KAO što je Milošević davne 1987. uzviknuo u Kosovu Polju okupljenima ''Niko ne sme da vas bije!'', slično je ovih dana uzviknuo i sindikalist Vilim Ribić. Prije nekoliko dana je isto rekao i predsjednik Zoran Milanović.

I Ribić i Milanović su time pokazali indiferentnost prema problemima radnika i poduzetnika te da ih samo zanimaju interesi zaposlenih u javnom sektoru.

Naravno da nisu svi u javnom sektoru uhljebi

Da se razumijemo, naravno da nisu svi u javnom sektoru uhljebi. Dobar dio radi i više od radnika u privatnom sektoru, a o ključnim djelatnostima iz javnog sektora kao što su zdravstvena zaštita, pravosuđe, policija, obrazovanje i obrana ovisi budućnost Hrvatske u ništa manjoj mjeri nego o privatnom sektoru. Dapače, te djelatnosti su komplementarne s privatnim sektorom i skupa s njim funkcioniraju kao jedan organizam. Prihodi proračuna, o kojima ovise plaće zaposlenih u javnom sektoru, ovise o snazi privatnog sektora. S druge strane privatni sektor ovisi o kvaliteti obrazovanja, zdravstva, pravosuđa i sigurnosti za efikasno i sigurno odvijanje poslovnih aktivnosti. Radi se o sinergiji bez koje se ne može zamisliti moderno društvo.

Ali treba biti iskren i priznati da je javni sektor okupiran i hordama parazita koji ne rade ništa, ili barem ništa korisno, a crpe snagu i iz privatnog sektora i iz onog dijela javnog sektora koji je nužan za funkcioniranje i prosperitet društva. Upravo taj truli dio javnog sektora često koristi liječnike, učitelje i policajce kao svojevrsni ljudski štit kojim se brani od kritike.

Kritika uhljeba nije kritika javnog sektora

Treba biti potpuno jasan, kritika uhljeba nije kritika javnog sektora, nego kritika birokratsko-političkih uhljeba koji su se, koristeći političke i druge veze, pričvrstili na produktivni i korisni dio javnog sektora kao što su liječnici, medicinske sestre, učitelji i sl. Ne samo da ih iskorištavaju da bi se zaštitili od kritike, nego i oduzimaju veliki dio proračuna namijenjenog za plaće u javnom sektoru te su zbog njih plaće zaposlenih u zdravstvu, obrazovanju, policiji i obrani male unatoč tome što je privatni sektor, iz kojeg se proračun puni, iscijeđen porezima do krajnjih granica izdržljivosti.

Naravno da i među liječnicima, učiteljima i policajcima ima korova, kao i u samom privatnom sektoru, ali upravo je taj korov dobrim dijelom uzrokovan tim dijelom javnog sektora od kojeg nitko nema koristi, samo štete.

Nitko osim političkih stranaka i koruptivnih interesnih skupina.

Zaposleni u javnom sektoru više izlaze na izbore

Političke stranke zapošljavaju podobne u javni sektor i tako osiguravaju glasove na izborima. Istraživanja su pokazala da zaposleni u javnom sektoru izlaze na izbore u većem postotku, a u izbornoj godini raste zapošljavanje u javnom sektoru, posebno kad se radi o lokalnim izborima.

Zbog toga je sramotno da se u vrijeme kada nadolazi velika kriza, u kojoj će mnogi radnici u privatnom sektoru ostati bez posla, a mnogi poduzetnici i obrtnici propasti, predsjednik Milanović šalje nejasne signale o rezanju plaća u javnom sektoru (prvo je rekao da je protiv, a onda se predomislio). Predsjednik bi trebao biti predstavnik svih građana, a ne održavati privilegiranost kaste javnosektoraša u odnosu na radnike u privatnom sektoru.



U zadnjoj krizi je više od 200 tisuća zaposlenih u privatnom sektoru izgubilo posao

Da se podsjetimo, u prošloj krizi je više od 200.000 zaposlenih u privatnom sektoru izgubilo posao. U međuvremenu je broj zaposlenih u javnom sektoru ostao isti, čak se i blago povećao. Valja se sjetiti i da su se sindikati grčevito borili da se tada, dok privatni sektor propada i masovno nestaju radna mjesta, ne smanjuju plaće u javnom sektoru. I uspjeli su. Otpuštanja nije bilo, a plaće su zamrznute.

Kako je privatni sektor propadao tako su i padali proračunski prihodi. No plaće u javnom sektoru su ostale iste. Da bi se nadoknadio pad prihoda proračuna, iz kojeg se izdvaja za plaće zaposlenih u javnom sektoru, krenulo se u zaduživanje pa je javni dug narastao s manje od 40% BDP-a, koliko je iznosio prije krize, na skoro 85% BDP-a. Čak su se i državne investicije smanjile da bi se održali svi poslovi u javnom sektoru. A dobar dio tih poslova se ne odnosi na liječnike, medicinske sestre, policiju i učitelje, nego na horde nepotrebnih i štetnih političkih uhljeba. Sindikalist Ribić tvrdi da umjesto smanjivanja plaća u javnom sektoru treba ići u novi val zaduživanja.

Da slušamo Ribića, Hrvatska bi dugovala sve što proizvede, kupi i potroši u godinu dana

Hrvatska je uspjela smanjiti udio javnog duga u BDP-u na 75%, što je primarno rezultat mršavog rasta BDP-a u zadnjih nekoliko godina, a ne apsolutnog razduživanja jer je apsolutni dug stagnirao na oko 285 milijardi kuna. U prošloj godini je apsolutni dug čak i narastao na 296,8 milijardi kuna, koliko je iznosio u rujnu. Od 2008. naovamo dug je sa 136,2 milijarde povećan za više od 160 milijardi kuna. Ribićeva ideja o novom zaduživanju bi rezultirala javnim dugom debelo iznad 100% BDP-a, što znači da bi Hrvatska dugovala sve što proizvede, kupi i potroši u godinu dana.

I ostale politike koje su vlade RH provodile u vrijeme krize su u fokusu imale zaštitu uhljeba, podjednako u vrijeme HDZ-a i SDP-a. Uvođeni su novi porezi koji su dodatno opteretili građane koji su masovno ostajali bez posla, samo da se spase uhljebi.

Zbog spašavanja uhljeba kriza se produljila na čak šest godina

Cijena svega toga je bilo produljivanje krize na čak šest godina, iako je većina država izašla iz nje za dvije do tri godine. Započelo je masovno iseljavanje, svojevrsni bijeg od terora uhljeba. Cijenu zaštite javnog sektora su platili oni koji su ostali bez posla i oni koji su iseljavali trbuhom za kruhom.

Očigledno će se povijest ponoviti. Dolazi nova kriza, uhljebi će se štititi jer su politički podobni i glasaju onako kako im se kaže, a ispaštat će ostatak ljudi u državi. A njih će političari opet podijeliti pričama o ustašama i partizanima, našima i njihovima.

Jednog dana će buduće generacije shvatiti da je glavni sukob u Hrvatskoj onaj između uhljeba i radnika. Ako do tada ne nestanemo kao država.

index