U četvrtak, 14. prosinca, američka Federalna komisija za komunikacije, kojom od siječnja predsjedava bivši Verizonov odvjetnik Ajit Pai, natpolovičnom većinom iz redova republikanaca izglasala je napuštanje regulative vezane uz pružanje usluga pristupa internetu i time omogućila otpočinjanje procesa dokidanja mrežne neutralnosti, koja je predstavljala značajnu zaštitu internetske slobode. Donosimo prijevod intervjua s Victorom Pickardom koji ususret donošenju odluke FCC-a sagledava aktualne opasnosti za internetsku komunikaciju i mogućnosti otpora nasrtaju korporativnog libertarijanizma.
„Potjernica“ za novim predsjednikom FCC-a Ajitom Paijem, povodom njegovih najava o ukidanju mrežne neutralnosti, svibanj 2017. (foto: Anne Meador; izvor: cool revolution @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci).

Pred internetom stoji izbor: korporativni monopol ili javna kontrola

 
U uzavrelim danima Arapskog proljeća i Occupy Wall Streeta, mnogi su trubili o emancipatornom potencijalu interneta. Govorilo se o mrežama i kolektivnim umovima, crowdsourcanoj revoluciji i livestreamingu oslobođenja. No internet je, kao i sve ostalo, predmet tržišnog discipliniranja i podložan privatizaciji – a svakom novom pobjedom američkog telekomunikacijskog oligopola, spomenuti digitalni optimizam sve više jenjava.

 
Prošli je tjedan Ajit Pai, predsjednik Federalne komisije za komunikacije (Federal Communications Commisiona ili FCC-a), najavio da će njegova agencija poništiti teško izborene mjere zaštite mrežne neutralnosti, koje je 2015. godine uvela Obamina administracija. Kako bismo razumjeli što mrežna neutralnost uopće jest i zašto je važna za ljevicu, Meagan Day iz Jacobina razgovarala je s Victorom Pickardom, izvanrednim profesorom komunikacije na fakultetu Annenberg Sveučilišta u Pennsylvaniji, čije se istraživanje fokusira na politike interneta i političku ekonomiju medijâ.

 

§ 

Krenimo s definiranjem termina. Što je mrežna neutralnost?


Mjere zaštite mrežne neutralnosti ustvari su zaštitni mehanizmi koji sprečavaju uplitanje pružatelja internetskih usluga (Internet Service Providera ili ISP-ova) u funkcioniranje interneta. Mrežna neutralnost pruža FCC-u regulatorni autoritet kako bi spriječio ISP-ove poput Comcasta i Verizona da usporavaju ili blokiraju određene tipove sadržaja. Mrežna neutralnost također ih sprječava da ponude tzv. plaćenu prioritizaciju, putem koje bi pojedini ISP mogao dopustiti određenim web stranicama ili proizvođačima sadržaja da plate više za brži streaming ili vrijeme skidanja sadržaja. ISP-ovi bi kroz plaćenu prioritizaciju mogli iznuđivati novac od kompanija poput Netflixa ili individualnih vlasnika web stranica, prisiljenih platiti više kako bi se našli u brzoj traci.

 
Raspravu o mrežnoj neutralnosti često se tretira kao svojevrsnu tehnokratsku razmiricu oko vlasništva i kontrole nad internetskom infrastrukturom. No ona se zapravo odnosi na temeljni društveni ugovor između vlade, korporacija i javnosti. Na koncu se stvar svodi na sljedeće pitanje: kako da pripadnici javnosti dođu do informacija i usluga i kako da se izražavaju kreativno i politički, bez uplitanja velikih korporacija?

 

Trebamo li razmišljati o internetu kao dobru, usluzi, infrastrukturi ili na neki drugi način?


Sve je od navedenog točno. Internet se uglavnom poima kao magična tehnologija s onu stranu regulatorne oblasti, ili kao roba i proizvod slobodnog tržišta. Međutim, o njemu možemo misliti i kao o vitalnoj komunikacijskoj infrastrukturi koja je nužna za demokraciju, ili javnoj usluzi o kojoj demokracija ovisi, pa čak i javnom dobru, jer je internet jedan od glavnih kanala putem kojih dolazimo do informacija. Svi spomenuti načini razmišljanja o internetu upozoravaju nas da se ne radi o nečemu što bismo trebali prepustiti svirepim silama tržišta. Najmanje što smo dužni učiniti jest zaštititi internet od tržišnih sila, ako ne i u potpunosti ga ukloniti s tržišta.

 

Internet je radikalno privatiziran. Premda to nije bilo neizbježno, internet je kroz političke odluke tijekom godina postajao sve komodificiraniji. Istovremeno je vrlo teško zamisliti život u modernom društvu bez brzih internetskih usluga – u širokom rasponu, od obrazovanja i zdravstva do svakodnevnog preživljavanja – ne radi se više o luksuzu, nego o nužnosti. „Digitalni jaz“ zvuči kao fraza iz 1990-ih, ali je i dalje vrlo relevantna. Negdje oko jedne petine američkih kućanstava nema pristup žičanim širokopojasnim uslugama. Radi se o socijalnom problemu. Trebali bismo razmišljati o internetu kao javnoj usluzi i njegovom subvencioniranju, kako bismo svima osigurali pristup.

U svojoj nedavno objavljenoj knjizi o medijskoj demokraciji raspravljali ste o usponu onoga što nazivate „korporativnim libertarijanizmom“. Što je korporativni libertarijanizam i u kakvom je odnosu s mrežnom neutralnošću?


Korporativni libertarijanizam ideološki je projekt sa začetkom u ključnim momentima koji su se odigrali tijekom 1940-ih. U njegovoj vizuri, korporacije imaju individualne slobode, poput onih iz Prvog amadmana, i mogu ih koristiti kako bi se zaštitile od nadzora i regulacije koje se provodi u javnom interesu. Također, korporativni libertarijanizam često se povezuje s pretpostavkom da država ni u kojem slučaju ne bi smjela intervenirati u tržišta, posebice ne u medijska tržišta.

Deregulacija je pogrešan naziv za ono što se događa – riječ je o reregulaciji, odnosno restrukturiranju naših komunikacijskih sustava u skladu s korporativnim interesima

 
Naravno, radi se o libertarijanskoj mitologiji jer je država uvijek uključena. Pitanje koje valja postaviti jest – na koji bi način država trebala biti uključena? Korporativni libertarijanizam podrazumijeva da bi država trebala biti uključena isključivo kroz jačanje maksimizacije profita za komunikacijske oligopole.

 
Trenutno FCC demonstrira udžbenički primjer regulatorne zarobljenosti, odnosno scenarij u kojem državno regulatorno tijelo počinje internalizirati logiku i sustave vrijednosti onih industrija koje navodno regulira. S vremenom počinje usklađivati svoje poteze s komercijalnim imperativima korporacija koje bi trebalo nadzirati.

 
Konstantno se govori da Ajit Pai iz FCC-a provodi deregulatorni projekt. Međutim, deregulacija je posve pogrešan naziv za ono što se događa – zapravo je riječ o reregulaciji. Radi se o restrukturiranju naših komunikacijskih sustava u skladu s korporativnim interesima.

 

Kakve su implikacije ove reregulacije za medijski krajolik?




Izgubimo li zaštitne mjere mrežne neutralnosti, što će se, po svemu sudeći, dogoditi, to bi odjednom dovelo do čitavog niza ugroza za nezavisne medije. Postoje jasne opasnosti vezane uz vertikalnu integraciju do kojih može doći kada se kompanijama koje posjeduju infrastrukturu prepusti kontrola nad diseminacijom informacija, te dopusti da određuju uvjete pod kojima se pristupa tim informacijama. Kada, primjerice, govorimo o disonantnim političkim medijskim izvorima, koji nemaju resurse za natjecanje u medijskom okolišu u kojem vidljivost sadržaja ima svoju cijenu,
Telus, druga najveća telekomunikacijska kompanija u Kanadi, 2005. je blokirao pristup serveru koji je pružao usluge hostinga web stranici koja je podržavala štrajk protiv Telusa

rizik je u političkom smislu vrlo jasan.


 
Štoviše, mogli bismo početi primjećivati situacije u kojima se pojedinim ISP-ovima ne sviđaju politički stavovi koji se plasiraju iz određenog medija. Bez mrežne neutralnosti, oni bi bili slobodni blokirati ili usporiti prijenos sadržaja s takvih stranica. Takvih je slučajeva bilo i ranije. Firma Telus, druga najveća telekomunikacijska kompanija u Kanadi, 2005. godine počela je blokirati pristup serveru koji je pružao usluge hostinga web stranici koja je podržavala radnički štrajk protiv Telusa. Svatko tko se bavi novinarstvom ili aktivizmom trebao bi biti zabrinut ovakvom vrstom odmazde i cenzure.

 
Političke ideologije koje se protive korporativnoj kontroli, ovime će biti najsnažnije pogođene. U SAD-u jača antimonopolistički pokret, koji će evidentno ući u sukob s političkim stajalištima ovih monopolista. U nadolazećem korporativno libertarijanskom internetskom krajoliku, ljevica će biti disproporcionalno ranjivija.

 

Mrežna neutralnost samo je dio priče. Kojim bismo još regulacijama, politikama i intervencijama mogli pružiti otpor korporativnoj kontroli interneta?




Otprilike polovica Amerikanaca živi u zajednicama koje imaju pristup samo jednom ISP-u. Mrežna je neutralnost stoga umnogočemu pokušaj da se problem adresira bez zadiranja u ključno pitanje, a to je moć monopola u telekomunikacijskoj industriji. Kada ne bismo bili prepušteni na milost i nemilost ovih monopolista, mogli bismo jednostavno promijeniti pružatelje internetskih usluga u slučaju da počnu kršiti mrežnu neutralnost. Shodno tome, naglasak se premješta na načine kojima se pokušavamo suprotstaviti monopolima te ih ograničiti, a postoje tri opće metode da se to učini.
Sve je veći broj internetskih infrastruktura koje se nalaze u javnom vlasništvu i pod javnom upravom


 
Prva je razbijanje monopolâ, ali i blokiranje spajanja i preuzimanja kompanija kako bi se stvaranje monopola i oligopola spriječilo u samome začetku. Druga metoda, u slučajevima kada smo se pomirili da postoje prirodni monopoli, a ne planiramo ih iz istih stopa nacionalizirati, podrazumijeva da nam je u interesu strogo ih regulirati te uspostaviti neku vrstu društvenog ugovora prema kojem su prisiljeni pružati javnu uslugu u zamjenu za pravo da posluju.

 
Treća, i na mnogo razina najvažnija strategija, jest kreiranje javnih alternativa, poput komunalnih bežičnih mreža, koje mogu zaobići korporativne monopole i s njima ući u natjecanje. Sve je veći broj ovakvih internetskih infrastruktura koje se nalaze u javnom vlasništvu i pod javnom upravom, i ključno ih je izgraditi još više.

 

Koliko ste optimistični kada je u pitanju mogućnost pojave pokreta koji bi se borio za demokratski internet?


Pozitivna je strana priče da su se brojni Amerikanci uznemirili oko nečega što zvuči tako neobično kao mrežna neutralnost. Prema zadnjim podacima, preko 20 milijuna ljudi potpisalo je peticije ili se vezano uz ovo pitanje obratilo FCC-u. To je nevjerojatno i pokazuje da postoji populacija koja shvaća da se ovakve odluke donose u ime javnosti, ali bez pristanka javnosti – i to me tješi.

 
Jedan od slogana koji ponekad možete čuti je i onaj prema kojemu bi medijska reforma trebala biti druga po redu vaših prioriteta, neovisno koje političko pitanje zagovarali – nećete daleko stići sa svojim političkim interesima ako nemate komunikacijski sustav koji je otvoren prema vašim stavovima. Bez mrežne neutralnosti, suočeni smo s vrlo izvjesnom cenzurom, ali nadam se da svjedočimo sve angažiranijoj javnosti koja ima namjeru oduprijeti se korporativnoj agendi.

slobodnifilozofski