Župna crkva u Hrašćini, dom bezopasnih ljudi (foto Ministarstvo kulture)
"Moja će djeca od jeseni svaki dan prolaziti tuda na putu do škole. Ja ih se više ne usudim pustiti ni na dvorište, a o parku da i ne pričam. Tu je prije bilo puno obitelji, a sada su tu uglavnom samo muškarci." Tako se u reportaži jednog portala, objavljenoj prošlog utorka, novinarki požalila jedna zabrinuta majka. Iza nje, stajalo je u reportaži, stoji cijela grupa roditelja koji traže rješavanje ovog pitanja. "Ovo nije pitanje netolerancije, jer tu živimo već godinama", kažu oni, "ali ova je situacija previše čak i za njih."
Koja je to situacija?
Nova škola za njihovu djecu, koja bi najesen trebala započeti s radom, preblizu je naime objektu u kojemu se, kako svi ovdje znaju, okupljaju neki opasni muškarci. "Škola je moderna, tehnički opremljena i iznutra sigurna, ali djeca nisu sigurna na putu do škole i natrag, niti pješice niti korištenjem javnog prijevoza", tvrde roditelji, koji uz to zahtijevaju od ministra unutarnjih poslova Davora Božinovića da objasni kako je moguće da se takav objekt nalazi niti tristo pedeset metara od škole.
Susjedi iz obližnjeg dućana, istina, kažu da su se "već navikli" i da "dosad nisu imali nikakvih problema", ali roditelji se ne žele, hm, "navikavati". "Pozivamo sve koji nas osuđuju ili ne vide u čemu je problem, da provedu jedno popodne i večer uz školu u našem kvartu", kažu oni. "Tad se iskreno zapitajte: biste li vi, kao roditelj, bili zabrinuti da vaše dijete ide u ovu školu? Biste li ga pustili da samo ide i dolazi iz škole pet dana u tjednu? Mi svoje odgovore znamo." A odgovore traži i ravnateljica nove škole, koja kaže da su "imali roditeljski sastanak gdje je postavljeno to pitanje." "Nama je rečeno kako je netko iz MUP-a rekao da izmještanje jednostavno neće biti izvedivo, ali mi nećemo stati na ovome i bit ćemo uporni", kaže ravnateljica. "Dokle ćemo morati ići, ovisi o MUP-u i Vladi."
Iz MUP-a su pak reagirali mnogo brže nego što je itko očekivao. Istog tog utorka – točno dvadeset sedam minuta nakon što je objavljena reportaža o uspaničenim roditeljima! – objavljena je i vijest da je policija upala u sporni objekt, privevši jednog šezdesetdvogodišnjaka. Strah roditelja pokazao se opravdan: u šokantnom raspletu privedeni muškarac osumnjičen je da je seksualno iskorištavao maloljetnu djecu, nudeći im novac u zamjenu za seksualne usluge!
Uslijedio je, međutim, jednako šokantan, spektakularan i teško objašnjiv preokret.
"Ma nije moguće!", "To su izmišljotine!", "Nemojte bljuvotine bacati na njega!", "Ne vjerujemo da to može biti istina!", govorili su sad novinarima stanari okolnih kuća. "On je bio predobar, i zato mu to rade", odjednom su branili svog dojučerašnjeg susjeda, otkrivajući kako je čak i radio kao učitelj razredne nastave u osnovnoj školi! "Bio je čak i pomalo konzervativan, strogo se držao pravila i propisa. Mislim da se mnogima zamjerio i da su mu smjestili", posvjedočio je njegov bliski susjed, a i sam načelnik općine Hrašćina Branko Tukač – koji se, uzgred, upravo sprema otvoriti i novi dječji vrtić! – uvjeravao je novinare da su "sigurno nešto pogriješili". "Nikako u to ne mogu povjerovati", izjavio je šokirani načelnik. "Da je bilo nešto takvoga, to bi se u mjestu sigurno znalo. Svaki dan sam na terenu i nisam čuo ništa sličnog. Ne vjerujem u ovo, dokazat će on da nije kriv!"
Kako je to moguće?, pitate se vi.
Eh, kako je moguće.
Moguće je tako što dvije priče, objavljene prošlog utorka predvečer, u razmaku od točno dvadeset sedam minuta, zapravo nisu priče o istim opasnim muškarcima i istom opasnom objektu u susjedstvu. Objekt u susjedstvu prestravljenih roditelja iz prve priče trošni je stari hotel Porin u zagrebačkoj četvrti Dugave, a objekt u susjedstvu šokiranih roditelja iz druge priče župna je crkva svetog Nikole Biskupa u međimurskom mjestu Hrašćini. Opasni muškarci iz prve priče tražitelji su azila smješteni u starom zagrebačkom hotelu, a opasni muškarac iz druge priče velečasni je Vladimir V. smješten u hrašćinskom župnom uredu.
Iz nekog razloga, međutim, kao u nekoj epizodi "Zone sumraka", roditelji učenika nove škole u Dugavama prestravljeni protestiraju i traže iseljenje prihvatilišta za ljude s kojima susjedi "dosad nisu imali nikakvih problema" i koji nikada nisu napali njihovu djecu, a roditelji djece iz Hrašćine šokirani protestiraju zbog hapšenja pedofila iz svog mjesta, čovjeka koji je seksualno iskorištavao djecu i u osnovnoj školi im predavao razrednu nastavu!
Kako je to moguće?, pitate se vi.
Eh, kako je moguće.
Ova epizoda "Zone sumraka" ima, naime, još jedan spektakularan preokret: pohotni svećenik uhapšen je zapravo nakon što je međimurska policija dobila prijavu o razbojništvu, ustanovivši da je žrtva šezdesetdvogodišnji župnik iz Hrašćine, kojemu je ukradena manja svota novca i mobitel, a da su napadači trojica – mladih Roma. Nakon čega su mladići policiji otkrili kako je napadnuti dolazio kod njih u romsko naselje Kuršanec Lug, i kako su u ukradenom mobitelu fotografije romske djece koje je napadnuti seksualno iskorištavao u zamjenu za novac.
Stvar je, kako vidite, u kutu gledanja.
Na primjer. Da su na putu do škole ili kvartovske crkve djeca iz zagrebačkih Dugava nabasala u prihvatilište za azilante u hotelu Porin, i da ih je otamo divljački napao i izbacio neki opasni muškarac, svijet bi bio na svom mjestu. Kad to, naime, ne bi bio svijet na svom mjestu, već "Zona sumraka", opasni neki muškarac tu bi djecu divljački izbacio tek kad bi na putu do škole nabasala, bit ću slobodan zamisliti, u – kvartovsku crkvu.
Kako ovo, međutim, i jest "Zona sumraka", prije nekoliko godina župnik crkve svetog Mateja u zagrebačkim Dugavama Tomislav Subotičanec zaista je s nedjeljne mise izbacio troje osmogodišnje djece, nakon čega se otkrilo kako taj svećenik već godinama izbacuje djecu i majke s bebama, jer "ometaju njegov rad". Pa ipak, "ta situacija" nije bila osobito "previše": nije se pitalo "bismo li mi kao roditelji bili zabrinuti da nam djeca idu u tu crkvu", niti su se zbog izbacivanja djece i majki s bebama u Dugavama žalili kako je, nemam pojma, "tu prije bilo puno obitelji, a sada su uglavnom samo muškarci".
Da su pak, s druge strane, novinare pozvali roditelji romske djece, da su pozvali "sve koji ih osuđuju ili ne vide u čemu je problem, da provedu jedno popodne i večer u Kuršanec Lugu", da su se požalili kako se "svoju djecu više ne usuđuju pustiti ni na dvorište, a o crkvi da i ne pričaju", i kako je "tu prije bilo puno obitelji, a sada su uglavnom samo muškarci", da su pitali javnost bi li "oni kao roditelji bili zabrinuti da njihovo dijete ide u hrašćinsku crkvu", i tražili izmještanje ne samo crkve, nego i škole – zahtijevajući od ministra unutarnjih poslova da objasni kako je moguće da se takvi objekti nalaze niti tristo pedeset metara od njihovih kuća – iz Hrašćine bismo čuli, bit ću i dalje slobodan zamisliti, kako to "nije moguće" i kako su "sve to izmišljotine". Ili, recimo, zamišljanje ništa ne košta, kako je seoski župnik "čak i pomalo konzervativan, i strogo se drži pravila i propisa".
Ah da, oni su to zaista i rekli. Ispričavam se.
Najzad – o čemu uopće pričamo? – trojica tih opasnih muškaraca iz Kuršanec Luga, sve po "pravilima i propisima" žanra, napali su našeg seoskog župnika: u tom trenutku, eto, svijet je bio na svom mjestu, opasni neki tamnoputi muškarci napadali su bijele katolike, kako je vazda bio red i poredak. "Ovo nije pitanje netolerancije, jer tu živimo već godinama, ali ova je situacija previše čak i za nas", rekli bi onda prestravljeni mještani Hrašćine, žaleći se kako je njihova "crkva tehnički opremljena i iznutra sigurna, ali župnik nije siguran na putu do župnog ureda i natrag".
A djeca? Djeca iz Kuršanec Luga, shvatili ste, nisu njihova i naša.
Tamnoputu djecu voli samo velečasni.
