Svakome se dogodi, dogodilo se i vama bezbroj puta, što ste se svi uspizdili?
Evo samo posljednji primjer, kad vam je žena objesila nos samo zato što ste potpuno zaboravili dvadesetu godišnjicu braka: zarekli ste se tada da ćete joj za tridesetu godišnjicu prirediti romantični blockbuster spektakl, sve ste detaljno smislili i isplanirali, potajno ćete u tih deset godina naučiti svirati klavir i proći padobransku obuku, da biste toga dana – dok žena s prijateljicama bude komentirala kako ste i ove godine zaboravili godišnjicu – padobranom iskočili iz poljoprivrednog aviona kuma Hinka i s dvije bengalke u rukama uskočili ravno za veliki koncertni klavir u dvorištu, pa uz pratnju simfonijskog orkestra Hrvatske radiotelevizije, skrivenog u grmlju ispred kuće, ženi pod prozorom odsvirali Van Morrisonovu “Have I Told You Lately That I Love You”. Dok kum avionom za zaprašivanje na nebu crta veliko crveno srce.
Niste upravo mogli dočekati da prođe tih deset godina, pa da vidite lice kraljice svoga srca kad joj priredite iznenađenje života, koje će onda do kraja života prepričavati svojim zavidnim i ljubomornim prijateljicama, a one onda ljutito pogledavati svoje šupke od muževa što im za godišnjice poklanjaju magnetiće za frižidere sa stihovima Pabla Nerude i kupke od himalajske soli s Temua.
Prvu godinu razrađivali ste plan i dodavali mu sve luđe i luđe točke, razmišljali ste čak i da kum na koncu zapraši kvart sa nekoliko tona ružinih latica, prošle su tako i dvije godine – klavir i padobranstvo upisat ćete, naravno, tek kasnije, jer biste ionako sve zaboravili do godišnjice – pa je prošla i četvrta i peta godina, i na kraju ste, život leti kapetane, jednostavno smetnuli s uma. Svog se veličanstvenog plana niste sjetili niti kad se osmu godinu kum Hinko pijan avionom survao u kukuruze. Sve dok vam jednog dana, dokono zavaljenima na kauču uz History Channel i neki konfekcijski dokumentarac o tridesetoj godišnjici černobilske nuklearne katastrofe, odjednom nije sinulo: upičkumaterinu, trideseta godišnjica!
Svog ste se fantastičnog romantičnog plana na kraju sjetili samo tri dana prije velikog jubileja. Tri dana! Nakon čega ste otrčali na Temu očajnički, kako god znate, pronaći magnetiće za frižidere s Nerudinim stihovima i kupku od himalajske soli.
Svakome se, eto, dogodi takva stvar, pa kako neće predsjedniku Vlade Andreju Plenkoviću, koji bogami ne troši život zavaljen na kauču uz History Channel.
Što je bilo? Eh, što je bilo.
Nakon vojnih mimohoda 1995. i 1997., onaj talog od premijera Zoran Milanović za dvadesetu je godišnjicu Oluje 2015. organizirao i treći, sad već tradicionalni i do tad najveći mimohod Oružanih snaga Republike Hrvatske, s povijesnim postrojbama, tenkovima, samohodnim haubicama i impresivnim preletom tri moćna ruska Miga 21, i Plenković se zarekao kako će za tridesetu godišnjicu Oluje naciji prirediti još najvećiji paradni spektakl.
Sve je tada detaljno smislio i isplanirao, kandidirat će se za predsjednika HDZ-a, pobijediti na općem stranačkom saboru i izaći na parlamentarne izbore, porazbijati Milanovićev talog i postati premijer, kao predsjednik Vlade vladati onda – koliko mu treba do 2025., dva, tri mandata? – vladati dakle Hrvatskom tri mandata, a onda, sve po Zakonu o javnoj nabavi, raspisati javni natječaj i za tridesetu godišnjicu Oluje organizirati najveličanstveniji vojni mimohod kojega su Hrvatska i Srbija ikada vidjele, trijumf hrvatske vojne industrije s američkim Bradleyjima, njemačkim Leopardima, turskim Bayraktarima, finskim Patrijama i višenamjenskim helikopterima Bell, Kiowa i Black Hawk, te preletom dvanaest moćnih, pola milijarde eura vrijednih izraelskih višenamjenskih borbenih zrakoplova F-16 Barak, pa se na kraju osobno katapultirati iz jednog od njih, padobranom uskočiti ravno za veliki koncertni klavir i odsvirati Straussov “Jelačić marš”. Dok eskadrila moćnih “šesnaestica” bude na nebu ocrtavala veliku Gospinu krunicu.
Nije Plenković upravo mogao dočekati da prođe tih deset godina, pa da vidi lica Hrvata kad im priredi iznenađenje života, koje će ponosni do kraja povijesti prepričavati svojim zavidnim susjedima i ljubomornim komšijama, a oni onda ljutito pogledavati svoje šupke od premijera i predsednika, što im po gradu paradiraju s ruskim kantama i pakistanskom kupkom s Temua. Da, pardon, pakistanskim dronovima.
Prvu godinu razrađivao je Plenković svoj plan i dodavao mu sve luđe i luđe točke, razmišljao je čak i da na kraju parade avioni izbace nad Zagrebom nekoliko stotina kasetnih bombi sa tisućama zvončića što će u zraku zvoniti melodiju “Moje domovine”, do sljedećeg ljeta zaista je pobijedio na stranačkoj konvenciji i kao šef HDZ-a na parlamentarnim izborima pomeo Milanovićev talog, a onda je prošla prva godina premijerskog mandata – klavir i padobranstvo upisat će, naravno, malo kasnije, jer bi ionako sve zaboravio do 2025. – pa je prošla i treća i četvrta, i na kraju je, život leti kapetane, jednostavno smetnuo s uma.
Svog se veličanstvenog plana premijer Plenković nije sjetio niti kad mu je ministar obrane Damir Krstičević dao ostavku jer mu je pola milijarde eura vrijedan posao s izraelskim F-16 zabranio Pentagon, ni kad je onda za cijelu milijardu morao kupiti eskadrilu francuskih Rafalea. Toliko je siromah smetnuo s uma cijeli plan s mimohodom, klavirom, avionima i padobranom, da je zaboravio i zašto uopće kupuje dvanaest novih borbenih zrakoplova, pa je na pitanje novinara smušeno odgovorio kako Rafalei “našu obrambenu sposobnost podižu na razinu kakvu nikada nismo imali”, tako nešto.
Sve dok mu jedne večeri prošlog svibnja, slušajući na sjednici Vijeća za nacionalnu sigurnost izvještaj o Putinovoj proslavi osamdesete godišnjice pobjede nad nacizmom i veličanstvenoj vojnoj paradi u Moskvi, odjednom nije sinulo: upičkumaterinu, vojna parada!
Svog se fantastičnog plana na kraju sjetio samo tri mjeseca prije tridesete godišnjice Oluje i velikog jubileja. Tri mjeseca!
I kao što ste vi odmah požurili tražiti kupku od himalajske soli, jer nije bilo vremena za poduku iz klavira i padobranski tečaj, tako je i Plenković na hitnoj sjednici Vlade osnovao Organizacijski odbor za obilježavanje Dana pobjede, Domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja, pa onda – shvativši da je odavno prošao rok određen zakonom i da nema vremena za javni natječaj – poslao ministra obrane Ivana Anušića da otrči u grad i do dva popodne, kako god zna, nađe nekakvu firmu koja se bavi tehničkom produkcijom i scenografijom vojnih mimohoda.
Tako je, eto, bilo. Jednostavno nije bilo vremena za zakonske obaveze, javne natječaje, specifikacije, ponude, rokove i ostale formalnosti, pa je tehničku produkciju i scenografiju mimohoda o tridesetoj godišnjici Oluje Ministarstvo obrane ugovorom povjerilo privatnoj tvrtki Katapult promocija d.o.o. A vi odmah posumnjali na korupciju.
Kao da se, uostalom, i DORH-u i USKOK-u to nikad nije dogodilo. Kao da i sami onomad nisu zaboravili kako je HDZ-ov ministar obrane usred rata omogućio Đuri Gavriloviću da novcem za nabavu oružja kupi nekoliko mesoprerađivačkih kompanija, pa su se optužnicu za ratno profiterstvo sjetili podignuti punih 25 godina nakon afere, desetak godina nakon što je nastupila apsolutna zastara.
“Zahtjevnost organizacije i kratki rokovi, koji podrazumijevaju žurnost u postupcima nabave za organizaciju svečanosti koja se događa jednom u deset godina, razlog su što je Ministarstvo obrane primjenjivalo postupke nabave žurnim putem”, stajalo je onda u dopisu kojim je Ministarstvo obrane odgovorilo istraživačkom novinaru portala Index. I cijelo se Državno odvjetništvo zajedno s USKOK-om deset dana smijalo Plenkovićevoj Vladi, koja se vadila na “kratke rokove” i “žurnost” u “organizaciji svečanosti koja se događa jednom u deset godina”. Baš kao kad ste onomad konačno na Temuu nabavili jebenu kupku od himalajske soli, što je osamsto milijuna godina ležala u kamenoj utrobi pakistanskih planina, pa otkrili da joj rok upotrebe ističe u subotu.
Svakome se, kažem, dogodi. Dogodilo se i vama bezbroj puta, što ste se svi uspizdili?
