Kako prenosi The Wall Street Journal, Pentagon je izradio planove za raspoređivanje američkih vojnika, tenkova i drugih oklopnih vozila na neodređeno vrijeme uz istočne granice NATO saveza, a dodatna militarizacija Istočne Europe se pravda potrebom za ograničavanjem ruske agresije. Ovo će biti prvi takav razmještaj od kraja Hladnog rata.
Ovaj je plan Pentagon objavio prošle godine, kada su američki dužnosnici priopćili da žele povećati američku vojnu prisutnost u Istočnoj Europi, ali su neke zemlje članice NATO saveza "izrazile zabrinutost zbog ove takozvane američke predanosti da ih štiti, prije svega zbog intervencije ruskog predsjednika Vladimira Putina u Ukrajini".
Zamjenik američkog ministra obrane, Robert Work, rekao je kako bi novi plan mogao ublažiti takve brige zato što će se rasporediti najbolje i najmodernije američko oružje u tom dijelu Europe.
Do 2017. će se, prema planovima Pentagona, na istoku Europe dodatno rasporediti cijela oklopna brigada koja će imati 4 200 vojnika, 250 tenkova, samohodnih topova i drugih oklopnih vozila, 1 750 vojnih vozila na kotačima.
"Naši saveznici i partneri će imati više mogućnosti, jer će vidjeti češću prisutnost oklopnih brigada, kao i suvremene opreme raspoređene u njihovim zemljama", rekao je general Philip Breedlove, zapovjednik savezničkih snaga u Europi.
Glavni cilj plana povećanja vojnog proračuna za operacije u Europi od strane Pentagona je "pokazati snažan i uravnotežen pristup prema NATO saveznicima zbog ruske agresije u na granicama Istočne Europe i drugim regijama", rekao je Breedlove.
"Jedan od razloga za povećanje vojne prisutnosti je "zabrinutost jednog dijela NATO saveznika od mogućeg napada Rusije", istaknuo je general Philip Breedlove.
Međutim, treba reći da je Pentagon izbjegao "tehnička" ograničenja za trajni razmještaj snaga u Europi, koje je zabranjeno glavnim ugovorom između Rusije i NATO saveza na način da će tri različite brigade biti raspoređene na temelju rotacije od devet mjeseci. Snage će se biti raspoređene u nekoliko zemalja u Istočnoj Europi i sudjelovat će u zajedničkim manevrima s nacionalnim vojskama zemalja domaćina.
Također, plan predviđa obnovu već postojeće vojne opreme u Europi, koja će se modernizirati i podijeliti savezničkim zemljama. Na kraju se predviđa da će najmanje jedna cijela moderna američka oklopna brigada biti stalno prisutna na istočnim granicama NATO saveza.
Rusija neće ostati bez odgovora na gomilanje snaga u blizini svojih granica. Ruski veleposlanik u NATO savezu, Vladimir Gruško, obećao je da će Rusija "odgovoriti na asimetričan način."
"Nije Rusija ta koja se širi, nego NATO proširuje svoj teritorij i približava se Rusiji. Sada koristiti ovaj teritorij da projicira vojnu silu u našem smjeru", rekao je Vladimir Gruško.
Unatoč ugovorima s Rusijom i činjenicom da se ovim stvara nova točka žarišta, opet u Europi, Bijela kuća je odobrila plan kada je prošlog mjeseca odobrila 3,4 milijarde dolara za takozvanu "Europsku inicijativu ohrabrenja" (European Reassurance Initiative), a detalji plana koji bi trebao započeti u veljači 2017. godine, dati će na razradu Pentagonu. Ovaj zahtjev još mora odobriti američki Kongres.
Pentagon je u početku rotirao oko 4 200 dodatnih vojnika u Europi od 2016. godine, uz ukupno 62 000 američkih vojnika već raspoređenih na Starom kontinentu.
Sada Pentagon ima za cilj rotirati dodatnu oklopnu brigadu svake godine i podijeliti 4 200 vojnika na šest država – Litvu, Estoniju, Latviju, Poljsku, Bugarsku i Rumunjsku. Kao i nova oprema, rotirajuće trupe bit će koncentrirane na istoku, a kretat će se po potrebi između ostalih članica NATO saveza zbog vježbi i drugih obuka.
General Ben Hodges, zapovjednik američke vojske za Europu, kaže da će se ovim planom stvoriti trajna prisutnost duž istočne granice NATO saveza.
Ruski dužnosnici su u utorak rekli kako Moskva pažljivo prati američki plan, kao i odluku da se rasporede stalne trupe u Istočnoj Europi. Službeni stav Rusije i dalje ostaje kako SAD i njegovi saveznici koriste lažne izgovore samo kako bi gomilali vojsku na ruskoj granici.
Ruski dužnosnici tvrde da se ovom odlukom krši "Temeljni akt NATO – Rusija" iz 1997. godine, prema kojem savez neće pozicionirati značajne, stalne borbene snage na ruskim granicama.
Budući da u dokumentu termin "značajne" nije jasno definiran, dužnosnici NATO saveza kažu da je ovaj broj trupa u skladu sa spomenutim aktom.
Prema ovom planu, starija vojna oprema će biti premještena u skladišta u Njemačkoj za renoviranje, a zatim će ići u baze diljem Njemačke, Nizozemske i Belgije. Zbog toga su dužnosnici Poljske i baltičkih zemalja zabrinuti da će samo mala količina opreme doći do istočnih saveznika.
"Ovo samo učvršćuje dvoslojni savez, stare Europe i nove Europe. Snage idu natrag u staru Europu i nema ničeg novog za novu Europu, a mi smo ti koji smo najviše izloženi prijetnji", rekao je jedan diplomat iz Istočne Europe.
Američki dužnosnici kažu da će prema novom planu neke države možda imati više ili manje opreme u određenom trenutku, zato što će SAD konstantno rotirati vojne snage u Europi. Pa ipak, vojni dužnosnici ističu da će Europa na kraju imati jednu brigadu više najmodernije američke vojne opreme.
Nema sumnje da su u Washingtonu i Pentagonu "ozbiljni" kada je u pitanju sigurnost Europe, posebice zemalja koje graniče ili su blizu Rusiji, stoga bilo kojem upućenijem čitatelju nepotrebno tumačiti stvarne razloge ove odluke Pentagona i Bijele kuće.
S druge strane, Barack Obama se jednako ponaša i na Dalekom istoku, gdje se u završetku svog drugog mandata kao američki predsjednik i dobitnik Nobelove nagrade za mir odlučio dizati tenzije u Južnom kineskom moru.
SAD planiraju nove pomorske vježbe u blizini spornih otoka u Južnom kineskom moru, a manevri će se vjerojatno održati početkom ovog mjeseca, javlja Reuters.
U posljednjih nekoliko mjeseci su Sjedinjene Države provele više vježbe u obrani onoga što u Washingtonu nazivaju "slobodom plovidbe" i to uvijek u blizini spornih otoka. Dužnosnici američke mornarice su izjavili da planiraju i daljnje vježbe, koje će biti sve složenije.
Sve što je imao reći američki predsjednik Barack Obama bio je poziv Kini da mirno riješiti spor oko Južnog kineskog mora, iako s njim SAD nemaju nikakve veze i tamo su u "ulozi zaštite svojih saveznika", otprilike kao u Istočnoj Europi.
Američka vojska je također razmatra prijedlog da zamijeni svoje mehanizirane desantne čamce LCM-8, koji su u službi još od rata u Vijetnamu. Ovo je prvo veliko stjecanje desantnih čamaca u proteklih petnaest godina. Mjera se smatra vitalnom za "povećanje sigurnosti vojske na obali Pacifika", gdje će Pentagon povećati svoje pomorske ophodnje, te je poduzeti niz drugih mjera kako bi se suprotstavio sve većem utjecaju Kine.
U veljači je novinarka Cynthia McKinney podsjetila kako "SAD stalno šalju ratne brodove u područje Južnog kineskog mora, pozivajući se na svoje pravo slobodne plovidbe morima". U siječnju je Washington je počeo provoditi pomorske i zračne "ophodnje" u Južnom kineskom moru, šaljući jedan od svojih ratnih brodova na udaljenost od dvanaest nautičkih milja od jednog otoka na koje pravo polaže Kina.
McKinney također tvrdi da će SAD nastaviti svoje vojne ophodnje u regiji, jer smatra da su one u skladu s međunarodnim pravom.
Na sve se oglasio i kineski predsjednik Xi Jinping, koji je Obami poručio da se drži podalje od otočja Spratly, kojeg Kina smatra za svoj suvereni teritorij.
Xi Jinping je rekao da Kina neće tolerirati nikakve radnje koje za cilj imaju kršenje njenog suvereniteta i ugrožavanje sigurnosti, a sve pod izgovorim slobode plovidbe u Južnom kineskom moru.
Kineska državna novinska agencija Xinhua je izvijestila da je kineski predsjednik Xi Jinping upozorio SAD zbog povrede kineskog suvereniteta.
Ovo je kineski predsjednik Obami otvoreno rekao za vrijeme njegove posjete s američkim predsjednikom na marginama sastanka na vrhu o nuklearnoj sigurnosti koji se održava u Washingtonu.
Kako prenosi agencija Xinhua, kineski predsjednik Xi Jinping je rekao kako Kina neće tolerirati nikakve radnje koje za cilj imaju kršenje njenog suvereniteta i upozorio SAD da će štititi kineski suverenitet i u spornim vodama u Južnog kineskog mora. Xi Jinping je odbacio sve pokušaje da se međunarodni zakoni o slobodi plovidbe koriste kao povod da se potkopaju kineski interesi i nacionalna sigurnost.
"Kina na temelju međunarodnog prava poštuje i štiti slobodu zračne i pomorske plovidbe svim zemljama. U isto vrijeme, Peking neće prihvatiti nikakve radnje koje štete kineskom državnom suverenitetu i nacionalnim interesima pod izgovorom slobode plovidbe", istaknuo je kineski predsjednik.
"Sjedinjene Američke Države se trebaju pridržavati svoje obveze kao strana koja nije u sporu Južnom kineskom moru i igrati konstruktivnu ulogu u osiguranju mira i stabilnosti u regiji", rekao je Xi Jinping
Glasnogovornik kineskog ministarstva vanjskih poslova, Hong Lei, prošlog mjeseca je optužio Washington za gomilanje vojne tehnike u Južnom kineskom moru i za militarizaciju voda u kojima provodi sporne ophodnje.
Južno kinesko more je postalo mjesto napetosti između Kine i Zapada općenito. Nekoliko analitičara je predložilo da SAD podrži i utječe na kineske susjede tako da oni ustanu protiv Kine, kako bi se lakše provela američka politika obuzdavanja "azijskog diva".
Svake godine kroz Južno kinesko more prolazi 5 300 milijardi dolara trgovine, od čega samo na američku trgovinu otpada 1 200 milijardi dolara. Više od polovice svjetske godišnje pomorske trgovine i trećina cjelokupnog pomorskog prometa u svijetu prolazi kroz kineske vode.
Dakle, za zaključiti je da Pentagon i američka administracija stvaraju dva žarišta kojima žele pokazati svoju moć i da još uvijek vode prvu riječ u međunarodnim poslovima. Nesporno je da su SAD svjetska sila, ali je upitno mogu li se suočavati na dva fronta istovremeno, onom na istoku Europe protiv Rusije i na Dalekom istoku protiv Kine. Još prije desetak godina, kao i na početku Arapskih proljeća je to bilo zamislivo.
Međutim, takozvane "arapske revolucije" su prošle, ostavljajući za sobom u ruševinama nekada prosperitetne zemlje i dugotrajne oružane sukobe. Isto se pokušava i u Latinskoj Americi, a Washington i dalje uporno sve katastrofe u posljednjih deset godina objašnjava "narodnom željom za demokracijom".
Međutim, povjerenje u slogane Bijele kuće je sve manje, barem u onih naroda koji nisu kapitulirali ranije. Ostatak svijeta počinje shvaćati da se Sjedinjene Države bore isključivo da zadrže kontrolu nad svojim kolonijama. A za glavni instrument kontrole su u financijskom smislu petrodolari, te stvaranje imaginarnih prijetnji u kojima će se američka vojska pojaviti kao spasitelj i zaštitnik nacionalnih interesa malih naroda.
Srećom, američki plan u Siriji nije uspio,a propao je i u Egiptu. Naravno, to ne znači da je Washington odustao od pokušaja vraćanja kontrole nad Bliskim istokom, jer "američki nacionalni interes" il, bolje rečeno, nacionalni interes Izraela mu ne dopušta da se opusti. No, to je područje interesa cijelog svijeta i SAD su izgubile ekskluzivno pravo krojenja bliskoistočne politike.
Tijekom posljednjih godina se zbog sirijske krize nekako zaboravila Libija. O obnovi ove zemlje na Zapadu više nitko ne govori i davno je zaboravljena.
Konačni cilj NATO saveza je ostvaren i Gaddafi je mrtav, a ostalo neka Libijci shvate sami. U Iraku situacija nije mnogo bolja, ali tamo barem postoje vlada i vojska. U Libiji danas možete snimati novi dio serijala "Mad Max", budući da ima "predivan" pustinjski krajolik u kojem s horizonta nadiru terenska vozila sa strojnicama.
I iz nekog razloga, čim je postalo jasno da sirijski sukob ide ka mirnom rješenju, počela je pucnjava u Tripoliju. Sada su se tamo pojavile i neke vlade koje su tradicionalna imitacija "demokratskog procesa" i odmah je interveniralo francusko ministarstvo vanjskih poslova i nudi im se vojna pomoć. To je jasan dokaz da napetosti u ovom dijelu svijeta neće oslabiti, ali za razliku od Europe i Dalekog istoka, ovdje je za stvaranje kaosa zadužena Francuska.
Tu je i Latinska Amerika koja se prilično udaljila od Washingtona i bilo je potrebno učiniti nešto. To "nešto" je pokretanje institucionalnog državnog udara u Brazilu, gdje se pod izgovorom optužbi za korupciju žele ukloniti političari bliski predsjednici Dilmi Rousseff, ali prije svega nju samu. Čak je stvoreno i "Povjerenstvo za opoziv".
Međutim, Brazilci su se odlučili mobilizirati i ne čekati što će im donijeti sudbina, poput Ukrajinaca ili Libijaca.
Proteklih tjedana je održano već nekoliko skupova u više brazilskih gradova, na kojima se ukupno okupljalo od preko milijun do stotina tisuća prosvjednika koji su dali potporu predsjednici Dilmi Rousseff. Washington djeluje na sličan način djeluje u Venezueli i drugim zemljama.
Što je zapravo američki interes? Očuvanje kolonijalnog carstva. Britanci su se u svoje vrijeme u to teškom pitanju oslanjali na moćnu flotu. Amerikanci imaju vojnu moć, ali im je oružje postalo sekundarno sredstvo, osim kada ga zavedenim narodima ne gurnu u ruke da se bore za njihove interese.
Ključno sredstvo Washingtona u tkanju ekonomske omče kojom davi svoje robove je još uvijek petrodolar. Uz sve priče o "suvremenom oružju", "novoj floti", "ophodnjama" i "motoriziranim brigadama", to je sve što je ostalo od "Velike imperije".
Petrodolar je bio rezultat dogovora kojeg su sklopili SAD i Saudijska Arabija 1974. i kada je Rijad je u prodaji nafte počeo prihvaćati samo američke dolare. Sjedinjene Države su se obogatile, a MMF je koristio ovo valutu za zajmove zemalja izvoznica nafte. Sporazum je pripremio Henry Kissinger, koji je u to vrijeme vodio američku vanjsku politiku.
1975. je sustav proširen na sve zemlje članice skupine OPEC. Na temelju kupnje i prodaje nafte se kontrolirala globalna ekonomija. Washington je sve konce držao u svojim rukama.
Dok svijet bude trebala nafta, ona će biti prodavana za dolare. Zemlje koje su morale zadovoljiti svoje potrebe za energijom su morale pronaći ili izmisliti dolare, a svijet je osuđen da ovisi o Sjedinjenim Američkim Državama i njihovoj valuti. S druge strane su SAD zadržale hegemoniju na svjetskom tržištu i utjecale na sve političke i ekonomske odluke.
Kao što se očekivalo, ovaj sustav nije bio postavljen za sve. Najveću korist su imali Saudijci i njihovi najbliži susjedi, koji su politiku uskladili s Washingtonom, čime su održavali i svoju poziciju u globalnom poslovanju s naftom.
No, u studenom 2000. godine Sadam Hussein je objavio svoju namjeru da neće prodavati naftu za dolare, nego za euro. Naime, 2001. godine je u optjecaj uvedena nova valuta Europske unije, koja sama po sebi predstavlja opasnost za Sjedinjene Države. Inicijativi Sadama se pridružila Malezija i neke druge azijske zemlje. Protiv nije bila ni Rusija, ali je nakon Jeljcinove liberalne "šok terapije" još uvijek bila slaba da utječe na međunarodne poslove.
Washington je shvatio prijetnju i pokrenuo neobjavljeni rat. U ožujku 2003. godine je pao režim Sadama Husseina, a Europa je sa svojim eurom nestala. Kapitulirala je i prihvatila ulogu "mlađeg brata" Sjedinjenih Američkih Država. No, Amerikanci ipak nisu mogli slaviti konačnu pobjedu i proglasiti "kraj povijesti".
Inicijativa likvidiranog iračkog lidera, Sadama Husseina, pokazala se zaraznom. Naime, 2007. godine tadašnji iranski predsjednik Mahmud Ahmadinedžad je izrazio želju da ne prodaje naftu za dolare. Tada ga nitko nije podržao. No, već 2009. godine u bilateralnoj trgovini dolar napuštaju Kuba, Bolivija, Venezuela, Honduras, Nikaragva i Ekvador. Neki vjeruju da je Huga Chaveza upravo to i stajalo života.
2011. godine dolazi na red pukovnik Gaddafi, koji je predložio stvaranje jedne afričke zemlje s arapsko-crnačkom populacijom od 200 milijuna ljudi. Ideju stvaranja jedinstvene zlatne valute - "zlatnog dinara", kojeg je, uz zajednicu afričkih zemalja, promovirao Gaddafi, podržale su brojne arapske države i gotovo sve zemlje u Africi. Protivnici ideje su bili Južna Afrika i, naravno, Arapska liga.
Međutim, iako u začecima, sama ideja Gaddafija je u Sjedinjenim Državama i Europskoj uniji izazvala pravu pomutnju. Francuski predsjednik Nicolas Sarkozy je izjavio da "Libijci prijete financijskoj sigurnosti čovječanstva". Libijski vođa nije slušao upozorenja, niti se obazirao na prijetnje. Rezultat je poznat. Gaddafi je ubijen, a u Libija danas vidimo samo ruševine i kaos.
Što se tiče Brazila, predsjednica Dilma Rousseff u okviru skupine BRICS aktivno promiče ideju napuštanja dolara u međusobnoj trgovini. Ništa manje nije aktivna Rusija s Kinom. Od 2014. godine Rusija za isporučeni plin prihvaća kineske juane, a njena valuta, rublja, koristi se u novoj Euroazijskoj ekonomskoj zajednici.
Za kraj spomenimo i Iran, koji danas, devet godina nakon Ahmadinedžada, donosi odluku ne samo da će naftu prodavati za euro, nego i da sva zamrznuta sredstva u dolarima želi natrag u eurima, što pojašnjava i bijes Washingtona i izmišljanje novih sankcija zbog iranskog balističkog programa, istog kakvog imaju brojne zemlje diljem svijeta.
Analitičari kažu da je ovo ozbiljan izazov za Washington i udar na carstvo petrodolara, a jednako misle i mnogi u Sjedinjenim Državama. Jasno je da su "ruska prijetnja" i "slobodna plovidba" samo izgovor kojim se prikriva strah od gubitka globalne hegemonije, koji je prisilio Pentagon, Bijelu kuću i Kongres da se, prije svega, potpunosti slože o militarizaciji istočnoeuropskih vazalskih država i Dalekog istoka, područja sukoba s dva "arhineprijatelja" američkog carstva – Rusije i Kine. Uzme li s eu obzir jasan stav Rusije i Kine, a potom Irana, dijela zemalja Latinske Amerike, Egipta, Sirije i drugih, pitanje je hoće li ovaj potez polučiti željeni rezultat?
altermainstreaminfo
Ovaj je plan Pentagon objavio prošle godine, kada su američki dužnosnici priopćili da žele povećati američku vojnu prisutnost u Istočnoj Europi, ali su neke zemlje članice NATO saveza "izrazile zabrinutost zbog ove takozvane američke predanosti da ih štiti, prije svega zbog intervencije ruskog predsjednika Vladimira Putina u Ukrajini".
Zamjenik američkog ministra obrane, Robert Work, rekao je kako bi novi plan mogao ublažiti takve brige zato što će se rasporediti najbolje i najmodernije američko oružje u tom dijelu Europe.
Do 2017. će se, prema planovima Pentagona, na istoku Europe dodatno rasporediti cijela oklopna brigada koja će imati 4 200 vojnika, 250 tenkova, samohodnih topova i drugih oklopnih vozila, 1 750 vojnih vozila na kotačima.
"Naši saveznici i partneri će imati više mogućnosti, jer će vidjeti češću prisutnost oklopnih brigada, kao i suvremene opreme raspoređene u njihovim zemljama", rekao je general Philip Breedlove, zapovjednik savezničkih snaga u Europi.
Glavni cilj plana povećanja vojnog proračuna za operacije u Europi od strane Pentagona je "pokazati snažan i uravnotežen pristup prema NATO saveznicima zbog ruske agresije u na granicama Istočne Europe i drugim regijama", rekao je Breedlove.
"Jedan od razloga za povećanje vojne prisutnosti je "zabrinutost jednog dijela NATO saveznika od mogućeg napada Rusije", istaknuo je general Philip Breedlove.
Međutim, treba reći da je Pentagon izbjegao "tehnička" ograničenja za trajni razmještaj snaga u Europi, koje je zabranjeno glavnim ugovorom između Rusije i NATO saveza na način da će tri različite brigade biti raspoređene na temelju rotacije od devet mjeseci. Snage će se biti raspoređene u nekoliko zemalja u Istočnoj Europi i sudjelovat će u zajedničkim manevrima s nacionalnim vojskama zemalja domaćina.
Također, plan predviđa obnovu već postojeće vojne opreme u Europi, koja će se modernizirati i podijeliti savezničkim zemljama. Na kraju se predviđa da će najmanje jedna cijela moderna američka oklopna brigada biti stalno prisutna na istočnim granicama NATO saveza.
Rusija neće ostati bez odgovora na gomilanje snaga u blizini svojih granica. Ruski veleposlanik u NATO savezu, Vladimir Gruško, obećao je da će Rusija "odgovoriti na asimetričan način."
"Nije Rusija ta koja se širi, nego NATO proširuje svoj teritorij i približava se Rusiji. Sada koristiti ovaj teritorij da projicira vojnu silu u našem smjeru", rekao je Vladimir Gruško.
Unatoč ugovorima s Rusijom i činjenicom da se ovim stvara nova točka žarišta, opet u Europi, Bijela kuća je odobrila plan kada je prošlog mjeseca odobrila 3,4 milijarde dolara za takozvanu "Europsku inicijativu ohrabrenja" (European Reassurance Initiative), a detalji plana koji bi trebao započeti u veljači 2017. godine, dati će na razradu Pentagonu. Ovaj zahtjev još mora odobriti američki Kongres.
Pentagon je u početku rotirao oko 4 200 dodatnih vojnika u Europi od 2016. godine, uz ukupno 62 000 američkih vojnika već raspoređenih na Starom kontinentu.
Sada Pentagon ima za cilj rotirati dodatnu oklopnu brigadu svake godine i podijeliti 4 200 vojnika na šest država – Litvu, Estoniju, Latviju, Poljsku, Bugarsku i Rumunjsku. Kao i nova oprema, rotirajuće trupe bit će koncentrirane na istoku, a kretat će se po potrebi između ostalih članica NATO saveza zbog vježbi i drugih obuka.
General Ben Hodges, zapovjednik američke vojske za Europu, kaže da će se ovim planom stvoriti trajna prisutnost duž istočne granice NATO saveza.
Ruski dužnosnici su u utorak rekli kako Moskva pažljivo prati američki plan, kao i odluku da se rasporede stalne trupe u Istočnoj Europi. Službeni stav Rusije i dalje ostaje kako SAD i njegovi saveznici koriste lažne izgovore samo kako bi gomilali vojsku na ruskoj granici.
Ruski dužnosnici tvrde da se ovom odlukom krši "Temeljni akt NATO – Rusija" iz 1997. godine, prema kojem savez neće pozicionirati značajne, stalne borbene snage na ruskim granicama.
Budući da u dokumentu termin "značajne" nije jasno definiran, dužnosnici NATO saveza kažu da je ovaj broj trupa u skladu sa spomenutim aktom.
Prema ovom planu, starija vojna oprema će biti premještena u skladišta u Njemačkoj za renoviranje, a zatim će ići u baze diljem Njemačke, Nizozemske i Belgije. Zbog toga su dužnosnici Poljske i baltičkih zemalja zabrinuti da će samo mala količina opreme doći do istočnih saveznika.
"Ovo samo učvršćuje dvoslojni savez, stare Europe i nove Europe. Snage idu natrag u staru Europu i nema ničeg novog za novu Europu, a mi smo ti koji smo najviše izloženi prijetnji", rekao je jedan diplomat iz Istočne Europe.
Američki dužnosnici kažu da će prema novom planu neke države možda imati više ili manje opreme u određenom trenutku, zato što će SAD konstantno rotirati vojne snage u Europi. Pa ipak, vojni dužnosnici ističu da će Europa na kraju imati jednu brigadu više najmodernije američke vojne opreme.
Nema sumnje da su u Washingtonu i Pentagonu "ozbiljni" kada je u pitanju sigurnost Europe, posebice zemalja koje graniče ili su blizu Rusiji, stoga bilo kojem upućenijem čitatelju nepotrebno tumačiti stvarne razloge ove odluke Pentagona i Bijele kuće.
S druge strane, Barack Obama se jednako ponaša i na Dalekom istoku, gdje se u završetku svog drugog mandata kao američki predsjednik i dobitnik Nobelove nagrade za mir odlučio dizati tenzije u Južnom kineskom moru.
SAD planiraju nove pomorske vježbe u blizini spornih otoka u Južnom kineskom moru, a manevri će se vjerojatno održati početkom ovog mjeseca, javlja Reuters.
U posljednjih nekoliko mjeseci su Sjedinjene Države provele više vježbe u obrani onoga što u Washingtonu nazivaju "slobodom plovidbe" i to uvijek u blizini spornih otoka. Dužnosnici američke mornarice su izjavili da planiraju i daljnje vježbe, koje će biti sve složenije.
Sve što je imao reći američki predsjednik Barack Obama bio je poziv Kini da mirno riješiti spor oko Južnog kineskog mora, iako s njim SAD nemaju nikakve veze i tamo su u "ulozi zaštite svojih saveznika", otprilike kao u Istočnoj Europi.
Američka vojska je također razmatra prijedlog da zamijeni svoje mehanizirane desantne čamce LCM-8, koji su u službi još od rata u Vijetnamu. Ovo je prvo veliko stjecanje desantnih čamaca u proteklih petnaest godina. Mjera se smatra vitalnom za "povećanje sigurnosti vojske na obali Pacifika", gdje će Pentagon povećati svoje pomorske ophodnje, te je poduzeti niz drugih mjera kako bi se suprotstavio sve većem utjecaju Kine.
U veljači je novinarka Cynthia McKinney podsjetila kako "SAD stalno šalju ratne brodove u područje Južnog kineskog mora, pozivajući se na svoje pravo slobodne plovidbe morima". U siječnju je Washington je počeo provoditi pomorske i zračne "ophodnje" u Južnom kineskom moru, šaljući jedan od svojih ratnih brodova na udaljenost od dvanaest nautičkih milja od jednog otoka na koje pravo polaže Kina.
McKinney također tvrdi da će SAD nastaviti svoje vojne ophodnje u regiji, jer smatra da su one u skladu s međunarodnim pravom.
Na sve se oglasio i kineski predsjednik Xi Jinping, koji je Obami poručio da se drži podalje od otočja Spratly, kojeg Kina smatra za svoj suvereni teritorij.
Xi Jinping je rekao da Kina neće tolerirati nikakve radnje koje za cilj imaju kršenje njenog suvereniteta i ugrožavanje sigurnosti, a sve pod izgovorim slobode plovidbe u Južnom kineskom moru.
Kineska državna novinska agencija Xinhua je izvijestila da je kineski predsjednik Xi Jinping upozorio SAD zbog povrede kineskog suvereniteta.
Ovo je kineski predsjednik Obami otvoreno rekao za vrijeme njegove posjete s američkim predsjednikom na marginama sastanka na vrhu o nuklearnoj sigurnosti koji se održava u Washingtonu.
Kako prenosi agencija Xinhua, kineski predsjednik Xi Jinping je rekao kako Kina neće tolerirati nikakve radnje koje za cilj imaju kršenje njenog suvereniteta i upozorio SAD da će štititi kineski suverenitet i u spornim vodama u Južnog kineskog mora. Xi Jinping je odbacio sve pokušaje da se međunarodni zakoni o slobodi plovidbe koriste kao povod da se potkopaju kineski interesi i nacionalna sigurnost.
"Kina na temelju međunarodnog prava poštuje i štiti slobodu zračne i pomorske plovidbe svim zemljama. U isto vrijeme, Peking neće prihvatiti nikakve radnje koje štete kineskom državnom suverenitetu i nacionalnim interesima pod izgovorom slobode plovidbe", istaknuo je kineski predsjednik.
"Sjedinjene Američke Države se trebaju pridržavati svoje obveze kao strana koja nije u sporu Južnom kineskom moru i igrati konstruktivnu ulogu u osiguranju mira i stabilnosti u regiji", rekao je Xi Jinping
Glasnogovornik kineskog ministarstva vanjskih poslova, Hong Lei, prošlog mjeseca je optužio Washington za gomilanje vojne tehnike u Južnom kineskom moru i za militarizaciju voda u kojima provodi sporne ophodnje.
Južno kinesko more je postalo mjesto napetosti između Kine i Zapada općenito. Nekoliko analitičara je predložilo da SAD podrži i utječe na kineske susjede tako da oni ustanu protiv Kine, kako bi se lakše provela američka politika obuzdavanja "azijskog diva".
Svake godine kroz Južno kinesko more prolazi 5 300 milijardi dolara trgovine, od čega samo na američku trgovinu otpada 1 200 milijardi dolara. Više od polovice svjetske godišnje pomorske trgovine i trećina cjelokupnog pomorskog prometa u svijetu prolazi kroz kineske vode.
Dakle, za zaključiti je da Pentagon i američka administracija stvaraju dva žarišta kojima žele pokazati svoju moć i da još uvijek vode prvu riječ u međunarodnim poslovima. Nesporno je da su SAD svjetska sila, ali je upitno mogu li se suočavati na dva fronta istovremeno, onom na istoku Europe protiv Rusije i na Dalekom istoku protiv Kine. Još prije desetak godina, kao i na početku Arapskih proljeća je to bilo zamislivo.
Međutim, takozvane "arapske revolucije" su prošle, ostavljajući za sobom u ruševinama nekada prosperitetne zemlje i dugotrajne oružane sukobe. Isto se pokušava i u Latinskoj Americi, a Washington i dalje uporno sve katastrofe u posljednjih deset godina objašnjava "narodnom željom za demokracijom".
Međutim, povjerenje u slogane Bijele kuće je sve manje, barem u onih naroda koji nisu kapitulirali ranije. Ostatak svijeta počinje shvaćati da se Sjedinjene Države bore isključivo da zadrže kontrolu nad svojim kolonijama. A za glavni instrument kontrole su u financijskom smislu petrodolari, te stvaranje imaginarnih prijetnji u kojima će se američka vojska pojaviti kao spasitelj i zaštitnik nacionalnih interesa malih naroda.
Srećom, američki plan u Siriji nije uspio,a propao je i u Egiptu. Naravno, to ne znači da je Washington odustao od pokušaja vraćanja kontrole nad Bliskim istokom, jer "američki nacionalni interes" il, bolje rečeno, nacionalni interes Izraela mu ne dopušta da se opusti. No, to je područje interesa cijelog svijeta i SAD su izgubile ekskluzivno pravo krojenja bliskoistočne politike.
Tijekom posljednjih godina se zbog sirijske krize nekako zaboravila Libija. O obnovi ove zemlje na Zapadu više nitko ne govori i davno je zaboravljena.
Konačni cilj NATO saveza je ostvaren i Gaddafi je mrtav, a ostalo neka Libijci shvate sami. U Iraku situacija nije mnogo bolja, ali tamo barem postoje vlada i vojska. U Libiji danas možete snimati novi dio serijala "Mad Max", budući da ima "predivan" pustinjski krajolik u kojem s horizonta nadiru terenska vozila sa strojnicama.
I iz nekog razloga, čim je postalo jasno da sirijski sukob ide ka mirnom rješenju, počela je pucnjava u Tripoliju. Sada su se tamo pojavile i neke vlade koje su tradicionalna imitacija "demokratskog procesa" i odmah je interveniralo francusko ministarstvo vanjskih poslova i nudi im se vojna pomoć. To je jasan dokaz da napetosti u ovom dijelu svijeta neće oslabiti, ali za razliku od Europe i Dalekog istoka, ovdje je za stvaranje kaosa zadužena Francuska.
Tu je i Latinska Amerika koja se prilično udaljila od Washingtona i bilo je potrebno učiniti nešto. To "nešto" je pokretanje institucionalnog državnog udara u Brazilu, gdje se pod izgovorom optužbi za korupciju žele ukloniti političari bliski predsjednici Dilmi Rousseff, ali prije svega nju samu. Čak je stvoreno i "Povjerenstvo za opoziv".
Međutim, Brazilci su se odlučili mobilizirati i ne čekati što će im donijeti sudbina, poput Ukrajinaca ili Libijaca.
Proteklih tjedana je održano već nekoliko skupova u više brazilskih gradova, na kojima se ukupno okupljalo od preko milijun do stotina tisuća prosvjednika koji su dali potporu predsjednici Dilmi Rousseff. Washington djeluje na sličan način djeluje u Venezueli i drugim zemljama.
Što je zapravo američki interes? Očuvanje kolonijalnog carstva. Britanci su se u svoje vrijeme u to teškom pitanju oslanjali na moćnu flotu. Amerikanci imaju vojnu moć, ali im je oružje postalo sekundarno sredstvo, osim kada ga zavedenim narodima ne gurnu u ruke da se bore za njihove interese.
Ključno sredstvo Washingtona u tkanju ekonomske omče kojom davi svoje robove je još uvijek petrodolar. Uz sve priče o "suvremenom oružju", "novoj floti", "ophodnjama" i "motoriziranim brigadama", to je sve što je ostalo od "Velike imperije".
Petrodolar je bio rezultat dogovora kojeg su sklopili SAD i Saudijska Arabija 1974. i kada je Rijad je u prodaji nafte počeo prihvaćati samo američke dolare. Sjedinjene Države su se obogatile, a MMF je koristio ovo valutu za zajmove zemalja izvoznica nafte. Sporazum je pripremio Henry Kissinger, koji je u to vrijeme vodio američku vanjsku politiku.
1975. je sustav proširen na sve zemlje članice skupine OPEC. Na temelju kupnje i prodaje nafte se kontrolirala globalna ekonomija. Washington je sve konce držao u svojim rukama.
Dok svijet bude trebala nafta, ona će biti prodavana za dolare. Zemlje koje su morale zadovoljiti svoje potrebe za energijom su morale pronaći ili izmisliti dolare, a svijet je osuđen da ovisi o Sjedinjenim Američkim Državama i njihovoj valuti. S druge strane su SAD zadržale hegemoniju na svjetskom tržištu i utjecale na sve političke i ekonomske odluke.
Kao što se očekivalo, ovaj sustav nije bio postavljen za sve. Najveću korist su imali Saudijci i njihovi najbliži susjedi, koji su politiku uskladili s Washingtonom, čime su održavali i svoju poziciju u globalnom poslovanju s naftom.
No, u studenom 2000. godine Sadam Hussein je objavio svoju namjeru da neće prodavati naftu za dolare, nego za euro. Naime, 2001. godine je u optjecaj uvedena nova valuta Europske unije, koja sama po sebi predstavlja opasnost za Sjedinjene Države. Inicijativi Sadama se pridružila Malezija i neke druge azijske zemlje. Protiv nije bila ni Rusija, ali je nakon Jeljcinove liberalne "šok terapije" još uvijek bila slaba da utječe na međunarodne poslove.
Washington je shvatio prijetnju i pokrenuo neobjavljeni rat. U ožujku 2003. godine je pao režim Sadama Husseina, a Europa je sa svojim eurom nestala. Kapitulirala je i prihvatila ulogu "mlađeg brata" Sjedinjenih Američkih Država. No, Amerikanci ipak nisu mogli slaviti konačnu pobjedu i proglasiti "kraj povijesti".
Inicijativa likvidiranog iračkog lidera, Sadama Husseina, pokazala se zaraznom. Naime, 2007. godine tadašnji iranski predsjednik Mahmud Ahmadinedžad je izrazio želju da ne prodaje naftu za dolare. Tada ga nitko nije podržao. No, već 2009. godine u bilateralnoj trgovini dolar napuštaju Kuba, Bolivija, Venezuela, Honduras, Nikaragva i Ekvador. Neki vjeruju da je Huga Chaveza upravo to i stajalo života.
2011. godine dolazi na red pukovnik Gaddafi, koji je predložio stvaranje jedne afričke zemlje s arapsko-crnačkom populacijom od 200 milijuna ljudi. Ideju stvaranja jedinstvene zlatne valute - "zlatnog dinara", kojeg je, uz zajednicu afričkih zemalja, promovirao Gaddafi, podržale su brojne arapske države i gotovo sve zemlje u Africi. Protivnici ideje su bili Južna Afrika i, naravno, Arapska liga.
Međutim, iako u začecima, sama ideja Gaddafija je u Sjedinjenim Državama i Europskoj uniji izazvala pravu pomutnju. Francuski predsjednik Nicolas Sarkozy je izjavio da "Libijci prijete financijskoj sigurnosti čovječanstva". Libijski vođa nije slušao upozorenja, niti se obazirao na prijetnje. Rezultat je poznat. Gaddafi je ubijen, a u Libija danas vidimo samo ruševine i kaos.
Što se tiče Brazila, predsjednica Dilma Rousseff u okviru skupine BRICS aktivno promiče ideju napuštanja dolara u međusobnoj trgovini. Ništa manje nije aktivna Rusija s Kinom. Od 2014. godine Rusija za isporučeni plin prihvaća kineske juane, a njena valuta, rublja, koristi se u novoj Euroazijskoj ekonomskoj zajednici.
Za kraj spomenimo i Iran, koji danas, devet godina nakon Ahmadinedžada, donosi odluku ne samo da će naftu prodavati za euro, nego i da sva zamrznuta sredstva u dolarima želi natrag u eurima, što pojašnjava i bijes Washingtona i izmišljanje novih sankcija zbog iranskog balističkog programa, istog kakvog imaju brojne zemlje diljem svijeta.
Analitičari kažu da je ovo ozbiljan izazov za Washington i udar na carstvo petrodolara, a jednako misle i mnogi u Sjedinjenim Državama. Jasno je da su "ruska prijetnja" i "slobodna plovidba" samo izgovor kojim se prikriva strah od gubitka globalne hegemonije, koji je prisilio Pentagon, Bijelu kuću i Kongres da se, prije svega, potpunosti slože o militarizaciji istočnoeuropskih vazalskih država i Dalekog istoka, područja sukoba s dva "arhineprijatelja" američkog carstva – Rusije i Kine. Uzme li s eu obzir jasan stav Rusije i Kine, a potom Irana, dijela zemalja Latinske Amerike, Egipta, Sirije i drugih, pitanje je hoće li ovaj potez polučiti željeni rezultat?
altermainstreaminfo
