavog adolescenta da bude mali debil i sluša debilnu muziku, da na YouTubeu gleda kanale većih debila i debilno se cereka kad veći debil kaže "pička".
To što hrvatski mali debili u ovom trenutku – skriveni od nas u samom korneru interneta, u zabačenim zaseocima na kraju kaljava streama, sred podcastarske visoravni na samom kraju svega nama poznatog svijeta – umjesto debilne muzike koju slušaju njihovi debilni starci slušaju istu debilnu muziku kao i srpski i bosanski mali debili, prvi je stoga dobar glas s Balkana nakon trideset i pet godina. Kulturni reset u godinama kad kulturni reset jedino ima smisla. Jezikom starijih debila, nužni i bolni reformski rez.
- Što onda slušate, kakvu glazbu? – pokroviteljski ih na koncu pita ljubopitljivi reporter. – Koju glazbu najviše volite?
- Svaku – jednostavno na to odgovore mali debili. – Osim hrvatske.
Svoje male debile, gospodo, zauvijek ste izgubili, i tako je, vjerujte mi, najbolje. Njihov punk, ili koji već kurac – ako do njega ikad uopće dođe – ubit će Jalu Brata i Bubu Corellija, a ne Jaju Houru i Marka Thompsona. A ako ipak, poput nas, na koncu i s trideset ili četrdeset ostanu debili pa se međusobno pokolju, imat će barem samo svoje razloge, a ne naše.
Strepite i dršćite, čuvari pustih visoravni.
Muzika se vratila.
portalnovosti
