“Znate li za ukazanja Gospe na Braču? Priča je nevjerojatna, a zbog nje se u Jugoslaviji išlo u zatvor!” Tim su masnim naslovom novine nekidan javile o knjizi Stipe Karmelića Rade “Gospa Bolska – ukazanje na Bolu 1946.” u izdanju Hrvatske čitaonice Bol, nastaloj prema dnevničkim zapisima i sjećanjima Božidara Jakšića, živog aktera i svjedoka događaja koji su te davne 1946. godine potresli Bol, Brač, Dalmaciju i cijelu socijalističku Hrvatsku. “Iz ljubavi prema svom mjestu, vjeri i istini”, rekao je na predstavljanju bolski župnik fra Ante Kazoti, “Jakšić je iza sebe ostavio dragocjeno svjedočanstvo koje će nastaviti govoriti budućim naraštajima.”
Znam li dakle za ukazanja Gospe na Braču? Brač dobro poznajem, sam Bol još bolje, ali da se ni godinu dana nakon završetka Drugog svjetskog rata u Bolu ukazala Gospa – nikada do tada nisam čuo. Naravno da sam onda progutao sve što su novine pisale o knjizi i davno zaboravljenim događajima u tom malom bračkom mjestu. I zahvaljivao Gospi Bolskoj što živimo u vremenima neslućenih medijskih sloboda, pa o ukazanjima na Braču možemo čitati iz dva različita neovisna izvora.
A iz oba kuta priča je zaista nevjerojatna.
“Koncem lipnja 1946. godine proširio se glas da se u špilji iznad Bola ukazala Gospa”, pišu tako jedne novine o knjizi i događajima otrgnutim zaboravu. “Vidioci su najčešće bila djeca, a ukazanja su bila svakodnevna i trajala do kraja rujna. Gospina najčešća poruka bila je: ‘Molite za obraćanje grešnika. Uvijek molite.’ Početkom srpnja Božidar Jakšić stigao je na ljetne praznike iz Zagreba, gdje je studirao na Tehnološkom fakultetu. Čuvši za ukazanja, svakodnevno je sa svojim prijateljima odlazio do špilje, a broj hodočasnika iz dana u dan bio je sve veći. Dolazili su Bračani iz svih mjesta, Hvarani sa svojim brodicama, kao i vjernici s kopna. Jednom je spontano krenula procesija u kojoj je bilo više od petsto vjernika. U špilju se moglo ući kroz procijep dužine oko pet metara, na mjestima širine samo tridesetak centimetara. Budući da osim djece nitko drugi nije mogao ući u špilju, Božidar je stajao na ulazu u špilju i prenosio djeci pitanja, a djeca su ista pitanja postavljala Gospi, te odgovore davala ‘špikeru’, koji ih je potom prenosio okupljenima oko špilje.”
“Kažu da je na događanja u Bolu te godine upozorio i sam Tito u svom govoru u Splitu, a u Bol je poslana i jedna topovnjača, privezana uz rivu, najvjerojatnije sa zadaćom da pokuša odgonetnuti postoje li kakvi komunikacijski signali između Crkve i vjernika”, pišu dalje te novine. “Ubrzo je vlast rekla ‘dosta’ i 25. kolovoza 1946. godine uhitila Božidara Jakšića pod optužbom za kaznena djela protiv naroda i države. Narodni sud osudio ga je na četiri godine zatvora s prinudnim radom. Uz njega osuđene su još tri osobe: Dinko Soljačić na dvije godine zatvora, Franko Serventi na jednu godinu i Zdenka Karmelić na šest mjeseci, svi uz prinudni rad.”
Ukratko, klasična priča o vremenima mraka i komunističkih progona vjernika. Klasična, mada dosad nepoznata. Špilju u kojoj se prije osamdeset godina Boljanima ukazala Gospa komunisti su raznijeli eksplozivom 1976. godine, na mjestu ukazanja sagradivši cestu Bol-Gornji Humac. Samo pet godina kasnije, kako znamo, Gospa Bolska ukazala se stotinjak kilometara istočnije, u Međugorju, ali to je sasvim druga priča. No, je li čudo u Bolu na Braču doista bilo čudo?
“Važno je znati tko su ljudi koji su organizirali i inscenirali to ‘čudo'”, ponešto drugačije o istom događaju pišu druge jedne novine. “Dvoje djece, Luka J. i Marica L., jednog su dana navodno opazili žutu pticu koja je ušla u jednu spilju. Ušli su za pticom u špilju i tu je mali Luka vidio ‘kip Gospe’. Ovo je bio prvi čin komedije u Bolu. Odmah su se našli ljudi koji su ovom ‘čudu’ dali široki publicitet. To su bili Božidar Jakšić, Dinko Soljačić i Franko Serventi. Ova trojica organizirali su prenosnu službu od spilje do hodočasnika i prenosili im sve što je poručivala ‘Gospa iz špilje’. Jakšiću je tako poručila da je vrijeđa karakter omladinskih sastanaka i priredbi u Bolu. Između ostaloga, Gospa je malom Luki i Marici saopćila da se ‘partizani nalaze u čistilištu ili paklu, a ustaše u raju’.”
“Da bi narod još jače učvrstili u laži o ‘čudu'”, pišu dalje te novine, “iz Zagreba je došla Zdenka Karmelić i u dogovoru s Jakšićem, Soljačićem i Serventijem izigravala da ne vjeruje u čudo, tako da su je ovi po dogovoru glasno nazivali ‘grešnicom’. Kad su na taj način uvjerili narod da je zaista grešnica, poveli su je u špilju, gdje se onda događa ‘preobraćenje’ i grešna Zdenka iz Zagreba odjednom vidi čudo!” Obraćenoj Zdenki nakon toga su se, saznajemo dalje, “prikazivali razni sveci, anđeli, Bog, Gospa, pa čak i đavoli”, a ona je upozoravala kako se “u špilju može ići samo od šest do dvanaest sati ujutro i od dva do sedam poslijepodne, jer poslije tog vremena u špilji gospoduju đavoli”.
Sve je mrvu jasnije kad se zna “tko je bio inicijator ‘čuda’ u Bolu”, kako se već u naslovu pitaju te novine. “Božidar Jakšić, bivši pitomac, đak fratarske gimnazije u Bolu, za vrijeme NDH rukovodilac Ustaške mladeži i ustaški rojnik, organizator ustaških parada i šovinističkih ispada u Bolu, 1943. godine nalazi se u dominikanskom samostanu u Dubrovniku, odakle se kao klerik preselio u Zagreb, a odatle u samostan u Samoboru, odakle pred Narodnooslobodilačkom vojskom sa svojom crnom bratijom bježi prema Austriji. Kratko vrijeme bio je u zarobljeničkom logoru, a zatim amnestiran i pušten na slobodu”, objašnjava se u tekstu, u kojemu su kao “bivši ustaše” opisana i druga dvojica Gospinih “špikera” – Dinko Soljačić, koji je za vrijeme rata ustašama pomagao u oduzimanju žita slavonskim seljacima, te pripadnik Ustaške mladeži i dominikanski gojenac Franko Serventi, koji će na suđenju i sam priznati da je manipulirao vjernicima.
“Serventi se dogovorio s optuženom Zdenkom Karmelić da izazovu viđenje ‘čuda’ kod jedne gospođe iz Osijeka”, u drugom tekstu iste novine prenose tako i detalje sa suđenja pred Okružnim narodnim sudom u Splitu rujna 1946. godine. “Naime, Zdenka je s tom gospođom ušla u spilju i počela govoriti kako vidi zvijezde, premda u špilji nije bilo ničega. Na taj njen izazov i gospođa je počela tvrditi da i ona vidi to isto. Na pitanje zastupnika optužbe da li dogovor sa Zdenkom kao dobar vjernik smatra uvredom prema svetim prikazama u špilji, optuženik je zbunjeno i neodređeno vrtio glavom. Branitelji optuženih dokazivali su pak da čudo u Bolu ne postoji, te da su njihovi klijenti bili pod nekom sugestijom ili masovnom psihozom, premda oni”, kako primjećuje novinar, “nikad nisu ni tvrdili da su vidjeli ‘čudo’, pa nisu ni mogli biti pod sugestijom ili psihozom.”
I odjednom, “čudo u Bolu” ispostavlja se kao inscenirana “komedija” u organizaciji lokalnih klerika i amnestiranih ustaša. Nije, međutim, pouka ove “nevjerojatne priče” u tome da su dvije novine ponudile dva oprečna pogleda na isti događaj: pouka ove nevjerojatne priče jest u tome da je prvi tekst – “dragocjeno svjedočanstvo koje će nastaviti govoriti za buduće naraštaje” – prije nekoliko dana objavila splitska Slobodna Dalmacija, dok je tekstove “Tko je inicijator ‘čuda’ u Bolu?” i “Varanje naroda ‘čudom’ u Bolu dovelo je bivše ustaše na optuženičku klupu” osamdeset godina ranije, 17. rujna i 3. studenoga 1946. godine, objavila također – Slobodna Dalmacija.
Dobro, jasno, bilo je takvo vrijeme: nećemo valjda vjerovati strogo kontroliranim poslijeratnim medijima? Naravno da nećemo.
Uostalom, “nakon vojnog i političkog poraza, opet se okupljaju razbijeni ostaci poraženog režima. Oni, međutim, nemaju uz sebe narod, kao što ga nisu imali ni za vrijeme rata. Njima je jasno da je narod postao svjestan da su mu oni neprijatelji. A narod, zbijen čvrsto u svoje redove, stoji jedinstven, jednako oduševljeno i požrtvovno kao što je stajao u borbi za ostvarenje svoje slobode i za nju davao živote svojih najboljih sinova. To jedinstvo i vjera naroda, kao i odlučnost da čuva stečevine rata, smetaju ostacima neprijatelja u ostvarenju njihovih mračnih ciljeva, za koje se služe najpogrdnijim izmišljotinama”.
Nagradno pitanje glasi: pripada li navedeni citat o poraženim nenarodnim snagama optužbi protiv Božidara Jakšića i lažnog “čuda” u Bolu na suđenju 1946. godine, ili obrani njegova “dragocjenog svjedočanstva” bolskog čuda 2026.?
