Sve o besmislu teritorijalne organizacije Republike Hrvatske, zahvaljujući kojoj ta patuljasta državica ima ukupno pet stotina sedamdeset šest jedinica lokalne i regionalne samouprave, dakle pet stotina sedamdeset šest župana, gradonačelnika i načelnika, rečeno je hvale vrijednim terenskim istraživanjem prometnog tehničara Žarka Žgele

Ima svih pet uvjeta za klasičnog hrvatskog općinskog načelnika – Žarko Žgela (foto Općina Severin)

O besmislu hrvatske teritorijalne organizacije, kojom je patuljasta državica od tri i nešto milijuna stanovnika podijeljena na somnambulnih pet stotina pedeset pet jedinica lokalne samouprave – četiristo dvadeset osam općina i stotinu dvadeset sedam gradova, uz Grad Zagreb s posebnim statusom – ispisane su cijele aleksandrijske biblioteke. Pa ipak, dugo neće biti boljeg i plastičnijeg primjera tog kolosalnog besmisla od onoga koji je prije nekoliko dana zabilježen u Severinu kraj Bjelovara.

Severin, naime, nije samo malo selo od petstotinjak stanovnika, već – ako ne vjerujete meni, provjerite na stranicama Državnog zavoda za statistiku – i sjedište prave pravcate općine, slavne Općine Severin koja zajedno sa susjednim selom Orlovcem broji jedva sedam stotina stanovnika, sloveći kao najmanja općina u cijeloj Bjelovarsko-bilogorskoj županiji. Koja, uostalom, i sama broji svega stotinu hiljada stanovnika, pa u normalnoj nekakvoj državi ne bi mogla imati ni status grada.

Slavna općina Severin, kao svaka prava pravcata općina, ima tako i svoje pravo pravcato općinsko vijeće, i pravog pravcatog načelnika općine sa pravom pravcatom administrativnom tajnicom i pravim pravcatim službenim automobilom. Načelnik općine Severin, ako je vjerovati službenim podacima, zove se Žarko Žgela, i ima uredno ovjerenih svih pet temeljnih karakteristika, da ne kažem uvjeta za klasičnog hrvatskog općinskog načelnika: a) privatni je autoprijevoznik, b) završio je srednju prometnu školu i ima zvanje prometnog tehničara, c) ponosni je član Hrvatske demokratske zajednice i d) ima status branitelja Domovinskog rata.

I f) nitko nikad nije čuo za njega.

Ili barem nitko za njega nije čuo do prije nekoliko dana.

Prije nekoliko dana, naime, načelnik najmanje bjelovarsko-bilogorske općine, frustriran činjenicom da za njega f) nitko nikad nije čuo, odlučio je terenskim istraživanjem provjeriti svoju – kako bi se to stručnim jezikom reklo – političku vidljivost. Terensko istraživanje započeo je u lokalnom kafiću Mustang, a u iscrpnom izvještaju o svemu svjedoči vlasnica kafića Iva Milka Kramarić.

"U nedjelju oko 22.40 sati primila sam poziv uplakane konobarice, koja mi je rekla da je dva gosta iznova hvataju i maltretiraju, a jedan od njih je načelnik općine. Sjela sam u automobil i u kafić ušla malo prije jedanaest sati. Načelnik je bio naslonjen na šank, a pored njega je stajao njegov prijatelj, također mještanin Severina. Od djelatnice sam saznala zašto je, između ostalog, nastao problem: nije im željela dati još pića. Ne samo što su bili pod vidnim utjecajem alkohola, već je i kafić bio pred zatvaranjem. Htjeli su litru vina i vodu, a već su na stolu imali dvije litre. Kad su svi gosti izašli iz lokala, načelnik i njegov prijatelj krenuli su me verbalno napadati, a čovjek koji se nalazio uz načelnika zaprijetio je da će mi istući supruga. U tom trenutku je na parkiralište lokala autom stiglo nekoliko mladića koji su mislili da još radimo i koji nisu imali veze ni sa čim. U samo nekoliko sekundi načelnik je iz nekog razloga počeo tući jednog dečka iz tog društva. Rekla sam mu da se smiri i prestane, a načelnik me uhvatio za vrat. Odgurnula sam ga od sebe, a on me više puta udario šakom i dlanom po licu, vičući 'Jebem ti mater, znaš li ti tko sam ja?'"

Eh, da. "Jebem ti mater, znaš li ti tko sam ja?"

O besmislu hrvatske teritorijalne organizacije, kojom je ta patuljasta državica podijeljena na somnambulnih pet stotina pedeset pet jedinica lokalne samouprave, ispisane su, rekoh, cijele aleksandrijske biblioteke, pa ipak je najtočnija i najpreciznija definicija tog kolosalnog besmisla stala u svega devet riječi iz terenskog istraživanja o političkoj vidljivosti Žarka Žgele, načelnika male općine Severin: "Jebem ti mater, znaš li ti tko sam ja?"

Znam li ja tko je on?! Ne znam, crni Žarče, kako bih zaboga znao? U Hrvatskoj obitava dvadeset župana, čak stotinu dvadeset devet gradonačelnika i fantastičnih četiri stotine dvadeset sedam općinskih načelnika, ni ja ni čitatelj ovog teksta u ovom trenutku nemamo pojma ni tko je ministar uprave u Vladi Republike Hrvatske – ja, štoviše, ne znam ni tko je meni gradonačelnik, a riječ je o Omišu, hrvatskom megalopolisu od šest hiljada stanovnika – pa kako bismo onda znali tko je općinski načelnik nekog bilogorskog sela od pet stotina stanovnika!

Sav egzistencijalistički užas malog, anonimnog općinskog načelnika Žarka Žgele stao je, eto, u tih devet riječi. "Jebem ti mater, znaš li ti tko sam ja?" Zna li uopće itko u općini tko je on? Znaju li mu barem u familiji? "Jebem vam mater, znate li vi tko sam ja?"

Sve o besmislu teritorijalne organizacije Republike Hrvatske, zahvaljujući kojoj ta patuljasta državica ima ukupno pet stotina sedamdeset šest jedinica lokalne i regionalne samouprave, dakle pet stotina sedamdeset šest župana, gradonačelnika i načelnika, rečeno je tako hvale vrijednim terenskim istraživanjem prometnog tehničara Žarka Žgele, koje je pokazalo da za načelnika općine Severin ne znaju ni u mjesnoj birtiji. Ni u malom selu, shvaćate, u kojemu svatko zna svakoga, pa još pritom u seoskoj birtiji – u kojoj svatko o svakome zna sve – ne znaju, jebem im mater, tko je on.

Nemaju pojma u Severinu tko im je načelnik općine!

Politička vidljivost, što bi se stručnim jezikom reklo, nula. Vidljivija je bila ona santa leda pred Titanicom nego načelnik općine Žarko Žgela pred vlasnicom kafića Mustang u Severinu.

Žarko Žgela pritom, jasno, nije jedini. Stotine hrvatskih općinskih načelnika i seoskih gradonačelnika, mahom a) privatnih autoprijevoznika sa b) završenom srednjom prometnom školom i c) ponosnih članova Hrvatske demokratske zajednice sa d) statusom branitelja Domovinskog rata, ovoga časa rade terenska istraživanja o svojoj političkoj vidljivosti. Mnogi među njima iz toliko su siromašnih općina da svoja terenska istraživanja financiraju sredstvima Europske unije, pa bauljaju svojim općinama s europskim novcem, ulaze u seoske birtije i provode ankete s jednim jedinim pitanjem: "Jebem ti mater, znaš li ti tko sam ja?"

I nitko pojma nema.

F) nitko nikad nije čuo za njih.

O besmislu hrvatske teritorijalne organizacije, kojom je patuljasta državica od tri i nešto milijuna stanovnika podijeljena na somnambulnih pet stotina sedamdeset šest jedinica lokalne i regionalne samouprave, ispisane su, eto, cijele aleksandrijske biblioteke, pa ipak nema niti će biti njegova boljeg i plastičnijeg primjera.

Hrvatska, naime, nije samo mala zemlja od tri i nešto milijuna stanovnika, već – ako ne vjerujete meni, provjerite na stranicama Europskog zavoda za statistiku – i prava pravcata država, slavna Republika Hrvatska, članica Europske unije koja bi na normalnom nekakvom kontinentu imala tek status srednjeg grada: na mapi svijeta ta je slavna Republika tek nekakav zabačeni Severin, mala seoska općina u kojoj svatko zna svakoga.

Ili barem svakoga osim načelnika općine.

Pitanje političke vidljivosti – ono što je u normalnim državama i normalnim političkim kulturama ozbiljan politički problem – u našoj je patuljastoj republici tek mračna obiteljska tajna: više od trideset godina oni nam jebu mater, a mi i dalje nemamo pojma tko su.

portalnovosti