Poniznost je u Hrvatskoj postala glavna ona, kako se reče, agenda. Poput Woodyja Allena, koji je običavao reći kako "ne zna pitanje, ali odgovor je sasvim sigurno seks", znani i neznani Hrvati nisu imali pojma što ih se pita, ali bili su posve sigurni da je odgovor "poniznost"
Svehrvatski humilitološki guru – Zlatko Dalić (foto Igor Kralj/PIXSELL)
"U puno stvari moramo biti bolji", izjavio je novi Hajdukov trener Ivan Leko nakon pobjede u debiju protiv Šibenika. "Od početka pričam, nama je jedini put ponizno, šuti i radi."
Novinari su ostali zbunjeni, jer ako je to zaista jedini put – "ponizno, šuti i radi" – ostalo je nejasno zašto je Hajduk uopće doveo Leku i smijenio Mislava Karoglana, koji je onomad prije četiri mjeseca jednako nakon pobjede u debiju protiv Rijeke najavio: "Nema puno likovanja, i dalje ponizno." Jednako tada navevši stručnjake da se pitaju zašto je onda smijenjen i Karoglanov prethodnik Valdas Dambrauskas, koji je odmah na početku mandata nakon visoke pobjede nad Goricom upozorio kako "moramo biti svjesni i ponizni".
Ako je, naime, stvar samo u "poniznosti", što je uopće trebalo mijenjati i Dambrauskasova prethodnika Jensa Gustafssona, kad je i ovaj na predstavljanju šest mjeseci ranije uvjeravao kako se "osjeća ponizno, ali i inspirirano". Na koncu, samo nekoliko kola ranije i Gustafssonov je prethodnik Paolo Tramezzani nakon utakmice protiv Rijeke još uvijek bio "prezadovoljan kako su se igrači iskazali poniznošću".
I tako, da skratim, cijelih pet godina unatrag, preko Igora Tudora, koji je došavši na Hajdukovu klupu obećao kako će "raditi skromno i ponizno", i Siniše Oreščanina Siksa, koji se novinarima predstavio zanimljivom idejom kako "moramo biti ponizni", sve do Zorana Vulića, što se zna prvog koji je tradicionalni, stogodišnji Hajdukov "dišpet" još u jesen 2018. hrabro zamijenio revolucionarnom novom "poniznošću": "Samo poniznost i vjera u svoje mogućnosti može nas dovesti do nove radosti." Otkud, međutim, Vuliću ta ideja? Eh, otkud.
Te jeseni 2018. Hrvatska se još tresla u srebrnoj groznici nakon Svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji, gdje se do tada nepoznati i neuspješni bivši nogometaš Zlatko Dalić kao selektor male Hrvatske senzacionalno plasirao u finale, uvevši u sportski i svakodnevni leksik Hrvatima izvan Biskupske konferencije do tada posve nepoznatu novu riječ – "poniznost". Dvije tisuće devetsto dvanaest puta u tih je mjesec dana Dalić istaknuo "poniznost" kao ključ izvanrednog uspjeha nacionalne reprezentacije, vrativši se kao neupitni svehrvatski humilitološki guru, pa sa srebrnom medaljom preko bijele košulje – kao okrutna šala prirode u križanju velečasnog Zlatka Suca i Brace sa Srebrnjaka – stao po Hrvatskoj širiti kult poniznosti.
Dalićevu poniznost preuzeo je onda i novi trener Hajduka, ali izostao je Dalićev uspjeh: par mjeseci kasnije Vulić je smijenjen, a ponizni Hajduk njihao se obješen na šestom mjestu HNL-a. Kako je to bilo moguće? Zapravo vrlo jednostavno: Dalićevu poniznost preuzeli su i ostali treneri. Svi ostali treneri.
"Moramo biti mudri, pametni, a prije svega ponizni", običavao je govoriti trener Dinama Damir Krznar. "Bez momčadskog zajedništva i poniznosti nema uspjeha", podsjećao je trener Osijeka Nenad Bjelica. "Zaslužili smo ovo, bili smo ponizni cijele sezone", tumačio je trener Rijeke Igor Bišćan. "Moramo biti ponizni i ostati čvrsto na zemlji", upozoravao je trener Lokomotive Samir Toplak. "Samo rad i poniznost", ponavljao je trener Hrvatskog dragovoljca Dragan Tadić. "Nisam od onih koji najavljuju puno, mogu vam obećati tek rad i poniznost", obećavao je trener Slaven Belupa Tomislav Stipić.
Televizijski prijenosi HNL-a izgledali su kao Ispovijesti svetog Augustina. "S nama je i junak pobjede protiv sasanidskih manihejaca Aurelije Augustin. Gospodine Augustine, koji je po vama osnovni element učenja i ćudoređa Isusa Krista?" izbacila bi dekolte Mila Horvat, a oznojeni bi numidijski svetac obrisao znoj: "Odgovorit ću vam: prvo je poniznost, drugo je poniznost i treće je poniznost."
U takvoj ranokršćanskoj konkurenciji Vulićevo je šesto mjesto zapravo bio izvanredan uspjeh: Splićani možda nisu bili najbolji, ali ovdje ionako nije bila riječ o najboljosti: Hajduk je bio najponizniji. Kritičari su tako stali brzopleto pisati o Hajdukovu "nezapamćenom poniženju", vehementno zaboravljajući kako im je Vulić upravo to i obećao: "Samo poniznost može nas dovesti do radosti." Da, "poniznost" – tri puta sam provjerio – istoga je korijena kao i "poniženje".
A onda je poniznost izašla iz nogometa i raširila se od vaterpola do košarke – "budimo ponizni, ali svjesni svoje snage", govorio je vaterpolski selektor Ivica Tucak, dok je slavni rukometni izbornik Lino Červar ponavljao kako "ovu reprezentaciju i mene treba krasiti poniznost pobjednika" – poharavši zemlju brže nego što će to uskoro učiniti koronavirus.
Bauk poniznosti kružio je Hrvatskom i uskoro su poput mistika Dalića počeli recitirati i starlete i pjevači i političari. "Dalo mi se do znanja da mi je nužna poniznost", povjerio bi se tih dana Toni Cetinski, "ponizna shvaćam da ne pripadaju svi ljudi mojoj priči", objavila bi Nivez Celzijus uz fotografiju u kipućem grudnjaku, s njom bi se složila i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović – "političar treba služiti svom narodu, to znači skromnost i poniznost" – a skore izbore u HDZ-u i razlaz s Andrejom Plenkovićem nepravedno zaboravljeni Vaso Brkić najavio je riječima kako "u HDZ-u trebaju biti ponizni, jer narod nije glup". Plenković je, kako znamo, izašao kao pobjednik, ali je svejedno poručio Hrvatima kako će "u HDZ-u znati biti zahvalni i ponizni".
Nije onda smjela zaostajati ni opozicija, od predsjednika SDP-a Davora Bernardića – "optimizam, ali ponizni, a ne euforični optimizam!" – do Mostova masterminda Nikole Grmoje, koji je poput magneta za glasače i frižidere ponavljao kako, "ako želiš služiti ljudima, moraš biti ponizan". Stvar se otela kontroli i na koncu, da ne pričam dalje, u zagrebačkom se hotelu DoubleTree Hilton stotinjak hrvatskih stručnjaka iz područja ljudskih resursa okupilo na konferenciji s temom "Poniznost kao ključ uspjeha", mrtvi ozbiljni palamudeći o "važnosti poniznosti kao osobine prilikom zapošljavanja osoba na rukovodeće položaje".
Poniznost je tako u Hrvatskoj postala glavna ona, kako se reče, agenda. Poput Woodyja Allena, koji je običavao reći kako "ne zna pitanje, ali odgovor je sasvim sigurno seks", znani i neznani Hrvati nisu imali pojma što ih se pita, ali bili su posve sigurni da je odgovor "poniznost". "Mislim da tu trebamo biti ponizni", nekidan je na pitanje kako će proslaviti ulazak Hrvatske u eurozonu i Schengen odgovorio premijer Andrej Plenković, pa objasnio kako njegova Vlada to "planira obilježiti samo simbolično, podizanjem eura s bankomata i prelaskom granice bez kontrole".
Svakako, lijepo je bilo od predsjednika Vlade čuti iskren odgovor: dizanje love i bijeg preko granice bez kontrole san je svakog hadezeovca. Još prije četrnaest godina, recimo, ulazak Hrvatske u eurozonu i Schengen simbolično je obilježio Ivo Sanader, pa ipak od njega nikad niste čuli kako "trebamo biti ponizni". To je zato što se Sanader, za razliku od Plenkovića i Dalića, školovao u Nadbiskupskom sjemeništu i na Bogoslovnom fakultetu, i znao je što je "poniznost". Zato je, uostalom, nakon godinu dana i napustio bogosloviju.
Pokazalo se tako da Hrvati nemaju pojma što uopće znači riječ "poniznost". I nemalo bi se iznenadili kad bi im netko u povjerenju objasnio da to zapravo znači "poslušno, pokorno, skrušeno, smjerno, krotko". A još nemalije iznenadili bi se kad bi saznali da je dijametralna suprotnost poniznosti upravo ponos – isti onaj ponos koji im je cijelih tridesetak godina prije katastrofalne epidemije poniznosti bio glavna ona, kako se reče, agenda. Da su tako svih ovih godina nosili majice "Humiliated to be Croat", ili barem "Pokoran što sam Hrvat" – da je Hajdukov trener izjavio kako je "jedini put poslušno, šuti i radi", ili da je Plenković rekao kako će u Schengen ući "skrušeno, pokorno i krotko" – bilo bi mnogo točnije i jasnije. Osim što ni prvi ni drugi ni treći, naravno, nisu baš tako mislili.
Mnogo više od Hrvata iznenadio bi se stoga sveti Augustin, kad bi se ovih dana pojavio u katoličkoj Hrvatskoj, zemlji poniznih. "Koji je osnovni element učenja i ćudoređa Zlatka Dalića: a) poniznost, b) poniznost, ili c) poniznost?", pitao bi ga Joško Lokas u Potjeri, a numidijski svetac odgovorio bi: "Ne znam pitanje, ali odgovor je sasvim sigurno a) poniznost."
"Nažalost, netočno, točan odgovor je c) poniznost", rekao bi Lokas – "da, to je bilo trik pitanje", objasnio bi lovac Krešo, "poniznost je ontološki uvijek posljednja, pod c)" – i naš bi Augustin ostao bez ičega što je zaradio.
Konačno shvativši koncept i suštinu hrvatske poniznosti.
