Finska je prva evropska država koja je pokrenula eksperiment s univerzalnim temeljnim dohotkom, idejom koja podrazumijeva bezuvjetnu dodjelu novca svim građanima. Ljevica tu mjeru vidi kao alat za smanjenje nejednakosti, a desnica kao sredstvo za ukidanje postojećih socijalnih davanja
Početkom ove godine nekoliko država, gradova i regija diljem svijeta najavilo je provođenje pilot-projekata kojima će se ispitati isplativost i korisnost takozvanog univerzalnog temeljnog dohotka, stare ideje koja je dobila novi zamah u vremenima globalne ekonomske krize. Univerzalni temeljni dohodak (UTD) ideja je koja podrazumijeva da se svakom pojedincu bezuvjetno dodijeli određeni iznos novca, bez obzira na postojeće prihode ili druge oblike socijalnih davanja.
No kao što se u većini najavljenih slučajeva UTD neće odnositi na sve, već mahom samo na nezaposlene građane, tako se u pojedinim eksperimentima razlikuju uvjeti pod kojima će UTD biti dodjeljivan. Isto tako, dok je u nekim varijantama, primjerice u Finskoj, primarni cilj eksperimenta smanjenje nezaposlenosti, u radikalnijim teorijskim izvedenicama, kakvu zastupa britanski pokret No Jobs Bloc, UTD bi trebao biti posljedica općeg smanjenja plaćenog rada zahvaljujući automatizaciji manualnih poslova. Finska je prva evropska država koja je, prvog dana siječnja, započela pilot-projekt UTD-a. Budući da nezaposleni prema postojećem sustavu imaju pravo odbiti loše plaćeno ili kratkoročno zaposlenje, što nezaposleni često i čine ne želeći zbog takvog radnog mjesta izgubiti naknade, finska vlada ovim se projektom nada riješiti problem ‘demotiviranosti’ prilikom pronalaženja posla.
Projekt provodi konzervativno-liberalna vlada kojoj je na čelu premijer Juha Sipilä, bivši informatičar. Vlada je od službe za socijalno osiguranje Kela naručila studiju s ciljem da istraži ‘može li se sustav socijalne pomoći učiniti inkluzivnijim, mogu li se ojačati poticaji za zapošljavanje, smanjiti birokracija i pojednostaviti kompliciran sustav na način da omogući održivost javnih financija’. U dvogodišnjem eksperimentu sudjelovat će 2000 nasumice odabranih građana koji će kroz taj period dobivati 560 eura mjesečno, znatno manje od prosječne plaće u privatnom sektoru koja iznosi 3500 eura. Iako Finska spada u evropske zemlje s najvećim udjelom socijalnih davanja u odnosu prema BDP-u, čak 31 posto, u preliminarnoj studiji objavljenoj u ožujku prošle godine odustalo se od namjere da se UTD dodjeljuje povrh svih drugih socijalnih davanja, pa će se iznosi ostalih naknada prilagođavati na način da ukupna svota bude jednaka ili veća od one koju je osoba dobivala prije ulaska u eksperiment.
Prije Finske prva evropska država koja se bavila mišlju o uvođenju UTD-a bila je Švicarska, no njezini građani taj su prijedlog odbili na referendumu početkom prošlog ljeta. Građane se pitalo slažu li se s prijedlogom da se izmijeni ustav kako bi se uveo UTD koji će garantirati ‘humanu egzistenciju i sudjelovanje cijele populacije u javnom životu’ zemlje. Švicarska vlada predlagala je izdašniji iznos od finske, 2500 franaka za odrasle osobe i dodatnih 523 franka za svako dijete, no budući da bi cijela shema iziskivala dodatnih 25 milijardi franaka proračunskog novca, tražilo se i povećanje poreza. Švicarska, inače, na socijalna davanja troši oko 19 posto BDP-a, što je manje od prosjeka OECD zemalja, a kao i u slučaju Finske, i njezina vlada ovim je projektom htjela potaknuti nezaposlene da prihvaćaju slabije plaćene poslove.
Početkom ove godine trebao bi započeti i pilot-projekt u nizozemskom gradu Utrechtu, a nešto kasnije u još četiri grada. U Utrechtu će samci dobivati 972.70 eura, a parovi 1.389,57 eura, no tamo će sudionici eksperimenta biti podijeljeni u četiri skupine: jedna će skupina ostati u starom režimu socijalne pomoći, druga će navedeni iznos dobiti bezuvjetno, treća će dobiti navedeni iznos i bonus od 125 eura mjesečno ako se primatelji budu bavili volonterskim radom, dok će četvrta skupina morati raditi volonterski.
U Škotskoj su slične projekte najavili gradovi Fife i Glasgow, no tamo se tek radi studija izvodivosti. Ideja je dobila potporu vladajuće Škotske nacionalne stranke (SNP) na njezinoj stranačkoj konvenciji prošlog proljeća, a podržavaju je i britanski laburisti. Laburistički ministar financija u sjeni John McDonnell rekao je da je cilj projekta pojednostavniti ‘bizantinski’ socijalni sustav i razvijanje solidarnosti, kao i promjena odnosa pojedinca i države, te ‘diskursa prema kojemu postoje siromašni koji zaslužuju da im se pomaže i oni koji to ne zaslužuju’. Ideju UTD-a u Velikoj Britaniji već desetljećima zagovara i Stranka zelenih, čija zastupnica Caroline Lucas UTD ne vidi tek kao mjeru za poticanje zaposlenosti, već kao ideju koja ‘otvara pitanje treba li se život zaista svoditi na to da trećinu svoga vremena provodimo radeći za nekog drugog’. Istraživanje provodi institucija Royal Society of Arts, čiji šef za Škotsku Jamie Cooke predlaže da se UTD financira i iz filantropskih, odnosno privatnih izvora.
U većini zajednica koje žele uvesti univerzalni temeljni dohodak podrška postoji na obje strane političkog spektra, a korijeni ideje mogu se pronaći u radovima humanističkih filozofa Thomasa Morea u 16. i Thomasa Painea u 18. stoljeću. Današnja ljevica vidi UTD kao sredstvo za iskorjenjivanje siromaštva i postizanje ekonomske jednakosti, no prihvaćaju ga i libertarijanci, ali kao način za smanjenje birokracije i sustava socijalne zaštite. Poznati zagovornik UTD-a bio je i jedan od utemeljitelja neoliberalizma Milton Friedman, koji je u svojoj knjizi ‘Kapitalizam i sloboda’ predlagao da kompletnu ulogu socijalne države preuzmu privatne filantropske organizacije kako bi se taj trošak skinuo s poreznog opterećenja građana. Današnji neoliberalni think-tankovi u Americi ideju UTD-a također vide kao sredstvo kojim bi se zamijenile postojeće socijalne naknade, a njime se bave i kalifornijski ‘start up inkubator’ Y Combinator i njujorški investitor Albert Wenger.
Upravo u različitoj interpretaciji krije se i odgovor na pitanje zašto koncept univerzalnog temeljnog dohotka ima podršku i lijevih i desnih stranaka. Domagoj Mihaljević, ekonomski analitičar koji se bavi političkom ekonomijom, Novostima je rekao da ‘univerzalni dohodak sam po sebi nije progresivna ni regresivna mjera, već uvelike ovisi o političkoj opciji koja ga artikulira, pa ga se lako može zloupotrijebiti’.
- Lijeva opcija, koja ima socijalistički predznak, trebala bi u univerzalnom dohotku vidjeti socijalni dodatak institucijama socijalne države, zdravstvu, obrazovanju, mirovinama. Takva mjera može imati i jasnu namjeru suprotstavljanja kapitalizmu jer takav porezni pritisak može dovesti do sukoba s kapitalom, naročito u siromašnijim zemljama, dok je u bogatijim državama porezni prostor za njegovo uvođenje širi. S druge strane, desnica univerzalni dohodak najčešće vidi kao mjeru kojom bi se zamijenile one postojeće. Tada bi on bio paravan za napad kapitala na državu blagostanja, a sam iznos dohotka bio bi puno manji od onoga koji osiguravaju državno financirano zdravstvo, obrazovanje i mirovine. U tom bi slučaju univerzalni dohodak predstavljao manji porezni pritisak na kapital nego institucije socijalne države i kao takav bi se tim snagama isplatio - kazao nam je Mihaljević.
Slično je u intervjuu Guardianu rekao Nick Srnicek, jedan od autora knjige ‘Inventing the Future’, koja se bavi postkapitalističkim društvom u kojemu će tehnologija omogućiti život bez rada i univerzalni temeljni dohodak. Srnicek kaže da UTD mora biti bezuvjetan i za sve, ali i da njegov iznos ‘mora biti što je moguće veći jer se jedino takav može uhvatiti ukoštac s političkim pitanjima kao što su povećanje pregovaračke moći radnika u odnosu prema poslodavcima ili jačanje ekonomske neovisnosti žena’.
Upravo ovo posljednje bilo je jedna od posljedica uvođenja UTD-a u kanadskom gradiću Dauphinu u Manitobi sredinom 1970-ih, gdje je tri godine tisuću njegovih stanovnika dobivalo današnjih 16.000 dolara godišnje. Eksperiment je prekinut prije zadanog roka jer je federalna vlada započela politiku štednje, no dotad sakupljeni podaci pokazali su minimalne promjene u radnim navikama nezaposlenih, ali i dulje ostajanje majki na porodiljnom dopustu, manje napuštanja škola kod tinejdžera i povećan broj razvoda brakova, što se sve pripisuje većem osjećaju ekonomske sigurnosti.
Pozivajući se na rezultate ovog davnog eksperimenta, na stranačkoj konferenciji održanoj prošle godine kanadska vladajuća Liberalna stranka izglasala je rezoluciju kojom se podržava uvođenje temeljnog dohotka, no priprema projekta za državu Ontario povjerena je konzervativnom političkom strategu Hughu Segalu, koji je rekao da UTD ‘nije ljevičarska ideja, već ideja racionalnih ljudi koji žele poticati zapošljavanje i uključenost u zajednicu, a siromašnima osigurati dno ispod kojeg ne mogu pasti’. Pilot-projekt trebao bi započeti ovog proljeća i trajati najmanje tri godine, a provodit će se u jednoj manjoj zajednici kako bi se bolje mjerio njegov učinak na cjelokupnu populaciju.
Kanadski liberali u svojoj su stranačkoj deklaraciji naglasili da ‘rastuće razlike između bogatih i siromašnih mogu dovesti do socijalnih nemira, povećanja stopa kriminala i nasilja’, dok će ‘uštede u zdravstvu, obrazovanju i socijali, te stvaranje samodostatnih građana koji plaćaju porez investiciju učiniti isplativom’. Kanadska varijanta UTD-a, drugim riječima, može se smatrati više mjerom za očuvanje ekonomskog i političkog statusa quo negoli radikalnom promjenom odnosa između države, kapitala i pojedinca, kakvu zagovara ljevica, dok političku dimenziju ekonomske nesigurnosti naglašava i britanski ekonomist Guy Standing, koji u svojoj knjizi ‘Prekarijat: Nova opasna klasa’ tu ‘društvenu klasu u nastajanju’ vidi kao potencijalni plijen desnog populizma.
Standing je sudjelovao u pilot-projektu koji se provodio u Indiji, a koji je pokazao da su tamošnji seljaci dobiveni novac investirali u kuće, kupovali zalihe hrane, plaćali školarine, kupovali sjeme, pesticide i domaće životinje, pokretali obrte i liječili zapuštene bolesti, poput tuberkuloze. Indijska vlada desnog centra premijera Narendre Modija također je ove godine najavila uvođenje neke vrste UTD-a, potaknuta prije svega lokalnom korupcijom zbog koje velik broj socijalnih davanja uopće ne dospije u ruke njihovih korisnika. Guy Standing skeptičan je da se ovakav projekt može provesti u zemlji koja ima 1,3 milijarde stanovnika, od kojih gotovo trećina živi u siromaštvu. S obzirom na to da je Modijeva vlada već odmakla u drugim neoliberalnim reformama, poput deregulacije tržišta i privatizacije državnih kompanija, indijska varijanta UTD-a gotovo sigurno ići će u smjeru smanjenja ili ukidanja postojećih socijalnih mjera.
portalnovosti
Početkom ove godine nekoliko država, gradova i regija diljem svijeta najavilo je provođenje pilot-projekata kojima će se ispitati isplativost i korisnost takozvanog univerzalnog temeljnog dohotka, stare ideje koja je dobila novi zamah u vremenima globalne ekonomske krize. Univerzalni temeljni dohodak (UTD) ideja je koja podrazumijeva da se svakom pojedincu bezuvjetno dodijeli određeni iznos novca, bez obzira na postojeće prihode ili druge oblike socijalnih davanja.
Milton Friedman predlagao je da kompletnu ulogu socijalne države preuzmu privatne filantropske organizacije kako bi se taj trošak skinuo s poreznog opterećenja građana
No kao što se u većini najavljenih slučajeva UTD neće odnositi na sve, već mahom samo na nezaposlene građane, tako se u pojedinim eksperimentima razlikuju uvjeti pod kojima će UTD biti dodjeljivan. Isto tako, dok je u nekim varijantama, primjerice u Finskoj, primarni cilj eksperimenta smanjenje nezaposlenosti, u radikalnijim teorijskim izvedenicama, kakvu zastupa britanski pokret No Jobs Bloc, UTD bi trebao biti posljedica općeg smanjenja plaćenog rada zahvaljujući automatizaciji manualnih poslova. Finska je prva evropska država koja je, prvog dana siječnja, započela pilot-projekt UTD-a. Budući da nezaposleni prema postojećem sustavu imaju pravo odbiti loše plaćeno ili kratkoročno zaposlenje, što nezaposleni često i čine ne želeći zbog takvog radnog mjesta izgubiti naknade, finska vlada ovim se projektom nada riješiti problem ‘demotiviranosti’ prilikom pronalaženja posla.
Projekt provodi konzervativno-liberalna vlada kojoj je na čelu premijer Juha Sipilä, bivši informatičar. Vlada je od službe za socijalno osiguranje Kela naručila studiju s ciljem da istraži ‘može li se sustav socijalne pomoći učiniti inkluzivnijim, mogu li se ojačati poticaji za zapošljavanje, smanjiti birokracija i pojednostaviti kompliciran sustav na način da omogući održivost javnih financija’. U dvogodišnjem eksperimentu sudjelovat će 2000 nasumice odabranih građana koji će kroz taj period dobivati 560 eura mjesečno, znatno manje od prosječne plaće u privatnom sektoru koja iznosi 3500 eura. Iako Finska spada u evropske zemlje s najvećim udjelom socijalnih davanja u odnosu prema BDP-u, čak 31 posto, u preliminarnoj studiji objavljenoj u ožujku prošle godine odustalo se od namjere da se UTD dodjeljuje povrh svih drugih socijalnih davanja, pa će se iznosi ostalih naknada prilagođavati na način da ukupna svota bude jednaka ili veća od one koju je osoba dobivala prije ulaska u eksperiment.
Eksperiment u kanadskom Dauphinu pokazao je minimalne promjene u radnim navikama nezaposlenih, ali i dulje ostajanje majki na porodiljnom dopustu, manje napuštanja škola i povećan broj razvoda
Prije Finske prva evropska država koja se bavila mišlju o uvođenju UTD-a bila je Švicarska, no njezini građani taj su prijedlog odbili na referendumu početkom prošlog ljeta. Građane se pitalo slažu li se s prijedlogom da se izmijeni ustav kako bi se uveo UTD koji će garantirati ‘humanu egzistenciju i sudjelovanje cijele populacije u javnom životu’ zemlje. Švicarska vlada predlagala je izdašniji iznos od finske, 2500 franaka za odrasle osobe i dodatnih 523 franka za svako dijete, no budući da bi cijela shema iziskivala dodatnih 25 milijardi franaka proračunskog novca, tražilo se i povećanje poreza. Švicarska, inače, na socijalna davanja troši oko 19 posto BDP-a, što je manje od prosjeka OECD zemalja, a kao i u slučaju Finske, i njezina vlada ovim je projektom htjela potaknuti nezaposlene da prihvaćaju slabije plaćene poslove.
Početkom ove godine trebao bi započeti i pilot-projekt u nizozemskom gradu Utrechtu, a nešto kasnije u još četiri grada. U Utrechtu će samci dobivati 972.70 eura, a parovi 1.389,57 eura, no tamo će sudionici eksperimenta biti podijeljeni u četiri skupine: jedna će skupina ostati u starom režimu socijalne pomoći, druga će navedeni iznos dobiti bezuvjetno, treća će dobiti navedeni iznos i bonus od 125 eura mjesečno ako se primatelji budu bavili volonterskim radom, dok će četvrta skupina morati raditi volonterski.
U Škotskoj su slične projekte najavili gradovi Fife i Glasgow, no tamo se tek radi studija izvodivosti. Ideja je dobila potporu vladajuće Škotske nacionalne stranke (SNP) na njezinoj stranačkoj konvenciji prošlog proljeća, a podržavaju je i britanski laburisti. Laburistički ministar financija u sjeni John McDonnell rekao je da je cilj projekta pojednostavniti ‘bizantinski’ socijalni sustav i razvijanje solidarnosti, kao i promjena odnosa pojedinca i države, te ‘diskursa prema kojemu postoje siromašni koji zaslužuju da im se pomaže i oni koji to ne zaslužuju’. Ideju UTD-a u Velikoj Britaniji već desetljećima zagovara i Stranka zelenih, čija zastupnica Caroline Lucas UTD ne vidi tek kao mjeru za poticanje zaposlenosti, već kao ideju koja ‘otvara pitanje treba li se život zaista svoditi na to da trećinu svoga vremena provodimo radeći za nekog drugog’. Istraživanje provodi institucija Royal Society of Arts, čiji šef za Škotsku Jamie Cooke predlaže da se UTD financira i iz filantropskih, odnosno privatnih izvora.
U većini zajednica koje žele uvesti univerzalni temeljni dohodak podrška postoji na obje strane političkog spektra, a korijeni ideje mogu se pronaći u radovima humanističkih filozofa Thomasa Morea u 16. i Thomasa Painea u 18. stoljeću. Današnja ljevica vidi UTD kao sredstvo za iskorjenjivanje siromaštva i postizanje ekonomske jednakosti, no prihvaćaju ga i libertarijanci, ali kao način za smanjenje birokracije i sustava socijalne zaštite. Poznati zagovornik UTD-a bio je i jedan od utemeljitelja neoliberalizma Milton Friedman, koji je u svojoj knjizi ‘Kapitalizam i sloboda’ predlagao da kompletnu ulogu socijalne države preuzmu privatne filantropske organizacije kako bi se taj trošak skinuo s poreznog opterećenja građana. Današnji neoliberalni think-tankovi u Americi ideju UTD-a također vide kao sredstvo kojim bi se zamijenile postojeće socijalne naknade, a njime se bave i kalifornijski ‘start up inkubator’ Y Combinator i njujorški investitor Albert Wenger.
Upravo u različitoj interpretaciji krije se i odgovor na pitanje zašto koncept univerzalnog temeljnog dohotka ima podršku i lijevih i desnih stranaka. Domagoj Mihaljević, ekonomski analitičar koji se bavi političkom ekonomijom, Novostima je rekao da ‘univerzalni dohodak sam po sebi nije progresivna ni regresivna mjera, već uvelike ovisi o političkoj opciji koja ga artikulira, pa ga se lako može zloupotrijebiti’.
- Lijeva opcija, koja ima socijalistički predznak, trebala bi u univerzalnom dohotku vidjeti socijalni dodatak institucijama socijalne države, zdravstvu, obrazovanju, mirovinama. Takva mjera može imati i jasnu namjeru suprotstavljanja kapitalizmu jer takav porezni pritisak može dovesti do sukoba s kapitalom, naročito u siromašnijim zemljama, dok je u bogatijim državama porezni prostor za njegovo uvođenje širi. S druge strane, desnica univerzalni dohodak najčešće vidi kao mjeru kojom bi se zamijenile one postojeće. Tada bi on bio paravan za napad kapitala na državu blagostanja, a sam iznos dohotka bio bi puno manji od onoga koji osiguravaju državno financirano zdravstvo, obrazovanje i mirovine. U tom bi slučaju univerzalni dohodak predstavljao manji porezni pritisak na kapital nego institucije socijalne države i kao takav bi se tim snagama isplatio - kazao nam je Mihaljević.
Slično je u intervjuu Guardianu rekao Nick Srnicek, jedan od autora knjige ‘Inventing the Future’, koja se bavi postkapitalističkim društvom u kojemu će tehnologija omogućiti život bez rada i univerzalni temeljni dohodak. Srnicek kaže da UTD mora biti bezuvjetan i za sve, ali i da njegov iznos ‘mora biti što je moguće veći jer se jedino takav može uhvatiti ukoštac s političkim pitanjima kao što su povećanje pregovaračke moći radnika u odnosu prema poslodavcima ili jačanje ekonomske neovisnosti žena’.
Upravo ovo posljednje bilo je jedna od posljedica uvođenja UTD-a u kanadskom gradiću Dauphinu u Manitobi sredinom 1970-ih, gdje je tri godine tisuću njegovih stanovnika dobivalo današnjih 16.000 dolara godišnje. Eksperiment je prekinut prije zadanog roka jer je federalna vlada započela politiku štednje, no dotad sakupljeni podaci pokazali su minimalne promjene u radnim navikama nezaposlenih, ali i dulje ostajanje majki na porodiljnom dopustu, manje napuštanja škola kod tinejdžera i povećan broj razvoda brakova, što se sve pripisuje većem osjećaju ekonomske sigurnosti.
Pozivajući se na rezultate ovog davnog eksperimenta, na stranačkoj konferenciji održanoj prošle godine kanadska vladajuća Liberalna stranka izglasala je rezoluciju kojom se podržava uvođenje temeljnog dohotka, no priprema projekta za državu Ontario povjerena je konzervativnom političkom strategu Hughu Segalu, koji je rekao da UTD ‘nije ljevičarska ideja, već ideja racionalnih ljudi koji žele poticati zapošljavanje i uključenost u zajednicu, a siromašnima osigurati dno ispod kojeg ne mogu pasti’. Pilot-projekt trebao bi započeti ovog proljeća i trajati najmanje tri godine, a provodit će se u jednoj manjoj zajednici kako bi se bolje mjerio njegov učinak na cjelokupnu populaciju.
Kanadski liberali u svojoj su stranačkoj deklaraciji naglasili da ‘rastuće razlike između bogatih i siromašnih mogu dovesti do socijalnih nemira, povećanja stopa kriminala i nasilja’, dok će ‘uštede u zdravstvu, obrazovanju i socijali, te stvaranje samodostatnih građana koji plaćaju porez investiciju učiniti isplativom’. Kanadska varijanta UTD-a, drugim riječima, može se smatrati više mjerom za očuvanje ekonomskog i političkog statusa quo negoli radikalnom promjenom odnosa između države, kapitala i pojedinca, kakvu zagovara ljevica, dok političku dimenziju ekonomske nesigurnosti naglašava i britanski ekonomist Guy Standing, koji u svojoj knjizi ‘Prekarijat: Nova opasna klasa’ tu ‘društvenu klasu u nastajanju’ vidi kao potencijalni plijen desnog populizma.
Standing je sudjelovao u pilot-projektu koji se provodio u Indiji, a koji je pokazao da su tamošnji seljaci dobiveni novac investirali u kuće, kupovali zalihe hrane, plaćali školarine, kupovali sjeme, pesticide i domaće životinje, pokretali obrte i liječili zapuštene bolesti, poput tuberkuloze. Indijska vlada desnog centra premijera Narendre Modija također je ove godine najavila uvođenje neke vrste UTD-a, potaknuta prije svega lokalnom korupcijom zbog koje velik broj socijalnih davanja uopće ne dospije u ruke njihovih korisnika. Guy Standing skeptičan je da se ovakav projekt može provesti u zemlji koja ima 1,3 milijarde stanovnika, od kojih gotovo trećina živi u siromaštvu. S obzirom na to da je Modijeva vlada već odmakla u drugim neoliberalnim reformama, poput deregulacije tržišta i privatizacije državnih kompanija, indijska varijanta UTD-a gotovo sigurno ići će u smjeru smanjenja ili ukidanja postojećih socijalnih mjera.
portalnovosti
